Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u sporu male vrednosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu Živojina i Eleonore Tošić. Navodi o pogrešnoj primeni prava i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju u sporu male vrednosti nisu ustavnopravno prihvatljivi, jer Ustavni sud nije instancioni sud i ne preispituje proizvoljnost sudskih odluka.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Živojina Tošića i Eleonore Tošić, oboje iz Negotina, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. marta 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Živojina Tošića i Eleonore Tošić izjavljena protiv presude Višeg suda u Negotinu Gž. 273/10 od 14 maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Negotinu P. 455/09 od 18. septembra 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Živojin Tošić i Eleonora Tošić, oboje iz Negotina, su 11. juna 2010. godine podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presuda navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i prava na delotvorno pravno sredstvo iz člana 32. stav 1. i člana 36. Ustava Republike Srbije.
Podnosioci ustavne žalbe ističu: da je od strane Osnovnog suda u Negotinu učinjena bitna povreda postupka, jer je prvostepena izreka nejasna i protivreči razlozima koji su takođe nejasni i protivrečni; da je pogrešno primenjeno materijalno pravo; da podnosioci ustavne žalbe nisu bili sa tužiocima u zakonskom, niti ugovornom odnosu; da je prvostepeni sud odbio njihov predlog za saslušanje parničnih stranaka, iako je bio dužan da to učini kako bi raspravio sva sporna pitanja; da tužioci nisu bili aktivno legitimisani u odnosu na podnosioce ustavne žalbe; kao i da je pogrešna ocena Višeg suda u Negotinu da je u pitanju spor male vrednosti.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosilaca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njihovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, uvidom u ustavnu žalbu i priložene dokaze, Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud u Negotinu osporenom presudom P. 455/09 od 18. septembra 2009. godine obavezao prvotuženog i drugotuženu, ovde podnosioce ustavne žalbe da tužiocima, bliže odrđenim u st. 1. i 2. izreke navedene presude, isplate iznose, takođe bliže određene u navedenim stavovima izreke.
U obrazloženju osporene prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je sud utvrdio da su tužioci dostavljali prvotuženenom, ovde podnosiocu ustavne žalbe iznose penzija za preminulu R. M, majku trećetuženog B. M, a da je u njegovom odsustvu iznose primala drugotužena; da je bez uticaja na ishod spora da li su prvotuženi i drugotužena primljene iznose isplaćivali trećetuženom B. M, kao i da bi svoja eventualna potraživanja mogli ostvariti u novoj parnici koju bi vodili protiv trećetuženog; da je sud odbio predlog da se saslušaju tuženi radi razjašnjenja prethodno navedene okolnosti, jer je trećetuženi na raspravi izričito priznao da su mu isplaćeni svi iznosi od strane prvotuženog i drugotužene.
Osporenom presudom Višeg suda u Negotinu Gž. 273/10 od 14. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba prvotuženog i drugotužene, a prvostepena presuda u st. 1, 2. i 3. potvrđena.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, između ostalog navedeno: da je izreka prvostepene presude jasna i razumljiva, da nije protivrečna sama sebi ni datim razlozima, da prvostepena presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, a da su dati razlozi u pogledu bitnih činjenica jasni, razumljivi i nisu protivrečni sami sebi, niti stanju u spisima; da ostali razlozi tuženih nisu od uticaja na valjanost presude, jer se radi o razlozima kojima se ne može pobijati presuda doneta u postupku o sporu male vrednosti.
4. Odredbama Ustava garantovano je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.) da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima autonomne pokrajine i jedinicama lokalne samouprave; da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvu protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu obavezi ili na zakonom zasnovanom interesu (član 36.)
Odredbom člana 467. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09) je propisano da sporovi male vrednosti, u smislu odredaba ove glave, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koji ne prelazi dinarsku protivrednost 3.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
5. Navod podnosilaca ustavne žalbe da se u konretnom slučaju ne radi o sporu male vrednosti nije ustavnopravno prihvatljiv razlog koji bi ukazao da je u konkretnom slučaju moglo doći do povrede navedenih Ustavom zajamčenih prava, već se zasniva na proizvoljnom i netačnom tumačenju tužioca da se zakonom propisani novčani cenzus odnosi na zbirna, a ne pojedinačna potraživanja tužioca prema tuženima.
Što se ostalih navoda ponosilaca tiče, Ustavni sud je ocenio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povrede Ustavom zajemčenih prava. Podnosioci ustavne žalbe smatraju da je u predmetnom parničnom postupku nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primenjeno materijalno pravo.
Ustavni sud naglašava da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može ocenjivati primenu materijalnog prava u parničnom postupku, niti preispitivati pravilnost zaključaka redovnih sudova, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje suda u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno i da je takvim postupanjem suda u konkretnom slučaju moglo doći do povrede navedenih Ustavom zajemčenih prava. Po oceni Ustavnog suda ustavna žalba u konkretnom slučaju ne sadrži takve razloge, a iz sadržine osporene presude proizlazi da su postupajući sudovi u osporenim presudama dali jasne, precizne i nedvosmislene razloge.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je našao da nisu ispunjene Ustavom i Zakonom o Ustavnom sudu utvrđene pretpostavke za postupanje po podnetoj ustavnoj žalbi, te je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu.
6. Na osnovu iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević