Odluka Ustavnog suda o neosnovanosti žalbe u sporu o nadležnosti penzijskog fonda
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije u vezi sa nadležnošću fonda za isplatu penzije. Deo žalbe o povredi prava na suđenje u razumnom roku je odbačen jer je o tome već odlučeno.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-2762/2009
28.06.2012.
Beograd
Ustavni sud , Veliko već e, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Srećka Milića iz Užica, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 28. juna 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Srećka Milića izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Srbije Uvp. II 89/07 od 26. novembra 2009. godine.
2. Odbacuje se ustavna žalba Srećka Milića izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi u predmetu Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Užice D – 13540.
O b r a z l o ž e nj e
1. Srećko Milić iz Užica je 26. decembra 2009. godine podneo Ustavnom sudu us tavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Srbije Uvp. II 89/07 od 26. novembra 2009. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, prava na imovinu i prava na penzijsko osiguranje, zajemčenih članom 32. stav 1. i čl. 58. i 70. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi podnosilac navodi da mu je nepriznavanjem „pripadajućeg staža u periodu od penzionisanja koji traje trideset godina“ povređeno pravo na pravično odlučivanje u razumnom roku, jer je sve to vreme pokušavao da dokaže radni staž koji mu nikada u celini nije priznat. Podnosilac dalje navodi: da su sva rešenja doneta u postupku priznavanja njegovog prava na penziju neustavna i nezakonita i da mu je takvim postupanjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje povređeno pravo na imovinu, jer je „penzija koju još uvek prima u minimalnom iznosu sada njegova jedina imovina“. Podnosilac dalje navodi da „nikada nije podneo zahtev za priznavanje prava na penziju Fondu samostalnih delatnosti“ i da „opravdano sumnja da je sve ovo rezultat međusobne sprege nadležnih u oba ranija fonda“. Po mišljenju podnosioca, „nakon prebacivanja“ kod Fonda samostalnih delatnosti on je „duplo oštećen“, jer mu „do tada Fond zaposlenih“ nije priznao pripadajući staž, a „od tada mu je Fond samostalnih delatnosti već umanjeni iznos dodatno umanjio“. Ustavnom žalbom se predlaže da Ustavni sud poništi osporenu presudu i utvrdi da su postupanjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje podnosiocu povređena navedena prava zajemčena Ustavom, kao i da mu prizna pravo na naknadu štete „u vidu isplate dugogodišnje razlike sa povišicama, pripadajućom kamatom i troškovima dugotrajnog vođenja postupaka“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije , ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena dru ga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Prema odredbi člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), ustavna žalba se može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osno vanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spis predmeta Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Užice D – 13540, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Republička samoupravna zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja radnika – Osnovna zajednica za region Titovo Užice je rešenjem I. broj 17747 od 22. novembra 1984. godine utvrdila Srećku Miliću iz Užica (ovde podnosiocu ustavne žalbe) pravo na nov iznos invalidske penzije. Nadležni upravni organ je u sprovedenom postupku utvrdio da ukupan penzijski staž podnosioca iznosi 24 godine i 5 meseci.
Podnosilac ustavne žalbe je 24. maja 1996. godine podneo zahtev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, kojim je tražio da se predmet ustupi Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, „radi utvrđivanja penzijskog osnova i invalidske penzije i dalje isplate kod tog fonda“.
Rešenjem direktora Filijale Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti broj I-184-207719 od 11. marta 1997. godine podnosiocu je priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti u mesečnom iznosu od 1.976,09 dinara i utvrđeno da ukupan penzijski staž iznosi 33 godine, 1 mesec i 1 dan. Istim rešenjem konstatovano je da će se isplata vršiti nakon dostave dokaza o obustavi isplate penzije kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih.
Podnosilac ustavne žalbe se 28. avgusta 1997. godine obratio Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti zahtevom za “povlačenje svih ranijih zahteva podnetih tom organu i povraćaj predmeta SIZ-u u Užicu“ i potom podneo zahtev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala Fonda Užice za ostvarivanje prava na penziju kod tog Fonda. Rešenjem broj D. 13540 od 11. marta 1998. godine odbijen je zahtev podnosioca, jer je utvrđeno da se podnosilac zahteva jednom već opredelio za ostvarivanje prava na penziju kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti - podnošenjem zahteva od 24. maja 1996. godine, a da je članom 101. st. 3. i 4. Zakona o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SRJ“, broj 30/96) propisano da se pravo izbora organizacije za osiguranje kod koje će se ostvarivati pravo na penziju može koristiti samo jedanput.
Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala Fonda Užice doneo je rešenje broj D. 13540 od 27. juna 2005. godine, kojim je utvrđeno da isplata invalidske penzije podnosiocu prestaje od 23. novembra 1995. godine i da će isplatu penzije vršiti Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti po pravnosnažnosti rešenja tog fonda broj I-184-207719 od 11. marta 1997. godine. Žalba podnosioca izjavljena protiv navedenog rešenja je odbijena, kao i njegova tužba u upravnom sporu koji je vodio protiv drugostepenog rešenja, ali je uvažen njegov zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude. Nalazeći da nepostojanje ovlašćenja za potpisnika rešenja kojim je odlučeno o žalbi podnosioca predstavlja bitnu povredu pravila postupka, Vrhovni sud Srbije je usvojio zahtev i preinačio presudu Okružnog suda u Užicu U. 67/05 od 9. novembra 2005. godine, tako što je uvažio tužbu i poništio osporeno drugostepeno rešenje.
U izvršenju presude Vrhovnog suda Srbije Uvp. 265/05 od 7. decembra 2006. godine Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih – Direkcija Beograd je doneo rešenje 02/1 broj 155448 od 24. aprila 2007. godine. Navedenim drugostepenim rešenjem odbijena je žalba podnosioca i naloženo Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala u Užicu da rešenje broj 13540 od 27. juna 2005. godine dostavi Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti. U obrazloženju rešenja je, između ostalog, navedeno da će se pitanje nepravilno isplaćenih iznosa penzije raspraviti po članu 208. i 209. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i da priznavanje staža od 1. novembra 1958. godine do 31. decembra 1962. godine nije bilo predmet ocene drugostepenog rešenja, jer utvrđivanje staža nije bilo predmet prvostepenog postupka. Okružni sud u Užicu je presudom U. 74/07 od 11. jula 2007. godine odbio kao neosnovanu tužb podnosioca radi poništaja navedenog drugostepenog rešenja, jer je ocenio da je podnosilac iskoristio pravo izbora Fonda podnošenjem zahteva Fondu samostalnih delatnosti, kod koga je ostvario pretežni deo staža.
Vrhovni sud Srbije je osporenom presudom Uvp. II 89/07 od 26. novembra 2009. godine odbio zahtev podnosioca za vanredno preispitivanje navedene pravnosnažne presude Okružnog suda u Užicu, kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda Srbije navodi se: da je rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti broj I-184-207719 od 11. marta 1997. godine podnosiocu priznato pravo na invalidsku penziju od 24. novembra 2005. godine po zahtevu za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po pretežnom stažu, a saglasno članu 167. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („ Službeni glasnik PC“, broj 27/92) ; da je rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih - Filijala Fonda Užice broj D. 13540 od 11. marta 1998. godine odbijen zahtev podnosioca za ostvarivanje prava na penziju kod Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja zaposlenih, jer je podnosilac zahteva pravo izbora fonda iskoristio kada mu je Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti priznao pravo na invalidsku penziju od dana podnetog zahteva. Vrhovni sud Srbije je, s obzirom na to da je odredbom člana 167. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», br. 27/92, 82/92, 28/95 i 12/96), propisano da se pravo izbora fonda može koristiti samo jedanput, ocenio pravilnim zaključak Okružnog suda u Užicu da rešenjem tuženog organa nije povređen zakon na štetu podnosioca. U osporenoj presudi je navedeno da je taj sud cenio navode iz podnetog zahteva, ali je našao da nisu osnovani i da ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.
4. Odredbama Ustava na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje utvrđeno je: da svako ima pra vo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih p rava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne, da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine i da je oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno samo u skladu sa zakonom (član 58. Ustava); da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom (član 70. stav 1.).
Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta navedenih Ustavom zajemčenih prava, od značaja su i sledeće odredbe zakona:
Odredbama člana 167. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», br. 27/92, 82/92, 28/95 i 12/96), koji se primenjivao na dan podnošenja zahteva podnosioca ustavne žalbe za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, bilo je propisano: da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u fondu u kome je osiguranik bio poslednji put osiguran (član 167. stav 1.); da je Fond u kome je osiguranik bio poslednji put osiguran nadležan i kada se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po osnovu međunarodnih ugovora (stav 2.); da i zuzetno od odredaba st. 1. i 2. ovog člana, osiguranik odnosno korisnik prava može, na svoj zahtev, ostvariti pravo na penziju u fondu u kome je navršio pretežan deo staža osiguranja, te da se pod istim uslovima može ostvariti i pravo na porodičnu penziju (stav 3.); da se p ravo izbora fonda iz stava 3. ovog člana može se koristiti samo jedanput (stav 4.).
5. Polazeći od navoda ustavne žalbe da podnosilac nikada nije podneo zahtev za priznavanje prava na penziju Fondu samostalnih delatnosti i da su sva rešenja o preuzimanju isplate penzije od strane tog fonda“ ukinuta, pa „ne može biti govora“ o pravnosnažnim rešenjima, kako se navodi u presudi Vrhovnog suda Srbije Uvp. II 89/07 od 26. novembra 2009. godine, Ustavni sud je zaključio da se ustavnom žalbom u suštini osporava navedena presuda Vrhovnog suda Srbije. Ispitujući ove navode ustavne žalbe sa stanovišta prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, a polazeći od činjenica utvrđenih u ovom postupku, Ustavni sud je najpre utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe 24. maja 1996. godine podneo zahtev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih za ustupanje predmeta Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti, radi utvrđivanja penzijskog osnova i invalidske penzije i dalje isplate kod tog fonda. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da je, postupajući po tom zahtevu, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti doneo rešenje kojim je podnosiocu priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti, utvrđen ukupan penzijski staž i konstatovano da će se isplata vršiti nakon dostave dokaza o obustavi isplate penzije kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih. Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud Srbije izveo ustavnopravno prihvatljiv zaključak da nije bilo pravnog osnova da podnosilac ustavne žalbe ponovo ostvaruje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, budući da je već iskoristio pravo izbora fonda kod koga će ostvarivati prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja u smislu odredbe člana 167. stav 2. tada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a da se navedeno pravo moglo koristiti samo jedanput, saglasno odredbi stava 4. navedenog člana Zakona.
Ustavni sud je konstatovao da je drugostepeni upravni organ ukinuo po pravu nadzora rešenje kojim je podnosiocu ustavne žalbe određena invalidska penzija i da još uvek nije okončan postupak u kome podnosilac ustavne žalbe osporava prvostepeno rešenje o određivanju invalidske penzije koje je doneto u ponovnom postupku. Ovaj sud, međutim, ocenjuje da navodi ustavne žalbe kojima se ukazuje da je navedeno rešenje ukinuto, nisu od uticaja na odluku u ovom ustavnosudskom sporu, jer je u upravnom sporu koji je prethodio ustavnoj žalbi ocenjivana zakonitost upravnog akta kojim je odlučivano o dozvoljenosti promene fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, a ne o visini invalidske penzije podnosioca.
Ustavni sud je utvrdio da je osporenu presudu doneo Ustavom i zakonom ustanovljen sud, u granicama svoje nadležnosti i u postupku sprovedenom u skladu sa merodavnim odredbama procesnog prava. Po oceni Ustavnog suda, Vrhovni sud Srbije je obrazložio svoje pravno stanovište u ovoj pravnoj stvari, tako da se ne može smatrati da je to pravno stanovište posledica proizvoljnog tumačenja i neprihvatljive primene merodavnog prava. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je utvrdio da osporenim aktom podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
Podnosilac ustavne žalbe, takođe, smatra da su mu osporenom presudom povređen a prav a na imovinu i na penzijsko osiguranje. Ustavni sud je konstatovao da podnosil ac povredu ov ih prava vezuje za povredu prava na pravično suđenje, te je, polazeći od navedene ocene o povredi tog prava, utvrdio da ustavna žalba nije osnovana ni sa stanovišta povrede prava na imovinu , niti prava na penzijsko osiguranje zajemčenih čl . 58. i 70. Ustava.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredb i člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, odbio kao neosnovan u ustavn u žalb u izjavljenu protiv presude Vrhovnog suda Srbije Uvp. II 89/07 od 26. novembra 2009. godine, odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Polazeći od navoda ustavne žalbe da podnosilac „trideset godina pokušava da dokaže radni staž koji mu nikada u celini nije priznat“, Ustavni sud je ocenio da podnosilac osporava opravdanost trajanja upravnog postupka u kome se odlučuje o njegovim pravima podnosioca iz penzijskog i invalidskog osiguranja. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe 18. jula 2009. godine podneo ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u istom postupku. Odlučujući o toj ustavnoj žalbi, Ustavni sud je na sednici održanoj 18. novembra 2010. godine doneo Odluku Už-1340/2009, kojom se usvaja ustavna žalba i utvrđuje da je u postupku koji se vodi u predmetu Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Užice D - 13540, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je, ispitujući osnovanost navedene ustavne žalbe, najpre konstatovao da je protiv rešenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Filijala Fonda Užice broj D. 13540 od 1. septembra 2008. godine podnosilac izjavio žalbu i da je navedeno rešenje poništeno u drugostepenom postupku rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Direkcija 02/1 broj SD-106 od 10. decembra 2008. godine. Ustavni sud je, takođe, konstatovao da podnosilac ustavne žalbe nije iskoristio zakonom predviđeno sredstvo za ubrzanje postupka, odnosno nije podneo žalbu drugostepenom upravnom organu kao da je njegov zahtev odbijen. Međutim, ovaj sud je ocenio da se dužina trajanja postupka po zahtevu podnosioca ustavne žalbe za priznavanje prava na starosnu penziju, u konkretnom slučaju, ne može posmatrati nezavisno od postupka za ostvarivanje njegovog prava na invalidsku penziju koji je tome prethodio, a koji još uvek nije okončan, te iz tog razloga nije odbacio ustavnu žalbu kao nedopuštenu. Ustavni sud je dalje ocenio da je 25. marta 2004. godine, podnošenjem tužbe Okružnom sudu u Užicu protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti zbog „ćutanja administracije“, započeo period koji treba uzeti u obzir prilikom ocene da li je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je u tom predmetu utvrdio da je nakon podnošenja tužbe drugostepeni upravni organ ukinuo po pravu nadzora rešenje kojim je podnosiocu ustavne žalbe određena invalidska penzija i da još uvek nije okončan postupak u kome podnosilac ustavne žalbe osporava prvostepeno rešenje o određivanju invalidske penzije koje je doneto u ponovnom postupku. Stoga je Ustavni sud u Odluci Už-1340/2009 utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, kao i pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, a nadležnim organima naložio da preduzmu sve neophodne mere kako bi se postupak po zahtevu podnosioca ustavne žalbe za priznavanje prava na starosnu penziju okončao u najkraćem roku.
Polazeći od toga da je trajanje predmetnog upravnog postupka i upravnih sporova koji su iz njega proistekli Ustavni sud već ocenjivao u Odluci Už-1340/2009 od18. novembra 2010. godine , a imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe imao na raspolaganju sredstvo za ubrzanje postupka zbog nedonošenja rešenja upravnog organa u ponovnom postupku, Ustavni sud u postupku po predmetnoj ustavnoj žalbi nije razmatrao navode podnosioca sa stanovišta prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje, odlučujući kao u tački 2. izreke.
7. Na osnovu izloženog i odredaba 42b stav 1 . tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11 ), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević