Odbačaj ustavne žalbe oštećenog kao tužioca zbog nepostojanja povrede prava
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu oštećenog kao tužioca, izjavljenu protiv rešenja kojima je utvrđeno da nema mesta optužbi. Sud je zauzeo stav da pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku pripada okrivljenom, a ne oštećenom.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, dr Dragiša Slijepčević, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Ranka Dinića iz Zaječara, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 3. marta 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Ranka Dinića izjavljena protiv rešenja Opštinskog suda u Zaječaru Kv. 216/09 od 22. oktobra 2009. godine i rešenja Okružnog suda u Zaječaru Kž. 840/09 od 23. novembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1.Ranko Dinić iz Zaječara podneo je Ustavnom sudu 28. decembra 2009. godine ustavnu žalbu, dopunjenu podneskom od 26. februara 2010. godine, protiv rešenja Opštinskog suda u Zaječaru Kv. 216/09 od 22. oktobra 2009. godine i rešenja Okružnog suda u Zaječaru Kž. 840/09 od 23. novembra 2009. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, prava na sudsku zaštitu, prava na pravično suđenje, slobode mišljenja i izražavanja i prava na rad, zajemčenih odredbama člana 21, člana 22. stav 1, člana 32. stav 1, člana 46. stav 1. i člana 60. Ustava Republike Srbije i čl. 6, 10, 13. i 14. i člana 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je jedna od pretpostavki za izjavljivanje ustavne žalbe da su Ustavom zajemčena prava i slobode povređena ili uskraćena licu koje podnosi ustavnu žalbu.
3. Ustavni sud je u sprovednom prethodnom postupku utvrdio da se podnosilac ustavne žalbe Ustavnom sudu obraća u svojstvu oštećenog kao tužioca u krivičnom predmetu u kome su doneta osporena rešenja. Naime, osporenim prvostepenim rešenjem Opštinskog suda u Zaječaru Kv. 216/09 od 22. oktobra 2009. godine, koje je doneto u krivičnom postupku vođenom po optužnici podnosioca ustavne žalbe, utvrđeno je da nema mesta optužbi protiv okrivljenih J.G.M. i B.N, oboje iz Zaječara, zbog krivičnog dela nesavestan rad u službi iz člana 361. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09) (u daljem tekstu: KZ) i krivičnog dela rasna i druga diskriminacija iz člana 378. stav 1. KZ. Osporenim rešenjem Okružnog suda u Zaječaru Kž. 840/09 od 23. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv navedenog prvostepenog rešenja.
4. Ustavni sud je utvrdio i da se povrede ustavnih načela i zajemčenih ustavnih prava na koje se ukazuje u podnesku podnosioca ustavne žalbe od 26. februara 2010. godine suštinski zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje koja je istaknuta u ustavnoj žalbi. Ustavni sud je, stoga, isključivo ocenio povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo na pravično suđenje tako što je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Kako se u krivičnom postupku odlučuje o osnovanosti sumnje koja je bila razlog da se protiv nekog lica pokrene krivični postupak i o optužbama koje se nekom licu stavljaju na teret, to se, po oceni Ustavnog suda, u krivičnom postupku, Ustavom zajemčeno pravo na pravično suđenje garantuje pre svega okrivljenom, odnosno optuženom licu. Ovakav stav Ustavnog suda potvrđuje i odredba člana 1. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08 i 72/09), kojom je propisano da se ovim zakonikom utvrđuju pravila da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Ustavni sud ocenjuje da iz navedenog sledi da oštećeni kao tužilac, kao ni privatni tužilac, a ni sam javni tužilac kada krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, nemaju ni zakonom, ni Ustavom zajemečno pravo da će se protiv nekog lica voditi krivični postupak, niti da će, ako je sud pokrenuo krivični postupak, okrivljeni biti i osuđen, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Stoga se oštećeni kao tužilac u ustavnoj žalbi ne može pozivati na to da mu je pravnosnažnom sudskom odlukom kojom je utvrđeno da nema mesta optužbi protiv okrivljenih lica, povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, jer je samo nadležni sud ovlašćen da utvrđuje, prvo, da li ima osnova za vođenje krivičnog postupka, a potom, ako krivični postupak sprovede, da odluči o krivici okrivljenog i sankciji koju će mu izreći. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već zauzeo u više donetih odluka (videti: Rešenje Už – 297/07 od 22. decembra 2009. godine). Isti stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u presudi Krzak protiv Poljske, od 6. aprila 2004. godine, aplikacija broj 51515/99, st. 23. i 24, kada je ocenio da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne garantuje pravo da će se protiv trećeg lica pokrenuti krivični postupak, niti da će to lice biti osuđeno, te je odbacio žalbu zbog povrede prava na pravično suđenje, jer je ocenio da je rationae materiae inkompatibilna sa odredbama Konvencije.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona u Ustavnom sudu, jer se odredbom člana 32. stav 1. Ustava podnosiocu ustavne žalbe u konkretnom slučaju ne jemče prava na čiju se povredu poziva, te stoga ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić