Odluka Ustavnog suda o zastarelosti potraživanja za povraćaj sredstava za otkup vojnog stana
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je žalbu podnosioca kojom se osporava presuda Apelacionog suda o zastarelosti potraživanja. Sud je potvrdio da obraćanje Vojnom pravobranilaštvu ne prekida zastarelost kod neosnovanog obogaćenja, već samo kod naknade štete, i da je potraživanje zastarelo.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-2675/2012
07.05.2015.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Predrag Ćetković, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Jovana Vukobrada iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 7. maja 2015. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Jovana Vukobrada izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1937/11 od 29. februara 2012. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Jovan Vukobrad iz Novog Sada izjavio je, 2. aprila 2012. godine, preko punomoćnika Živka Ostojića, advokata iz Novog Sada, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1937/11 od 29. februara 2012. godine, zbog povrede prava na pravično s uđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da mu Republika Srbija – Ministarstvo odbrane isplati određeni novčani iznos na osnovu neosnovanog obogaćenja odbijen kao neosnovan, zbog zastarelosti potraživanja; da podnosilac smatra da njegovo potraživanje nije zastarelo, jer se on pre podnošenja tužbe obraćao Vojnom pravobranilaštvu (12. avgusta 1999 , 5. septembra 2001. i 8. oktobra 2009. godine), radi pokušaja poravnanja u skladu sa članom 194. Zakona o Vojsci Jugoslavije, čime je, po njegovom mišljenju, došlo do prekida toka zastarevanja; da svako obraćanje sudu ili drugom državnom organu treba tumačiti kao prekid zastarelosti; da su sudovi odbacivali tužbe za naknadu štete, ukoliko se tužioci pre toga nisu obraćali Vojnom pravobranilaštvu , da je praksa sudova u tom pogledu bila nedosledna. Podnosilac je takođe istakao i da je rok zastarelosti prekinut kada je savezni ministar za odbranu doneo rešenje broj 1777-2 od 22. oktobra 1997. godine, kojim je priznao svoj dug, a koji stav je prihvatio i Ustavni sud u svojoj Odluci Už-790/2008 od 9. decembra 2010. godine. Predložio je da Sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu presudu, kao i da mu utvrdi pravo na naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P. 3118/10 od 10. februara 2011. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija – Ministarstvo odbrane da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 1.892.713,89 dinara, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Postupajući po žalbi tužioca, Apelacioni sud u Novom Sadu (u daljem tekstu: Apelacioni sud) doneo je osporenu presudu Gž. 1937/11 od 29. februara 2012. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude, pored ostalog je navedeno da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom proizlazi: da je tužilac 1981. godine od Jugoslovenske narodne armije (u daljem tekstu: JNA) dobio na korišćenje stan koji se nalazio u Sarajevu; da je 26. avgusta 1991. godine podneo zahtev za otkup predmetnog stana Građevinskoj direkciji Sarajevo, Komandi garnizona Sarajevo, kao i da je p o javnom pozivu tadašnje JNA, od 14. februara 1992. godine, uplatio otkupnu cenu predmetnog stana u iznosu od tadašnjih 529.793,00 dinara VP 22473 u Banja Luci, koja je pripadala Prvom Krajiškom korpusu u sastavu tadašnje JNA; da kako je VP 22473 u Banja Luci bila u borbenim dejstvima, ona je taj novac na ime otkupne cene stana predala Prvom krajiškom korpusu, a potom je navedeni korpus istog dana uputio novac YU Garant Banci - Vojni servis Beograd ; da je tužilac 11. marta 1992. g odine zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana sa Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd , koji nije overen iz razloga što su na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH) ta da bila u toku borbena dejstva; da je tužilac iz bezbednosnih razloga morao napustiti stan, a u njegov stan se pot om uselio oficir Federacije BiH; da je tužilac, kao vojni obveznik , bio u ratu neprekidno od 28. oktobra 1991. do 30. juna 1996. godine; da je 12. avgusta 1999. g odine uputio zahtev Vojnom pravobranilaštvu u Beogradu za povraćaj no včanih sredstava za otkup stana; da je 5. septembra 2001. godine uputio isti zahtev Ministarstvu odbrane Pepublike Crbije – Vojnom pravobraniocu; da je 8. oktobra 2009. godine uputio urgenciju Vojnograđevinskom centru Beograd; da revalorizovan iznos uplate od 14. februara 1992. godine u iznosu od 529.773,00 tadašnjih dinara na dan 30. avgusta 2010. godine iznosi 1.892.713,89 dinara. U obrazloženju ove presude je dalje navedeno: da je pravilan stav prvostepenog suda da se radi o vraćanju stečenog bez osnova, odnosno s obzirom na osnov koji je kasnije otpao, budući da otkup stana do kraja nije realizovan overom ugovora; da je takođe pravilan zaključak suda da je osnovan prigovor zastarelosti potraživanja tužioca, istaknut od strane tužene, jer je protekao opšti rok zastarelosti od deset godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), s obzirom na to da je tužilac sporni iznos uplatio 14. februara 1992. godine, a tužbu je podneo 29. maja 2009. godine; da su neosnovani žalbeni navodi da je podnošenjem zahteva (12. avgusta 1999, 5. septembra 2001. i 8. oktobra 2009. godine) Vojnom pravobranilaštvu i Vojnograđevinskoj direkciji Beograd, došlo do prekida zastarevanja, pozivajući se na odredbu člana 388. ZOO, kao i na odredbe člana 194. st. 2 . i 3 . Zakona o Vojsci Jugoslavije , jer je prethodno obraćanje oštećenog poverioca odgovornom licu sa zahtevom za obeštećenje van spora obavezno samo kod zahteva za isplatu naknade štete, a da se u konkretnom slučaju radi o zahtevu za isplatu utuženog iznosa po osnovu sticanja bez osnova (zahtev za povraćaj revalorizovanog iznosa novca datog na ime otkupa stana, koji nije mogao da se realizuje usled borbenih dejstava i razloga lične i porodične bezbednosti), kada tužilac nije bio dužan da pre nego što podnese tužbu protiv države, obavezno podnese i zahtev za obeštećenje van spora; da nema mesta ni primeni odredbe člana 383. ZOO, koja određuje uslove za zastoj toka roka zastarevanja, i pored činjenice da je do 1996. godine bio u borbenim dejstvima, što je nesporno utvrđeno tokom postupka, ali da je u smislu odredbe čl ana 384. stav 1 . ZOO zastarevanje opet počelo da teče jula 1996. godine, a tužba je podneta tek 29. maja 2009. godine; da je tužilac isticao da se u konkretnoj stvari ima primeniti odredba člana 387. ZOO, koja propisuje da se zastarevanje prekida kada dužnik prizna dug, a priznanje duga se može učiniti ne samo izjavom poveriocu, nego i na posredan način, ali da na ove okolnosti, tokom postupka, tužilac nije pružio nijedan dokaz; da i pored toga što stoji da priznanje duga može biti svako ponašanje dužnika koje predstavlja potvrdu dužnikove obaveze prema poveriocu, tužilac nije pružio nijedan pismeni dokaz koji bi upućivao da je tužena nekim svojim aktom priznala predmetni dug, bilo pojedinačno prema tužiocu, bilo generalno prema licima koja su u istoj ili sličnoj situaciji kao tužilac povodom otkupa stana, zbog čega nije ni bilo uslova za primenu citirane zakonske odredbe.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Za ocenu osnovanosti navoda ustavne žalbe od značaja su i odredbe sledećih propisa:
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) (u daljem tekstu: ZOO) je propisano: da kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi, kao i da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao (član 210.); da zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze, da zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze (član 360. st. 1. i 2.); da zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (član 361. stav 1.); da zastarelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena (član 362.); da potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti (član 371.); da se zastarevanje prekida kada dužnik prizna dug, a da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom poveriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja (član 387.); da se zastarevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja (član 388.); da posle prekida zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost (član 392. stav 1.).
Zakonom o Vojsci Jugoslavije („Službeni list SRJ“, br. 43/94, 28/96, 22/99, 44/99, 74/99, 3/02 i 37/02 i „Službeni list SCG“, br. 7/05 i 44/05) bilo je propisano da o zahtevu oštećenog da mu država naknadi štetu odlučuje po tužbi nadležni sud, da je oštećeni, pre nego što protiv države podnese tužbu, dužan da nadležnom vojnom pravobranilaštvu postavi zahtev za obeštećenje van spora, da ako zahtev ne bude usvojen u celini ili se o njemu ne donese odluka u roku od tri meseca od dana podnošenja, oštećeni može podići tužbu kod nadležnog suda (član 194.).
5. Ocenjujući postojanje povrede prava na pravično suđenje sa stanovišta navoda ustavne žalbe i razloga datih u obrazloženju osporenog akta, Ustavni sud ocenjuje da je ustavnom žalbom osporena presuda doneta od zakonom ustanovljenog suda, koji je postupao u granicama svoje nadležnosti, u postupku sprovedenom u skladu sa odredbama procesnog prava. Po oceni Ustavnog suda, obrazloženje osporene presude je zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primeni merodavnog prava, a suprotna tvrdnja podnosioca ustavne žalbe predstavlja izraz njegove subjektivne ocene o pogrešnoj primeni relevantnih odredaba građanskog materijalnog prava. Naime, Apelacioni sud u Novom Sadu je u obrazloženju svoje presude dao ustavnopravno prihvatljive razloge, ističući pre svega da, u konkretnom slučaju, obraćanje podnosioca Vojnom pravobranilaštvu nije dovelo do prekida zastarevanja. Ovo stoga što iz sadržine odredaba člana 194. Zakona o Vojsci Jugoslavije proizlazi da je obraćanje Vojnom pravobranilaštvu bilo obavezno samo u slučaju kada se radi o zahtevu za naknadu štete, ali ne i u slučaju zahteva proisteklih iz drugih osnova. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci Už-863/2012 od 21. februara 2013. godine izrazio stav da podnošenje zahteva pripadnika bivše JNA za naknadu štete koja im je pričinjena tokom sukoba na prostoru SFRJ (1991. i 1992. godine), u skladu sa odredbom člana 194. stav 2. Zakona o Vojsci Jugoslavije, predstavlja radnju kojom se prekida zastarelost. Međutim, kako je u ovom slučaju osnov tužbenog zahteva bilo neosnovano obogaćenje, to i po mišljenju Ustavnog suda , takva radnja ne dovodi do prekida toka zastarevanja.
Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci Už-790/2008 od 9. decembra 2010. godine ocenio da iz sadržine rešenja Saveznog ministra za odbranu broj 1777-2 od 22. oktobra 1997. godine proizlazi da se njime jasno manifestuje volja dužnika (tužene) da prizna da uplaćena sredstva za otkup stana iz vojno-stambenog fonda koji se nalazi van teritorije SRJ, drži bez pravnog osnova, kao i da , u konkretnom slučaju, nije od značaja činjenica da se navedeno rešenje ne odnosi na tačno određeno lice, niti na tačno utvrđen iznos duga, jer su lica na koja se odnosi odrediva, a njime se priznaje dug u osnovi, čiji je iznos takođe odrediv. Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da je, u konkretnom slučaju, osnovan navod podnosioca ustavne žalbe o priznanju duga Saveznog ministra odbrane, tj. da je 22. oktobra 1997. godine došlo do prekida zastarelosti u smislu člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ali nalazi da je podnosilac tužbu podneo tek 29. maja 2009. godine, 12 godina nakon priznanja duga, dakle po proteku opšteg roka zastarelosti od deset godina. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud nalazi da to što se Apelacioni sud u Novom Sadu u osporenoj presudi nije osvrtao na činjenicu priznanja duga rešenjem Saveznog ministra odbrane, sa obrazloženjem da se ni podnosilac, tokom postupka, nije pozivao na pomenuto rešenje, ne čini da je materijalno pravo u konačnom ishodu primenjeno na štetu podnosioca ustavne žalbe.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Krećući se u granicama navoda i zahteva ustavne žalbe, Ustavni sud konstatuje da ukazivanje podnosioca na postojanje različite prakse sudova „pre reforme pravosuđa“ (presuda Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 4346/08 od 29. oktobra 2009. godine), samo po sebi, ne može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, naročito u situaciji kada je u postupku po ustavnoj žalbi već utvrđeno da merodavno pravo nije proizvoljno, niti arbitrerno primenjeno na štetu podnosioca.
Ustavni sud ukazuje da je povodom istog pravnog pitanja već izrazio ovakav stav (videti Odluku Už- 3194/2011 od 30. oktobra 201 3. godine).
6. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US) .
7. Na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić