Odluka o neadekvatnoj naknadi za povredu prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, utvrdivši da je dosuđena naknada od 400 evra za povredu prava na suđenje u razumnom roku neadekvatna. Usklađujući svoju praksu sa ESLjP, Sud je utvrdio pravo na naknadu od ukupno 800 evra.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko već e, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manoj lović Andrić, dr Olivera Vučić , Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Vladana Stevića iz sela Kamenov o, opština Petrovac, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 13. juna 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Vladana Stevića i utvrđuje da je u krivičnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Požarevcu u predmetu K. 100/10 (ranije predmet K. 133/06 Opštinskog suda u Petrovcu) , povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde.
3. Nalaže se nadležnim sudovima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se krivični postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vladan Stević iz sela Kamenovo, opština Petrovac, podneo je 30. decembra 20 09. godine, preko punomoćnika Nenada Ilića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u krivičnom postupku koji se vodi pred Opštinskim sud om u Petrovcu u predmetu K. 133/06.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi da podnosilac ustavne žalbe ima svojstvo oštećenog u krivičnom postupku u predmetu Opštinskog suda u Petrovcu K. 1 33/06, koji je vođen po optužnom aktu Osnovnog javnog tužilaštva u Petrovcu od 11. septembra 2006. godine protiv dva okrivljena, i koji još uvek nije okončan. Podnosilac ističe da je njegov punomoćnik još na glavnom pretresu održanom 19. septembra 2008. godine istakao imovinskopravni zahtev, a da sud neefikasno vodi postupak, jer je do dana podnošenja ustavne žalbe zakazao 19 puta glavni pretres, pri čemu ga je samo dva puta održao. Podnosilac i njegov punomoćnik su , radi ubrzanja postupka, više puta insistira li da se postupak prema o krivljenima razdvoji, jer jedan od njih - Ž.M. stalno izostaje sa suđenja zbog psihičkih smetnji, a istovremeno su predložili i veštačenje od strane psihijatra za tog okri vljenog. Po mišljenju podnosioca, sud svojim postupanjem ne sprečava zloupotrebu prava, zbog čega podnosilac, kao oštećeni u tom postupku, trpi štetu. Predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca ustavne žalbe u predmetnom krivičnom postupku, kao i pravo podnosioca na naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbom člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', br. 109/07 i 99/11) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. U sprovedenom postupku, nakon uvida u spise predmeta Osnovnog suda u Požarevcu K. 100/10 (ranije Opštinskog suda u Petrovcu K. 133/06) i odgovor Osnovnog suda u Požarevcu Su 145/2012 od 26. marta 2012. godine, Ustavni sud je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ust avnosudskoj stvari:
Pred Opštinskim sudom u Petrovcu vo dio se istražni postupak u predmetu Kri. 57 /2006 protiv okrivljenih J.Z. i Ž.M, u kome je istražni sudija 4. avgusta 2006. godine doneo rešenje o sprovođenju istrage protiv okrivljenih zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično delo teška krađa iz člana 204. stav 1. tačka 1) u vezi člana 33. Krivičnog zakonika (u daljem tekstu: KZ) u noći između 8. i 9. juna 2006. godine i u noći između 30. i 31. jula 2006. godine. U krivičnom postupku podnosilac ustavne žalbe ima svojstvo oštećenog povodom događaja koji se desio u noći između 30. i 31. jula 2006. godine, i prilikom saslušanja pred istražnim sudijom koje je obavljeno 10. avgusta 2006. godine, izjavio je da se ne pridružuje krivičnom gonjenju, ali da ističe imovinskopravni zahtev u iznosu od 77.500,00 dinara.
Nakon okončane istrage, Opštinsko tužilaštvo u Petrovcu je 11. septembra 2006. godine podnelo Opštinskom sudu u Petrovcu optužnicu protiv okrivljenih i predmet je u sudu zaveden pod brojem K. 133/06. Po izvršenoj reorganizaciji pravosuđa predmet je pred Osnovnim sudom u Požarevcu dobio broj K. 100/10.
U navedenom postupku pred Opštinskim sudom u Petrovcu pretres je prvi put zakazan 1. novembra 2006. godine, i nakon toga je zakazivan 32 puta, a održan je samo šest puta.
Na održanim pretresima ispitani su okrivljeni, a u dokaznom postupku saslušani su oštećeni V.Z. i ovde podnosilac ustavne žalbe, izvršeno je psihijatrijsko veštačenje drugookrivljenog Ž.M, saslušani su veštak i još dva svedoka (istražni sudija i policijski inspektor). Glavni pretres nije održan 26 puta, i to: 13 puta zbog neodazivanja pozivima suda ili neuspelih privođenja drugookrivljenog Ž.M, koji je svoje izostanke pravdao bolešću - psihičkim smetnjama; šest puta zbog nedolaska prvookrivljenog J.Z; dva puta zbog izostanka oba okrivljena; dva puta zbog izostanka zamenika Opštinskog javnog tužioca; jedanput zbog nedolaska svedoka; dva puta zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Prvostepeni postupak još uvek nije okončan.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnosilac ustavne žalbe ukazuje, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 85/05, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP) propisano je da je oštećeni lice čije je kakvo lično ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo (član 221. tač. 6)).
Odredbe čl. 201. do 212. ZKP uređuju pitanje imovinsko-pravnog zahteva u krivičnom postupku. Prema odredbi člana 201. stav 1. ZKP, imovinsko-pravni zahtev koji je nastao usled izvršenja krivičnog dela raspraviće se na predlog ovlašćenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak. Odredbama člana 206. ZKP propisano je, pored ostalog, da o imovinsko-pravnom zahtevu odlučuje sud (stav 1.) i da kad sud donese presudu kojom se okrivljeni oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rešenjem obustavi krivični postupak, uputiće ovlašćeno lice da imovinsko-pravni zahtev može ostvarivati u parničnom postupku (stav 3.).
5. Donoseći odluku u ovom ustavnosudskom predmetu, a polazeći od svoje dosadašnje prakse (videti, pored ostalih, odluke Už-261/2007 od 25. decembra 2008. godine, Už-408/2008 od 9. jula 2009. godine, Už–452/2009 od 14. jula 2011. godine), kao i od prakse Evropskog suda za ljudska prava (videti odluku u predmetu „Ristić protiv Srbije” od 18. januara 2011. godine, stav 44.), Ustavni sud ističe da se pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, s obzirom na Ustavom utvrđenu sadržinu ovog prava, u krivičnim postupcima pre svega garantuje optuženom licu, jer se u tom postupku odlučuje o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Stoga, oštećeni kao tužilac, privatni tužilac, a ni oštećeni, nemaju ni Ustavom, niti zakonom zajemčeno pravo da će se protiv trećeg lica voditi krivični postupak i da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Međutim, imajući u vidu činjenicu da oštećeni kao tužilac, privatni tužilac i oštećeni imaju zakonom propisano pravo da u krivičnom postupku istaknu imovinskopravni zahtev i da se o njemu odluči, kao i da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog dela vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, to se navedena lica mogu pozvati na povredu prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku u onom njegovom delu koji se odnosi na ostvarivanje njihovih građanskih prava (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Boris Stojanovski protiv 'Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije'“ od 6. maja 2010. godine, stav 36.). U navedenom smislu, oštećeni kao tužilac, privatni tužilac i oštećeni mogu isticati povredu prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku u onom njegovom delu koji se odnosi na odlučivanje o „građanskom zahtevu“, odnosno od kada su u tom postupku istakli imovinskopravni zahtev koji je povezan sa materijalnom ili nematerijalnom štetom koju su pretrpeli kao posledicu krivičnog dela (videti presude u predmetima „Atanasova protiv Bugarske” od 2. oktobra 2008. godine, stav 51. i „Boris Stojanovski protiv 'Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije'“ od 6. maja 2010. godine, stav 40.).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je u konkretnom slučaju utvrdio da podnosilac ustavne žalbe osporava trajanje krivičnog postupka u kome nije bio optužen, već je imao svojstvo oštećenog. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da je u osporenom krivičnom postupku podnosilac ustavne žalbe istakao imovinskopravni zahtev još u fazi istrage , iz čega nesumnjivo proizlazi da je jasno izrazio svoju nameru da traži naknadu štete prouzrokovane krivičnim delom koje se okrivljenima stavlja na teret.
Sledom iznetog, Ustavni sud je ocenio da je podnosilac ustavne žalbe aktivno legitimisan za isticanje povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
6. Polazeći od prakse Ustavnog suda, kao i prakse i kriterijuma međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud je ustavnopravnom ocenom sprovedenog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari utvrdio da je u konkretnom slučaju podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Period ocene razumnosti dužine trajanja sudskog postupka koji spada u nadležnost Ustavnog suda, ratione temporis, počeo je 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije koji ustanovljava ustavnu žalbu kao pravno sredstvo za zaštitu ljudskih prava i sloboda i svakome jemči pravo na javnu i nepristrasnu raspravu i odlučivanje u razumnom roku. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, Ustavni sud je stanovišta da prilikom ocene da li je konkretni sudski postupak okončan u okviru razumnog roka ili ne, treba uzeti u obzir period trajanja krivičnog postupka od 10. avgusta 2006. godine kada je oštećeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, prvi put na saslušanju kod istražnog sudije istakao imovinskopravni zahtev.
U smislu prethodno navedenog, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju krivični postupak traje više od pet godina i da još uvek nije okončan, niti je doneta prvostepena presuda.
Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu ukazuje da na ocenu razumne dužine trajanja konkretnog sudskog postupka pored vremena trajanja postupka utiču i drugi činioci, kao što su složenost predmeta o kome se pred sudom raspravlja i odlučuje, ponašanje podnosioca ustavne žalbe tokom postupka, postupanje nadležnih organa koji vode postupak i značaj predmeta raspravljanja za podnosioca žalbe.
Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom krivičnom postupku u činjeničnom i pravnom smislu, da su još u istrazi izvedeni ključni dokazi od značaja za presuđenje, te da podnosilac ustavne žalbe svojim ponašanjem nije doprineo dužem trajanju postupka, već mu je, naprotiv, u interesu da se postupak što pre okonča kako bi ostvario pravo na naknadu štete po osnovu postavljenog imovinskopravnog zahteva. Stoga, Ustavni sud je ocenio da se trajanje postupka od preko pet godina, koji je još u fazi prvostepenog odlučivanja, može pripisati isključivo neefikasnom i nedelotvornom postupanju, najpre Opštinskog sud a u Petrovcu, a od 1. januara 2010. godine Osnovnog sud a u Požarevcu.Izostajanje drugookrivljenog zbog navodno lošeg zdravstvenog stanja - psihičkih smetnji, ne može biti opravdanje za sud što postupak tako dugo traje. Naprotiv, sud je u ovoj situaciji pokazao svoju neefikasnost. Tako je, na primer, punomoćnik oštećenog - podnosioca ustavne žalbe još 27. juna 2008. godine prvi put predložio veštačenje drugookrivljenog od strane veštaka psihijatrijske struke, da bi sud doneo rešenje o veštačenju 2. septembra 2009. godine, zatim pribavio pismeni nalaz i mišljenje veštaka da je drugookrivljeni procesno sposoban za učestvovanje u sudskom postupku tek 20. januara 2011. godine, a saslušao veštaka na glavnom pretresu 27. januara 2011. godine.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11 ), ustavnu žalbu usvojio i utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te odlučio kao u tački 1. izreke.
7. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosi lac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje visine naknade štete, a posebno dužinu trajanja i predmet krivičnog postupka povodom koga je podneta ustavna žalba. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosi lac ustavne žalbe pretrpe o isključivo zbog neažurnog postupanja suda. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovog Suda, ekonomsko - socijalne prilike u Republici Srbiji, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje.
Ustavni sud je, saglasno odredbi član a 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tač ka 3. izreke, naloživši nadležn im sud ovima da preduzm u sve neophodne mere kako bi se krivični postupak u kome podnosilac ustavne žalbe ima svojsvo oštećenog okončao u najkraćem roku .
8. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević