Odbacivanje ustavne žalbe protiv rešenja o odbijanju ponavljanja krivičnog postupka
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja kojim je odbijen zahtev za ponavljanje krivičnog postupka. Sud je utvrdio da osporeni akt ne predstavlja pojedinačni akt protiv kojeg je dozvoljena ustavna žalba jer ne odlučuje o pravima i obavezama.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Dragana Babića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 13. oktobra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Dragana Babića izjavljena protiv rešenja Apelacionog suda u Beogradu Kž.2. 1006/11 od 7. aprila 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dragan Babić iz Beograda podneo je 6. jula 2011. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Apelacionog suda u Beogradu Kž.2. 1006/11 od 7. aprila 2011. godine, zbog povrede načela i prava iz člana 18. stav 3, člana 19, čl. 20. st. 1. i 2, člana 21, člana 32, člana 33. stav 5, člana 34. st. 4. i 5, člana 35. i člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. U postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe Ustavni sud je utvrdio: da je rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu K. 11609/10-Kv. 748/11 od 23. februara 2011. godine odbačen zahtev osuđenog, ovde podnosioca ustavne žalbe, za ponavljanje krivičnog postupka od 10. februara 2011. godine; da je osporenim rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž.2. 1006/11 od 7. aprila 2011. godine odbijena kao neosnovana žalba osuđenog izjavljena protiv rešenja Prvog osnovnog suda u Beogradu K. 11609/10-Kv. 748/11 od 23. februara 2011. godine.
4. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe osporava pojedinačni akt kojim je odlučeno o njegovom zahtevu za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravnosnažnom presudom Petog opštinskog suda u Beogradu K. 325/06 od 7. februara 2008. godine. Imajući u vidu da osporenom odlukom nije odlučivano o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, već samo o tome da li su ispunjene procesne pretpostavke za ponavljanje pravnosnažno okončanog krivičnog postupka, to osporeno rešenje Apelacionog suda u Beogradu Kž.2. 1006/11 od 7. aprila 2011. godine, ratione materiae, ne predstavlja pojedinačni akt protiv kojeg je dozvoljeno izjavljivanje ustavne žalbe zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. Ustava Republike Srbije.
U vezi sa tim, Ustavni sud je imao u vidu i stav Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (Odluka o dopustivosti broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine), gde je Komisija zauzela stav da se član 6. Evropske konvencije ne primenjuje na postupak povodom zahteva za ponavljanje pravnosnažno okončanog postupka, jer takav postupak ne utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv podnosioca, već samo da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.
5. U odnosu na tvrdnju podnosioca ustavne žalbe da mu je osporenim aktom, odnosno time što nije ponovljen pravnosnažno okončan krivični postupak koji je vođen protiv njega, povređeno pravo na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zajemčeno članom 34. st. 4. i 5. Ustava. Ustavni sud, razmatrajući iznete tvrdnje, najpre ukazuje na sadržinu i sistemsko značenje navedene odredbe. Naime, član 34. stav 5. Ustava utvrđuje da je izuzetno, ponavljanje postupka dopušteno u skladu s kaznenim propisima, ako se otkriju dokazi o novim činjenicama koje su, da su bile poznate u vreme suđenja, mogle bitno da utiču na njegov ishod ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla uticati na njegov ishod. Član 34. stav 4. utvrđuje da niko ne može biti gonjen ni kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili postupak pravnosnažno obustavljen, niti sudska odluka može biti izmenjena na štetu okrivljenog u postupku po vanrednom pravnom leku, kao i da istim zabranama podleže vođenje postupka za neko drugo kažnjivo delo. Prema oceni Ustavnog suda, odredba člana 34. stav 5. Ustava, predstavlja izuzetak u odnosu na odredbu člana 34. stav 4. Ustava kojom se zabranjuje ponovno vođenje krivičnog i drugog kaznenog postupka, odnosno jemči opšte pravno načelo ne bis in idem i treba je, kao i svaki izuzetak, tumačiti naročito restriktivno, jer se prvenstveno odnosi na mogućnost ponavljanja krivičnog postupka po zahtevu nadležnog javnog tužioca, a na štetu okrivljenog.
Ustavni sud je, imajući u vidu izneto, ocenio da se jezičkim, sistemskim i logičkim tumačenjem odredbe člana 34. stav 5. Ustava dolazi do zaključka da odredba člana 34. stav 5. Ustava dopušta ograničenje prava na pravnu sigurnost, zajemčenog u ostalim stavovima istog člana Ustava i posledično dopušta mogućnost ponavljanja pravnosnažno okončanog postupka protiv nekog lica, ali da ova odredba ne jemči pravo tom licu da zahteva ponavljanje postupka, odnosno da će traženo ponavljanje postupka biti i dozvoljeno, kako to pogrešno tumači podnosilac ustavne žalbe.
Takođe, Ustavni sud je ustanovio da u ustavnoj žalbi nema navedenih ustavnopravnih razloga u pogledu istaknutih povreda načela i prava iz člana 18. stav 3, člana 19, člana 20. st. 1. i 2, člana 21, člana 33. stava 5, člana 35. i člana 36. stav 2. Ustava Republike Srbije.
6. Ustavni sud je, stoga, ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević