Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku koji je trajao preko 18 godina. Iako je podnosilac doprineo odugovlačenju, nedelotvorno postupanje sudova, uključujući tri ukidanja prvostepene odluke, bilo je presudno.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić , predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Srđana Stevanovića iz Vranja, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 7. jula 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Srđana Stevanovića i utvrđuje da je u ostavinskom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Vranju u predmetu O. 82/12 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 900 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
O b r a z l o ž e nj e
1. Srđan Stevanović iz Vranja podneo je Ustavnom sudu, 26. marta 2014. godine, preko punomoćnika Aleksandra Kneževića, advokata iz Vranja, ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u ostavinskom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Vranju u predmetu O. 82/10.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, pored ostalog, naveo da je osporeni ostavinski postupak započeo 1995. godine i da je okončan tek donošenjem rešenja Višeg suda u Vranju Gž. 1036/13 od 31. januara 2014. godine, zbog čega smatra da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Istakao je zahtev za naknadu nematerijalne i materijalne štete.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbama člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Vranju O. 82/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Opštinski organ uprave dostavio je 18. oktobra 1995. godine Opštinskom sudu u Vranju (u daljem tekstu: Opštinski sud) smrtovnicu pok. Stojadina Stevanovića, radi raspravljanja zaostavštine. Po njoj je Opštinski sud formirao predmet O. 469/95.
Na ročište za raspravljanje zaostavštine održano 14. novembra 1995. godine sud je pozvao suprugu pok. Stojadina Stevanovića – Lj. S. Na sledećem ročištu, održanom 28. novembra iste godine, učesnici Lj. S. i Srđan Stevanović, ovde podnosilac ustavne žalbe, izjavili su da će „imajući u vidu da učesnik Branimir nije pristupio ročištu zbog bolesti supruge, a nisu ni postigli sporazum o eventualnoj sporazumnoj deobi…da će obavestiti sud u roku od mesec dana o eventualnom sporazumu i zakazivanju ročišta“.
Na drugom ročištu održanom u toku 1996. godine, dana 22. februara, učesnici Lj. S. i Srđan Stevanović dali su izjave o prihvatanju nasleđa, dok učesnik B. S. nije pristupio na ročište.
Opštinski sud je 5. juna 1996. godine doneo ostavinsko rešenje O. 469/95. Protiv navedenog rešenja predlagač Srđan Stevanović izjavio je žalbu. Rešenjem Okružnog suda u Vranju Gž. 1319/96 od 16. jula 1996. godine ukinuto je rešenje Opštinskog suda O. 469/95 od 5. juna 1996. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Opštinski sud je dopisom O. 385/96 od 11. juna 1998. godine tražio od predlagača Srđana Stevanovića da dostavi saobraćajnu dozvolu za putnički automobil koji se vodi na ime pok. Stojadina Stevanovića. Srđan Stevanović je 22. juna iste godine obavestio sud da se zatražena saobraćajna dozvola ne nalazi kod njega, već kod predlagača B. S, a koji se nalazi van Vranja i sa kojim ne živi u domaćinstvu.
Podneskom od 7. septembra 1998. godine svi učesnici su obavestili sud da neće pristupiti na ročište zakazano za 8. septembar te godine „zbog porodičnih obaveza“. Naredno ročište, zakazano za 29. oktobar 1998. godine, nije održano zbog nedolaska nijednog od učesnika. Predlagač Srđan Stevanović tražio je odlaganje ročišta zakazanog za 23. decembra 1998. godine.
Niko od predlagača nije pristupio ni na ročište zakazano za 5. mart 1999. godine, a ročište zakazano za 17. septembar 1999. godine nije održano zbog nedolaska predlagača Lj. S. i Srđana Stevanovića.
Tri ročišta zakazana u toku 2000. godine (24. maja, 5. septembra i 14. decembra) nisu održana zbog nedolaska predlagača.
Predlagači su 1. juna 2001. godine na zapisnik izjavili „da i dalje ne znaju šta tačno čini zaostavštinu pok. Stevanović Vladimira Stojadina… jer parnični postupak u pogledu utvrđivanja zaostavštine se vodi pred ovim sudom pod P. br. 2349/96, a i upravni postupak je u toku, pa zbog toga predlažu da se današnje ročište odloži.“. Istu izjavu i predlog učesnici su dali sudu i na sledećem ročištu, održanom 16. jula 2002. godine. Učesnici su na ročištu održanom 26. decembra 2002. godine predložili odlaganje ročišta, kao i da će se „sami javiti kada se postupak u imovinskoj službi u Vranju okonča.“
Učesnici nisu pristupili ni na ročište zakazano za 7. novembar 2003. godine.
Ročište zakazano za 10. septembar 2004. godine nije održano zbog toga što učesnici nisu uredno pozvani.
Opštinski sud je rešenjem O. 385/96 od 23. decembra 2004. godine utvrdio sastav zaostavštine pok. Stojadina Stevanovića.
U toku 2005. godine nisu održana pet ročišta (dva zbog nedolaska nijednog od učesnika, a tri na predlog učesnika B. S. ili zbog njegovog nedolaska).
Rešenjem Opštinskog suda O. 385/96 od 4. novembra 2005. godine za naslednike pok. Stojadina Stevanovića oglašeni su Lj. S, B. S. i Srđan Stevanović. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavio B. S.
Okružni sud u Vranju je 18. decembra 2006. godine ukinuo rešenje Opštinskog suda O. 385/96 od 4. novembra 2005. godine i predmet vratio na ponovni postupak.
U ponovnom prvostepenom postupku predmet je dobio broj O. 875/06. Tri ročišta zakazana u toku 2007. godine nisu održana na predlog učesnika B. S.
Podneskom od 25. januara 2008. godine učesnik Srđan Stevanović predložio je spajanje postupka u predmetu O. 106/06, a koji se vodio povodom raspravljanja zaostavštine pok. Ljiljane Stevanović, sa postupkom u predmetu O. 875/06.
Nijedno od šest zakazanih ročišta u toku 2008. godine nije održano (četiri zbog nedolaska učesnika, a dva zbog toga što je učesnik B. S. tražio odlaganje).
Rešenjem Opštinskog suda O. 875/06 od 13. marta 2009. godine sud je utvrdio sastav zaostavštine pok. Stojadina Stevanovića i Ljiljane Stevanović. Do kraja 2009. godine održano je još jedno ročište.
Nakon 1. januara 2010. godine i formiranja nove mreže sudova u Republici Srbiji, postupak je nastavljen pred Osnovnim sudom u Vranju (u daljem tekstu: Osnovni sud).
Prvo ročište u postupku pred Osnovnim sudom održano je 10. maja 2012. godine, kada je Srđan Stevanović dao izjavu da se prihvata nasleđa pok. Ljiljane Stevanović.
Osnovni sud je rešenjem O. 82/10 od 25. oktobra 2012. godine za naslednike pok. Stojadina Stevanovića i Ljiljane Stevanović oglasio Srđana Stevanovića i B. S. Protiv tog rešenja B. S. je izjavio žalbu. Rešenjem Osnovnog suda O. 82/10 od 25. februara 2013. godine ukinuto je rešenje tog suda O. 82/10 od 25. oktobra 2012. godine.
Rešenjem Osnovnog suda O. 82/10 od 24. maja 2013. godine ponovo su za naslednike pok. Stojadina Stevanovića i Ljiljane Stevanović oglašeni Srđan Stevanovića i B. S.
Viši sud u Vranju je rešenjem Gž. 1036/13 od 31. januara 2014. godine potvrdio rešenje Osnovnog suda O. 82/10 od 24. maja 2013. godine. Rešenje je 3. marta 2014. godine dostavljeno Srđanu Stevanoviću.
4. Razmatrajući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta istaknute povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni ostavinski postupak, pokrenut 18. oktobra 1995. godine dostavljanjem smrtovnice Opštinskom sudu, a pravnosnažno okončan donošenjem rešenja Višeg suda u Vranju Gž. 1036/13 od 31. januara 2014. godine, trajao više od 18 godina.
Razumna dužina trajanja jednog sudskog postupka je relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, a najvažniji su: složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova koji vode postupak i priroda zahteva, odnosno značaj prava o kome se u postupku raspravlja za podnosioca.
Po oceni Ustavnog suda, predmetni ostavinski postupak je bio složeniji, imajući u vidu da su učesnici u postupku vodili parnični postupak u vezi sa sastavom zaostavštine pok. Stojadina Stevanovića, te činjenicu da je 2008. godine došlo do spajanja postupka raspravljanja zaostavštine pok. Ljiljane Stevanović sa postupkom u predmetu raspravljanja zaostavštine pok. Stojadina Stevanovića.
Ustavni sud je ocenio da je ovaj ostavinski postupak bio od naročitog značaja za podnosioca ustavne žalbe, s obzirom na to da se isti vodio povodom raspravljanja zaostavštine njegovih pokojnih roditelja, te da je podnosilac rešenjem o nasleđivanju oglašen za naslednika. Međutim, ispitujući ponašanje podnosioca, Ustavni sud je utvrdio da je on u značajnoj meri doprineo dužem trajanju postupka. Naime, čak 21 ročište u periodu od 1995. pa do kraja 2006. godine nije održano, zbog toga što podnosilac, kao učesnik u postupku, odnosno učesnici u ovom postupku nisu pristupili na ročište ili su tražili odlaganje. Takođe, podnosilac je dopisom od 25. januara 2008. godine predložio spajanje postupka u predmetu raspravljanja zaostavštine pok. Ljiljane Stevanović sa osporenim ostavinskim postupkom, što je, iako predstavlja njegovo procesno pravo, neminovno dovelo do produženja postupka, s obzirom na to da je ostavinski sud utvrđivao i sastav zaostavštine pok. Ljiljane Stevanović.
Ocenjujući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud je konstatovao da je ostavinsko rešenje čak tri puta ukidano u postupku po žalbi, dva puta rešenjima drugostepenog suda (rešenja Okružnog suda u Vranju Gž. 1319/96 od 16. jula 1996. godine i Gž. 1945/06 od 18. decembra 2006. godine), a jednom od strane samog prvostepenog suda (rešenje Osnovnog suda O. 82/10 od 25. februara 2013. godine), iz čega sledi zaključak da je prevashodni razlog dugo g vremensko g trajanj a ostavinskog postupka nedelotvorno postupanje nadležnih sudova. Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog sud a za ljudska prava, prema kome činjenica da se više puta nalaže ponavljanje razmatranja jednog predmeta pred nižom instancom može, sama po sebi, otkriti ozbiljan nedostatak u pravnom sistemu države (videti npr. odluke u predmetima Pavlyulynets protiv Ukrajine, od 6. septembra 2005. godine, stav 51. i Cvetković protiv Srbije, od 10. juna 2008. godine, stav 51.).
Polazeći navedenog, Ustavni sud nalazi da je podnosiocu ustavne žalbe u ostavinskom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Vranju u predmetu O. 82/12 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te je stoga ustavnu žalbu usvojio, saglasno članu 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15 ), i odlučio kao u tački 1. izreke (prvi deo).
5. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosiocu ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 900 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu, saglasno odredbama člana 1. Zakona o dopuni Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15).
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosilac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti uticaja na odlučivanje, a posebno dužinu trajanja predmetnog ostavinskog postupka, kao i izuzetan doprinos podnosioca dužem trajanju postupka. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu kompenzaciju za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog neefikasnog postupanja sudova. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu i postojeću praksu ovoga suda, Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
Što se tiče zahteva za naknadu materijalne štete, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac nije dostavio dokaze o pretrpljenoj materijalnoj šteti, niti njenoj visini. Stoga je Sud zahtev podnosioca za naknadu materijalne štete odbacio, te rešio kao u drugom delu tačke 1. izreke, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu.
6. Ustavni sud je, na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić