Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u posedovnoj parnici
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja u sporu zbog smetanja poseda. Navodi o nepravilnom zastupanju i činjeničnim greškama ne predstavljaju ustavnopravne razloge za utvrđenje povrede prava na pravično suđenje ili imovinu, već izražavaju nezadovoljstvo ishodom postupka.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša B. Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Verice Osmanović iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Verice Osmanović izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Nišu P. 8054/10 od 18. juna 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Verica Osmanović iz Niša podnela je 7. jula 2011. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Nišu P. 8054/10 od 18. juna 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
Podnositeljka u ustavnoj žalbi navodi da je tužioca u ovoj pravnoj stvari zastupao advokat bez urednog punomoćja u smislu člana 92. Zakona o parničnom postupku, kao i da je osporeno rešenje ''snabdeveno bitnom povredom materijalnog prava'', jer sud navodi da je žičana ograda dužine 361 metar, a nesporno je da je ''ova parcela oko tri ara''.
2. Prema članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, iz sadržine ustavne žalbe i priloženih dokaza, utvrdio da se pred Osnovnim sudom u Nišu vodio parnični postupak po tužbi M. Dž. protiv podnositeljke ustavne žalbe i S. D. radi smetanja poseda.
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Nišu P. 8054/10 od 18. juna 2010. godine, u prvom stavu izreke, usvojen je tužbeni zahtev, pa je utvrđeno da su tuženi smetali tužioca u mirnoj i faktičkoj državini katastarske parcele broj 2311 KO Niš - Ćele Kula, u ul. Ljudevita Gaja 20/1 tako što su 13. avgusta 2006. godine uklonili ogradu od drvenih taraba, bliže opisanu prvim stavom izreke i postavili novu žičanu ogradu na metalnim stubovima, u merama i granicama koje su bliže opisane izrekom rešenja, dok je drugim stavom izreke naloženo tuženima da uspostave ranije stanje poseda tako što će ukloniti žičanu ogradu na metalnim stubovima i ponovo postaviti ogradu od drvenih taraba na način opisan drugim stavom izreke. Trećim stavom izreke naloženo je tuženima da se ubuduće uzdržavaju od ovakvog ili sličnog smetanja, dok je petim stavom izreke odlučeno je o troškovima postupka.
Rešenjem Višeg suda u Nišu Gž. 536/11 od 19. maja 2011. godine odbijene su žalbe tuženih i potvrđeno prvostepeno rešenje.
U obrazloženju drugostepenog rešenja navodi se: da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, parcele stranaka, sa izgrađenim objektima, granične parcele; da tužilac svoju parcelu koristi posredno, a tuženi žive na svojoj parceli; da je tužilac 2000. godine između parcela stranaka postavio drvenu ogradu; da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužilac bio u državini parcele na kojoj su tuženi preduzimali radnje smetanja u momentu kada je smetanje izvršeno; da su tuženi 13. avgusta 2006. godine protivpravno uklonili ogradu od drvenih taraba, bez znanja i saglasnosti tužioca, kojim radnjama su ga smetali u državini; da omaške u označavanju mera u prvostepenom rešenju nisu od uticaja na njegovu pravilnost, jer se radi o očiglednim omaškama koje mogu biti otklonjene u smislu odredaba člana 349. Zakona o parničnom postupku; da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahteva, donet saglasno odredbama čl. 75. i 78. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.
4. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na to da je osporenim rešenjem povređeno Ustavom zajemčeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i pravo na imovinu iz člana 58. Ustava. Naime, podnositeljka nije navela argumente koji bi bili potkrepljeni dokazima da je u sprovedenom parničnom postupku došlo do povrede navedenih Ustavom garantovanih prava, jer se suština njenih navoda odnosi na tvrdnje o nepravilnom zastupanju tužioca u parničnom postupku.
Ocenjujući iznete navode, Ustavni sud je našao da se njima ne dovodi u sumnju pravičnost osporenog sudskog rešenja. Ovo stoga što do povrede ili uskraćivanja zajemčenih ustavnih prava može doći samo aktima ili radnjama državnog organa koji je odlučivao o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe, a ne radnjama druge stranke u postupku, u konkretnoj situaciji, radnjama ili propustima tužioca, odnosno njegovog punomoćnika.
Podnositeljka ustavne žalbe nije navela razloge koji bi, po oceni Ustavnog suda, ukazivali na to da je Osnovni sud u Nišu osporeno rešenje doneo bez odgovarajućeg obrazloženja, proizvoljno primenjujući materijalno pravo ili zloupotrebljavajući dokaze na štetu podnositeljke ustavne žalbe u smislu prava na pravično suđenje.
Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova. Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj žalbi, ne može ocenjivati pravilnost zaključaka redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i načina na koji su sudovi primenili materijalno pravo, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje suda u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno. U postupku po ustavnoj žalbi ne vrši se kontrola ocene dokaza ili primene zakona od strane redovnih sudova, osim ako dokazi nisu cenjeni očigledno na štetu stranke koja je podnela ustavnu žalbu, odnosno ako nije uočljiva greška u tumačenju prava zasnovana na načelno netačnom gledištu koje je od značaja za ostvarivanje i zaštitu nekog ljudskog prava i ima posebnu težinu u svom materijalnom značenju za konkretan pravni slučaj. U vezi sa tim, Ustavni sud je stanovišta da su postupajući sudovi dovoljno jasno obrazložili svoja rešenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
Takođe, Ustavni sud konstatuje da rešavanje imovinskih sporova pred sudovima u parničnom postupku nužno ima za posledicu donošenje nepovoljne odluke za jednu od stranaka u sporu. Međutim, činjenica da je jedna stranka u imovinskoj parnici neizbežno neuspešna, sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdila povreda njenog Ustavom zajemčenog prava na imovinu. Mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona koje se jemči odredbom člana 58. stav 1. Ustava, prvenstveno se odnosi na akte javne vlasti, odnosno mere koje preduzima država u cilju ograničenja ili oduzimanja imovine nekog lica. Za razliku od sporova koji se vode zbog mešanja države u imovinu pojedinca, u konkretnom slučaju, povreda imovinskih prava koja nesporno spadaju u domen građanskih prava, prvenstveno treba da bude sagledana u odnosu na procesne garancije iz člana 32. stav 1. Ustava. Imajući u vidu da je Ustavni sud ocenio da nisu prihvatljivi navodi podnositeljke o tome da joj je osporenim rešenjem povređeno pravo na pravično suđenje, ne postoje ni ustavnopravni razlozi koji bi bili osnov za tvrdnju da joj je povređeno pravo na imovinu.
Ocenjujući da u ustavnoj žalbi nisu navedeni razlozi koji bi opravdali tvrdnju da postoji povreda označenih ustavnih prava podnositeljke ustavne žalbe, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog parničnog postupka, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević