Odbijanje ustavne žalbe zbog nepostojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je kao neosnovanu ustavnu žalbu u delu koji se odnosi na povredu prava na suđenje u razumnom roku. Iako je postupak trajao tri godine i sedam meseci, Sud je ocenio da ukupna dužina nije nerazumna. Ostatak žalbe je odbačen.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Vida Vidovića iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 23. maja 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Vida Vidovića izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u parničnom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 5652/06, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vid Vidović iz Novog Sada je 7. juna 2010. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 7886/10 od 23. marta 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava u parničnom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 5652/06.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je Apelacioni sud u Novom Sadu pogrešno primenio materijalno pravo "ne ceneći pravilno da u konkretnom slučaju nije sporno pravo ovlašćenih državnih organa da vode krivični postupak u okolnostima postojanja osnovane sumnje, već je sporna tipična i nepobitna zloupotreba tog prava da ovlašćeni državni organi vode krivični postupak u okolnostima kada ne postoji osnovana sumnja i da namerno i grubom nepažnjom u toku krivičnog postupka dokazuju krivično delo koje nije izvršeno i da je podnosilac izvršilac krivičnog dela koje nije izvršeno"; da je presudom Opštinskog suda u Novom Sadu K. 580/05 od 10. aprila 2006. godine "nepobitno dokazano da je protiv podnosioca nepotrebno i neosnovano vođen krivični postupak, a navođenje činjenice da podnosilac ustavne žalbe nije oslobođen, oslobađajućom presudom, već odustajanjem od krivičnog gonjenja državnog tužioca, nepobitno dokazuje da posledica neosnovanog vođenja krivičnog postupka protiv podnosioca još uvek traje, jer i sam Apelacioni sud time dovodi u pitanje čast i poštenje podnosioca time što i dalje sumnja da je podnosilac izvršio krivično delo jer presudom nije oslobođen krivice već je optužni predlog odbijen"; da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku imajući u vidu da je tužba podneta 24. jula 2006. godine, a da je postupak pravnosnažno okončan 23. marta 2010. godine, posebno imajući u vidu da je postupak po žalbi trajao od 2007. do 2010. godine.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom Opštinskog suda u Novom Sadu K. 580/05 od 10. aprila 2006. godine odbijena je optužba prema optuženom, ovde podnosiocu ustavne žalbe, da je 16. oktobra 2004. godine u Novom Sadu izneo neistine koje mogu štetiti časti i ugledu oštećene, a koje su objavljene u dnevnom listu "DNEVNIK", u rubrici "NOVOSADSKA HRONIKA", na strani 9, povodom pisma okrivljenog u kome se navodi da je "ista grubom zloupotrebom sudijske funkcije i donošenjem nezakonitog rešenja dala logističku podršku novom upravnom odboru preduzeća Elnos", čime bi, na taj način, izvršio krivično delo kleveta iz člana 92. stav 2, a u vezi sa članom 101. Krivičnog zakonika Republike Srbije. U obrazloženju ove presude je navedeno da je Opštinski sud u Novom Sadu odlučio da odbije optužbu tužioca prema optuženom zbog toga što je tužilac odustao od krivičnog gonjenja, a punomoćnik oštećene nije u prekluzivnom roku od osam dana preuzeo gonjenje, a oštećena nije tražila naknadu štete.
Podnosilac ustavne žalbe je 24. jula 2006. godine podneo tužbu protiv Ministarstva pravde Republike Srbije, radi naknade štete. Opštinski sud u Novom Sadu je 9. oktobra 2007. godine doneo presudu P. 5652/0 6 kojom je tužbeni zahtev delimično usvojen, te je obavezana tužena da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati tužiocu iznos od 200.000,00 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, kao i troškove postupka, dok je preostali deo tužbenog zahteva odbijen kao neosnovan.
Protiv navedene prvostepene presude tužena je izjavila žalbu, koja je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 7886/10 od 23. marta 2010. godine usvojena, pa je prvostepena presuda preinačena u pobijanom usvajajućem delu, tako što je tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude je, između ostalog, navedeno: da je pravni stav prvostepenog suda pogrešan, jer da bi se dosudila pravična naknada tužiocu potrebno je da je šteta nastala kao posledica protivpravnosti, odnosno nezakonitog rada organa unutrašnjih poslova, ili sudova, a da u konkretnom slučaju sudovi nisu u vršenju svojih poslova prekoračili svoja ovlašćenja na preduzimanje radnji u krivičnom postupku, te, po oceni drugostepenog suda, prvostepeni sud nije mogao odlučiti da tužiocu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju tužilac zasniva na činjenici da je državni tužilac odustao od krivičnog gonjenja; da tužilac nema pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda zbog pokretanja krivičnog postupka, jer protiv tužioca nije doneta neopravdana odluka u postupku koji je protiv njega vođen, a državni organ koji je vodio krivični postupak je doneo jedinu moguću odluku u situaciji kada je državni tužilac, koristeći se načelom oportuniteta, odustao od daljeg krivičnog gonjenja.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99), propisano je: da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172. stav 1.); da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu (član 200. stav 1.).
5. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na predmetni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe 24. jula 2006. godine podneo tužbu Opštinskom sudu u Novom Sadu protiv tuženog Ministarstva pravde Republike Srbije, radi naknade štete, a da je predmetni parnični postupak pravnosnažno okončan 23. marta 2010. godine.
U sprovedenom postupku Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud u Novom Sadu o podnetoj tužbi odlučio presudom P. 5652/06 od 9. oktobra 2007. godine, dakle nakon jedne godine i dva meseca od podnošenja tužbe. Drugostepeni sud je o žalbi tužene odlučio osporenom presudom Gž. 7886/10 od 23. marta 2010. godine, odnosno nakon dve godine i pet meseci od podnošenja žalbe. Ustavni sud ukazuje da određeni propusti u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, ne dovode automatski do zaključka da je u tom postupku došlo do povrede prava podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava. Polazeći od navedenog, Ustavni sud ocenjuje da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, iako je o žalbi drugostepeni sud odlučio tek nakon dve godine i pet meseci, imajući u vidu da je predmetni parnični postupak pravnosnažno okončan za tri godine i sedam meseci. Ustavni sud je našao da, u konkretnom slučaju, ni ostali elementi koji moraju biti uzeti u obzir prilikom ocene razumnog trajanja postupka, a to su pre svega složenost činjeničnih i pravnih pitanja, postupanje sudova koji su vodili postupak, ponašanje i interes podnosioca ustavne žalbe, na daju povoda za drugačiju ocenu Suda.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07 i 99/11), ustavnu žalbu u ovom delu odbio, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
6. U vezi navoda podnosioca ustavne žalbe da mu je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 7886/10 od 23. marta 2010. godine povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, iz razloga što je drugostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da Ustavni sud nije nadležan da, postupajući po ustavnoj žalbi, kao instancioni (viši) sud još jednom ispituje zakonitost osporenih akata ili radnji, pa iz tih razloga formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
Ustavni sud je, uvidom u osporenu presudu, utvrdio da ista sadrži detaljno i jasno obrazloženje zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog prava. Polazeći od navedenog, a imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosioca ne mogu prihvatiti kao ustavnopravni razlozi kojima se argumentuju tvrdnje o povredi označenog prava, već se od Ustavnog suda, u suštini, traži da kao instancioni sud još jednom oceni zakonitost osporenog akta.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Na osnovu izloženog i odredaba člana 42b. stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda (''Službeni glasnik RS'', br. 24/08, 27/08 i 76/11), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević