Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog očigledne greške suda
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Vrhovni kasacioni sud je odluku zasnovao na očiglednoj činjeničnoj grešci, tvrdeći da podnosilac nije izjavio prigovor, što je bilo suprotno stanju u spisima predmeta.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi B. Ž . iz Leskovca , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 5. aprila 2018. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba B. Ž . i utvrđuje da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine, u delu u kome je odbijena kao neosnovana re vizija podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 966/14 od 21. maja 2014. godine kojom je pravnosnažno odbačena kao nedozvoljena tužba podnosioca kojom je tražio poništaj rešenja tuženog kojim mu je prestao radni odnos, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine u navedenom delu , kao i delu u kome je odbijena kao neosnovana revizija izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 966/14 od 21. maja 2014. godine, kojom je pravnosnažno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca za vraćanje na rad i naknadu štete na ime izgubljene zarade i drugih primanja iz radnog odnosa, te se određuje da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o reviziji podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv drugostepene presude kojom je pravnosnažno odlučeno o navedenim tužbenim zahtevima podnosioca .
O b r a z l o ž e nj e
1. B. Ž . iz Leskovca je , 29 . aprila 2015. godine, preko punomoćnika D. D , advokata iz Leskovca, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine , zbog povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije, prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i prava na rad iz člana 60. Ustava. Istovremeno, podnosilac ustavne žalbe je stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava osporio dužinu trajanja parničnog postupka u kome je doneta navedena revizijska presuda.
Podnosilac ustavne žalbe navodi da je rešenjem tuženog br. 118-3323/2010 – 09 od 1. marta 2010. godine prestao radni odnos podnosiocu, pa da je on podneo prigovor protiv tog rešenja o kome funkcioner tužene nije odlučio u zakonskom roku, zbog čega je podnosilac ispunio procesne uslove za podnošenje tužbe u predmetnom parničnom postupku. Ističe da je Osnovni sud u Leskovcu doneo presudu P1. 1900/11 P1. 1288/12 od 17. oktobra 2013. godine kojom je, pored ostalog, odbacio kao nedozvoljenu tužbu podnosioca ustavne žalbe za poništaj rešenja tužene kojim mu je prestao radni odnos, a da je Vrhovni kasacioni sud, odlučujući o njegovoj reviziji, doneo osporenu presudu Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine, kojom je odbio kao neosnovan ovaj vanredni pravni lek, pogrešno nalazeći da podnosilac nije izjavio prigovor protiv spornog rešenja tužene, a što je suprotno konstataciji koju je izneo prvostepeni sud u obrazloženju navedene presude prema kojoj je podnosilac iskoristio pravno sredstvo protiv tog rešenja. Podnosilac ustavne žalbe predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu revizijsku presudu.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne ža lbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je izvršio uvid u spise predmeta Osnovnog suda u Leskovcu P1. 1900/11 P1. 1288/12 u kome je doneta osporena revizijska presuda, pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari:
Tužilac B. Ž , ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je 31. marta 2010. godine Osnovnom sudu u Leskovcu tužbu protiv tuženog Grad Leskovac – Gradska uprava za zaštitu životne sredine Grada Leskovca, radi poništaja kao nezakonitog rešenja tuženog br. 118-3323/2010 – 09 od 1. marta 2010. godine kojim je tužiocu prestao radni odnos. U tužbi je, pored ostalog, istaknuto da je tužilac primio navedeno rešenje 2. marta 2010. godine i da je u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima izjavio prigovor protiv rešenja 9. marta 2010. godine o kome funkcioner organa tužene nije odlučio do dana podnošenja tužbe. Tužilac je uz tužbu priložio kao dokaz da je podneo prigovor protiv spornog rešenja tuženog.
Tužilac je podneskom od 14. aprila 2010. godine preinačio tužbu, tako što je postavio i tužbeni zahtev za poništaj kao nezakonitog rešenja tuženog br. 131-3323/2010-09 od 26. februara 2010. godine, kojim mu je isplaćena otpremnina.
Tužilac je podneskom od 21. maja 2010. godine preinačio tužbu, tako što je postavio i tužbene zahteve za poništaj kao nezakonitog rešenja tuženog br. 131-3323/2010-09 od 16. marta 2010. godine, kojim mu je isplaćen iznos na ime naknade štete za neiskorišćeni godišnji odmor za 2009. i 2010. godinu, pa je tražio i da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i naknadi mu materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade.
Osnovni sud u Leskovcu je spojio ovaj postupak sa parnicom u kojoj je tužilac tražio poništaj kao nezakonitih rešenja tuženog br. 112-3323/2010-09 od 16. februara 2010. godine, kojim je neraspoređen, kao i „Odgovora na prigovor“ koji je zaveden pod br. 28/10-09 od 1. marta 2010. godine.
Prvostepeni sud je 17. oktobra 2013. godine doneo presudu P1. 1900/11 P1. 1288/12, kojom je: u stavu prvom izreke odbacio kao nedozvoljenu tužbu tužioca u delu kojim je tražio poništaj rešenja tuženog o neraspoređivanju od 16. februara 2010. godine i rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa od 1. marta 2010. godine; u stavu drugom izreke odbacio kao neblagovremenu tužbu tužioca u delu kojim je tražio poništaj „Odgovora na prigovor“ koji je zaveden pod br. 28/10-09 od 1. marta 2010. godine; u stavu trećem izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da ga tuženi vrati na rad; u stavu četvrtom izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade i drugih primanja po osnovu radnog odnosa. U obrazloženju osporene prvostepene presude je, pored ostalog, istaknuto: da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mestu operatera na računaru, te da je u postupku sprovođenja racionalizacije i optimalnog broja radnika u gradskim upravama utvrđen radnopravni status tužioca na taj način što je tuženi doneo 16. februara 2010. godine rešenje br. 112-3323/2010-09, kojim je tužilac neraspoređen; da je tužilac podneo prigovor protiv navedenog rešenja po kome je donet „Odgovor na prigovor“ od strane načelnika organa tuženog koji je zaveden pod br. 28/10-09 od 1. marta 2010. godine; da je tužilac ovom sudu u predmetu P. 1688/10 podneo 15. marta 2010. godine tužbu kojom je tražio poništaj navedenog prvostepenog rešenja o neraspoređivanju, dok je 25. januara 2012. godine tražio da se poništi i „Odgovor na prigovor“; da je tuženi, nakon donošenja rešenja o neraspoređivanju tužioca, doneo 1. marta 2010. godine rešenje br. 118-3323/2010 – 09, kojim je tužiocu prestao radni odnos, a koje je takođe predmet pobijanja u ovoj parnici; da je zastupnik tuženog istakao da je tužilac podneo prigovor protiv rešenja kojim mu je prestao radni odnos, pa da je rešenjem načelnika organa tuženog odbijen kao neosnovan prigovor i potvrđeno navedeno prvostepeno rešenje; da prvostepeni sud nalazi da je nedozvoljena tužba tužioca u delu kojim je tražio poništaj prvostepenih rešenja tuženog o neraspoređivanju tužioca i prestanku njegovog radnog odnosa, jer ova rešenja ne predstavljaju konačne odluke tuženog da bi protiv istih imao pravo na sudsku zaštitu; da je tužilac protiv navedenih rešenja podneo prigovore o kojima je odlučeno drugostepenim rešenjima; da je neblagovremena tužba tužioca u delu kojim je tražio poništaj „Odgovora na prigovor“ od strane načelnika organa tuženog koji je zaveden pod br. 28/10-09 od 1. marta 2010. godine, imajući u vidu da je tužilac ovaj akt tek osporio podneskom od 25. januara 2012. godine, odnosno nakon proteka roka propisanog odredbom člana 71. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ; da osnovanost tužbenih zahteva tužioca za vraćanje na rad i naknadu štete zbog izgubljene zarade i drugih primanja radnog odnosa zavisi od uspeha u sporu za poništaj rešenja o neraspoređivanju i rešenja o prestanku radnog odnosa, pa je prvostepeni sud, imajući u vidu pravno stanovište o nedozvoljenosti tužbe u navedenom delu, odbio kao neosnovane pomenute tužbene zahteve tužioca.
Tužilac je 9. decembra 2013. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude, u kojoj je, pored ostalog, istakao: da je pogrešan pravni stav Osnovnog suda u leskovcu o nedozvoljenosti tužbe u delu kojim se pobija rešenje kojim je tužiocu prestao radni odnos, zato što tuženi u konkretnom slučaju nije doneo drugostepeno rešenje kojim je potvrdio navedeno rešenje, pa da tuženi uopšte nije odlučio o prigovoru tužioca protiv prvostepenog rešenja; da Osnovni sud u Leskovcu nije naveo broj i datum drugostepenog rešenja koje pominje i da tužilac nikad nije primio takvo rešenje ukoliko je uopšte doneto; da je indikativno da prvostepeni sud nije izveo dokaz čitanjem takvog drugostepenog rešenja, a što potvrđuju i zapisnici sa ročišta za glavnu raspravu koja su održana u ovom predmetu.
Odlučujući o žalbi tužioca, Apelacioni sud u Nišu je presudom Gž1. 966/14 od 21. maja 2014. godine odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju drugostepene presude je, pored ostalog, konstatovano da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbačena tužba u delu zahteva za poništaj rešenja o prestanku radnog odnosa, imajući u vidu da tužilac nije uspeo u sporu za poništaj rešenja kojim mu je utvrđen status neraspoređenog radnika i da je to rešenje konačno i pravnosnažno.
Tužilac je 23. jula 2014. godine podneo reviziju protiv nižestepenih presuda u kojoj je ponovio navode iz žalbe izjavljene protiv prvostepene presude.
Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine odbio kao neosnovanu reviziju tužioca. U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da Vrhovni kasacioni sud nalazi da se revizijom neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava; da prema odredbama člana 71. Zakona o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine, koji je bio na snazi u vreme donošenja pobijanih rešenja, zaposleni ima pravo da podnese prigovor protiv svakog rešenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama, o kome je funkcioner dužan da odluči u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora, te da se zaposleni, ukoliko funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, može obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana; da pravilna primena navedene zakonske odredbe podrazumeva da se sudu može podneti tužba samo protiv konačne odluke donete u drugom stepenu u roku od 15 dana od prijema iste ili protiv prvostepene odluke protiv koje je izjavljen prigovor o kome funkcioner nije odlučio u zakonskom roku, i u tom slučaju u roku od 15 dana od isteka roka za donošenje odluke o prigovoru; da je tužilac u konkretnom slučaju 15. marta 2010. godine podneo tužbu radi poništaja prvostepenog rešenja kojim mu je određen status neraspoređenog zaposlenog, a podneskom od 25. januara 2012. godine preinačio tužbu, postavljajući i tužbeni zahtev za poništaj odluke tuženog od 1. marta 2010. godine, kojom je odbijen prigovor tužioca izjavljen protiv prvostepenog rešenja, dok je tužilac 31. marta 2010. godine podneo tužbu radi poništaja prvostepenog rešenja o prestanku radnog odnosa, a tužilac prema utvrđenom činjeničnom stanju nije izjavio prigovor protiv tog rešenja; da je polazeći od navedenog, revizijski sud ocenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova prema kome je nedozvoljena tužba tužioca za poništaj prvostepenog rešenja o neraspoređivanju, kao i da je neblagovremena tužba za poništaj drugostepene odluke kojom je odbijen prigovor tužioca protiv prvostepenog rešenja, imajući u vidu da je tužilac taj akt primio 2. marta 2010. godine a da je tužbu za njegov poništaj podneo tek 25. januara 2012. godine, dakle očigledno po proteku roka propisanog članom 71. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine; da je revizijski sud pri tom cenio navode revizije prema kojima odluka od 1. marta 2010. godine, imenovana kao odgovor na prigovor, ne predstavlja rešenje u smislu člana 196. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku, ali nalazi da su isti neosnovani; da navedena odluka tuženog iako nije imenovana kao rešenje i nije sačinjena u zakonom propisanoj formi, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, sadrži sve elemente koje rešenje mora da sadrži u smislu pomenute zakonske odredbe , odnosno naziv organa koji ga donosi, broj i datum donošenja odluke, zakonske odredbe na osnovu kojih je doneto, odluku po prigovoru, razloge odbijanja, kao i potpis ovlašćenog lica i pečat organa; da čak i kad se navedena odluka ne bi smatrala rešenjem, tužilac je bio u obavezi da tužbu radi zaštite prava protiv odluke o neraspoređivanju podnese u roku od 15 dana od isteka roka funkcioneru za donošenje od luke po prigovoru, a to bi u konkretnom slučaju bio 26. mart 2010. godine, s obzirom na to da trideseti dan od izjavljivanja prigovora pada u nedelju – 25. mart 2010. godine, a što je tužilac propustio da uradi; da su pravilno sudovi odbacili tužbu za poništaj rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu, jer se radi o rešenju koje je postalo konačno u prvom stepenu, budući da protiv tog akta nije izjavljen prigovor; da ukoliko zaposleni nije iskoristio svoje pravo da izjavi prigovor protiv rešenja o prestanku radnog odnosa, prekludiran je u svom pravu da pokrene spor pred sudom radi poništaja tog rešenja; da vraćanje na rad, naknada štete na ime izgubljene zarade i drugih primanja koji zaposlenom pripadaju po osnovu rada, predstavljaju nužnu pravnu posledicu nezakonitog radnog odnosa zaposlenom; da imajući u vidu da u konkretnom slučaju odluka tuženog o prestanku radnog odnosa tužiocu nije poništena, to ne postoji ni pravni osnov za priznavanje ovih prava tužiocu, pa su pravilno nižestepeni sudovi odbili kao neosnovan n avedeni tužbeni zahtev tužioca.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, te da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, kao i da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta i da se ne smatraju diskriminacijom posebne mere koje Republika Srbija može uvesti radi postizanja pune ravnopravnosti lica ili grupe lica koja su suštinski u nejednakom položaju sa ostalim građanima (član 21.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da se jemči pravo na rad, u skladu sa zakonom i da svako ima pravo na slobodan izbor rada, te da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta i da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko tih prava ne može odreći i da se ženama, omladini i invalidima omogućuju posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom (član 60.).
Odredbama člana 71. Zakona o radnim odnosima u državnim organima (“Službeni glasnik RS“, br. 48/91, 66/91, 44/98, 49/99, 34/01, 39/02, 49/05, 79/05 i 23/13 – Odluka US), koje se primenjuju na sporni pravni odnos, propisano je: da se zaposleni radi ostvarivanja svojih prava pismeno obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom (stav 1.); da zaposleni ima pravo da podnese prigovor protiv svakog rešenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama (stav 2.); da se prigovor podnosi funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od 8 dana od dana uručenja rešenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana, od dana podnošenja prigovora (stav 3.); da funkcioner, razmatrajući podneti prigovor, preispituje svoju odluku i može je izmeniti ili dopuniti (stav 4.); da zaposleni ima pravo da podnese prigovor i u slučaju kad funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva ne odluči o pravu na koje se zahtev odnosi (stav 5.); da se zaposleni, ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni, nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, može obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana (stav 6.).
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe u delu u kome podnosilac ukazuje da je osporenom revizijskom presudom povređeno njegovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da podnosilac svoje tvrdnje o povredi prava zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pored ostalog, zasniva na činjenici da je Vrhovni kasacioni sud pogrešno ocenio da je nedozvoljena njegova tužba za poništaj rešenja tuženog, kojim je podnosiocu prestao radni odnos, nalazeći da se radi o rešenju protiv koga podnosilac nije izjavio prigovor i da zaposleni u organima jedinice lokalne samouprave može tražiti sudsku zaštitu samo protiv drugostepenih akata poslodavca. U tom kontekstu, podnosilac ustavne žalbe posebno napominje da se osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine temelji na proizvoljnom činjeničnom zaključku da podnosilac nije iskoristio prigovor protiv navedenog prvostepenog rešenja, a što je suprotno činjeničnom stanju koje je utvrdio Osnovni sud u Leskovcu u prvostepenom postupku u kome je nesumnjivo utvrđeno da je podnosilac iskoristio redovni pravni lek predviđen odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine protiv akta tuženog poslodavca kojim je odlučivano o njegovim pravima.
Polazeći od iznetog, Ustavni sud je najpre konstatovao da je Zakon o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine, koji se nakon početka primene Zakona o državnim službenicima iz 2005. godine primenjivao isključivo na radne odnose u organima jedinice lokalne samouprave, predvideo postupak interne pravne zaštite koji stoji na raspolaganju zaposlenom u tim organima i koji zaposleni nužno mora koristiti pre podnošenja tužbe parničnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tom smislu, Ustavni sud ističe da je odredbama člana 71. pomenutog zakona, koji se primenjuje na radne odnos e kod organa tuženog u predmetnom parničnom postupku, propisano da se zaposleni radi ostvarivanja svojih prava pismeno obraća funkcioneru koji rukovodi organom, te da on ima pravo da podnese prigovor protiv svakog rešenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama, o kome je funkcioner dužan da odluči u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora. Zaposleni u organu jedinice lokalne samouprave se, ukoliko funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ukoliko zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, može obratiti u roku od 15 dana nadležnom sudu radi potraživanja zaštite prava iz radnog odnosa . Dakle, Ustavni sud primećuje da predmet pobijanja tužbom u parničnom postupku može biti drugostepena odluka organa jedinice lokalne samouprave ili prvostepena odluka tog organa u slučaju kada funkcioner kao nadležno lice za donošenje drugostepene odluke ne odluči o prigovoru u zakonskom roku. To znači da u ovoj drugoj procesnoj situaciji postoji pravna fikcija o postojanju drugostepene odluke kojom je odbijen kao neosnovan prigovor zaposlenog protiv prvostepene odluke.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud je uvidom u spise predmeta u kome je doneta osporena revizijska presuda utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe 31. marta 2010. godine podneo tužbu radi poništaja rešenja tuženog kojim mu je prestao radni odnos, ističući da je podneo prigovor protiv pobijanog rešenja o kome fukcioner tuženog nije odlučio u roku propisanom Zakonom o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine i da su ispunjeni procesni uslovi za dozvoljenost tužbe u odnosu na pobijani akt tuženog. Pri tome, treba istaći i da je podnosilac ustavne žalbe uz tužbu dostavio i primerak prigovora izjavljenog protiv navedenog rešenja o prestanku radnog odnosa na kome stoji prijemni pečat da je organ tuženog primio pomenuti redovni pravni lek 9. marta 2010. godine. Ustavni sud dalje konstatuje da je Osnovni sud u Leskovcu presudom P1. 1900/11 P1. 1288/12 od 17. oktobra 2013. godine odbacio kao nedozvoljenu tužbu podnosioca ustavne žalbe u navedenom delu, nalazeći da podnosilac pre podnošenja tužbe nije iscrpeo pravni put u postupku pred organom tuženog i da je tuženi naknadno doneo drugostepeno rešenje kojim je potvrdio prvostepeno rešenje, a koje tužilac u konkretnom slučaju nije osporio. Podnosilac ustavne žalbe je u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, odnosno reviziji podnetoj protiv drugostepene presude insistirao na tome da tuženi nije doneo drugostepeno rešenje kojim je potvrdio prvostepeno rešenje o prestanku radnog odnosa i da je Osnovni sud u Leskovcu samovlasno utvrdio tu činjenicu, jer tuženi nije predložio odgovarajući dokaz u tom pravcu, pa da su ispunjeni uslovi za dozvoljenost tužbe protiv pobijanog rešenja protiv koga je podnosilac izjavio prigovor o kome funkcioner organa tuženog nije odlučio u zakonskom roku. Na kraju, Ustavni sud je uvidom u spise predmetnog parničnog postupka primetio da je Vrhovni kasacioni sud u osporenoj presudi Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine podržao pravno stanovište nižestepenih sudova o nedozvoljenosti tužbe iz potpuno drugih razloga, nalazeći da tužilac u konkretnom slučaju uopšte nije izjavio prigovor protiv navedenog prvostepenog rešenja i da predmet pobijanja tužbom u radnom sporu ne mogu biti akti tuženog koji su postali konačni u prvom stepenu.
S tim u vezi, Ustavni sud ističe stav Evropskog suda za ljudska prava prema kome greška u primeni prava ili utvrđivanju činjenica načinjena od strane nacionalnog suda, koja je tako primetna da se može okarakterisati kao „očigledna greška“, može narušiti pravičnost postupka (videti presudu u predmetu Bochan protiv Ukrajine, od 5. februara 2015. godine, broj predstavke 22251/08, stav 62.). Polazeći od navedenog, a posebno imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe uz tužbu dostavio dokaz da je koristio pravno sredstvo propisano Zakonom o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine za pobijanje prvostepenog rešenja tuženog, kojim mu je prestao radni odnos, a što je Osnovni sud u Leskovcu uzeo kao činjeničnu podlogu za donošenje presude P1. 1900/11 P1. 1288/12 od 17. oktobra 2013. godine, Ustavni sud nalazi da se osporena revizijska presuda zasniva na zaključku koji nije ustavnopravno prihvatljiv, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku. Stoga Ustavni sud smatra da je ovakav neutemeljen zaključak Vrhovnog kasacionog suda imao za posledicu i proizvoljnu primenu merodavnog prava na štetu podnosioca ustavne žalbe. Iz iznetih razloga, Ustavni sud je zaključio da je osporenom revizijskom presudom , u delu u kome je odbijena kao neosnovana revizija podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 966/14 od 21. maja 2014. godine kojom je pravnosnažno odbačena kao nedozvoljena tužba podnosioca kojom je tražio poništaj rešenja tuženog kojim mu je prestao radni odnos , povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, te je usvojio ustavnu žalbu u ovom delu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11, 18/13 -Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Ustavni sud je našao da se štetne posledice učinjene povredom prava na pravično suđenje mogu otkloniti jedino poništajem osporene presude Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine u pomenutom delu , kako bi taj sud u ponovnom postupku doneo novu odluku o reviziji podnosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. 966/14 od 21. maja 2014. godine , pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke. Takođe, imajući u vidu specifičnosti u predmetnom parničnom postupku koje se ogledaju u tome da je Vrhovni kasacioni sud pravni stav o neosnovanosti tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe za vraćanje na rad i naknadu štete na ime izgubljene zarade i drugih primanja iz radnog odnosa prvenstveno zasnovao na neuspehu podnosioca u sporu za poništaj rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa, a da je u ovoj ustavnopravnoj stvari poništena osporena revizijska presuda u delu u kome je odlučeno o tužbenom zahtevu podnosioca za poništaj navedenog rešenja, to je Ustavni sud morao da poništi osporenu revizijsku presudu i u delu u kome je odlučeno o tužbenom zahtevu podnosioca za vraćanje na rad i naknadu štete na ime izgubljene zarade i drugih primanja iz radnog odnosa.
6. Ispitujući postojanje procesnih pretpostavki za postupanje po ustavnoj žalbi kojom se pobija revizijska presuda u preostalom delu sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava , Ustavni sud je ocenio da su očigledno neosnovani navodi podnosioca ustavne žalbe da je Vrhovni kasacioni sud proizvoljno primenio merodavno pravo na njegovu štetu, kada je održao na snazi nižestepene presude kojim je pravnosnažno odbačen kao nedozvoljen tužbeni zahtev podnosioca za poništaj prvostepenog rešenja kojim mu je određen status neraspoređenog zaposlenog, odnosno odbačen kao neblagovremen njegov tužbeni zahtev za poništ aj „Odgovora na prigovor“ od 1. marta 2010. godine. Imajući u vidu navedene procesne uslove propisane odredbama člana 71. Zakonom o radnim odnosima u državnim organima iz 1991. godine za dozvoljenost tužbe zaposlenog u radnom sporu za poništaj akata organa jedinice lokalne samouprave kojim se odlučuje o pravima iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da je revizijski sud dao dovoljne, jasne i ustavnopravno prihvatljive razloge kada je ocenio da prvostepeno rešenje o neraspoređivanju podnosioca ustavne žalbe ne može biti predmet pobijanja u ovoj parni ci, pa da je tužba za poništaj „Odgovora na prigovor“ podneta nakon proteka roka iz člana 71. stav 6. navedenog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni kasacioni sud izveo ustavnopravno prihvatljiv zaključak da „Odgovor na prigovor“ od 1. marta 2010. godine po svojoj suštini ima karakter drugostepenog rešenja kojim je odbijen prigovor podnosioca ustavne žalbe i potvrđeno prvostepeno rešenje o neraspoređivanju podnosioca, pa da je podnosilac morao da podnese tužbu protiv tog akta u roku od 15 dana od dana njegovog prijema.
Pored toga, Ustavni sud je zaključio da su ustavnopravno neargumentovane tvrdnje podnosioca ustavne žalbe da je povređeno njegovo pravo na jednaku zaštitu prava u revizijskom postupku. Ovo iz razloga što presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1. 1745/14 od 5. juna 2014. godine , u kojoj je drugostepeni sud zauzeo drugačiji stav u pogledu pravne prirode „Odgovora na prigovor“ koji je doneo načelnik organa jedinice lokalne samouprave, ne predstavlja dokaz da je sud najviše pravne instance doneo drugačije odluke u predmetima sa istom činjeničnom i pravnom situacijom, imajući u vidu da je u toj parnici revizija bila dozvoljena, jer se radi o sporu o prestanku radnog odnosa.
U pogledu navoda podnosioca ustavne žalbe da je osporenom revizijskom presudom povređeno njegovo pravo na rad, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac povredu ovog prava izvodi iz povrede prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud prethodno našao da osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1253/2014 od 10. decembra 2014. godine, u delu kojim je odlučivano o tužbenim zahtevima podnosioca ustavne žalbe za poništaj prvostepenog rešenja kojim mu je određen status neraspoređenog i „Odgovora na prigovor“ od 1. marta 2010. godine, nije povređeno pravo podnosioca iz člana 32. stav 1. Ustava, to su očigledno neosnovane tvrdnje podnosioca o povredi njegovog prava na rad zajemčenog odredbama člana 60. Ustava.
Konačno, kako nije našao da ima procesnih uslova da se upusti u ispitivanje osnovanosti istaknutih povreda zajemčenih prava, to se Ustavni sud nije upuštao ni u ispitivanje povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, pošto se navedenim ustavnim odredbama ne jemči nijedno određeno ljudsko ili manjinsko pravo ili sloboda, već se utvrđuju načela u skladu sa kojima se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, tako da do njihove povrede može doći samo u vezi sa utvrđenom povredom ili uskraćivanjem određenog ustavnog prava, s obzirom na njihovu akcesornu prirodu.
Budući da se osporena revizijska presuda u navedenom delu zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog prava, Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu u ovom delu kao očigledno neosnovanu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
Ispitujući postojanje procesnih pretpostavki za postupanje po ustavnoj žalbi u delu u kome podnosilac osporava dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud je ocenio da je očigledno neosnovan navod da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je ovaj radni spor koji se vodio pred tri sudske instance okončan za četiri godine i osam meseci, što se ne može smatrati nerazumno dugim. Stoga je Ustavni sud i u ovom delu odbacio ustavnu žalbu kao očigledno neosnovanu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, pa je rešio kao u drugom delu tačke 1. izreke.
7. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.