Povreda prava na suđenje u razumnom roku u poreskom postupku M. M
Kratak pregled
Ustavni sud je utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku za M. M. u upravnom postupku za utvrđivanje poreza koji je trajao preko devet godina. Podnositeljki je dosuđena naknada nematerijalne štete od 1000 evra.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), Miroslav Nikolić, dr Vladan Petrov, dr Nataša Plavšić i Tatjana Đurkić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. M. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 23. oktobra 2025. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba M. M. i utvrđuje da je u upravnom postupku koji je vođen pred Ministarstvom finansija - Poreska uprava - Filijala Voždovac u predmetu broj 019-436-03-01340/2013 podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Utvrđuje se pravo M. M. na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1000 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. M. iz Beograda je 9. marta 2023. godine, preko punomoćnika P. S, advokata iz Beograda, izjavila Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u upravnom postupku koji je vođen pred Ministarstvom finansija - Poreska uprava - Filijala Voždovac u predmetu broj 019-436-03-01340/2013, kao i protiv presude Upravnog suda U. 1128/18 od 29. decembra 2022. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 3, 4, 21, 32, 36. i 58. Ustava, kao i člana 97. stav 1. tačka 7. Ustava. Podnositeljka se istovremeno pozvala na povredu prava zajemčenih Protokolom 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Budući da se navedena odredba Protokola suštinski ne razlikuje od odredbe člana 58. Ustava, Ustavni sud njenu eventualnu povredu ceni u odnosu na odgovarajuću ustavu odredbu.
Podnositeljka je u ustavnoj žalbi ukazala da je postupak trajao deset godina i postavila je zahtev za naknadu nematerijalne štete. Takođe je navela da je Upravni sud pogrešno primenio materijalno pravo, da svoju odluku nije obrazložio već je prepisao navode tuženog iz osporenog rešenja, da se nije osvrnuo na prigovor presuđene stvari, te da nije primenio institut zastarelosti prava na naplatu poreza.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, kao i u spise predmeta Ministarstva finansija - Poreska uprava - Filijala Voždovac broj 019-436-03-01340/2013, na osnovu čega je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Ministarstva finansija - Poreska uprava - Filijala Voždovac broj 436-1340/2013 od 17. oktobra 2013. godine podnositeljki je utvrđen porez na prenos apsolutnih prava, na način i u iznosu bliže navedenim u tom rešenju.
Protiv navedenog rešenja podnositeljka je 12. novembra 2013. godine izjavila žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rešenjem Ministarstva finansija - Poreska uprava - Regionalno odeljenje Beograd broj 300-436-03-01181/2013-G1000 od 23. januara 2014. godine.
Protiv konačnog upravnog akta podnositeljka je 27. februara 2014. godine podnela tužbu, koja je presudom Upravnog suda U. 3136/14 od 18. marta 2016. godine uvažena, poništeno je drugostepeno rešenje i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
Drugostepeni organ je rešenjem broj 300-436-03-01181/2013-G1000 od 11. aprila 2016. godine poništio prvostepeno rešenje broj 436-1340/2013 od 17. oktobra 2013. godine.
U ponovnom postupku, prvostepeni organ je doneo rešenje broj 019-436-03-01340/2013 od 10. oktobra 2016. godine kojim je podnositeljki utvrđen porez na prenos apsolutnih prava, na način i u iznosu bliže navedenim u tom rešenju.
Protiv navedenog rešenja podnositeljka je novembra 2016. godine izjavila žalbu, koja je odbijena kao neosnovana rešenjem drugostepenog organa broj 436-03-04515/2017-39 od 12. decembra 2017. godine.
Protiv konačnog upravnog akta podnositeljka je 19. januara 2018. godine podnela tužbu, koja je osporenom presudom Upravnog suda U. 1128/18 od 29. decembra 2022. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno da je poreska prijava podneta neblagovremeno pa je poreska obaveza, saglasno odredbi člana 29. stav 7. Zakona o porezima na imovinu, nastala danom saznanja nadležnog poreskog organa za izvršeni promet.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnositeljka, pored ostalog, ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 i 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10), bilo je propisano: da kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci što pre, a najdocnije u roku od jednog meseca od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok; da u ostalim slučajevima, kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan da donese rešenje i dostavi ga stranci najdocnije u roku od dva meseca, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok (član 208. stav 1.); da se rešenje po žalbi mora doneti i dostaviti stranci što pre, a najdocnije u roku od dva meseca od dana predaje žalbe, ako posebnim zakonom nije određen kraći rok (član 237. stav 1.).
Odredbama sada važećeg Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 18/16 i 95/18- autentično tumačenje), propisano je: da kad je postupak pokrenut po zahtevu stranke ili po službenoj dužnosti, a u interesu stranke, i kada se o upravnoj stvari odlučuje u postupku neposrednog odlučivanja, organ je dužan da izda rešenje najkasnije u roku od 30 dana od pokretanja postupka; da kad je postupak pokrenut po zahtevu stranke ili po službenoj dužnosti, a u interesu stranke, i kada se o upravnoj stvari ne odlučuje u postupku neposrednog odlučivanja, organ je dužan da izda rešenje najkasnije u roku od 60 dana od pokretanja postupka (član 145. st. 2. i 3.); da se rešenje kojim se odlučuje o žalbi izdaje bez odlaganja, a najkasnije u roku od 60 dana od kada je predata uredna žalba, izuzev ako zakonom nije propisan kraći rok (član 174.).
Zakonom o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“, broj 111/09), propisano je da u upravnom sporu sud odlučuje na osnovu zakona i u razumnom roku, na podlozi činjenica utvrđenih na usmenoj javnoj raspravi (član 2.); da se upravni spor može pokrenuti i kada nadležni organ o zahtevu, odnosno žalbi stranke nije doneo upravni akt, pod uslovima predviđenim ovim zakonom (član 15.); da ako drugostepeni organ, u roku od 60 dana od dana prijema žalbe ili u zakonom određenom kraćem roku, nije doneo rešenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rešenja, a ne donese ga ni u daljem roku od sedam dana po naknadnom zahtevu stranke podnetom drugostepenom organu, stranka po isteku toga roka može podneti tužbu zbog nedonošenja zahtevanog akta (član 19. stav 1.).
5. Ocenjujući navode podnositeljke ustavne žalbe da joj je u upravnom postupku koji je vođen pred Ministarstvom finansija - Poreska uprava - Filijala Voždovac u predmetu broj 019-436-03-01340/2013 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud ukazuje da je predmetni upravni postupak započet 12. novembra 2013. godine, podnošenjem žalbe podnositeljke protiv prvostepenog rešenja broj 436-1340/2013 od 17. oktobra 2013. godine, a da je pravnosnažno okončan donošenjem osporene presude Upravnog suda U. 1128/18 od 29. decembra 2022. godine. Iz navedenog proizlazi da je osporeni postupak okončan za devet godina i dva meseca.
Navedeno trajanje postupka očigledno ukazuje da postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim za odlučivanje. Međutim, imajući u vidu da je pojam razumnog trajanja postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a, pre svega, od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom postupku, ponašanja podnositeljke ustavne žalbe, postupanja organa uprave koji vode postupak, odnosno suda, kao i značaja prava o kom je odlučivano za podnositeljku, Ustavni sud pri odlučivanju o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispituje da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Ustavni sud je ocenio da je u ovom upravnom postupku činjenično stanje bilo donekle složeno, ali da se nisu postavila složena pravna pitanja.
Ustavni sud konstatuje da je podnositeljka imala interes da se predmetni postupak okonča u razumnom roku. Ocenjujući ponašanje podnositeljke ustavne žalbe, Ustavni sud je naročito imao u vidu specifičnost upravnog postupka, čiji tok umnogome zavisi od aktivnosti stranke u tom postupku. Ustavni sud konstatuje da iako nije bilo dužih perioda neaktivnosti u postupanju organa uprave, podnositeljka nije, kada je za to imala mogućnosti, koristila procesnopravna sredstva protiv ćutanja uprave. Naime, podnositeljka je žalbu protiv prvostepenog rešenja podnela novembra 2016. godine, a o istoj je odlučeno nakon godinu dana. Podnositeljka je, saglasno navedenim zakonskim odredbama, mogla već nakon dva meseca da podnese naknadni zahtev za odlučivanje o istoj, a potom i tužbu sudu zbog ćutanja uprave.
Ispitujući postupanje organa uprave i Upravnog suda u ovoj pravnoj stvari, Ustavni sud je ocenio da je njihovo postupanje, najpre postupanje Upravnog suda, prevashodno dovelo do dugog trajanja postupka. Naime, Upravni sud je o tužbi podnositeljke podnetoj 19. januara 2018. godine odlučio nakon skoro pet godina. Pored toga, Ustavni sud je iz spisa predmeta utvrdio da su za devet godina i dva meseca u predmetnom postupku doneta dva rešenja prvostepenog organa uprave, tri rešenja drugostepenog organa uprave i da su vođenja dva upravna spora. Organi uprave su uglavnom postupali u zakonom propisanim rokovima, osim što je drugostepeni organ o žalbi podnetoj protiv prvostepenog rešenja broj 019-436-03-01340/2013 od 10. oktobra 2016. godine odlučio nakon godinu dana.
Ustavnopravna ocena postupka u ovoj upravnopravnoj stvari, zasnovana na dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, potvrđuje da je, u konkretnom slučaju, povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u ovom delu usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu navedenog ustavnog prava, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon, 103/15, 10/23 i 92/23).
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnositeljki ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1000 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, a da se naknada isplati na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je pretrpela podnositeljka ustavne žalbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje visine ove štete, posebnu dužinu trajanja ovog postupka i doprinos podnositeljke trajanju istog. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu naknadu za povredu prava koju je podnositeljka ustavne žalbe pretrpela zbog navedenog postupanja Upravnog suda, ali i nadležnih organa uprave. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je, takođe, imao u vidu praksu ovog suda, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom licu pruža odgovarajuće zadovoljenje.
Pored toga, Ustavni sud je imao u vidu noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava izraženu u presudi Hrustić i drugi protiv Srbije od 9. januara 2018. godine (predstavke br. 8647/16, 12666/16 i 20851/16), i više drugih presuda, a koje se odnose na pitanje visine naknade nematerijalne štete dosuđene zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Usklađujući svoju praksu sa navedenim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu kompenzaciju za povredu prava koju je podnositeljka ustavne žalbe pretrpela zbog nedelotvornog postupanja Upravnog suda i organa uprave.
7. Ustavni sud konstatuje da je ustavnom žalbom osporena i presuda Upravnog suda U. 1128/18 od 29. decembra 2022. godine, zbog povrede načela i prava iz čl. 3, 4, 21, 32, 36. i 58. Ustava, kao i člana 97. stav 1. tačka 7. Ustava..
Imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe, a polazeći od nadležnosti Ustavnog suda i granica delovanja Ustavnog suda u ustavnosudskom postupku, Ustavni sud je ocenio da se navodima podnositeljke od Ustavnog suda suštinski traži da, postupajući kao instancioni sud, još jednom ispita zakonitost odluka donetih u prethodno vođenom postupku koji je okončan osporenom presudom Upravnog suda. Ovakvu ocenu Ustavnog suda potvrđuje i to da podnositeljka u ustavnoj žalbi uglavnom ponavlja navode koji su isticani u postupku koji je prethodio ustavnosudskom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne može prihvatiti navode podnositeljke kao ustavnopravne razloge kojima se argumentuju tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
U odnosu na navod podnositeljke da osporena presuda nije obrazložena, Ustavni sud ukazuje da je u osporenoj presudi jasno obrazloženo zašto se odbija tužba podnositeljke kao neosnovana, te šta čini suštinske razloge na osnovu kojih je na taj način odlučeno. Upravni sud je o tužbi odlučio na osnovu činjenica koje su utvrđene u poreskom postupku, za koje je ocenio da su u bitnim tačkama potpuno utvrđene, da je iz utvrđenih činjenica izveden pravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja i da je drugostepeni organ uprave za svoju odluku dao potpune i detaljno obrazložene razloge.
Sud dalje konstatuje da podnositeljka nijednim navodom ili dostavljenim dokazom nije potkrepila istaknutu povredu prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, do koje može doći samo nejednakim odlučivanjem suda poslednje instance u istim činjeničnim i pravnim situacijama i, drugo, da je već sama osporena presuda Upravnog suda koja je doneta po tužbi podnositeljke, dokaz da je podnositeljka imala i da je iskoristila pravo na pravno sredstvo zajemčeno članom 36. stav 2. Ustava, budući da se ovim pravom ne jemči pozitivan ishod postupka po izjavljenom pravnom sredstvu.
Kako povredu prava na imovinu podnositeljka, u suštini, izvodi iz povrede prava na pravično suđenje, to Ustavni sud, s obzirom na prethodno navedeno, ove navode nije posebno razmatrao.
Vezano za istaknutu povredu načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ukazuje na to da se radi o načelu u skladu sa kojim se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, a čija povreda može biti samo akcesorne prirode, što znači da može biti vezana samo za istovremeno utvrđenu povredu ili uskraćivanje nekog konkretnog ustavnog prava ili slobode, što u ovom predmetu nije bio slučaj.
Ustavni sud konstatuje da se odredbama čl. 3. i 4. Ustava ne garantuje neko od ljudskih prava i sloboda, već se utvrđuju principi na kojima počivaju vladavina prava i podela vlasti, koji se, između ostalog, ostvaruju ustavnim jemstvima ljudskih i manjinskih prava garantovanih posebnim odredbama Ustava. Takođe, Sud konstatuje da su odredbama člana 97. Ustava utvrđene nadležnosti Republike Srbije.
Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešivši kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.