Odbacivanje ustavne žalbe zbog neispunjenosti procesnih pretpostavki za odlučivanje Ustavnog suda
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu Gorana Jelića protiv radnje Republičkog javnog pravobranilaštva i presude Vrhovnog suda Srbije. Sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka, jer navodi žalbe ne predstavljaju ustavnopravne razloge za ispitivanje odluke.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, mr Tihomir Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Gorana Jelića iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 6. oktobra 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Gorana Jelića izjavljena protiv radnje Republičkog javnog pravobranilaštva – odeljenje u Nišu i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 2040/09 od 10. septembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Goran Jelić iz Niša podneo je Ustavnom sudu 24. decembra 2009. godine ustavnu žalbu protiv protiv radnje Republičkog javnog pravobranilaštva – odeljenje u Nišu i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 2040/09 od 10. septembra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, slobode kretanja iz člana 39. Ustava, prava na rad iz člana 60. Ustava i prava na penzijsko osiguranje iz člana 70. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je pravo na pravično suđenje podnosioca ustavne žalbe povređeno time što Republičko javno pravobranilaštvo, postupajući kao zastupnik Republike Srbije u ovom predmetu, nije prihvatilo primedbe podnosioca i njegovog punomoćnika koje su se odnosile na zastupanje Republike Srbije, a te primedbe nije prihvatio ni parnični sud. Podnosilac ustavne žalbe smatra da način na koji je parnični predmet menjao brojeve stvara sumnju u objektivnost i nepristrasnost parničnog suda. Podnosilac ističe da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom predlogu za izvođenje dokaza veštečenjem na okolnost pretrpljenih duševnih bolova zbog čega činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno.
Podnosilac ustavne žalbe zahteva: da se Ustavni sud izjasni o tome da li savetnici Republičkog javnog pravobranilaštva mogu da zastupaju Republiku Srbiju u skladu sa odredbama važećeg Zakona o javnom pravobranilaštvu i po čijem ovlašćenju; da se parnični postupak vrati u pređašnje stanje i da se odluka donese u skladu sa zakonom, a da se utvrđenje eventualne štete prepusti veštacima; da se zastane sa naplatom taksi i troškova postupka dok se ne utvrdi osnovanost ustavne žalbe.
2. Članom 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. U postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da je presudom Opštinskog suda u Nišu P. 1077/08 od 23. septembra 2008. godine, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija – Ministarstvo unutrašnjih poslova – Sekretarijat u Nišu i Ministarstvo pravde - Opštinski sud u Nišu da tužiocu naknadi označeni novčani iznos na ime nematerijalne štete zbog povrede integriteta ličnosti usled neblagovremenog izvršenja rešenja Opštinskog suda u Nišu Kv. 678/00 od 5. septembra 2000. godine u stavu drugom izreke, dok je ustavu drugom izreke ove presude obavezan tužilac da tuženoj naknadi parnične troškove.
Okružni sud u Nišu je presudom Gž. 5112/08 od 9. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, i potvrdio prvostepenu presudu.
Vrhovni sud Srbije je osporenom presudom Rev. 2040/09 od 10. septembra 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, i potvrdio drugostepenu presudu.
4. Ustavni sud najpre ukazuje na to da je njegova nadležnost utvrđena odredbama člana 167. Ustava. Saglasno navedenim odredbama Ustava, Ustavni sud ne odlučuje o predstavkama kojima se traže pravni saveti i mišljenja o pojedinim pitanjima, pomoć u ostvarivanju prava i interesa, izjavljuju pritužbe na rad državnih i drugih organa i organizacija, kao i o drugim predstavkama kojima se zahteva postupanje Ustavnog suda po pitanjima koja nisu u njegovoj nadležnosti, što je izričito propisano odredbom člana 104. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", br. 24/08 i 27/08).
Ustavni sud je stoga ocenio da nije nadležan da odlučuje o zahtevu podnosioca ustavne žalbe da iznese svoje mišljenje, odnosno da tumačenje o tome da li savetnici Republičkog javnog pravobranilaštva mogu da zastupaju Republiku Srbiju u skladu sa odredbama važećeg Zakona o javnom pravobranilaštvu i po čijem ovlašćenju.
5. Ustavni sud zatim konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, odnosno drugih nadležnih državnih organa. U postupku ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, Ustavni sud utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do njihove povrede ili uskraćivanja. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je da ispita da li je parnični postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u celini bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava. Formalno pozivanje na povredu ustavnih prava ne čini samo po sebi ustavnu žalbu dopuštenom.
6. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje, jemči se svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
7. Podnosilac ustavne žalbe navodi da mu je pravo na pravično suđenje povređeno time što Republičko javno pravobranilaštvo, postupajući kao zastupnik Republike Srbije u parničnom postupku za naknadu štete, nije prihvatilo primedbe podnosioca i njegovog punomoćnika koje su se odnosile na zastupanje Republike Srbije, a te primedbe nije prihvatio ni parnični sud. Po oceni Ustavnog suda, iznetim navodima se ne dovodi u sumnju pravičnost osporene revizijske presude. Ovo stoga što do povrede ili uskraćivanja zajemčenih ustavnih prava može doći samo aktima ili radnjama državnog organa koji je odlučivao o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, a ne radnjama druge stranke u parničnom postupku, pri čemu je Vrhovni sud Srbije u obrazloženju osporene presude dao ustavnopravno prihvatljive razloge o značaju nedostataka u zastupanju Republičkog javnog pravobranioca za podnosioca ustavne žalbe, kao tužioca u parnici.
U vezi navoda podnosioca ustavne žalbe da način na koji je parnični predmet menjao brojeve stvara sumnju u nepristrasnot (objektivnost) parničnog suda, Ustavni sud ukazuje da se navedena okolnost ne može se dovesti u vezu sa povredom procesne garancije pravičnog suđenja - nepristrasnosti parničnog suda koji je osporenu odluku doneo.
Ustavni sud je takođe ocenio da su dalji navodi podnosioca koji se odnose na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje usmereni na ocenu zakonitosti osporene presude, te se stoga ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima čiju osnovanost Ustavni sud ceni u postupku po ustavnoj žalbi.
Konačno, kako je osporena presuda doneta u parničnom postupku u kome je predmet spora bila naknada štete, Ustavni sud je našao da se istaknute povrede zajemčene slobode kretanja, prava na rad i prava na penzijsko osiguranje ne mogu dovesti u vezu sa pravima i obavezama o kojima je u ovom postupku odlučivano.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
8. Na osnovu iznetog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić