Ustavnost ispitivanja svedoka putem video-linka u prisustvu branioca po službenoj dužnosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu osuđenog za podstrekavanje na ubistvo. Ispitivanje ključnog svedoka putem video-linka, u odsustvu okrivljenog i izabranih branilaca a u prisustvu branioca po službenoj dužnosti, nije povredilo pravo na pravično suđenje, jer je okrivljeni sam prouzrokovao takvu situaciju.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. J. iz B, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 5. juna 2014. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba S. J. izjavljena protiv presude Višeg suda u Beogradu K. 601/10 od 3. juna 2010. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6133/10 od 18. februara 2011. godine, kao i protiv „radnji predsednika veća-sudije i sudske uprave-predsednika suda u prvostepenom postupku K. 601/10“.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. J. iz B. je 6. jula 2011. godine, preko punomoćnika V. L, I. D. i Z. T, advokata iz B, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Višeg suda u Beogradu K. 601/10 od 3. juna 2010. godine i presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6133/10 od 18. februara 2011. godine, kao i protiv „radnji predsednika veća-sudije i sudske uprave-predsednika suda u prvostepenom postupku K. 601/10“, zbog povrede prava na pravično suđenje, posebnih prava okrivljenog i prava na pravno sredstvo, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 33. st. 2. i 5. i člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije. U ustavnoj žalbi su istaknute i povrede prava iz člana 6. st. 1. i 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju.
Kako se označene odredbe Evropske konvencije i njenog Protokola broj 7 sadržinski ne razlikuju od prava zajemčenih Ustavom, to Ustavni sud postojanje istaknutih povreda prava ceni u odnosu na označene odredbe Ustava.
Podnosilac u ustavnoj žalbi navodi da je presudom Višeg suda u Beogradu K. 601/10 od 3. juna 2010. godine osuđen na 15 godina zatvora zbog krivičnog dela ubistva u podstrekavanju iz člana 47. stav 2. tačka 6) Krivičnog zakona Republike Srbije, koja presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6133/10 od 18. februara 2011. godine. Podnosilac ističe da se osporene presude zasnivaju na iskazu svedoka Z.Đ, koji je tokom postupka ispitan dva puta, i to u istražnom postupku 19. aprila 1996. godine (u odsustvu podnosioca i bez prisustva njegovog branioca) i u formi istražne radnje 27. oktobra 2009. godine (u odsustvu podnosioca koji je napustio istražnu radnju u znak protesta, bez prisustva njegovih izabranih branilaca, a u prisustvu branioca po službenoj dužnosti).
Podnosilac u ustavnoj žalbi potom detaljno iznosi sve „činjenične i pravne aspekte“ istražne radnje – ispitivanja svedoka Z .Đ. koja je preduzeta 27. oktobra 2009. godine, kao i radnji koje su joj prethodile i, pored ostalog, naglašava:
- da je do 26. oktobra 2009. godine imao četiri izabrana branioca, i to advokate Z. T, V. A, I. D. i V. P “, a da je „od 26. oktobra 2009. godine imao tri izabrana branioca, i to V . A, I. D. i V. P.“;
- da je „sud u fazi priprema za glavni pretres zakazan za 26. i 27. oktobar 2009. godine napravio propust i nije pozvao na pretres sva četiri izabrana advokata“, odnosno da „nije pozvao advokate A. i D.“;
- da je „na glavnom pretresu održanom 26. oktobra 2009. godine došlo do pravno-strateškog udaljavanja između advokata Z. T. i okrivljenog“, i da je okrivljeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, „tog dana otkazao punomoćje advokatu T, dakle jednom izabranom advokatu, ali ostala su preostala tri izabrana advokata“;
- da je „istog dana 26. oktobra 2009. godine sud odredio istražnu radnju za sutradan 27. oktobar 2009. godine, i to saslušanje svedoka Z.Đ. koji je kasnije bio osnov za donošenje osuđujuće presude“, te da je „sud da bi saslušao svedoka Z.Đ, 27. oktobra 2009. godine odredio da to bude u prisustvu postavljenog branioca“ i da je na predlog predsednika sudećeg veća od 26. oktobra 2009. godine predsednik suda istog dana u popodnevnim satima postavio branioca po službenoj dužnosti za podnosioca ustavne žalbe „uprkos činjenici da je imao svoje izabrane branioce“;
- da je 27. oktobra 2009. godine u sud pristupila advokat po službenoj dužnosti, da je tada primila rešenje Su. 262/2009 od 26. oktobra 2009. godine kojim je postavljena za branioca po službenoj dužnosti, da joj je potom uručena optužnica protiv podnosioca i da je izvršila uvid u spise premeta, nakon čega je i prisustvovala istražnoj radnji – ispitivanju svedoka Z.Đ, te da je „ubrz o nakon sprovedene istražne radnje - saslušanja svedoka, sud razrešio branioca po službenoj dužnosti“;
- da je podnosilac ustavne žalbe odbio da primi rešenje kojim mu je postavljen branilac po službenoj dužnosti i da je „u znak protesta zbog kršenja njegovih prava i značaja prisustva izabranog branioca, napustio sudnicu“;
- da je od suda „tražio (želeći da ispituje svedoka) da mu se omogući da ima beleške, pitanja, spise predmeta i pripremljeni materijal za svedoka (230 strana - konstatovano na zapisniku od 26. oktobra 2009. godine) koji su ostali kod advokata koji od prethodnog popodneva nije više branilac i naglasio da bez spremljenog materijala ne može da ispituje svedoka“, ali da je sud to odbio, a da je branilac po služebnoj dužnosti imao samo jedno pitanje za svedoka Z.Đ;
- da mu je onemogućeno da preko izabranog branioca iznese primedbe, predloge i sugestije u vezi svedočenja svedoka Z.Đ. na način na koji se spremao sa izabranim braniocem;
- da je u nastavku postupka zahtevao da se svedok Z.Đ. ponovo pozove i ispita u prisustvu njegovog izabranog branioca, ali da je sud to odbio, te je pročitao iskaz od 27. oktobra 2009. godine;
- da istražna radnja – ispitivanje svedoka Z.Đ. od 27. oktobra 2009. godine, predstavlja dokaz koji je pribavljen protivno potvrđenim međunarodnim ugovorima i Zakoniku o krivičnom postupku, jer se „ne može sudska odluka bazirati na iskazu svedoka koji je saslušan uz povredu prava na odbranu, povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na suočenje sa svedokom tužilaštva „oči u oči““;
- da je ispitivanje svedoka u formi istražne radnje obavljeno putem video linka uz mere zaštite njegovog lika (svedok je bio maskiran), te da svedoka nisu smeli da vide ni podnosilac, ni branilac, ni sudsko veće, te da podnosilac ne bi imao mogućnost da vrši prepoznavanje svedoka (iako nije reč o zaštićenom svedoku u smislu odredaba Zakonika o krivičnom postupku);
- da pre sprovođenja istražne radnje ni podnosilac niti njegov branilac nikada nisu videli svedoka Z.Đ i da nije vršeno suočenje podnosioca i svedoka;
- da je saslušanje obavljeno u odsustvu izabranog branioca i protiv volje podnosioca, bez mogućnosti da izabrani branilac ispituje svedoka i bez prisustva podnosioca , u prisustvu branioca po službenoj dužnosti koji je postavljen istog dana kada je ispitivanje i obavljeno , bez pokušaja suda da vrši suočenje podnosioca i svedoka , bez predočavanja od strane suda svedoku svih „razlika o odnosu na njegove ranije iskaze“ i „kontradiktornosti njegovih izjava“, te „različitih iskaza drugih lica u odnosu na iste okolnosti“;
- da je odbrana tražila i ispitivanje D.K , ali da u prvostepenoj presudi „nema ni reči o tome šta je sud odlučio povodom ovog dokaznog predloga odbrane, ni zašto nije usvojen predlog niti da li je i zašto odbijen“, a da je ispitivanje ovog svedoka , po oceni podnosioca , bilo „izuzetno“ važno;
- da je „sud pročitao iskaze svedoka kada nije bilo saglasnosti stranaka“;
Iz svega iznetog, a imajući u vidu da se osporene presude zasnivaju na iskazu svedoka Z.Đ, podnosilac ustavne žalbe zaključuje: da je postavljanjem branioca po službenoj dužnosti u momentu kada je on imao svog izabranog branioca i protivno njegovoj volji, povređeno garantovano pravo na odbranu i pravo okrivljenog da preko izabranog branioca ostvaruje pravo na odbranu; da mu je povređeno pravo „na primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane, na odgovarajuće vreme za komunikacijom sa advokatom, delotvornu komunikaciju sa braniocem, delotvorno pravno zastupanje, na odbranu, na pravično suđenje, na ispitivanje svedoka od strane branioca i da sam ispituje svedoka“, jer „advokat postavljen po službenoj dužnosti nije mogao da analizira optužnicu, da analizira ceo sudski predmet, da analizira predmet koji je usko vezan za ovaj predmet (predmet u kojem su osuđeni izvršioci), da sagleda značaj svedočenja Z.Đ, da se spremi za ispitivanje svedoka, da poseti okrivljenog u pritvoru, da razgovara sa okrivljenim i da se spremi sa okrivljenim za ispitivanje svedoka“.
Podnosilac u ustavnoj žalbi ističe i da mu je povređeno „pravo na suštinsko preispitivanje žalbe od strane višeg suda“, odnosno „pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije, pravo na delotvorni pravni lek iz člana 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima, pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima“. Povredu označenih prava podnosilac zasniva na tvrdnjama da je Apelacioni sud u Beogradu „izbegao da ce u suštinskom smislu bavi argumentima koji su navedeni u žalbi branilaca“ i da „nije ocenio čak 104 žalbena navoda“ koje potom detaljno opisuje. Smatra da Apelacioni sud u Beogradu u osporenoj drugostepenoj presudi za veliki broj žalbenih navoda nije „uopšte dao nikakve razloge i u potpunosti ih je ignorisao“, da je za jedan broj žalbenih navoda dao netačne odgovore, da je za jedan broj žalbenih navoda dao paušalne razloge na koji način je propustio da oceni i u potpunosti ispita u svim aspektima primedbe koje su iznete u žalbama u vezi vođenja krivičnog postupka i u vezi sa prvostepenom presudom.
Konačno, podnosilac ukazuje i da je sud u izrečenu kaznu pogrešno uračunao vreme koje je proveo u ekstadicionom pritvoru, ne navodeći koje mu je pravo time povređeno. Ističe da je lišen slobode u Bugarskoj 21. juna 2002. godine, nakon čega je prebačen u Holandiju, te da je u ekstradicionom pritvoru u Holandiji proveo nekoliko godina, da je iz Holandije prebačen u Srbiju. Smatra da je sud morao tačno da utvrdi koliko je vremena proveo u ekstradiocionom pritvoru, kao i da nije pritvoren 23. marta 2006. godine kako se u osporenoj prvostepenoj presudi navodi.
Predložio je da Ustavni sud ustavnu žalbu usvoji, utvrdi povredu označenih prava, poništi osporene presude i „predmet vrati na ponovni postupak“.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporene presude i drugu dokumentaciju priloženu kao dokaz uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom predmetu:
18. jula 1995. godine, u Beogradu, u kafiću koji se nalazi u sklopu sportskog centra „O.“, došlo je do ispaljivanja više hitaca iz neposredne blizine u pravcu stola za kojim je sedelo pet lica, koji su ih pogodili. Od zadobijenih povreda u vidu prostrelih rana dva lica su preminula nekoliko dana nakon ovog događaja (i to: 25. jula i 6. avgusta 1995. godine), dok su preostala tri lica zadobila teške telesne povrede u vidu više ustrelnih i prostrelnih rana u predelu nogu, odnosno u predelu glave i tela.
Kao neposredni izvršioci ovog krivičnog dela identifikovani su B.M. i M.P. koji su nakon sprovedenog krivičnog postupka u predmetu Okružnog suda u Beogradu K. 640/96, pravnosnažno oglašeni krivim zbog krivičnog dela ubistvo u saizvršilaštvu i osuđeni su na kazne zatvora u ukupnom trajanju od po 15 godina.
Kao sporno pitanje se postavilo pitanje mogućeg motiva i ko je nalogodavac, odnosno naručilac ovog ubistva.
Već u fazi istražnog postupka protiv neposrednih izvršilaca ovog krivičnog dela pojedini dokazi su na direktan ili indirektan način upućivali na podnosioca ustavne žalbe kao nalogodavca za izvršenje ubistva, pre svega iskaz svedoka Z.Đ.
Stoga je Okružno javno tužilaštvo u Beogradu nakon sprovedene istrage, u kojoj je, pored ostalog, ispitan i pomenuti svedok Z.Đ, protiv podnosioca ustavne žalbe 16. oktobra 2007. godine podiglo optužnicu Kt. 234/96 zbog krivičnog dela ubistvo podstrekavanjem.
Podnosilac ustavne žalbe je negirao izvršenje krivičnog dela koje mu je optužnicom stavljeno na teret i tokom krivičnog postupka je svoju odbranu ostvarivao preko izabranih branilaca.
Okružni sud u Beogradu je, na zajednički predlog Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu i odbrane podnosioca ustavne žalbe, odlučio da se u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu ispita svedok Z.Đ.
Pristupajući obezbeđivanju prisustva svedoka Z.Đ. ročištu za glavni pretres, Okružni sud u Beogradu je početkom 2009. godine došao do saznanja da se navedeni svedok nalazi u Kraljevini Holandiji i da je u programu zaštite svedoka navedene države u krivičnom postupku koji se vodi pred holandskim sudom.
Imajući u vidu da iz bezbednosnih raloga svedok Z.Đ. nije mogao da dođe u Srbiju, a što proizlazi iz informacija koje je tužilaštvo Republike Holandije dostavilo Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu, Okružno javno tužilaštvo u Beogradu je 25. septembra 2009. godine predložilo da se ispitivanje navedenog svedoka obavi putem video linka na ročištu za glavni pretres koje je zakazano za 26. i 27. oktobar 2009. godine.
Okružni sud u Beogradu je potom, saglasno članu 9. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, uputio preko Ministarstva pravde Republike Srbije zamolnicu nadležnom organu Kraljevine Holandije da se svedok Z.Đ. sasluša putem video konferencije na ročištu za glavni pretres zakazanom za 26. i 27. oktobar 2009. godine, sa početkom u 10,00 časova.
Istražni sudija suda u Harlemu, Kraljevina Holandija, je dopisom od 19. oktobra 2009. godine obavestio Okružni sud u Beogradu o uslovima pod kojima svedok Z.Đ. može biti saslušan, među kojima je i da će lik svedoka biti zaštićen, odnosno da neće biti vidljiv, kao i da svedok može biti saslušan samo jedanput.
Iz zapisnika o glavnom pretresu od 26. oktobra 2009. godine, pored ostalog, proizlazi sledeće:
- da su izabrani branioci podnosioca ustavne žalbe advokati Z. T. i V. P;
- da je na glavni pretres, pored ostalih lica, pristupio podnosilac ustavne žalbe sa braniocem advokatom Z. T, a da branilac V. P. nije pristupio iako je uredno pozvan;
- da je od strane Kraljevine Holandije obezbeđeno održavanje video konferencijske veze sa istražnim sudijom suda u Harlemu i da je u prostoriji sa njom svedok Z.Đ;
- da je identitet svedoka Z.Đ, utvrdila kako sudija Kraljevine Holandije, tako i sudija Okružnog suda u Beogradu, koja se potom i obratila pretresnom veću i izjavila da je nesumnjivo utvrdila identitet navedenog svedoka, nakon čega je svedok maskiran;
- da je potom branilac podnosioca ustavne žalbe predložio da se glavni pretres ne održi, odnosno da se nastavi sutra, pre svega, jer se ne oseća dobro zbog virusne infekcije-gripa, „a u interesu zaštite uloge i dostojanstva branioca u postupku, a isto tako radi zaštite interesa odbrane okrivljenog, posebno imajući u vidu da se ne radi o uobičajenoj radnji ispitivanja svedoka, s obzirom da je odbrana pripremila 230 strana za predočavanje materijala iz spisa; takođe, branilac podnosioca ustavne žalbe je istakao da je u podnesku koji je predao sudu 23. oktobra 2009. godine detaljno obrazložio iz kojih razloga smatra da ne treba preduzeti ispitivanje svedoka Z.Đ;
- da je Okružni sud u Beogradu odbio predlog branioca da se glavni pretres odloži (s obzirom na to da iz navoda samog branioca proizlazi da je odbrana okrivljenog pripremljena, a da prema istupanju branioca, po oceni veća, on može da štiti interese podnosioca, s tim što će mu biti omogućen svaki opravdan zahtev za pauzu ili prekid ako to bude bilo neophodno, a radi zaštite interesa odbrane i dostojanstva branioca, osvrćući se i na ostale navode branioca u vezi sa ispitivanjem svedoka Z.Đ.);
- da je potom veće Okružnog suda u Beogradu donelo rešenje da se glavni pretres održi i da se dokazni postupak nastavi ispitivanjem svedoka Z.Đ, nakon čega je podnosilac ustavne žalbe otkazao punomoćje braniocu Z. T;
- da je glavni pretres potom odložen i da je određeno da će se ispitivanje svedoka Z.Đ. obaviti sutradan, 27. oktobra 2009. godine u 10,00 časova, van glavnog pretresa;
- da je podnosilac ustavne žalbe izjavio da će on prisustvovati izvođenju istražne radnj e – salušanj u svedoka Z.Đ. i da nije otkazao punomoćje advokatu Vladimiru Petroviću koji i dalje štiti njegove interese u krivičnom postupku, ali koji zbog angažovanja u drugim postupcima koji se protiv njega vode nije pristupao na glavne pretrese, odnosno da je on obezbeđen kao eventualna zamena za advokata Z. T. u slučaju njegove nemogućnosti postupanja;
- da je Okružni sud u Beogradu naložio da se pozove branilac V.P, kao i da se spisi predmeta dostave predsedniku suda radi postavljenja branioca po službenoj dužnosti uz dostavljanje poziva.
Okružni sud u Beogradu je potom pokušao dostavu poziva za glavni pretres advokatu V. P. preko kurira i putem telegrama, ali dostava nije izvršena. Iz službene beleške od 26. oktobra 2009. godine proizlazi da je administrativno–tehnički sekretar suda, po nalogu predsednika veća, telefonskim putem pozvala advokata V. P. i obavestila ga o zakazanoj istražnoj radnji, a da je branilac „morao da razmisli uz molbu za razumevanje, kao i da bi mogao u roku od dva sata obavestiti sud o otkazu punomoćja“.
Podnosiocu ustavne žalbe je rešenjem predsednika Okružnog suda u Beogradu Su. 262/09 od 26. oktobra 2009. godine postavljen branilac po službenoj dužnosti.
Advokat V. P. je telegramom od 27. oktobra 2009. godine obavestio sud da zbog akutnih srčanih smetnji nije u mogućnosti da se odazove pozivu suda.
Iz zapisnika Okružnog suda u Beogradu od 27. oktobra 2009. godine, pored ostalog, proizlazi sledeće:
- da su u sud, pored ostalih lica, pristupili podnosilac ustavne žalbe i branilac po službenoj dužnosti;
- da je podnosilac ustavne žalbe odbio da primi rešenje o postavljenju branioca po službenoj dužnosti;
- da je identitet svedoka Z.Đ, utvrdila kako sudija Kraljevine Holandije, tako i sudija Okružnog suda u Beogradu, koja se potom i obratila pretresnom veću i izjavila da je nesumnjivo utvrdila identitet navedenog svedoka, nakon čega su preduzete mere radi zaštite lika svedoka;
- da je podnosilac ustavne žalbe obavio razgovor sa braniocem postavljenim po službenoj dužnosti, nakon čega je sud doneo rešenje da se pristupi izvođenju istražne radnje – ispitivanja svedoka Z.Đ;
- da je potom podnosilac ustavne žalbe tražio izuzeće predsednika veća i zamenika javnog tužioca, navodeći da smatra da je predsednik veća pristrasan, jer dozvoljava da u sprovođenju istražne radnje učestvuje branilac po službenoj dužnosti koji nije upoznat sa sadržinom predmeta, koji zahtevi su odbačeni;
- da se pre započinjanja ispitivanja svedoka podnosilac ustavne žalbe obratio veću navodeći da „nije bilo vremena da od advokata Z . T. preuzme spise kako bi mogao da se njima služi i postavlja pitanja“, te da pod takvim uslovima ne želi da prisustvuje sprovođenju istražne radnje;
- da je podnosilac ustavne žalbe, na sopstveni zahtev, izveden iz sudnice pre započinjanja istražne radnje, nakon čega je obavljeno ispitivanje svedoka Z.Đ, na čiji iskaz branilac po službenoj dužnosti nije imao primedbi.
U dokaznom postupku na glavnom pretresu Viši sud u Beogradu je: ispitao pet svedoka; po dozvoli vanpretresnog veća istog suda pročitao iskaze tri svedoka-oštećenih i još dva svedoka sa ranije održanih ročišta za glavni pretres; na saglasan predlog stranaka umesto neposrednog i ponovnog saslušanja pročitao iskaze deset svedoka saslušanih u istražnom postupku; pročitao iskaze još 11 svedoka u smislu člana 337. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku (o razlozima zbog kojih je odlučeno da se i bez saglasnosti odbrane pročitaju iskazi ranije ispitanih svedoka, Viši sud se detaljno izjasnio u osporenoj prvostepenoj presudi, str. 74. do 77.) . Takođe, Viši sud u Beogradu je pročitao i veći broj pisanih dokaza, te izvršio uvid u spise predmeta Okružnog suda u Beogradu K. 640/96.
Nakon održanog glavnog i javnog pretresa, te sprovedenog dokaznog postupka, podnosilac ustavne žalbe je o sporenom presudom Višeg suda u Beogradu K. 601/10 od 3. juna 2010. godine oglašen krivim za izvršeno krivično delo ubistvo iz člana 47. stav 2. tačka 6) Krivičnog zakona Republike Srbije u podstrekavanju, u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 23. marta 2006. godine do 25. maja 2006. godine.
Podnosilac ustavne žalbe je oglašen krivim zato što je sa umišljajem podst rekao osuđene B.M. i M.P. na lišenje života više lica, tako što ih je najpre nagovorio, a potom sa njima postigao dogovor da liše života sada pokojnog G.M. i lice sa nadimkom D, a da će im on za uzvrat isplatiti nagradu od 50.000 nemačkih maraka, te da je osuđenima radi izvršenja ovog krivičnog dela dao vozilo marke “Simka“ italijanskih registarskih oznaka i dva automatska vatrena oružja, i to dva heklera, nakon čega su B.M. i M.P. po navedenom dogovoru izvršili krivično delo ubistvo u saizvršilaštvu.
Protiv prvostepene presude je podnosilac ustavne žalbe izjavio žalbu lično i preko branilaca Z. T. i V. L., koje su odbijene kao neosnovane oporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6133/10 od 18. februara 2011. godine.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se poziva podnosilac u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ko je okrivljen za krivično delo ima pravo na odbranu i pravo da uzme branioca po svom izboru, da s njim nesmetano opšti i da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane i da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane (član 33. st. 2. i 5.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2.).
Odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP), koji je važio u vreme donošenja osporenih presuda, bilo je propisano: da okrivljeni može imati branioca u toku celog krivičnog postupka (član 68. stav 1.); da jedan okrivljeni može imati istovremeno u postupku najviše pet branilaca, a smatra se da je odbrana obezbeđena kad u postupku učestvuje jedan od branilaca (član 69. stav 2.); da, pored ostalog, ako se postupak vodi zbog krivičnog dela za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina, okrivljeni mora imati branioca već prilikom prvog saslušanja i da, između ostalog, ako optuženi u slučaju obavezne odbrane ostane bez branioca u toku postupka, a sam ne uzme drugog branioca, predsednik suda pred kojim se vodi postupak postaviće branioca po službenoj dužnosti (član 71. st. 1. i 4.); da je branilac ovlašćen da u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može preduzeti okrivljeni i da prava i dužnosti braniocu prestaju kad mu okrivljeni opozove punomoćje, odnosno kad bude razrešen (član 76. st. 1. i 2.).
Krivičnim zakonom Republike Srbije („Službeni glasnik SRS“, br. 26/77, 28/77, 43/77, 20/79, 24/84, 39/86, 51/87, 6/89, 42/89 i 21/90 i „Službeni glasnik RS“, br. 16/90, 26/91, 75/91, 9/92, 49/92, 51/92, 23/93, 67/93, 47/94, 17/95, 44/98, 10/02, 11/02, 80/02, 39/03 i 67/03) bilo je propisano: da će se zatvorom od najmanje dvanaest godina ili zatvorom od četrdeset godina, kazniti ko sa umišljajem liši života više lica a ne radi se o ubistvu na mah ili ubistvu deteta pri porođaju (ubistvo - član 47. stav 2. tačka 6)).
Krivičnim zakonom Savezne Republike Jugoslavije („ Službeni list SFRJ“, br. 44/76, 36/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 i 54/90, „ Službeni list SRJ“, br. 35/92, 16/93, 31/93, 37/93, 24/94 i 61/ 01) bilo je propisano da ko drugog sa umišljajem podstrekne da učini krivično delo kazniće se kao da ga je sam učinio (član 23. stav 1.).
Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori“, br oj 10/01), koja je u odnosu na Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) stupila na snagu 29. decembra 2002. godine, pristupila je, pored stalih država, i Kraljevina Holandija.
Odredbom člana 14. stav 1. Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima propisano je da zahtevi za pravnu pomoć treba da sadrže sledeće podatke: naziv organa od koga potiče zahtev (a)); predmet i osnov zahteva (b)); ako je moguće, identitet i državljanstvo datog lica (c)); ime i adresu primaoca ako je potrebno (d)).
Dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori“, broj 10/01), koji je u odnosu na Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) stupio na snagu 21. septembra 2003. godine, pristupila je, pored stalih država, i Kraljevina Holandija.
Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni list SCG - Međunarodni ugovori“, broj 2/06), koji je u odnosu na Republiku Srbiju stupio na snagu 1. avgusta 2007. godine , Kraljevina Holandija nije pristupila.
Saglasno odredbi člana 30. stav 1. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, država potpisnica ne mora da ratifikuje, prihvati ili odobri ovaj protokol ukoliko je prethodno ili istovremeno ratifikovala, prihvatila ili odobrila Konvenciju.
Odredbama člana 9. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, koje regulišu saslušanje putem video konferencije, propisano je, pored ostalog: da ukoliko neko lice sa teritorije jedne strane ugovornice treba da svedoči ili veštači pod sudskim organima druge strane ugovornice, a lično prisustvo tog lica radi saslušanja ili veštačenja na teritoriji druge strane nije poželjno ili moguće, druga strana ugovornica može zatražiti saslušanje putem video konferencije pod uslovima navedenim u st. 2. do 7 (stav 1.); da će zamoljena strana odobriti saslušanje putem video konferencije pod uslovom da to nije u suprotnosti sa osnovnim principima njenog zakonodavstva, i pod uslovom da raspolaže tehničkim sredstvima za takvu vrstu saslušanja, a ukoliko zamoljena strana ne raspolaže potrebnim tehničkim sredstvima, zemlja molilja joj na osnovu međusobnog dogovora može staviti ta sredstva na raspolaganje (stav 2.); da se u zahtevu za saslušanje putem video konferencije navodi, pored informacija iz člana 14. Konvencije, i razlog zbog čega nije poželjno ili moguće lično pojavljivanje lica radi svedočenja ili veštačenja, kao i nazivi sudskih organa i lica koja prisustvuju saslušanju (stav 3.); da će sudski organi zamoljene strane uputiti sudski poziv dotičnom licu u skladu sa svojim zakonodavstvom (stav 4.); da će se pri saslušanju putem video konferencije primenjivati sledeća pravila – a) sudski organi zemlje molilje prisustvovaće saslušanju, po potrebi uz asistenciju tumača, i biće odgovorni za utvrđivanje identiteta lica koje se saslušava, kao i za poštovanje osnovnih principa svog zakonodavstva, da ukoliko sudski organi zemlje molilje smatraju da je u toku saslušanja došlo do kršenja osnovnih principa njenog zakonodavstva, odmah će se preduzeti potrebne mere u cilju nastavljanja saslušanja u skladu sa navedenim principima , b) nadležni organi zemlje molilje i zamoljene strane ugovoriće, po potrebi, mere zaštite saslušanih lica , c) saslušanje neposredno vodi sudski organ zemlje molilje u skladu sa njenim zakonodavstvom ili se ono vodi po uputstvima tog organa , d) na zahtev zemlje molilje ili lica koje se saslušava, zamoljena strana će, ukoliko je potrebno obezbediti tumača licu koje se saslušava , e) lice koje se saslušava se može pozvati na svoje pravo da ne svedoči, i to na osnovu zakonodavstva zemlje molilje ili zamoljene zemlje (stav 5.); da će, ne dirajući u dogovorene mere za zaštitu lica, sudski organ zemlje molilje u zaključku sa saslušanja sačiniti službenu belešku, u kojoj će navesti datum i mesto saslušanja, identitet saslušanog lica, identitet i funkciju svih drugih prisutnih lica na saslušanju, sve date zakletve i podatke o tehničkim uslovima, pod kojima se pristupilo saslušanju i da će nadležni organ zamoljene strane navedeni dokument dostaviti nadležnim organima strane molilje (stav 6.).
5. Ustavni sud konstatuje da se suština navoda podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje i posebnih prava okrivljenog, iz člana 32. stav 1. i člana 33. st. 2. i 5. Ustava , temelji na sledećim tvrdnjama: da su osporene presude Višeg i Apelacionog suda u Beogradu zasnovane na iskazu svedoka Z.Đ, čijem ispitivanju nije bio prisutan ni podnosilac, niti njegovi izabrani branioci, već advokat koji mu je protivno njegovoj volji postavljen po službenoj dužnosti , kao i da je ovaj dokaz pribavljen protivno važećim zakonima i konvencijama; da je nadležan sud u nastavku postupka odbio da ponovo ispita svedoka Z.Đ, kao i da sud nije obrazložio zašto nije prihvaćen predlog odbrane da se ispita svedok D.K, te da su iskazi pojedinih ranije ispitanih svedoka pročitani bez saglasnosti stranaka.
Takođe, Ustavni sud konstatuje da podnosilac ustavne žalbe ističe i povredu „prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz člana 36. st. 1. i 2. Ustava“, navodeći, pored ostalog, da je „Apelacioni sud u Beogradu izbegao da se u suštinskom smislu bavi argumentima koji su navedeni u žalbi branilaca“, odnosno da za veliki broj žalbenih navoda „nije uopšte dao nikakve razloge i u po tpunosti ih je ignosrisao“. S obzirom na to da iz samog osporenog akta, presude Apelacionog suda u Beogradu, proizlazi da je podnosilac ustavne žalbe imao i iskoristio pravo da protiv osporene prvostepene presude izjavi žalbu, te da je o izjavljenoj žalbi odlučivano, a da je pravo na obrazloženu sudsku odluku sastavni deo prava na pravično suđenje, Ustavni sud je ocenu osnovanosti iznetih tvrdnji podnosioca cenio u okviru prava iz člana 32. stav 1. Ustava.
Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe u odnosu na istaknute povred e prava na pravično suđenje i posebnih prava okrivljenog, Ustavni sud prethodno konstatuje da Ustav u članu 32. stav 1. svakom licu protiv koga se vodi krivični postupak, pored ostalog, garantuje da će se o optužbama protiv njega pravično raspraviti i odlučiti, što, pored ostalog, podrazumeva da će se ras prava voditi i da će se o optužbama odlučiti u prisustvu okrivljenog lica. U članu 33. Ustava utvrđuju se posebna jemstva okrivljenom u krivičnom postupku, među kojima su pravo na branioca, pravo na pripremu odbrane i pravo na iznošenje dokaza u svoju korist i na ispitivanje svedoka optužbe u njegovom prisustvu. Dakle, ključno načelo koje je merodavno za garancije date u članu 32. stav 1. Ustava jeste pravičnost, dok su su odredbama člana 33. Ustava utvrđeni posebni aspekti pravičnog suđenja u krivičnim stvarima.
S tim u vezi, Sud podseća da se aspekti opšteg načela pravičnosti, kao i navedenih posebnih prava okrivljenog iz člana 32. stav 1. i člana 33. st. 2. i 5. Ustava moraju proceniti u okviru postupka kao celine, a ne na osnovu pojedinačnog slučaja. Takođe, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da nije nadležan da preispituje način na koji su redovni sudovi cenili dokaze i utvrđivali činjenično stanje, niti da kao instancioni sud ocenjuje zakonitost osporene presude.
Međutim, Sud jeste nadležan da ispituje da li su poštovani zahtevi člana 32. stav 1. Ustava po pitanju pravičnosti, uključujući i način na koji se izvode dokazi, odnosno da li je podnosilac ustavne žalbe bio lišen mogućnosti da delotvorno učestvuje u postupku i da li je položaj odbrane bio značajno oštećen.
6. Polazeći od navedenih opštih principa i navoda ustavne žalbe , Ustavni sud, pre svega ukazuje da je u sprovedenom postupku utvrdio da se osporene presude zasnivaju na iskazu svedoka Z.Đ, koji je na direktan i na nesumnjiv način ukazao da je okrivljeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, podstrekao osuđene B.M. i M.P na ubistvo više lica, odnosno da je bio „naručilac“ ubistava. Navedeno proizlazi i iz obrazloženja osporene drugostepene presude u kojoj Apelacioni sud ističe da se na iskazu svedoka Z.Đ. „bazira prvostepena presuda“. Istovremeno, Ustavni sud konstatuje i da je nadležni prvostepeni sud u sprovedenom dokaznom postupku izveo veći broj drugih dokaza koje je potom, ceneći ih kako svaki pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe kriv za krivično delo koje je bilo predmet optužbe, a da je odbio pojedine predloge odbrane.
Ustavni sud dalje ukazuje da je utvrdio da je ispitivanje svedoka Z.Đ. obavljeno tako što je lik svedoka bio prikriven, pod uslovima koje je postavila Kraljevina Holandija, pri čemu ispitivanju nisu prisustvovali podnosilac ustavne žalbe i njegovi izabrani branioci, a ispitivanju je prisustvovao branilac koji je dan pre obavljenog ispitivanja svedoka postavljen po službenoj dužnosti. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da je odbijen predlog odbrane podnosioca ustavne žalbe da se svedok Z.Đ. ponovo ispita, kao i da su odbijeni predlozi za ponovno ispitivanje drugih svedoka i svedoka D.K.
Po oceni Ustavnog suda, u ovom ustavnosudskom predmetu su se kao sporna postavila sledeća pitanja:
1) da li je iskaz svedoka Z.Đ, kao dokaz na kome se pretežno zasnivaju osporene presude, izveden na način koji bi poštovao princip pravičnosti, odnosno da li je podnosiocu ustavne žalbe uskraćeno pravo na raspravu u njegovom prisustvu usled činjenice da nije prisustvovao ispitivanju navedenog svedoka, te da li je tokom krivičnog postupka podnosiocu onemogućeno da iznosi dokaze u svoju korist i ispituje svedoke optužbe i da se pod istim uslovima ispituju i svedoci odbrane, a u smislu garancija iz člana 32. stav 1. i člana 33. stav 5. Ustava ;
2) da li je usled činjenice da podnosilac ustavne žalbe i njegovi izabrani branioci nisu prisustvovali saslušanju svedoka Z.Đ, već je isto obavljeno u prisustvu advokata postavljenog po službenoj dužnosti, podnosiocu povređeno pravo na odbranu, odnosno pravo da uzme branioca po svom izboru, te da li je postavljenje branioca po službenoj dužnosti dovelo do povrede prava podnosioca da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane, u smislu člana 33. stav 2. Ustava;
3) da li je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao element prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava .
6.1. Razmatrajući prvo sporno ustavnopravno pitanje, Ustavni sud ponavlja da je pitanje prihvatljivosti i ocene dokaza u nadležnosti redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je da utv rdi da li je postupak u celini, uključjući i način na koji su dokazi izvedeni, bili pravični (u smislu navedenog videti i presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, broj 20524/92 od 26. marta 1996. godine, stav 67.).
Podnosilac ustavne žalbe, pre svega, smatra da je iskaz svedoka Z.Đ, kao dokaz na kome se pretežno zasnivaju osporene presude, izveden na način koji nije poštovao princip pravičnosti. Naime, podnosilac ustavne žalbe ističe da Kraljevina Holandija nije potpisnica Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, a da je ispitivanje svedoka obavljeno na osnovu člana 7. navedenog Protokola. Dalje ističe da je ispitivanje obavljeno uz mere zaštite lika svedoka, što je, po njegovom mišljenju „apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta fer i pravičnog suđenja“.
Ocenjujući prvi navod podnosioca, Ustavni sud je utvdio da je Kraljevina Holandija pristupila Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima i Dodatnom protokolu uz ovu konvenciju. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da Kraljevina Holandija nije pristupila Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima. Međutim, polazeći od odredbe člana 30. stav 1. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, kojom je, pored ostalog, propisano da država potpisnica ne mora da ratifikuje, prihvati ili odobri ovaj protokol ukoliko je prethodno ili istovremeno ratifikovala, prihvatila ili odobrila Konvenciju, Ustavni sud je ocenio da Kraljevina Holandija nije ni bila u obavezi da posebno pristupi Drugom dodatnom protokolu uz Konvenciju. Stoga je Sud navode podnosioca ustavne žalbe u ovom delu ocenio neosnovanim.
Razmatrajući drugi navod podnosioca, Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud u Beogradu, na zajednički predlog optužbe i odbrane, odlučio da se u dokaznom postupku na glavnom pretresu, ispita svedok Z.Đ. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud u Beogradu početkom 2009. godine došao do saznanja da se navedeni svedok nalazi u Kraljevini Holandiji i da je u programu zaštite svedoka te države u krivičnom postupku koji se vodi pred holandskim sudom. Iz navedenog razloga, svedok Z.Đ. nije mogao da lično pristupi na glavni pretres pred Okružnim sudom u Beogradu, te je prvostepeni sud odlučio da se ispitivanje ovog svedoka obavi putem video linka na ročištu za glavni pretres zakazanom za 26. i 27. oktobar 2009. godine i uputio je zamolnicu nadležnim organima Kraljevine Holandije. Istražni sudija suda u Harlemu, Kraljevina Holandija, je dopisom od 19. oktobra 2009. godine obavestio Okružni sud u Beogradu o uslovima pod kojima svedok Z.Đ. može biti saslušan, među kojima je i da će lik svedoka biti zaštićen, odnosno da neće biti vidljiv, kao i da svedok može biti ispitan samo jedanput. Takođe je utvrđeno: da je istražna radnja - ispitivanje svedoka Z.Đ. obavljena putem video linka 27. oktobra 2009. godine; da su radnji ispitivanja putem video konferencije u Kraljevini Holandiji pored svedoka, bili prisutni i sudija Kraljevine Holandije i sudija Okružnog suda u Beogradu kao predstavnik sudskog organa države molilje, prevodilac za holandski jezik, zapisničar i li ce iz tehničke službe; da je identitet svedoka Z.Đ. utvrdila i potvrdila kako sudija Kraljevine Holandije, tako i sudija Okružnog suda u Beogradu, nakon čega su preduzete mere zaštite lika navedenog svedoka; da je svedok Z.Đ. upozoren o svojim pravima i obavezama u postupku u skladu za odredbama Zakona o krivičnom postupku Kraljevine Holandije i Zakonika o krivičnom postupku Republike Srbije, nakon čega je na osnovu odredaba oba zakonika položio zakletvu i svedočio.
Polazeći od utvrđenih činjenica, Ustavni sud je ocenio da je istražna radnja – ispitivanje svedoka Z.Đ. obavljena na način koji u potpunosti poštovao princip pravičnosti. Naime, svi uslovi koji su predviđeni , kako odredbama Zakonika o krivičnom postupku, tako i člana 9. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima , su prilikom ispitivanja svedoka Z.Đ. ispunjeni. Ustavni sud je imao u vidu pozivanje podnosioca ustavne žalbe i na odredbe, pored ostalih, „Afričke povelje, Američke konvencije, Statuta o Ruandi“, ali ih nije posebno cenio, jer ne predstavljaju pravno relevantne akte za odlučivanje o ustavnoj žalbi.
Kao jedino sporno, sa ustavnopravnog stanovišta, može se postaviti pitanje zaštite lika svedoka Z.Đ, odnosno nemogućnosti da se, kako podnosilac tvrdi, „nađe sa njim oči u oči“. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 9. stav 5. tačka b) Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima predviđeno da će nadležni organi zemlje molilje i zamoljene strane ugovoriti, po potrebi, mere zaštite saslušanih lica. Imajući u vidu da je svedok Z.Đ. bio u programu zaštite svedoka u postupku koji se vodi pred nadležnim organima Kraljevine Holandije, Ustavni sud je ocenio da prikrivanje njegovog lika, pri činjenici da su i sudija Kraljevine Holandije i Republike Srbije na nesumnjiv način utvrdile njegov identitet, samo po sebi, ne upućuje da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo iz člana 32. stav 1. Ustava. Mera posebne zaštite se može sprovesti i prikrivanjem izgleda zaštićenog svedoka ili njegovim ispitivanjem iz posebne prostorije, uz izmenu glasa. U oba slučaja odbrana mora biti u prilici da posmatra reakcije zaštićenog svedoka na postavljena pitanja, kako bi mogla da kontroliše njegovu pouzdanost.
Podnosilac u ustavnoj žalbi takođe ističe da ispitivanje svedoka Z.Đ. obavljeno u njegovom odsustvu, te da je nadležni sud u daljem toku krivičnog postupka odbio da ponovo sasluša ovog svedoka, iz čega zaključuje da mu je povređeno pravo na raspravu u njegovom prisusutvu, odnosno pravo da ispita svedok a.
Razmatrajući iznete navode podnosioca, Ustavni sud ukazuje da ustavne garancije utvrđene odredbama člana 32. stav 1. i člana 33. stav 5. Ustava, pored ostalog, podrazumevaju i da će se rasprava voditi i da će se o opužbama odlučiti u prisustvu okrivljenog lica, odnosno da dokazi moraju biti izvedeni u njegovom prisustvu na javnoj raspravi, u kontradiktornom postupku. Saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tkstu: ESLjP) , izuzeci od navedenog pravila su mogući, ali samo pod uslovom da se ne krši pravo na odbranu, koje, po pravilu, zahteva da se okrivljenom da odgovarajuća prilika da ospori i ispita svedoka protiv njega, bilo dok svedok daje izjavu ili u kasnijoj fazi postupka (videti presude ESLjP : Delta protiv Francuske, broj 11444/85 od 19. decembra 1990. godine, stav 36; Van Mechelen i drugi protiv Holandije, br. 21363/93, 21364/93, 21427/93 i 22056/93 od 23. aprila 1997. godine, stav 51 .). Iz navedenog opšteg principa proilazi: prvo, da mora postojati dobar razlog za nedolazak svedoka; i drugo, da kada se osuđujuća presuda zasniva isključivo ili u odlučujućoj meri na iskazu svedoka koga okrivljeni nije imao priliku da ispita (bilo tokom istrage ili na glavnom pretresu), u načelu se može govoriti o nesaglasnosti sa ustavnim garancijama iz člana 32. stav 1. i člana 33. stav 5. (u smislu navedenog, videti presudu ESLjP Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 26766/05 i 22228/06 od 15. decembra 2011. godine, stav 119.). Međutim, „pravilo jednog ili odlučujućeg dokaza ne bi trebalo kruto primenjivati, već ga treba sagledati u svetlu postojanja odgovarajućih procesnih garancija kojima se obezbeđuje pravična ocena verodostojnosti tog dokaza (u smislu navedenog, videti prethodno citiranu presudu ESLjP, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 147.)
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud ponavlja da je u sprovedenom postupku utvrdio da se osporene presude zasnivaju na iskazu svedoka Z.Đ, koji je direktno ukazao na podnosioca ustavne žalbe kao „naručioca“ ubistava, ali i da su u toku krivičnog postupka izvedeni i drugi dokazi koji su, cenjeni u sklopu sa izkazom svedoka Z.Đ. uverili Viši i Apelacioni sud u Beogradu da je podnosilac ustavne žalbe kriv za krivično delo koje je bilo predmet optužbe. Ustavni sud je dalje utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe aktivno učestvovao u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, ali da nije prisustvovao ispitivanju navedenog ključnog svedoka 27. oktobra 2009. godine, te da je prvostepeni sud odbio da u nastavku postupka istog ponovo sasluša.
Ustavni sud konstatuje da je svedok Z.Đ. trebalo da bude ispitan u okviru dokaznog postupka na glavnom pretresu koji je predsednik postupajućeg veća Okružnog suda u Beogradu zakazo za 26. i 27. oktobar 2009. godine, o čemu su uredno i blagovremeno bili obavešteni i podnosilac ustavne žalbe i njegovi izabrani branioci. Međutim, neposredno nakon što je Okružni sud u Beogradu 26. oktobra 2009. godine doneo rešenje da se ročište za glavni pretres održi i dokazni postupak nastavi ispitivanjem svedoka Z.Đ, podnosilac ustavne žalbe je jedinom prisutnom izabranom braniocu, advokatu Z. T, otkazao punomoćje. Imajući u vidu da je u tom momentu podnosilac ustavne žalbe ostao bez branioca na glavnom pretresu (a odbrana je bila obavezna), da je ispitivanje navedenog svedoka bio zajednički predlog optužbe i odbrane, te da svedok nije mogao da pristupi u sud, niti se njegovo ispitivanje s obzirom na mere zaštite , moglo obaviti na drugi način osim putem video konferencije dana 26. i 27. oktobra 2009. godine, Okružni sud u Beogradu je odložio glavni pretres. Istovremeno, Okružni sud u Beogradu je odredio da će se van glavnog pretresa, u formi istražne radnje, 27. oktobra 2009. godine obaviti ispitivanje svedoka Z.Đ. Ustavni sud je dalje utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe neposredno pre započinjanja istražne radnje – ispitivanja svedoka Z.Đ. odlučio da istoj ne prisustvuje, te da je ista sprovedena u njegovom odsustvu, a da Okružni sud u Beogradu u nastavku postupka navedenog svedoka nije ponovo ispitivao.
Polazeći od svega napred navedenog, Ustavni sud je ocenio da je Viši, ranije Okružni sud u Beogradu, u okolnostima konkretnog slučaja, preduzeo sve neophodne mere kako bi se dokaz - ispitivanje svedoka Z.Đ, izveo na način koji poštuje princip pravičnosti, odnosno u prisustvu podnosioca ustavne žalbe na glavnom pretresu, u kontradiktornom postupku. Tačnije, Ustavni sud je stanovišta da je nadležni sud podnosiocu ustavne žalbe u potpunosti omogućio da na raspravi aktivno učestvuje. Činjenica da podnosilac ustavne žalbe nije bio prisutan prilikom ispitivanja svedoka Z.Đ, nije od značaja za drugačiju ocenu Ustavnog suda. U prilog tome, Ustavni sud ističe da odredba člana 32. stav 1. Ustava ne predstavlja smetnju optuženom da se svojom slobodnom voljom, izričito ili prećutno, odrekne jemstava pravičnog suđenja. Takva izjava treba da bude nedvosmislena i data uz minimalne garancije (videti presudu ESLjP Sejdović protiv Italije, broj 56581/00 od 1. marta 2006. godine, stav 86.).
Istovremeno, Ustavni sud je ocenio da je odbijanje nadležnog prvostepenog suda da ponovo ispita svedoka Z.Đ. bilo opravdano u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud je utvrdio da je svedok Z.Đ. bio u programu zaštite svedoka u postupku koji se vodio pred nadležnim organima Kraljevine Holandije, koja je kao zamoljena država postavila uslov da se ovaj svedok može ispitati samo jedanput, i to 26. i 27. oktobra 2009. godine. Iako je navedeni uslov bio poznat i podnosiocu ustavne žalbe i njegovim braniocima, podnosilac je na dan glavnog pretresa na kome je trebalo da bude saslušan ovaj svedok svom braniocu otkazao punomoćje, da bi sutradan, prilikom sprovođenja istražne radnje, i sam odbio da istoj prisustvuje. Stoga je Ustavni sud zaključio da podnosilac ustavne žalbe nije neopravdano ograničen u svom pravu da ispita svedoka čije je svedočenje odigralo odlučujuću ulogu u njegovoj osudi.
Konačno, ocenjujući da li je podnosiocu ustavne žalbe tokom krivičnog postupka onemogućeno da iznosi dokaze u svoju korist time što je sud odbio da ponovno ispita pojedine svedok e, kao i svedoka D.K, Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu ukazuje da se garancijama iz člana 33. stav 5. Ustava ne daje okrivljenima neograničeno pravo da predlažu izvođenje dokaza pred sudom, niti im se garantuje pravo da svi predlozi odbrane budu prihvaćeni. Dakle, ustavna garancija da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ni na koji način ne ograničava sud koji vodi postupak da ceni celishodnost izvođenja svakog predloženog dokaza, te da odluči koje će dokaze izvesti, a koje ne. S druge strane, zadatak je i obaveza sudova da obrazlože razloge zbog kojih su odlučili da ne izvode dokaze koje su optuženi u svojoj odbrani izričito zahtevali. Saglasno garancijama pravičnog suđenja, obaveza je suda da na odgovarajući način obrazloži kako je utvrdio pravno relevantne činjenice. Za ocenu da li su u tim slučajevima ispunjeni standardi prava na pravično suđenje neophodno je sagledati da li su redovni sudovi obrazložili svoje zaključke o odlučnim pitanjima.
Konkretno, Ustavni sud je utvrdio da su i prvostepeni i drugostepeni sud, na ustavnopravno prihvatljiv način, po slobodnom sudijskom uverenju, cenili i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sve izvedene dokaze koji su od značaja za donošenje sudske odluke, te su u obrazloženju osporenih presuda jasno izneli na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je podnosilac ustavne žalbe kriv za izvršenje krivičnog dela koje je bilo predmet optužbe u krivičnom postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe.
Ustavni sud je, uvidom u osporene presude, utvrdio da su nadležni sudovi za sve dokaze koje su prihvatili, kao i za one koje nisu, dali jasno i razumljivo obrazloženje. Kako su u konkretnom slučaju sudovi na osnovu sprovedenog celokupnog dokaznog postupka, ocenjujući svaki dokaz posebno i dovodeći ga u vezu sa ostalim dokazima, našli da je činjenično stanje potpuno i nesumnjivo utvrđeno, to po oceni Ustavnog suda, obrazloženo odbijanje predloga da se ne ispituju ponovo pojedini svedoci, uz jasno iznete razloge zbog kojih nije nužno, niti celishodno to činiti (pre svega, jer nisu imali neposredna saznanja o događaju koji je bio predmet postupka , odnosno jer nisu bili očevici istog, a o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio u presudi), samo po sebi ne dovodi u sumnju poštovanje prava okrivljenog da iznosi dokaze u svoju korist i i ispituje svedoke optužbe pod istim uslovima i u njegovom prisustvu.
Ustavni sud je imao u vidu i navod podnosioca ustavne žalbe da je odbrana tražila ponovno ispitivanje i D.K, ali da u prvostepenoj presudi „nema ni reči o tome šta je sud odlučio povodom ovog dokaznog predloga odbrane, ni zašto nije usvojen predlog niti da li je i zašto odbijen“, te da je ispitivanje ovog svedoka , po oceni podnosioca , bilo „izuzetno“ važno. Ustavni sud je ovaj navod podnosioca ocenio neosnovanim, budući da iz obrazloženja prvostepne presude (strana 64.) proizlazi da Viši sud u Beogradu nije ispitao svedoka D.K, jer se nalazi u zatvoru u Austarliji.
Imajući u vidu sve izneto, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo iz člana 33. stav 5. u vezi sa članom 32. stav 1. Ustava.
6.2. Razmatrajući drugo sporno ustavnopravno pitanje, Ustavni sud ponavlja da se odredbom člana 33. stav 2. Ustava svakome ko je okrivljen za krivično delo jemči pravo na odbranu i da uzme branioca po svom izboru, da s njim nesmetano opšti i da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane. Navedeno Ustavom zagarantovano pravo omogućava okrivljenom licu protiv koga se vodi krivični postupak da svoju odbranu organizuje na odgovarajući način i bez ograničenja, odnosno da sve svoje argumente odbrane za koje smatra da su relevantni, iznese pred sud i na taj način utiče na ishod krivičnog postupka (videti odluku ESLjP Luchaninova protiv Ukrajine, broj 16347/02 od 9. juna 2011. godine, stav 62.).
Radi ostvarivanja prava na odbranu, svakome ko je okrivljen za krivično delo mora biti omogućeno i da angažuje branioca po svom izboru. U tom smislu, jedna od osnovnih karakteristika pravičnog suđenja je upravo pravo svakoga ko je optužen za krivično delo da se efikasno brani preko branioca (videti Krombach protiv Francuske, broj 29731/96 od 13. februara 2001. godine, stav 89.), odnosno da mu se omogući da svoju odbranu ostvaruje kroz pravnu pomoć po svom izboru (videti Campbell and Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7819/77 i 7878/77 od 28 juna 1984. godine, stav 99; Pakelli protiv Nemačke, broj 8398/78 od 25 aprila 1983. godine, stav 31; Whitfield i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46387/99, 48906/99, 57410/00 i 57419/00 od 12. aprila 2005. godine, stav 48.).
Međutim, bez obzira na važnost odnosa poverenja između okrivljenog i njegovog izabranog branioca kao klijenta i advokata, ovo pravo nije apsolutno (videti Prehn protiv Nemačke, od 24. avgusta 2010. godine). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, ovo pravo može biti zanemareno u slučajevima kada za to postoje relevantni i dovoljni razlozi koji ukazuju da je za to neophodno za ostvarivanje pravde ( videti Croissant protiv Nemačke, broj 13611/88 od 25. septembra 1992, st. 29. i 30. i Pavlenko protiv Rusije, broj 42371/02 od 1. aprila 2010. godine, stav 98.). Takođe, Evropski sud za ljudska prava je u više svojih odluka zauzeo stav da „država ne može biti odgovorna za postupke ili odluke advokata okrivljenog“ (videti presudu ESLjP Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 16757/90 od 23. februara 1994. godine, stav 28 .), jer je „vođenje odbrane u suštini stvar između okrivljenog i njegovog branioca, bez obzira da li je advokat postavljen po službenoj dužnosti ili je lično angažovan (videti presude ESLjP : Czekalla protiv Portugalije, broj 38830/97 od 10. oktobra 2002. godine, stav 60; Bogumil protiv Portugalije, broj 35228/03 od 7. oktobra 2008. godine, stav 46 ; Sejdović protiv Italije, broj 56581/00 od 1. marta 2006. godine, stav 95.). Ipak, u slučaju očiglednog propusta branioca po službenoj dužnosti, ili, pod određenim okolnostima i izabranog branioca, državni organi imaju obavezu da intervenišu u cilju „obezbeđivanja efektivne odbrane u smislu garancij a iz člana 6. stav 3. tačka c) Konvencije “ (videti presude ESLjP: Güveç protiv Turske, broj 70337/01 od 20. januara 2009. godine, st. 130. i 131 ; Sejdović protiv Italije, broj 56581/00 od 1. marta 2006. godine, stav 95.).
Primenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe, kao okrivljeni u krivičnom postupku koji je okončan donošenjem osporenih presuda, odlučio da lično angažuje četiri branioca koji će mu, kao stručna lica, pomagati u pripremi i iznošenju odbrane, i to advokate Z. T, V. L. i I. D. (koji su iz iste advokatske kancelarije), kao i advokata V. P.
Ustavni sud dalje konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe sve vreme trajanja krivičnog postupka imao izabrane branioce uz čiju stručnu pomoć je efektivno ostvarivao svoje pravo na odbranu , kao i da mu je omogućeno da nesmetano učestvuje u postupku i da, kako sam, tako i preko svojih izabranih branilaca, iznosi svoje argumente u vezi sa optužbama koje su mu stavljene na teret i svim relevantnim dokazima koji su izvođeni.
Kao sporno postavlja se pitanje da li je usled činjenice da izabrani branioci podnosioca nisu prisustvovali ispitivanju svedoka Z.Đ, već je isto obavljeno u prisustvu advokata postavljenog po službenoj dužnosti, podnosiocu povređeno pravo na odbranu, odnosno pravo da uzme branioca po svom izboru, te da li je postavljenje branioca po službenoj dužnosti dovelo do povrede prava podnosioca da dobije primereno vreme i odgovar ajuće uslove za pripremu odbrane.
Ocenjujući osnovanost navoda ustavne žalbe u ovom delu, Ustavni sud, pre svega, ukazuje da je ispitivanje svedoka Z.Đ. bio zajednički predlog optužbe i odbrane. Ustavni sud konstatuje da je u sprovedenom postupku utvrđeno da je Okružni sud u Beogradu ročište za glavni pretres na kome je trebalo da bude ispitan svedok Z.Đ. blagovremeno zakazao za 26. i 27. oktobar 2009. godine, a što je bilo poznato i podnosiocu i njegovim izabranim braniocima, imajući u vidu da su advokati Z . T. i V. P. poziv blagovremeno i uredno primili, a da su advokati V. L. i I. D. iz iste advokatske kancelarije kao i advokat Z. T. Utvrđeno je i da je na ročište za glavni pretres 26. oktobra 2009. godine u sud pristupio samo advokat Z. T, kome je, nakon što je Okružni sud u Beogradu odbio njegov predlog da se ročište odloži i doneo rešenje da se glavni pretres održi, te da se dokazni postupak nastavi ispitivanjem svedoka Z.Đ, podnosilac ustavne žalbe otkazao punomoćje.
Ustavni sud dalje konstatuje da je Okružni sud u Beogradu (imajući u vidu da je sam podnosilac ustavne žalbe izjavio da ga i dalje zastupa advokat V. P.) nakon bezuspešne dostave poziva preko kurira i putem telegrama, telefonskim putem obavestio branioca V. P. da je ročište za glavni pretres zakazano za 27. oktobar 2009. godine u 10,00 časova. Istovremeno, Okružni sud u Beogradu je podnosiocu ustavne žalbe postavio branioca po službenoj dužnosti. Branilac V. P. je 27. oktobra 2009. godine, u jutarnjim časovima, obavestio sud da nije u mogućnosti da se pozivu odazove, te je istražna radnja, saslušanje svedoka Z.Đ. obavljena u prisustvu advokata po službenoj dužnosti, kome je prethodno uručena optužnica i koji je izvršio uvid u spise predmeta. Iz samih navoda ustavne žalbe nesumnjivo proizlazi da se podnosilac zajedno sa advokatom Z. T. pripremio za ispitivanje svedoka Z.Đ. („230 strana za predočavanje materijala iz spisa“) , s tim što navedeni materijal branilac nije ostavio podnosiocu prilikom otkazivanja punomoćja, kao i da je, u znak protesta što mu je postavljen branilac po službenoj dužnosti, podnosilac napustio istražnu radnju.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na odbranu i da uzme branioca po svom izboru, kao ni pravo da dobije primereno vreme i odgovarjuće uslove za pripremu odbrane.
Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 69. stav 2. ZKP propisano da jedan okrivljeni može imati istovremeno u postupku najviše pet branilaca, a da se smatra se da je odbrana obezbeđena kad u postupku učestvuje jedan od branilaca. Imajući u vidu da je podnosilac ustavne žalbe na ročište za glavni pretres koje je bilo zakazano za 26. oktobar 2009. godine pristupio sa braniocem, advokatom Z. T, saglasno navedenoj odredbi Zakonika, odbrana je, po oceni Ustavnog suda, bila obezeđena. Činjenica da Okružni sud u Beogradu nije na glavni pretres posebno pozvao i advokate V. L. i I. D, te da je odbio predlog advokata Z. T. da se ročište za glavni pretres odloži iako je advokat bio prehlađen, ne ukazuju da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na odbranu. Ovo iz raloga što je Ustavni sud utvrdio da su sva tri navedena branioca iz iste advokatske kancelarije, a da četvrti branilac, advokat V. P, iako uredno pozvan nije pristupio u sud. Imajući u vidu da je način na koji se vodi odbrana u načelu stvar između okrivljenog i njegovog branioca, Ustavni sud je ocenio da Okružni sud u Beogradu svojim postupanjem ni na koji način nije povredio Ustavom zajemčeno pravo podnosioca na odbranu i pravo da uzme branioca po svom izboru .
Takođe, Ustavni sud konstatuje da je podnosilac ustavne žalbe, odmah nakon što je Okružni sud u Beogradu doneo rešenje da se glavni pretres održi (26. oktobra 2009. godine) i da se u dokaznom postupku ispita svedok Z.Đ, otkazao punomoćje izabranom braniocu, advokatu Z. T. Budući da u tom trenutku ni jedan od preostalih izabranih branilaca nije bio prisutan na ročištu, a da je s obzirom na visinu zaprećene kazne za krivično delo koje je bilo predmet optužbe (najmanje 12 godina) odbrana bila obavezna saglasno odredbi člana 71. stav 1. ZKP, Okružni sud u Beogradu je odložio glavni pretres i odredio da će se ispitivanje svedoka Z.Đ. obaviti sutradan, 27. oktobra 2009. godine, van glavnog pretresa, u formi istražne radnje. Okružni sud u Beogradu je potom telefonskim putem obavestio advokata V. P. o zakazanoj istražnoj radnji (jer prethodno nije upeo da mu uruči poziv ni preko sudskog kurira, niti putem telegrama). Istovremeno, Okružni sud u Beogradu je podnosiocu ustavne žalbe postavio i branioca po službenoj dužnosti, imajući u vidu da ispitivanje svedoka Z.Đ. nije trpelo odlaganje. Na sprovođenje istražne radnje 27. oktobra 2009. godine nije pristupio advokat V. P, te je ista obavljena u prisustvu branioca postavljenog po službenoj dužnosti.
Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud u Beogradu, u konkretnom slučaju, preduzeo sve neophodne mere kako bi odbrana okrivljenog u potupnosti bila ostvarena. Imajući u vidu činjenicu da je saslušanje svedoka Z.Đ. bilo jedino moguće sprovesti 26. i 27. oktobra 2009. godine, što je kako podnosiocu, tako i njegovim izabranim braniocima bilo poznato, Ustavni sud je ocenio da je Okružni sud u Beogradu, upravo težeći pravdi i u najboljem interesu samog podnosioca, postavio branioca po službenoj dužnosti, jer je odbrana bila obavezna. Branilac po službenoj dužnosti se pre sprovođenja istražne radnje upoznao sa optužnicom, dokazima iz spisa predmeta i postavio je pitanje svedoku. Ustavni sud smatra da je podnosiocu ustavne žalbe bilo omogućeno da dobije primereno vreme i adekvatne uslove za pripremu odbrane i da Okružni sud u Beogradu ne može biti odgovoran što sprem ljeni materijal za ispitivanje svedoka izabrani branilac advokat Z. T. nije nakon otkaza punomoćja ostavio podnosiocu, niti je obezbedio sebi adekvatnu zamenu za izvođenje dokaza koji je nesumnjivo imao ključnu ulogu u postupku koji se protiv podnosioca vodio. U smislu navedenog, iako je redovan sud odgovoran da se postavljenjem branioca po službenoj dužnosti okrivljenom omogući efikasna odbrana (videti presudu ESLjP Mils protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 5. decembra 2000. godine), Ustavni sud je ocenio da je, u okolnostima konkretnog slučaja, Okružni sud u Beogradu uspostavio pravičnu ravnotežu između prava okrivljenog da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane i potrebe da se krivični postupak nesmetano vodi radi ostvarivanja pravde.
Polazeći od svega napred navedenog, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo iz člana 33. stav 2. u vezi sa članom 32. stav 1. Ustava.
6.3. Ocenjujući da li je podnosiocu ustavne žalbe osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, Ustavni sud konstatuje da, iako nije izričito garantovano članom 32. stav 1. Ustava, ovo pravo predstavlja sastavni deo prava na pravično suđenje i ukazuje na svoj stav da je prilikom davanja odgovora da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, potrebno voditi računa o prirodi i okolnostima konkretnog slučaja (videti presudu ESLjP u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije, broj 30544/96 od 21. januara 1999. godine, stav 26.), pri čemu sudska odluka ne može biti bez ikakvog obrazloženja, niti ono sme da bude lapidarnog karaktera (videti presudu ESLjP u predmetu Georgiadis protiv Grčke, broj 21522/93 od 29. maja 1997. godine, stav 43.).
Takođe, Ustavni sud podseća da obaveza suda da obrazloži sudsku odluku ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (videti presudu ESLjP u predmetu Van der Hurk protiv Holandije, broj 16034/90 od 19. aprila 1994. godine, stav 61.), a što se posebno odnosi na obrazloženja sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni argumenti izneti u odlukama nižih sudova. Međutim, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da je za ocenu da li su u tim slučajevima ispunjeni standardi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluka nižeg suda (videti, pored ostalih, presudu ESLjP u predmetu Helle protiv Finske, broj 20772/92 od 19. decembra 1997. godine, stav 60.).
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da podnosilac smatra da mu je povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku time što Apelacioni sud u Beogradu nije razmotrio sve njegove žalbene navode, Ustavni sud ponavlja da obaveza sudova da obrazlože svoje presude ne znači da su sudovi dužni da u presudi daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznete argumente, već samo na one koje ocene relevantnim (videti delimičnu odluku o prihvatljivosti ESLjP Harutyunyan protiv Jermenije, broj 36549/03 od 5. jula 2005. godine). Sudovi imaju određenu diskrecionu ocenu u vezi sa tim koje će navode i dokaze prihvatiti, s tim što imaju obavezu da svoju odluku obrazlože na način da navedu jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (videti presudu ESLjP Suominen protiv Finske, broj 37801/97 od 1. jula 2003. godine, stav 36.). Naime, konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja, već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda. S tim u vezi Ustavni sud primećuje da je Apelacioni sud u Beogradu, nakon što je istakao da u svemu prihvata razloge i pravne stavove prvostepenog suda, ispitivao osnovanost žalbenih navoda podnosioca koji su se odnosili na odlučna pitanja koja su pred njega izneta. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je detaljno i iscrpno obrazloženom odlukom drugostepenog suda podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, odnosno da je Apelacioni sud u Beogradu, kako podnosilac tvrdi, „izbegao da ce u suštinskom smislu bavi argumentima koji su navedeni u žalbi branilaca“. Upravo suprotno, Ustavni sud je iz osporene drugostepene presude utvrdio da ona sadrži suštinske razloge zbog kojih je prvostepena presuda potvrđena, odnosno zbog čega su u potpunosti prihvaćeni razlozi i pravni stavovi koje je prvostepeni sud dao za svoju odluku. Izostanak ocene svih žalbenih navoda, po nalaženju Ustavnog suda, nije takvog karaktera da dovodi u pitanje pravičnost postupka kao celine, imajući u vidu da je , kako je to napred rečeno, Apelacioni sud u Beogradu u obrazloženju osporene presude izneo ključne argumente za svoj zaključak o tome da podnosiočevi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.
Ustavni sud je stoga ocenio da su neosnovani navodi podnosica ustavne žalbe o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku iz člana 32. stav 1. Ustava.
7. Sledom svega napred iznetog, Ustavni sud je ocenio da su , u odnosu na osporene presude Višeg suda u Beogradu K. 601/10 od 3. juna 2010. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1. 6133/10 od 18. februara 2011. godine , neosnovani navodi podnosica ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i posebnih prava okrivljenog iz člana 33. st. 2. i 5. Ustava, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu.
Kako se presude Višeg i Apelacionog suda u Beogradu osporavaju kao posledica preduzetih osporenih radnji „predsednika veća-sudije i sudske uprave-predsednika suda u prvostepenom postupku K. 601/10“, to se izneta ocena Ustavnog suda odnosi i na osporene radnje.
Ustavni sud je imao u vidu i navode podnosioca da mu je u izrečenu kaznu zatvora pogrešno uračunato vreme koje je proveo u ekstadicionom pritvoru, ali ih nije ocenjivao, budući da iste podnosilac nije doveo u vezu ni sa jednim Ustavom zajemčenim pravom, niti je Sudu dostavio dokaze koji bi ove tvrdnje potkrepili.
Saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je odlučio da ovu odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, zbog šireg značaja za zaštitu Ustavom garnatovanih ljudskih prava i građanskih sloboda.
8. S obzirom na izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.