Odbacivanje ustavne žalbe u radnom sporu o postojanju radnog odnosa
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu poslodavca protiv presude kojom je utvrđeno postojanje radnog odnosa sa tužiljom iako nije zaključen pisani ugovor. Sud je našao da odluka apelacionog suda nije proizvoljna i da je zasnovana na pravilnoj primeni materijalnog prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Miroslava Radaka iz Kikinde, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 13. oktobra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Miroslava Radaka izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 559/11 od 5. maja 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Miroslav Radak iz Kikinde je, preko punomoćnika Velimira Lipovana, advokata iz Kikinde, izjavio Ustavnom sudu 12. juna 2011. godine ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 559/11 od 5. maja 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno: da je osporena presuda doneta suprotno činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku i suprotno sudskoj praksi; da su tuženi, ovde podnosilac ustavne žalbe, i tužilja imali usmeni ugovor o "povremenom - pomoćnom radu bez punog radnog vremena" i da je u potpunosti izvršen dogovor o naknadi za rad; da tužilja nije imala propisanu sanitarnu knjižicu koja je neophodna za rad; da takav rad nije imao karakter radnog odnosa po Zakonu o radu, već je tužilja obavljala povremen i faktički rad po usmenom dogovoru; da su sudovi o ovakvim zahtevima donosili drugačije odluke, što dokazuje sudska praksa Vrhovnog suda Srbije i dostavljena presuda Okružnog suda u Zrenjaninu.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. Na osnovu navoda ustavne žalbe i dokaza koji su uz nju priloženi, Ustavni sud je utvrdio da je presudom Osnovnog suda u Kikindi P1. 824/10 od 16. decembra 2010. godine odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi, ovde podnosilac ustavne žalbe, da tužilji isplati na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade od minimalne za period od 1. oktobra 2007. godine do 6. marta 2009. godine iznos od 143.040,00 dinara, da joj za isti period uplati doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje i upiše staž u radnu knjižicu i obavezana je tužilja da tuženom isplati troškove parničnog postupka.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 559/11 od 5. maja 2011. godine preinačena je prvostepena prasuda tako što je usvojen tužbeni zahtev tužilje i odbijen zahtev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka (stav 1. izreke) i naloženo je tuženom da tužilji naknadi troškove drugostepenog postupka (stav 2. izreke). Drugostepeni sud je u presudi naveo: da je tužilja u periodu od 1. oktobra 2007. godine do 6. marta 2009. godine obavljala poslove prodavca u prodavnici koja je vlasništvo tuženog; da nije zaključen ugovor o radu, te je tužilja obavljala poslove bez prijavljivanja i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje; da je tužilja povremeno pitala kada će biti prijavljena, na šta je tuženi odgovarao da nije u mogućnosti da to učini; da je tuženi tužilji za obavljeni rad isplaćivao u početku 10.000,00 dinara mesečno, a kasnije 12.000,00 dinara mesečno; da je prodavnica tuženog radila u dve smene, a pored tužilje u prodavnici su radili tuženi i njegova supruga; da nije vođena pismena evidencija o prisustvu tužilje na radu, ali je ona najčešće radila puno radno vreme, nekada i manje, a za sve vreme rada koristila je po dva slobodna dana u mesecu; da tužilja nije radila u periodu od 1-10. avgusta 2008. godine, jer je rekla tuženom da ide na odmor, sa čim se on saglasio; da je tužilja dobila sanitarnu knjižicu 23. maja 2008. godine, a do tada je koristila knjižicu druge radnice; da je tužilja prestala sa radom kod tuženog 5. marta 2009. godine, jer se u prodavnici pojavio "manjak", za koji je tuženi sumnjao da je odgovorna tužilja; da je utvrđeno da je tužilja u mesecu radila 28 radnih dana po 8 sati dnevno, te je mesečno ostvarivala 224 radna sata; da je cena jednog radnog sata 90,00 dinara što daje mesečnu zaradu u iznosu od 20.160,00 dinara, a tuženi je isplaćivao 12.000,00 dinara, pa razlika između minimalne i isplaćene zarade iznosi 8.160,00 dinara mesečno, odnosno za 17 meseci i 6 dana razlika iznosi 143.040,00 dinara; da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenio materijalno pravo time što je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju ne radi o radnom odnosu, a pri tome nije obrazložio o kakvom se radu radi; da je odredbama člana 32. Zakona o radu regulisana obavezna forma zaključenja ugovora o radu (stav 1), a ako poslodavac sa zaposlenim ne zaključi ugovor o radu u skladu sa stavom 1. ovog člana smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad; da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da se radi o privremenim ili povremenim poslovima imajući u vidu dužinu trajanja rada, kao što ne može biti u pitanju ni ugovor o delu s obzirom da se obavljani rad nije odnosio na poslove koji su van delatnosti poslodavca, niti to može biti neki drugi vid rada van radnog odnosa koji poznaje Zakon o radu; da se u konkretnom slučaju radi o radnom odnosu na neodređeno vreme, pošto je rad tužilje imao sve karakteristike radnog odnosa, te je tuženi dužan da tužilji isplati naknadu u vidu razlike do iznosa minimalne zarade, da joj upiše radni staž u knjižicu i uplati doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je ocenio da podnosilac ustavne žalbe nije naveo ustavnopravno prihvatljive razloge, niti pružio dokaze za svoje navode da mu je osporenom presudom povređeno ustavno pravo označeno u ustavnoj žalbi.
Apelacioni sud u Novom Sadu je u osporenoj odluci naveo detaljne razloge zbog kojih je smatrao da je prvostepeni sud nepravilno odlučio odbivši tužbeni zahtev, a podnosilac ustavne žalbe nije naveo razloge koji bi ukazivali na to da je osporena odluka doneta arbitrernim, proizvoljnim ili očigledno pogrešnim tumačenjem i primenom materijalnog prava, te da ne ispunjava zahteve pravičnosti iz člana 32. stav 1. Ustava. U odsustvu valjanih razloga iz kojih bi proizlazilo da su u postupku po žalbi povređene ustavne garancije pravičnog suđenja, Ustavni sud ne može preispitivati ocenu Apelacionog suda da je tužbeni zahtev tužilje osnovan, jer bi tako postupao kao instancioni sud, što ne spada u njegovu nadležnost.
Takođe, ne može se prihvatiti navod podnosioca ustavne žalbe da su sudovi o istim ili sličnim zahtevima donosili drugačije odluke, pošto nisu dostavljeni dokazi da je Vrhovni sud Srbije, sada Vrhovni kasacioni sud, drugačije odlučivao o istim ili sličnim zahtevima, a dostavljena presuda Okružnog suda u Zrenjaninu Gž1. 560/08 od 28. januara 2009. godine se ne odnosi na istu ili sličnu činjeničnu i pravnu situaciju.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević