Odluka Ustavnog suda o poništaju presude zbog proizvoljne primene prava u vezi sa sukcesijom
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu, poništava presudu Vrhovnog kasacionog suda i vraća predmet na ponovno odlučivanje. Sud nalazi da je revizijski sud proizvoljno primenio pravo, naročito u vezi sa Sporazumom o pitanjima sukcesije i postojanjem faktičkog reciprociteta.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi veća, u postupku po ustavnoj žalbi Zdravstvene ustanove „DONA FARM“ iz Niša i „Borovo“ DD, Vukovar, Republika Hrvatska, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. februara 201 5. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Zdravstvene ustanove „DONA FARM“ i „Borovo“ DD izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Prev. 21/11 od 19. oktobra 2011. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda iz tačke 1. i određuje da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o reviziji tužioca iz člana 395. Zakona o parničnom postupku izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 9949/10 od 16. novembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zdravstvena ustanov a „DONA FARM“ iz Niša, 4 . aprila 2012. godine, preko punomoćnika Irene Ranković, advokata iz Niša, i „Borovo“ DD, Vukovar, Republika Hrvatska, 13. aprila 2012. godine, podneli su Ustavnom sudu ustavne žalb e protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. 2000/11 od 7. marta 2012. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije utvrđenog članom 21. st . 1, 2. i 3. Ustava Republike Srbije, prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava i prava na imovinu zajemčenog članom 58. Ustava.
Na osnovu člana 43. stav 1. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", br oj 103/13), spojene su ustavne žalbe podnosilaca Zdravstvene ustanove „DONA FARM“ iz Niša i „Borovo“ DD. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je kasnije primljenu ustavnu žalbu spojio sa ranije primljenom ustavnom žalbom, tako da se postupak dalje vodi pod brojem prvoformiranog predmeta Už-2758/2012.
Podnosioci su u ustavnoj žalbi, pored ostalog, naveli: da je revizijski sud osporenu presudu isključivo zasnovao na pravnom shvatanju da između Republike Srbije i Republike Hrvatske ne postoji faktički reciprocitet u primeni Priloga G Sporazuma o sukcesiji; da revizijski sud ni na koji način nije proverio ovu tvrdnju; da je Vrhovni kasacioni sud odlučujući o izuzetnoj reviziji proizvoljno izveo zaključak o nepostojanju faktičkog reciprociteta u sprovođenju odredbi Sporazuma o pitanju sukcesije, jer je „navodno Republika Hrvatska prodala gotovo svu imovinu pravnih lica sa teritorije Republike Srbije i nije donela propise o obeštećenju, te da se ta imovina ne može vratiti ranijim vlasnicima u naturalnom obliku“; da je ovakav proizvoljan i paušalan zaključak koji nije potvrđen relevantim dokazima, na nivou pretpostavke i da stvara diskriminaciju u pravnom prometu između pravnih subjekata na osnovu zemlje porekla, s tim što je na taj način diskriminisan i domaći pravni subjekt koji je stekao svojinu na nepokretnosti od pravnog lica sa sedištem u drugoj državi; da je promet nepokretnosti izvršen u skladu sa odredbama Sporazuma o pitanjima sukcesije; da revizijski sud nije primenio pozitivne zakone koji su na snazi, uključujući i Zakon o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesije; da je Aneksom G Sporazuma predviđena obaveza države sukcesora da omogući zaštitu i vraćanje prava na nepokretnosti pravnim subjektima kojima su pripadala na dan 31. decembra 1990. godine, kao i da će ugovori koji su nakon ovog datuma slobodno zaključila lica iz sada različitih država biti poštovani, pri čemu svaka strana ima obavezu da obezbedi njihovo izvršavanje; da je revizijski sud retroaktivno primenio Zakon o privatizaciji koji je donet nakon izvršenog prometa nepokretnosti; da je osporenom presudom povređeno pravo na imovinu iz člana 58. Ustava, odnosno pravo vlasnika na slobodno raspolaganje nepokretnostima; da je revizijski sud pogrešno tumačio odredbe lex rei sitae, jer je ugovor zaključen u skladu sa domaćim zakonima, u propisanoj formi, plaćen je porez na prenos apsolutnih prava i, u skladu sa zakonom je izvršen upis u javne knjige; da je sud utvrđivanjem ništavosti ugovora između prethodnog nosioca prava na nepokretnosti i podnosilaca ustavne žalbe praktično oduzeo nepokretnost domaćem pravnom i fizičkom licu koja su tu nepokretnost stekla na osnovu punovažnog pravnog posla. Podnosioci su predložili da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporene akte i dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Prev. 21/11 od 19. oktobra 2011. godine prihvatio odlučivanje o izuzetnoj reviziji tužioca DP „Boreli“, usvojio reviziju, te je preinačio drugostepenu i prvostepenu presudu, time što je utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti Ov. 2416/06 od 29. novembra 2006. godine zaključen između prvotuženog Zdravstvene ustanove „Dona farm“ i drugotuženog „Borovo“ i utvrdio da tužilac ima pravo korišćenja sporne nepokretnosti. Iz obrazloženja osporene revizijske presude proizlazi: da je predmet tužbenog zahteva utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti Ov. 2416/06 od 29. novembra 2006. godine; da se drug otuženi, kao prodavac, legitimisao kao univerzalni pravni sledbenik svih ranijih organizacionih oblika „Borovo" koji su postojali od 1947. do 1994. godine kada se „Borovo“ transformisalo u deoničarsko društvo i da je kao univerzalni sledbenik vlasnik sporne nepokretnosti; da je sporna nepokretnost proda ta prvotuženom, kao kupcu; da je prema članu 7. ugovora, kupac spornog poslovnog prostora bio upoznat da je tužilac u posedu poslovnog prostora i da preuzim a obavezu i trošak preuzimanja predmetnog poslovnog prostora u posed ; da je tužilac imao na korišćenju imovinu koja je nekada bila imovina „Borova“ i da je tužilac u posedu objekta kojim je tuženi raspolagao zaključenjem spornog ugovora; da je uvidom u izveštaj Službe za katastar nepokretnosti utvrđeno da je sporna nepokretnost od 1971. godine upisana kao društvena svojina na korisnika Jugoslovenski kombinat gume i obuće „Borovo“ po ugovoru o kupoprodaji od 16. decembra 1966. godine; da je po promeni iz 2001. godine promenjen naziv firme i upisano je „Borovo“ dd za proizvodnju i promet, a po izvršnoj promeni iz 2007. godine sporna nepokretnost prešla je sa „Borova“ na „Dona farm“, a po ugovoru o kupoprodaji od 29. novembra 2006. godine; da se sporna nepokretnost vodi na „Dona farm“; da se Prilog G Sporazuma o pitanjima sukcesije primenjuje na pitanje imovine delova preduzeća u Republici Srbiji, koja imaju sedište na teritorijama država sukcesora bivše SFRJ, pod uslovima postojanja faktičkog reciprociteta, koji ne postoji, jer je Republika Hrvatska gotovu svu imovinu pravnih lica iz Srbije prodala pre stupanja na snagu Sporazuma o pitanjima sukcesije (2. jun 2004. godine), preko Fonda za privatizaciju Republike Hrvatske i da više nije u mogućnosti da vrati istu u naturalnom obliku, a nije donela propise o obeštećenju; da prvotuženi nije mogao postati vlasnik spornog poslovnog prostora privatizacijom društvenog preduzeća formiranog od delova nekadašnjeg Jugoslovensko g kombinata gume i obuće „Borovo “, koji su se nalazili na području Republike Hrvatske, jer to društveno preduzeće nije moglo isključivo polagati prava na imovini na celoj teritoriji bivše SFRJ; da je tužilac pravno lice organizovano kao društveno preduzeće registrovano u skladu sa Uredbom o organizovanju delova preduzeća čije je sedište na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Slovenije za koju je Savezni ustavni sud utvrdio da nije saglasna sa Ustavom SRJ; da je radi zaštite društvene imovine i prava zaposlenih, Vlada Republike Srbije donela Uredbu o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ, koja je stupila na snagu 1. juna 2001. godine, a koja sa izmenama i dopunama iz 2008. i 2009. godine predstavlja deo važeće pravne regulative; da je istom uredbom u članu 2. propisano da će se odlukom koju donose zaposleni poslovna jedinica organizovati kao društveno preduzeće ili će se pripojiti drugom društvenom preduzeću, ako to nije uči njeno do dana stupanja na snagu Uredbe; da je početna imovina za osnivanje preduzeća imovina poslovne jedinice sa bilansom stanja na dan 31. decembra 1991. godine; da su organizovanje društvenih preduzeća, odnosno pripajanje drugom preduzeću, uslovi i način korišćenja sredstava, otuđenje, opterećenje i raspolaganje društvenom imovinom navedenom Uredbom stavljeni pod neposrednu kontrolu Vlade Republike Srbije i da društvena preduzeća koja su organizovana po prethodnim propisima nastavljaju sa radom, uz pravo korišćenja poverene društvene imovine u skladu sa ovom uredbom; da je revizijski sud zaključio da je pravni osnov korišćenja predmetne nepokretnosti od strane tužioca Uredba o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ i da drugotuženi spornim ugovorom nije mogao raspolagati predmetnom nepokretnošću na kojoj je pravo korišćenja imao tužilac i čiji je promet bio u posebnom režimu; da je revizijski sud istakao da je stupanjem na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji 1. januara 2008. godine, članom 3. stav 5. propisano da se privatizuje kapital imovine u društvenim preduzećima, osnovanim od delova preduzeća u Republici Srbiji, čije je sedište na teritoriji republika bivše SFRJ, a članom 61. stav 3. istog zakona je propisano da se sredstva ostvarena prodajom kapitala imovine preduzeća koriste za sprovođenje Sporazuma o pitanjima sukcesije sa bivšim republikama SFRJ. Revizijski sud je dalje naveo: da se stvarna prava na nepokretnostima, prema opšteprihvaćenom principu , cene prema zakonu mesta nalaženja stvari - lex rei sitae, te da je prema odredbi člana 1. Zakona o prometu nepokretnosti, promet nepokretnosti slobodan, ako zakonom nije drugačije određeno; da je promet nepokretnosti u smislu člana 2. ovog zakona prenos prava svojine na nepokretnosti sa jednog na drugo lice uz naknadu ili bez naknade, kao i prenos prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj i društvenoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava korišćenja; da se svojina po članu 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stiče po samom zakonu na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem; da je pravni osnov sticanja prava svojine na nepokretnosti pravni i poslovni ugovor o prometu kojim prodavac na kupca može preneti samo onoliko prava koliko sam ima i da se bez postojanja valjanog pravnog osnova ni svojina na nepokretnosti ne može steći, bez obzira na izvršeni upis tog prava u katastru nepokretnosti, jep je pretpostavka tačnosti izvršenog upisa oboriva; da je promet navedene nepokretnosti, saglasno Uredbi o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima , pokretnim stvarima i pravima koja je važila do 2008. godine i Uredbi o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ , bio pod posebnim režimom, te da je, u vezi sa članom 1. Zakona o prometu nepokretnosti, sporni ugovor zaključen između tuženih apsolutno ništav u smislu čla na 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je protivan imperativnim propisima.
4. Odredbama Ustava, na čije se povrede ustavnom žalbom ukazuje, je utvrđeno: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije i da je z abranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1, 2. i 3. ); da se svakom jemči pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se j emči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona i da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne (član 58. st. 1. i 2.).
Uredbom o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima („Službeni glasnik RS", br. 49/91, 50/91, 55/91, 29/92, 46/92 i 50/95 ), koja je prestala da važi stupanjem na snagu Uredbe o prestanku važenja Uredbe o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima („Službeni glasnik RS", broj 71/08, od 25. jula 2008. godine), narednog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srbije, bilo je propisano da se privremeno zabranjuje raspolaganje nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima koja se nalaze na teritoriji Republike Srbije, a čiji su vlasnici, odnosno korisnici pravna lica i imaoci radnji sa sedištem na teritorijama republika koje nisu članice Savezne Republike Jugoslavije, da se privremeno zabranjuje raspolaganje nepokretnostima koje se nalaze na teritoriji Republike Srbije, čiji su vlasnici, odnosno korisnici fizička lica koja imaju prebivalište na teritorijama republika koje nisu članice Savezne Republike Jugoslavije i njihovi su državljani, da se privremeno zabranjuje raspolaganje imovinom (nepokretnosti, pokretne stvari i prava) kojom u smislu člana 20. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Savezne Republike Jugoslavije raspolaže Savezna Republika Jugoslavija, a da se raspolaganjem, u smislu ove uredbe, smatra prodaja, zamena, poklon, zakup, opterećenje stavljanjem hipoteke ili drugih tereta na nepokretnosti i svi drugi oblici raspolaganja, odnosno svojinskih promena, kao i odnošenje stvari sa teritorije Republike Srbije (član 1. st. 1, 2, 3. i 5. ); da su akti i radnje koje su pravna i fizička lica iz član 1. ove uredbe preduzela suprotno odredbama ove uredbe posle 24. maja 1991. godine ništavi i da će nadležni organ izvršiti, po službenoj dužnosti, brisanje upisa u zemljišnoj, odnosno drugoj javnoj knjizi o evidenciji nepokretnosti i pravima nad njima, izvršenih na osnovu akata iz stava 1. ovog člana (član 4.).
Uredbom o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ ("Službeni glasnik RS", br. 31/01, 61/08, 109/08, 14/09, 40/09, 79/09, 111/09, 67/10 i 73/11 ) je propisano: da se ovom uredbom uređuje zaštita društvene imovine delova preduzeća u Republici Srbiji čije je sedište na teritoriji republika bivše SFRJ: Republike Bosne i Hercegovine, Republike Slovenije i Republike Hrvatske (dalje: poslovne jedinice), zaštita prava zaposlenih u tim poslovnim jedinicama i popis delova preduzeća iz Republike Srbije na teritoriji navedenih republika bivše SFRJ (član 1.); da će se odlukom koju donose zaposleni poslovne jedinice organizovati kao društveno preduzeće ili će se pripojiti drugom društvenom preduzeću ako to nisu učinili do dana stupanja na snagu ove uredbe , da je početna imovina za osnivanje preduzeća iz stava 1. ovog člana imovina poslovne jedinice sa bilansnim stanjem na dan 31. decembra 1991. godine, da se odluka iz stava 1. ovog člana donosi u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe, a zahtev za upis u sudski registar se podnosi u roku od 15 dana od dana donošenja odluke i da je pred uzeće iz stava 1. ovog člana dužno da u roku od 15 dana od dana prijema rešenja o upisu u sudski registar obavesti ministarstvo nadležno za odgovarajuću oblast o izvršenom upisu (član 2.); da preduzeće ili drugo pravno lice koje je nastalo organizovanjem od poslovne jedinice ili preduzeća kojima su pripojena sredstva poslovne jedinice kao i pravni sledbenici ovih privrednih subjekata ne mogu da otuđuju sredstva u društvenoj svojini koja koriste, opterete hipotekom ili raspolažu na drugi način (na primer: poklon, zakup, zamena) bez saglasnosti Vlade Republike Srbije, osim prodaje proizvoda i usluga u obavljanju registrovane delatnosti i da pravno lice iz stava 1. ovog člana ne može vršiti statusne ili organizacione promene, niti vršiti pretvaranje društvene svojine u druge oblike svojine bez saglasnosti Vlade Republike Srbije (član 11. st. 1. i 2. ).
Zakonom o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesije ("Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori", broj 6/02 ), koji je stupio na snagu 11. jula 2002. godine, je propisano: da će privatna svojina i stečena prava građana ili drugih pravnih lica SFRJ biti zaštićena od strane Država sukcesora u skladu s odredbama ovog Priloga (Prilog G, član 1.); da će prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Države sukcesora i na koju su građani ili druga pravna lica SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. godine biti priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje od strane te Države u skladu sa ugovorenim standardima i normama međunarodnog prava, i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta ili prebivališta takvih lica, da se ovim obuhvataju lica koja su nakon 31. decembra 1990. godine stekla državljanstvo ili novo prebivalište ili boravište u Državi različitoj od Države sukcesora, da će osobe koje nisu bile u mogućnosti da ostvare takva prava imati pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama i da će svaki namerni prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu izvršen posle 31. decembra 1990. godine zaključen pod pritiskom ili suprotno podparagrafu (a) onog člana biti ništavan; da će svi ugovori zaključeni između građana ili drugih pravnih lica SFRJ počev od 31. decembra 1990. godine, uključujući i one zaključene od strane javnih preduzeća, biti poštovani bez ikakve diskriminacije , da će svaka Država sukcesor obezbediti izvršavanje obaveza na osnovu takvih ugovora, u slučajevima gde je raspadom SFRJ bilo onemogućeno izvršavanje takvih ugovora (Prilog G, član 2.); da će sva fizička i pravna lica iz svake Države sukcesora na osnovu reciprociteta, imati ista prava pristupa sudovima, administrativnim većima i telima te Države i drugih Država sukcesora s ciljem ostvarivanja zaštite njihovih prava (Prilog G, član 7.).
Zakonom o osnovama svojinskopravnog odnosa („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90, „Službeni list SRJ“, broj 26/96 i „Službeni glasnik RS“, broj 115/05-dr. zakon) je propisano: da se p ravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem i da se pravo svojine stiče i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom (član 20.); da strana fizička i pravna lica mogu sticati pravo svojine na pokretnim stvarima kao i domaća lica (član 82.); da strana fizička i pravna lica koja obavljaju delatnost u Saveznoj Republici Jugoslaviji mogu, pod uslovima uzajamnosti, sticati pravo svojine na nepokretnostima na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije koje su im neophodne za obavljanje te delatnosti, da strano fizičko lice koje ne obavlja delatnost u Saveznoj Republici Jugoslaviji može, pod uslovima uzajamnosti, sticati pravo svojine na stanu i stambenoj zgradi kao i državljanin Savezne Republike Jugoslavije i da se izuzetno od st. 1. i 2. ovog člana, saveznim zakonom može predvideti da strano fizičko i pravno lice ne mogu sticati pravo svojine na nepokretnostima koje se nalaze na određenim područjima u Saveznoj Republici Jugoslaviji (član 82a); da strana fizička i pravna lica mogu pravnim poslom prenositi prava svojine na domaće lice, kao i na strano lice koje može sticati pravo svojine (član 82d) .
Zakonom o prometu nepokretnosti ("Službeni glasnik RS", br. 42/98 i 111/09 ) bilo je propisano: da je promet nepokretnosti slobodan, ako zakonom nije drukčije određeno i da nepokretnosti , u smislu ovog zakona, jesu: zemljište (poljoprivredno, građevinsko, šume i šumsko zemljište), zgrade (poslovne, stambene, stambeno-poslovne, ekonomske i dr.), posebni delovi zgrada (stanovi, poslovne prostorije, garaže i garažna mesta) i drugi građevinski objekti (u daljem tekstu: nepokretnosti) (član 1.) ; da promet nepokretnosti, u smislu ovog zakona, jeste raspolaganje nepokretnostima pravnim poslom, i to – prenos prava svojine na nepokretnosti sa jednog na drugo lice, uz naknadu ili bez naknade, prenos prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini i prenos prava u pogledu raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava na nepokretnosti u društvenoj svojini (član 2.)
Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99, 44/99)) je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (član 103. stav 1.).
5. Ustavni sud konstatuje da je pravilnu primenu materijalnog prava, pre svega , nadležan da ceni viši sud, u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Međutim, Ustavni sud nalazi da proizvoljna i arbitrerna primena materijalnog prava na štetu neke od stranaka u postupku može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, te da u određenim situacijama, koje prvenstveno zavise od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja i od ustavnopravnih razloga navedenih u ustavnoj žalbi, ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda prava iz člana 32. stav 1. Ustava ceni i sa stanovišta primene materijalnog prava.
Predmet spora je utvrđenje ništavosti ugovora o kuproprodaji nepokretnosti zaključenog između prvotuženog (DONA FARM“ iz Niša), kao kupca i drugotuženog ( „Borovo“ DD, Vukovar, Republika Hrvatska), kao prodavca , a ovde podnosilaca ustavne žalbe.
Polazeći, pre svega, od odredbe člana 16. stav 2. Ustava, kojom je propisano da su opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije i da se neposredno primenjuju, kao i da potvrđeni međunarodni ugovori moraju biti u skladu s Ustavom, Ustavni sud nalazi da primena člana 2. Priloga G Sporazuma o pitanjima sukcesije predstavlja prethodno pitanje.
Iz sadržine odredaba Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesije, Ustavni sud nalazi da je osnovna idej a pravne zaštite celog Priloga G da se situacija u pogledu privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica vrati u prvobitno stanje, odnosno na određen dan kada je još uvek postojala SFRJ, a kao takav dan u Prilogu G označen je 31. decembar 1990. godine.
Ustavni sud nalazi da je potrebno poći od relevantnog datuma iz Priloga G (31. decembar 1990. godine), odnosno da je navedenog datuma drugotuženi imao pravo korišćenja na nepokretnosti u društvenoj svojini koja je predmet ovog spora.
Naime, ključno stanovište revizijskog suda zasniva se na tome da je svojinska transformacija kod drugotuženog sprovedena 1994. godine, prema propisima Republike Hrvatske, kao države sedišta „Borovo“ DD, Vukovar, koja tada nije bila u sastavu zajedničke države sa Republikom Srbijom, te da samim tim drugotuženi ima status stranog pravnog lica na koga se primenjuju odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koje regulišu prava stranih lica u vezi sa sticanjem stvarnih prava na nepokretnostima, odnosno da strana pravna lica u Republici Srbiji mogu steći pravo svojine pod uslovima uzajamnosti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da Zakon o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesije ne pravi razliku u pogledu oblika organizovanja ili prirode kapitala pravnog subjekta sa teritorije države sukcesora bivše SFRJ koji je titular prava na nepokretnosti na teritoriji Republike Srbije.
Ustavni sud ukazuje i na ranija stanovišta sudova izražena u presudi Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1193/10 od 14. jula 2010. godine, koja je bila zastupljena i u praksi ranijeg Višeg trgovinskog suda, a kasnije Privrednog apelacionog suda (presuda Višeg trgovinskog suda Pž. 7922/08 od 5. marta 2009. godine i presuda Privrednog apelacionog suda Pž. 9949/10 od 16. novembra 2010. godine), prema kojima se pravila razlika između različitih situacija koje u fakticitetu mogu postojati. Naime, sudovi su stali na stanovište da nisu postojale zakonske smetnje da strano pravno lice proda nepokretnost na teritoriji Republike Srbije, jer je odredbom člana 82d Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno da strana pravna lica mogu pravnim poslom preneti pravo svojine na domaće pravno lice, kao i na strano pravo lice koje može steći pravo svojine. Posebno su sudovi isticali, da u obrnutoj situaciji, da je pravno lice iz Republike Hrvatske pravnim poslom kupilo nepokretnost na teritoriji Republike Srbije, takav ugovor ne bi mogli overiti naši sudovi, jer reciprocitet u sticanju nepokretnosti sa Republikom Hrvatskom nije uspostavljen, pošto naša fizička i pravna lica ne mogu pravnim poslovima steći nepokretnosti u Republici Hrvatskoj.
Pored toga, sudovi su bili i stanovišta da se u konkretnom slučaju ne mogu primeniti odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, koje se odnose na otuđenje nepokretnosti iz državne i društvene svojine. Titular prava na predmetnoj nepokretnosti je bilo pravno lice sa sedištem na teritoriji države sukscesora SFRJ, koji je punovažnim pravnim poslom prenelo svoje pravo na domaće pravno lice koje je svoje pravo upisalo u katastar nepokretnosti, iz koga se utvrđuje kontinuitet isprava za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti. U pogledu odredaba člana 82a Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, sudovi su smatrali da se ne radi o tome da strano pravno lice stiče pravo svojine na domaćoj nepokretnosti, već o zaštiti stečenih prava subjekata sa sedištem na teritoriji države sukcesora SFRJ, koje je u skladu sa pozitivnim propisima raspolagalo svojom nepokretnošću i prenelo pravo u obimu koji je imalo na domaće pravno lice, što je pravno dozvoljeno u smislu odredbe člana 82d Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.
Ustavni sud, dalje, ukazuje da su zauzimanjem stava Vrhovnog kasacionog suda koji je kao pravni zaključak na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj 27. decembra 2010. godine, preimenovan u pravno shvatanje na sednici 7. februara 2011. godine, verifikovanog 23. februara 2011. godine, sudovi primenu Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije u odnosu na pitanja imovine delova preduzeća u Republici Srbiji koja imaju sedište na teritorijama država sukcesora bivše SFRJ, uslovili postojanjem faktičkog reciprociteta, a koje pravno shvatanje je izraženo i u osporenoj presudi istog suda Prev. 21/11 od 19. oktobra 2011. godine.
Polazeći od obrazloženja osporene presude, Ustavni sud konstatuje da je Uredbom o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima, koja je prestala da važi na osnovu Uredbe o prestanku važenja Uredbe o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima od 26. jula 2008. godine, bila propisana privremena zabra na raspolaganja nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima koja se nalaze na teritoriji Republike Srbije, a čiji su vlasnici, odnosno korisnici pravna lica i imaoci radnji sa sedištem na teritorijama republika koje nisu članice Savezne Republike Jugoslavije u smislu prodaje, zamene, poklona, zakupa, opterećenja stavljanjem hipoteke ili drugih tereta na nepokretnosti i svi drugi oblici raspolaganja. Takođe je bilo propisano da su akti i radnje koje su pravna i fizička lica navedena u Uredbi preduzela suprotno odredbama ove uredbe posle 24. maja 1991. godine, ništavi i da će nadležni organ izvršiti, po službenoj dužnosti, brisanje upisa u zemljišnoj, odnosno drugoj javnoj knjizi o evidenciji nepokretnosti i pravima nad njima, izvršenih na osnovu tih akata.
Ustavni sud ukazuje da je navedena Uredba doneta 1991. godine, dok je Sporazum o pitanjima sukcesije, koji je stupio na snagu 2002. godine, u članu 2. Priloga G obavezao potpisnice na poštovanje i zaštitu ugovora zaključenih posle 31. decembra 1990. godine u pogledu prenosa prava postojećih na dan 31. decembra 1990. godine. Imajući u vidu da je navedeni Sporazum potvrđen odgovarajućim Zakonom, te s obzirom na to da se radi o međunarodnom sporazumu, jasno je da ovaj propis ima jaču pravnu snagu od navedene Uredbe i da je njime faktički ista Uredba u pogledu svojih dejstava stavljena van snage kada su u pitanju ovi ugovori. Međutim, ovo ne znači da zaštitu uživaju ugovori koji su zaključeni suprotno odgovarajućim propisima koji regulišu promet nepokretnosti.
Pored toga, sudovi su u toku postupka, takođe, utvrdili da je tužilac pravno lice koje je organizovano kao društveno preduzeće u skladu sa Uredbom o organizovanju delova preduzeća čije je sedište na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Slovenije, za koju je Savezni ustavni sud utvrdio da nije saglasna sa Ustavom Savezne Republike Jugoslavije. Radi zaštite društvene imovine i prava zaposlenih je doneta Uredba o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ. Revizijski sud je, imajući u vidu navedeno, u osporenoj presudi stao na stanovište da je Uredbom predviđeno da društvena preduzeća koja su organizovana po prethodnim propisima nastavljaju sa radom u skladu sa kasnijom Uredbom, uz pravo korišćenja poverene društvene imovine, te imajući u vidu pravni osnov korišćenja predmetne nepokretnosti od strane tužioca, drugotuženi nije mogao raspolagati predmetnom nepokretnošću na kojoj je pravo korišćenja imao tužilac i čiji je promet bio u posebnom režimu.
Polazeći od sadržine odredbe člana 11. Uredbe o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ kojom je propisana obaveza društvenog preduzeća koje kada vrši raspolaganje imovinom koja mu je na osnovu Uredbe data na korišćenje, za ovakvo postupanje mora pribaviti saglasnost Vlade Republike Srbije, Ustavni sud nalazi da se propisana zabrana raspolaganja nije mogla odnositi na drugotuženog.
Ustavni sud smatra da primena člana 2. Priloga G Sporazuma o pitanjima sukcesije u suštini ukazuje na neophodnost utvrđivanja odnosa imovine privatizovanog preduzeća, koja je postojala u Republici Srbiji u momentu upisa dela preduzeća na osnovu Uredbe o zaštiti imovine preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ (tužilac je organizovan u skladu sa navedenom Uredbom, i to od dela nekadašnjeg Jugoslovenskog kombinata gume i obuće „Borovo“ iz Borova) i aktuelne imovine koja postoji nakon poslovanja tog dela preduzeća. Ovo utoliko pre što je to rešenje u skladu sa pravilom međunarodnog privatnog prava prema kome je za statusna pitanja pravnog lica merodavno pravo države čiju državnu pripadnost ono ima, bez pretenzija da je izvršenom svojinskom transformacijom povređen domaći javni poredak.
Ustavni sud je mišljenja da je sa aspekta međunarodnog privatnog prava, potrebno raspraviti pitanje kvalifikacije izvršene svojinske transformacije, odnosno da li je reč o statusnom pitanju (za koje je merodavan lex societas), ili stvarnopravnom pitanju (koje se uređuje prema principu lex rei sitae). U prvom slučaju bilo bi merodavno strano pravo (države čiju pripadnost ima odnosno pravno lice), a u drugom – domaće pravo, kao pravo države mesta nalaženja (privatizovane) imovine.
U odnosu na primenu Zakona o privatizaciji, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji („Službeni glasnik RS“, broj 123/07, od 26. decembra 2007. godine), koji je stupio na snagu 3. januara 2008. godine, u članu 3. stav 5. bilo je propisano da se privatizuju kapital i imovina društvenih preduzeća koja su osnovana od delova preduzeća u Republici Srbiji čije je sedište na teritoriji republika bivše SFRJ, a kako je drugotuženi predmetnom nepokretnošću raspolagao i ugovor sa prvotuženim zaključio 29. novembra 2006. godine, to proizlazi da je raspolaganje učinjeno pre donošenja Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji, pa sporna nepokretnost ne može ni biti predmet privatizacije.
Ustavni sud nalazi da revizijski sud u osporenoj presudi nije cenio kvalifikaciju izvršene svojinske transformacije drugotuženog, posebno imajući u vidu sadržinu člana 2. Priloga G Sporazuma o pitanjima sukcesije i primenu merodavnog prava za rešavanje spornog slučaja, što predstavlja proizvoljno i arbitrerno zaključivanje redovnog suda, te je osporenom presudom povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je, na osnovu izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US ), ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tački 1. izreke.
6. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povredom prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, mogu otkloniti jedino poništajem revizijske presude i određivanjem da u ponovnom postupku nadležan sud done se novu odluku o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog suda u Užicu P. 23/11 od 28. januara 2011. godine, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Ustavni sud nije razmatrao navode o povredi prava na imovinu zajemčenog odredbom člana 58. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i odredio otklanjanje štetnih posledica.
8. Ocenjujući navode o povredi načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ocenjuje da nema osnova za tvrdnje da su osporenom presudom podnosi oci ustavne žalbe na bilo koji način diskriminisani. U ustavnoj žalbi nisu pruženi dokazi da je podnosiocima ustavne žalbe zbog nekog njihovog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda zabrane diskriminacije. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka.
Ovakvo pravno stanovište je zauzeto u Odluci Ustavnog suda Už-3022/2012 od 29. januara 2015. godine (videti na: www.ustavni.sud.rs.).
9. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić