Odbacivanje ustavne žalbe zbog osporavanja utvrđenog činjeničnog stanja u parnici
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv parničnih presuda. Sud je zaključio da podnosilac ne navodi ustavnopravne razloge za povredu prava, već izražava nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i ocenom dokaza, što nije u nadležnosti Ustavnog suda.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: sudija dr Agneš Kartag Odri, koja vrši funkciju predsednika, i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Slobodana Grubora iz Sombora, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 3. februara 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Slobodana Grubora izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Somboru P. 320/09 od 20. novembra 2009. godine i presude Višeg suda u Somboru Gž. 396/10 od 21. aprila 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Slobodan Grubor iz Sombora je 28. juna 2010. godine, preko punomoćnika, advokata Dušana Kecmana iz Sombora, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv akata navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i prava na jednaku zaštitu pravu iz člana 36. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi da nije dokazano da je tuženi isplatio tužioca, da su navodi prvostepene presude suprotni običaju i moralu, kao i da je pravo na pravično suđenje povređeno prihvatanjem tuženikovih beleški kao dokaza.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Prema odredbi člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07), ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnog akta ili radnje državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva ili je zakonom isključeno pravo na njihovu sudsku zaštitu.
3. Na osnovu navoda ustavne žalbe i priložene dokumentacije, Ustavni sud je utvrdio da je Viši sud u Somboru osporenom presudom Gž. 396/10 od 20. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio osporenu presudu Opštinskog suda u Somboru P. 320/09 od 20. novembra 2010. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtev tužioca, jer je, kako je navedeno u obrazloženju prvostepene presude, tuženi u celosti isplatio tužiocu spornu ugovorenu naknadu.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosilac ustavne žalbe poziva, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); i da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Po nalaženju Ustavnog suda, navodi podnosioca ustavne žalbe bi se mogli dovesti u vezu samo sa povredom prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Ustavni sud smatra da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povrede navedenih Ustavom zajemčenih prava, već da podnosilac ustavne žalbe izražava subjektivno nezadovoljstvo donetim odlukama, koje se svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud naglašava da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može ocenjivati dokaze, niti preispitivati pravilnost zaključaka redovnih sudova o izvedenim dokazima, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizilazi da je zaključivanje suda u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno, odnosno da sudski postupak u celini nije bio pravičan na način kako je to utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava. Ustavna žalba u konkretnom slučaju nije potkrepljena takvim razlozima.
Prema stanovištu Ustavnog suda, ustavna žalba se ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, već Ustavni sud u postupku ustavnosudske zaštite utvrđuje da li je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje došlo do povrede ili uskraćivanja ljudskih ili manjinskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari.
5. Na osnovu iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
VRŠI FUNKCIJU PREDSEDNIKA USTAVNOG SUDA
sudija
dr Agneš Kartag Odri