Ustavna žalba zbog nedostatka detaljnog obrazloženja revizijske presude
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu, nalazeći da Vrhovni kasacioni sud nije povredio pravo na pravično suđenje kada je, u skladu sa zakonom, dao skraćeno obrazloženje odbijajuće revizijske odluke, jer su u reviziji ponovljeni žalbeni navodi.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Vladimira Rapčenka iz Sremskih Karlovaca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 21. septembra 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna Vladimira Rapčenka izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 88/10 od 25. marta 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Vladimir Rapčenko iz Sremskih Karlovaca, preko punomoćnika Vladimira Radovića, advokata iz Bačke Palanke, podneo je Ustavnom sudu 17. juna 2010. godine ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 88/10 od 25. marta 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i prava na jednaku zaštitu prava i prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava.
U ustavnoj žalbi je navedeno da Vrhovni kasacioni sud nije detaljno obrazložio osporenu revizijsku presudu kojom je revizija podnosioca ustavne žalbe odbijena kao neosnovana. Podnosilac ustavne žalbe smatra da bi se detaljnim obrazlaganjem razloga navedenih u izreci, u konkretnom slučaju, postavio određeni pravni standard i doprinelo ujednačenom tumačenju prava, „a to je odnos Vrhovnog kasacionog suda prema definicijama i stavovima Svetske zdrastvene organizacije i njihova obaveznost za domaće sudove“.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. Iz navoda ustavne žalbe i dokumentacije priložene uz ustavnu žalbu proizlazi da je Vrhovni kasacioni sud osporenom presudom Rev. 88/10 od 25. marta 2010. godine odbio kao neosnovanu reviziju tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljenu protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 105/08 od 23. januara 2008. godine (u delu odluke kojim je odbijena žalba tužioca i prvostepena presuda potvrđena, kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka).
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 36. Ustava utvrđeno je da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.) i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (stav 2.).
5. Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, odnosno drugih nadležnih državnih organa. U postupku ustavnosudske zaštite Ustavom zajemčenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, Ustavni sud utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom. Zadatak Ustavnog suda je da u konkretnom slučaju ispita da li je postupak pre Vrhovni kasacionim sudom bio pravičan na način utvrđen članom 32. stav 1. Ustava, kao i to da li su osporenom revizijskom presudom podnosiocu ustavne žalbe povređena, odnosno uskraćena, prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima i na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava. Formalno pozivanje na povredu određenih ustavnih prava ne čini samo po sebi ustavnu žalbu dopuštenom.
Po oceni Ustavnog suda, navodima ustavne žalbe nije dovedena u sumnju pravičnost osporene revizijske presude, niti je ukazano na arbitrernost i proizvoljnost u njenom donošenju.
Ustavni sud smatra da je revizijski sud dao jasne razloge zašto nije detaljno obrazložio osporenu presudu kojom je odbijena kao neosnovana podnosiočeva revizija, navodeći da su u izjavljenoj reviziji ponovljeni žalbeni razlozi koji su bili predmet ocenjivanja drugostepenog suda, saglasno odredbi člana 405. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 124/05 i 111/09).
Podnosilac ustavne žalbe u svojim navodima nije osporio navedeni stav Vrhovnog kasacionog suda.
Ustavni sud konstatuje da je odluka Vrhovnog kasacionog suda o tome da li će detaljno obrazlagati odbijajuću revizijsku presudu radi postizanja novog tumačenja prava, odnosno ujednačavanja tumačenja prava, u isključivoj nadležnosti toga suda.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge koji bi ukazivali na povredu ili uskraćivanje prava na pravično suđenje podnosioca ustavne žalbe osporenom revizijskom presudom.
Podnosilac ustavne žalbe uz ustavnu žalbu nije dostavio dokaz o tome da je Vrhovni kasacioni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji drugačije postupao i odlučivao, što bi predstavljao uslov za utvrđivanje povrede prava na jednaku zaštitu prava pred sudovima iz člana 36. stav 1. Ustava.
U vezi navoda podnosioca ustavne žalbe da mu je povređeno pravo na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava koje garantuje dvostepenost u odlučivanju, Ustavni sud ukazuje na to da je podnosilac izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude, saglasno odredbi člana 355. stav 1. Zakona o parničnom postupku i da je Okružni sud u Novom Sadu presudom odlučio o njegovoj žalbi. Dakle, podnosilac je iskoristio pravo na pravno sredstvo, pri čemu označeno ustavno pravo ne garantuje povoljan ishod žalbenog postupka, ako za traženu instancionu zaštitu nije bilo pravnog osnova.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
6. Na osnovu iznetog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešeno je kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić