Odluka Ustavnog suda o pravu na naknadu štete nakon nezakonitog otkaza
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja žalbu, utvrđujući povredu prava na pravično suđenje. Apelacioni sud je proizvoljno umanjio naknadu zarade primenom Zakona o obligacionim odnosima, umesto Zakona o radu kao lex specialis. Deo presude o zaradi se poništava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Fadila Bombića iz Beograda , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. maja 2017. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Fadila Bombića i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 201 5. godine, u delu kojim je odlučeno o naknadi štete za neisplaćenu zaradu koju bi ostvario da je radio za vreme nezakonitog prestanka radnog odnosa i obavezi tuženog da uplati doprinose srazmerno dosuđenoj naknadi štete, podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 2015. godine, u delu st. 1. i 3. izreke i određuje da isti sud ponovo odluči o žalbi tužioca izjavljenoj protiv trećeg i četvrtog stava izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 621/14 od 3. novembra 201 4. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Fadil Bombić iz Beograda podneo je Ustavnom sudu, 7. maja 2015. godine, preko punomoćnika Željka M. Ivanića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 2015. godine , zbog povrede načela zabrane diskriminacije i povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo, zajemčenih čl. 21, 32. i 36. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi, pored ostalog, naveo: da je u sporu vođenom zbog nezakonitog otkaza i vraćanja na rad uspeo, ali da je u sporu vođenom povodom naknade štete na ime izgubljene zarade, toplog obroka i regresa, ustavnom žalbom osporenom presudom, kojom je preinačena prvostepena presuda, ipak pravnosnažno odbijen njegov tužbeni zahtev u delu od 50% na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, te i u celini u odnosu na topli obrok. Podnosilac smatra da su mu osporenom presudom povređena označena ustavna prava, jer je takva odluka suda povodom umanjenja traženih iznosa za izgubljenu zaradu obrazložena njegovim doprinosom nastanku štete time što se nije prijavio kod Nacionalne službe za zapošljavanje i nije tražio posao kod drugog poslodavca, a za odbijanje tužbenog zahteva povodom naknade toplog obroka time što nije radio i trošio energiju, iako je u tu situaciju došao upravo zbog nezakonitog otkaza. Kako je jedini uzrok štete nezakonit prestanak radnog odnosa, a Zakon o radu, koji je u tom smislu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima, daje pravo na naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja, te kako sud svoju odluku nije obrazložio ni povodom odbijanja tužbenog zahteva u delu toplog obroka, podnosilac je predložio da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i utvrdi povredu označenih ustavnih prava.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu navoda ustavne žalbe, te uvidom celokupnu dokumentaciju koja je uz nju priložena, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 621/14 od 3. novembra 2014. godine, u stavu prvom izreke, obavezan je tuženi JKP Gradsko saobraćajno preduzeće „Beograd“ iz Beograda da tužiocu na ime naknade štete za neisplaćenu zaradu, koju bi ostvario da je radio kod tuženog u period u od 16. marta 200 4. godine pa do 5. marta 2013. godine, isplati određene novčane iznose , sa zakonskom zateznom kamatom, bliže određen e u izreci ; u stavu drugom izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezan je tuženi da mu na isplaćene iznose naknade izgubljene zarade, toplog obroka i regresa za period od 6. marta 2013. godine do 15. maja 2014. godine isplati zakonsku zateznu kamatu; u stavu trećem izreke obavezan je tuženi da za tužioca uplati Republičkom fondu za PIO pripadajuće doprinose i to na iznose zarada dosuđene u prvom stavu izreke kao i na iznose isplaćenih zarada za period od 6. marta 2013. do 15. maja 2014. godine u iznosima bliže određenim kao u izreci; u stavu četvrtom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojom je tražio da se obavezeže tuženi da na ime naknade štete u visini izgubljene zarade za period od 16. marta 2004. do 5. marta 2013. godine isplati iznose preko dosuđenih iz stava prvog izreke u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom kao u sadržaju ovog stava; u stavu petom izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kao neosnovan kojim je tražio da se obaveže tuženi da na ime naknade štete za neisplaćeni topli obrok za period od 16. marta 2004. do 5. marta 2013. godine isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama, bliže određene u izreci; u šestom stavu izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 16. marta 2004. do 5. marta 2013. godine isplati određene novčan e iznos e sa zakonskom zateznom kamatom; u stavu sedmom izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 5 22.100,00 dinara. Tužilac je izjavio žalbu protiv navedene presude u celini.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 2015. godine, u stavu 1. izreke, potvrđena je ožalbena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 621/14 od 3. novembra 2014. godine u stav ovima četvrtom, petom i sedmom njene izreke. U stavu 2. izreke osporene drugostepene presude preinačena je navedena prvostepena presuda u stavu šestom njene izreke i obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za period od 16. marta 2004. do 5. marta 2013. godine isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom bliže određeno u sadržaju ; u stavu 3. izreke o dbačena je kao nedozvoljena žalba tužioca izjavljena protiv navedene prvostepene presude u odnosu na stavove prvi, drugi i treći izreke. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno: da je rešenjem tuženog od 9. marta 200 4. godine otkazan ugovor o radu; da je navedeno rešenj e poništen o presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 153/12 od 6. marta 2013. godine i obavezan tuženi da ga vrati na rad; da je tužiocu prestao radni odnos 16. marta 2004. godine, a da je vraćen na rad 16. maja 2014. godine ; da tužilac u navedenom periodu nije bio prijavljen kod Nacionalne službe za zapošljavanje (u daljem tekstu: NSZ) niti je pokušao da se zaposli kod drugog poslodavca i time smanji štetu, zbog čega je prvostepeni sud utvrdio da postoji doprino s tužioca nastanku štete u visini od 50%, te u stavu prvom izreke usvojio tužbeni zahtev u visini od 50% od izgubljene zarade za vreme nezakonitog prestanka radnog odnosa , a u stavu četvrtom izreke odbio tužbeni zahtev tužioca preko dosuđenih iznosa naknade štete na ime izgubljene zarade u pomenutom periodu; da je tuženi 15. septembra 2014. godine uplatio tužiocu iznos od 562.247,48 dinara na ime neisplaćene zarade, toplog obroka i regresa za period od 6. marta 2013. do 15. maja 2014. godine. Prema stanovišu drugostepenog suda, pravilna je odluka prvostepenog suda sadržana u četvrtom stavu izreke o odbijanju tužbenog zahteva tužioca za naknadu štete na ime izgubljene zarade preko dosuđenih iznosa, zato što tužilac nije preduzeo mere da smanji sopstvenu štetu prijavljivanjem kod NSZ ili zasnivanjem radnog odnosa kod drugog poslodavca. Kako pasivno držanje tužioca u naznačenom periodu predstavlja njegov doprinos sopstvenoj šteti, to je pravilno i prvoste peni sud umanjio štetu za 50% , saglasno odredbi člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima o podeljenoj odgovornosti . Takođe, drugostepeni sud smatra da je pravilna i odluka prvostepenog suda sadržana u petom stavu izreke ožalbene presude, odnosno u odbijajućem delu tužbenog zahteva za isplatu to plog obroka u navedenom periodu, s obzirom na to da ovo pravo zavisi od prisustva na radu. Kako tužilac nije faktički u tom periodu radio, to je pravilno prvostepeni sud zaključio, s obzirom na svrhu naknade za ishranu – d a se zaposlenom omogući okrepljenje usled obavljenog posla, da tužbeni zahtev povodom naknade štete na ime neisplaćenog toplog obroka za vreme nezakonito otkazanog ugovora o radu treba odbiti. Drugostepeni sud je odbacio žalbu tužioca izjavljenu protiv navedene prvostepene presude u odnosu na stavove prvi, drugi i treći izreke, nalazeći da tužilac nema pravni interes za izjavljivanje žalbe, s obzirom na to da mu je tužbeni zahtev usvojen.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povredu, između ostalog, poziva podnosilac ustavne žalbe, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) je propisano da oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu (član 192. stav 1.).
Odredbama Zakona o radu (" Službeni glasnik RS", br. 70/01 i 73/01), koji je bio na snazi u vreme podnošenja tužbe, bilo je propisano: da ako sud donese pravnosnažnu odluku kojom je utvrđeno da je zaposlenom nezakonito prestao radni odnos, zaposleni ima pravo da se vrati na rad, ako to zahteva; da je pored vraćanja na rad iz stava 1. ovog člana, poslodavac dužan da zaposlenom isplati naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja koja mu pripadaju po zakonu, opštem aktu ili ugovoru o radu i uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje; da se naknada štete iz stava 2. ovog člana umanjuje za iznos prihoda koje je zaposleni ostvario po bilo kom osnovu, po prestanku radnog odnosa (član 108. st. 1-3.).
Članom 191. važećeg Zakona o radu (" Službeni glasnik RS", br. 24/05, 61/05, 54/09 , 32/13, 75/2014 i 13/17 -Odluka US) propisano je : da ako sud u toku postupka urtvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova ,na zahtev zaposlenog, odlučiće da se zaposleni vrati na rad, da mu se isplati naknada štete i uplate pripadajući doprinosi za obavezno sucijalno osiguranje za period u kome zaposleni nije radio (stav 1.); naknada štete iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u visini izgubljene zarade koja u sebi sadrži pripadajući porez i dopinose u skladu sa zakonom, u koju ne ulazi naknada za ishranu u toku rada, regres za korišćenje godišnjeg odmora, bonusi, nagrade i druga primanja po osnovu doprinosa poslovnom uspehu poslodavca (stav 2.); da se porez i doprinos za obavezno socijalno osiguranje za period u kome zaposleni nije radio obračunava i plaća na utvrđeni mesečni iznos izgubljene zarade iz stava 2. ovog člana (stav 4); da se naknada iz st. 1,5, 6. i 7. ovog člana umanjuje za iznos prihoda koje je zaposleni ostvario po osnovu rada, po prestanku radnog odnosa ( stav 9 .).
5. Razmatrajući navode podnosioca da mu je osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 2015. godine povre đeno prav o na pravično suđenje, zajemčen o članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud, najpre, konstatuje da podnosilac smatra da mu je ovo ustavno pravo, zajedno sa načelom zabrane diskriminacije i pravom na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo iz čl. 21. i 36. Ustava, povređeno zbog toga što je drugostepeni sud arbitr erno primenio odredbu člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, umesto odredbe Zakona o radu, odlučujući o naknadi izgubljene zarade zbog nezakonitog otkaza, odnosno nepravilno odbio njegov zahtev za naknadu štete na ime neisplaćenog toplog obroka, iako je je tuženi poslodavac materijalno odgovoran u potpunosti za naknadu štete zaposlenom u slučaju nezakonitog otkaza.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje podrazumeva da je o pravima i obavezama stranaka odlučeno u zakonito sprovedenom postupku primenom odredaba merodavnog materijalnog i procesnog prava. Stoga je zadatak Ustavnog suda da u postupku po ustavnoj žalbi ispita da li je eventualno došlo do povrede ili uskraćivanja ustavnih prava usled proizvoljne ili arbitrerne primene prava od strane redovnih sudova.
Polazeći od utvrđenih činjenica, Ustavni sud konstatuje da su u parničnom postupku, koji je prethodio postupku u kome je doneta osporena presuda, utvrđeno da je podnosiocu nezakonito prestao radni odnos i da je on vraćen na rad kod poslodavca. U sudskom postupku vođenom radi naknade štete zbog neisplaćene zarade, toplog obroka i regresa za korišćenje godišnjeg odmora i uplate doprinosa, u kome je doneta i osporena presud a Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 2015. godine , podnosilac je uspeo u sporu i ostavario pravo na naknadu štete za neisplaćeni regres, ali je samo sa 50%, uspeo sa tužbenim zahtev om na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 16. marta 2004. do 5. marta 2013. godine, zbog čega je, opet, tuženi obavezan da nadležnom Fond u uplati doprinose u pravo u tom obimu dosuđenog iznos a zarade, kao u prvom stavu izreke ove presude , a pravnosnažno je izgubio spor u delu kojim je tražio isplatu na ime toplog obroka za vreme odsustva sa rada zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa .
Po shvatanju Ustavnog suda, intencija zakonodavca prilikom propisivanja prava zaposlenog na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza, kako u ranije važećem Zakonu o radu (član 108.), tako i u važećem Zakonu o radu (član 191.), bila je da samo postojanje pravnosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno da je zaposlenom nezakonito prestao radni odnos automatski daje pravo na naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja koja tom zaposlenom pripadaju po zakonu, opštem aktu i ugovoru o radu, uz uplat u pripadajućih doprinos a za obavezno socijalno osiguranje . Pri tome, i jedan i drugi zakon izričito propisuju uslove pod kojima se visina naknade štete može umanjiti (prihodi ostvareni nakon prestanka radnog odnosa). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o zahtevu zaposlenog za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza treba imati u vidu da je Zakon o radu u tom pogledu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i u svojim odredbama koje regulišu prava zaposlenog povodom nezakonitog otkaza ne sadrži odrednicu, niti pak upućujuću normu o shodnoj primeni Zakona o obligacionim odnosima, odnosno njegovih pravila o deliktnoj odgovornosti.
Postojanje pravnosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno da je nezaposlenom nezakonito prestao radni odnos , pored ostalog, stvara obavezu na strani poslodavca da zaposlenom isplati naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja, te da se naknada štete umanjuje za iznos prihoda koje je zaposleni ostvario po osnovu rada nakon prestanka radnog odnosa. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na svoj ranije već zauzet stav (vid. Odluku Už-776/2012 od 11. aprila 2013. godine) da je namera zakonodavca prilikom propisivanja navedenih odredaba u vezi sa pravom zaposlenog na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza bila da postojanje pravnosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno da je zaposlenom nezakonito prestao radni odnos, samo po sebi, daje pravo na naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja, kao i da je, i ranijim , i sada važećim zakonom izričito propisano da se ta naknada može umanjiti za iznos prihoda koje je zaposleni ostvario po osnovu rada nakon prestanka radnog odnosa. Takođe, Ustavni sud ukazuje i na ranije zauzet stav da prilikom odlučivanja o zahtevu zaposlenog za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza treba imati u vidu da je Zakon o radu u tom pogledu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i u svojim odredbama koje regulišu prava zaposlenog povodom nezakonitog otkaza ne sadrži odrednicu, niti pak upućujuću normu o shodnoj primeni Zakona o obligacionim odnosima, odnosno njegovih pravila o odgovornosti za štetu . Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da je Apelacioni sud u Beogradu osporenom presudom, u delu odluke donete povodom prava na naknadu štete zbog izgubljene zarade za vreme nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i obavezivanja poslodavca na uplatu odgovarajućih doprinosa srazmerno dosuđenom iznosu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade (deo st. 1. i 3. izreke) , proizvoljno primenio materijalno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe, čime je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr.zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u tački 1. izreke.
Međutim, razmatrajući navode podnosioca da je i delom osporene pre sude u stavu 1. izreke, odnosno potvrđivanjem prvostepene presude u stavu petom izreke, kojim je odlučeno da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za isplatu naknade štete zbog troškova ishrane, povređeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi podnosioca neosnovani. Apelacioni sud u Beogradu je u osporenoj drugostepenoj presudi naknadu štete zbog nezakonitog otkaza u vidu neisplaćenih naknada za ishranu u toku rada uslovio efektivnim radom podnosioca ustavne žalbe u spornom periodu, ocenjujući da je naknada za ishranu u toku rada vezana za faktičko prisustvo zaposlenog na radu i da svrha te naknade jeste pokriće za utrošenu energiju zaposlenom u toku rada. Ovakav zaključak drugostepenog suda se, po oceni Ustavnog suda, zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog materijalnog prava, imajući u vidu da se takvim tumačenjem ukazuje na jednu specifičnost u postupku obeštećenja zaposlenog kome je nezakonito prestao radni odnos, da poslodavac nije u obavezi da zaposlenom naknadi troškove na radu i u vezi sa radom koje zaposleni nije imao, tačnije koje nije ni mogao da ima. Ustavni sud ima u vidu da u odredbama ZOR prisustvo zaposlenog na radu nije bilo propisano kao poseban uslov za naknadu štete u vidu neisplaćene naknade za ishranu u toku rada, kao dela zarade koju je zaposleni mogao da ostvari u periodu van radnog odnosa. Međutim, zbog svrhe koju ovo pravo iz radnog odnosa ima (pokriće troškova nastalih na radu i u vezi sa radom), a posmatrano sa aspekta pravičnosti, Ustavni sud nalazi da bi bilo nepravično obavezivati poslodavca da zaposlenom regresira troškove koje zaposleni nije imao, tačnije troškove koji nisu nastali. Ovu specifičnost je zakonodavac prepoznao u postupku usvajanja poslednjih izmena i dopuna ZOR, naglasivši da u naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa ne ulazi, pored ostalog, naknada za ishranu u toku rada, na koji način je, po oceni Ustavnog suda, u značajnoj meri zadovoljen uslov pravičnosti postupka za obeštećenje zaposlenog kome je nezakonito prestao radni odnos. Stoga je u ovom delu ustavna žalba odb ijena, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, kao u drugom delu tačke 1. izreke.
Imajući u vidu da podnosilac ustavne žalbe povredu načela i prava iz čl. 21. i 36. Ustava izvodi iz povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud povredu ovih načela i prava nije posebno razmatrao.
6. Ustavni sud je ocenio da se, u konkretnom slučaju, posledice učinjene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporene presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 220/15 od 26. februara 2015. godine , u delu stava 1. izreke kojim je potvrđena prvost epena presuda u četvrtom stavu izreke i delu stava 3. izreke, kojim je odbačena žalba tužioca kao nedozvoljena izjavljena povodom stava 3. izreke prvostepene presude, kako bi taj sud doneo novu odluku o žalbi tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljenoj protiv st. 3. i 4. izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 621/14 od 3. novembra 2014. godine . Stoga je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučeno kao u tački 2. izreke.
7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42 b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić