Povreda prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku zbog smetanja državine
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku koji je trajao preko deset godina. Sud je konstatovao značajne periode neaktivnosti prvostepenog suda, te dosudio podnosiocima naknadu nematerijalne štete.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3121/2010
16.01.2013.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Goran Ilić , Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dragana Bukumirovića i Sretena Bukumirovića, obojica iz sela Osonice, Ivanjica , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 16. januara 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Dragana Bukumirovića i Sretena Bukumirovića i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici u predmetu P. 2196/10 povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosilaca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, i to podnosioca Dragana Bukumirovića u iznosu od 600 evra, a podnosioca Sretena Bukumirovića u iznosu od 900 evra, sve u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada nematerijalne štete se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde i državne uprave.
3. Odbacuje se ustavna žalba Dragana Bukumirovića izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 8. juna 2010. godine i rešenja Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčeno g odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
4. Odbacuje se ustavna žalba Sretena Bukumirovića izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Požegi – Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 13. maja 2010. godine i rešenja Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dragan Bukumirović iz sela Osonice, Ivanjica, podneo je 29. juna 2010. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Požegi – Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 ( bez navođenja datuma donošenja osporenog rešenja), zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, u kojoj je, između ostalog, naveo da je parnični postupak u kome je doneto osporeno rešenje trajao jedanaest godina. Takođe je dodao da se u osporenom rešenju ne spominje, iako je bio stranka u postupku.
U postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe, utvrđeno je da ustavna žalba ne sadrži sve elemente neophodne za postupanje Suda, propisane odredbama člana člana 85. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07 i 99/11 ), zbog čega je Ustavni sud dopisom Už – 3121/2010 od 14. septembra 2010. godine, saglasno članu 44. stav 1. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08, 27/08 i 76/11 ), naložio podnosiocu da, u roku od 15 dana od prijema dopisa Suda, uredi ustavnu žalbu, uz upozorenje na posledice propuštanja da se postupi po datom nalogu.
Postupajući po nalogu Ustavnog suda, podnosilac ustavne žalbe je u podnesku od 28. septembra 2010. godine izričito naveo da je ustavnu žalbu podneo zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, jer je predmetni parnični postupak, koji je vođen radi smetanja državine, trajao preko deset godina.
Podnosilac ustavne žalbe je 8. novembra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu još jednu dopunu ustavne žalbe kojom je osporio rešenje Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 8. juna 2010. godine , i rešenje Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava. Povredu navedenog ustavnog prava, podnosilac je obrazložio navodima o nezakonitosti osporenih odluka. S tim u vezi istakao je da je u odnosu na njega tužbeni zahtev povučen 30. novembra 2006. godine i da je tom prilikom sud na zapisniku konstatovao da će odluka o troškovima postupka biti do neta uz odluku o glavnoj stvari. Dalje je naveo da je njegov punomoćnik na raspravi na kojoj je u odnosu na njega doneto rešenje o povlačenju tužbe tražio troškove postupka, da je troškovnik podneo pre donošenja odluke o troškovima, te da je osporenim odlukama njegov zahtev za naknadu parničnih troškova odbačen kao neblagovremen. Istakao je da nije tačno da je zahtev za naknadu troškova prvi put podnet 22. juna 2007. godine, jer je zahtev za troškove istaknut ranije, u momentu kada je doneta odluka o ostalom delu tužbenog zahteva tužilaca. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i prizna mu pravo na naknadu štete.
2. Sreten Bukumirović iz sela Osonice, Ivanjica, podneo je 8. novembra 2010. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Osnovnog suda u Požegi – Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 13. maja 2010. godine i rešenja Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava. Podnosilac ustavne žalbe je naveo da je predmetni parnični postupak koji je vođen radi smetanja državine, trajao preko deset godina, što je van svakog razumnog roka , i da je isključiva krivica za ovako dugo trajanje postupka na strani sudije. Dalje je naveo da su mu usled nezakonitog postupanja suda prouzrokovani znatni troškovi usled sprovođenja uviđaja i veštačenja koje je, prema mišljenju podnosioca , bilo nep otrebno, angažovanja advokata i bespotrebno održanih rasprava. Podnosilac takođe smatra da je do kršenja zakona došlo i zbog toga što nijednim dokazom nije utvrđeno da je 5. aprila 2003. godine izvršeno smetanje poseda . Takođe smatra da veštak nije smeo da određuje gde su stabla zasađena, već da je samo morao da se izjasni o tome da li se između stabala može proći. Predložio je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i prizna mu pravo na naknadu štete.
3. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. U sprovedenom postupku, Ustavni sud je izvršio uvid u spise predmeta Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 , pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužioci V.L. i N.L. podneli su 7. decembra 1999. godine Opštinskom sudu u Ivanjici tužbu protiv tuženih V.B. i Sretena Bukumirovića, ovde podnosioca ustav ne žalbe, radi smetanja državine, po kojoj je formiran predmet P. 620/99.
Pripremno ročište održano je 17. novembra 2000. godine. Nakon još jednog održanog ročišta, Opštinski sud u Ivanjici doneo je 7. decembra 2000. godine rešenje P. 620/99 kojim je usvojio tužbeni zahtev tužilaca.
Rešenjem Okružnog suda u Užicu Gž. 422/01 od 26. februara 2001. godine, donetim u žalbenom postupku, ukinuto je navedeno prvostepeno rešenje i spisi predmeta su vraćeni prvostepenom sudu 7. marta 2001. godine. Drugostepeno rešenje otpravljeno je strankama 14. novembra 2001. godine. Predmet je zaveden pod novim brojem P. 184/01.
U ponovnom postupku, prvo ročište koje je bilo zakazano za 14. jun 2002. godine nije održano na saglasan predlog stranaka, a sud je van ročišta doneo rešenje o spajanju parnice P. 184/01 sa parnicom P. 53/02 koja je vođena po tužbi istih tužilaca, podnetoj 20. marta 2001. godine , protiv tuženih Bukumirović Sretena i Bukumirović Dragana, ovde podnosila ca ustavne žalbe, radi smetanja državine radnjom od 10. marta 2001. godine . Do spajanja parnica, u predmetu P. 53/02 ročište je održano 28. juna 2001. godine i nakon toga nisu preduzimane radnje u postupku. Podneskom od 30. aprila 2003. godine tužioci su preinačili tužbu isticanjem novog zahteva povodom smetanja koje se dogodilo 5. aprila 2003. godine. U ovom delu postupka od ukupno šest zakazanih ročišta, dva ročišta nisu održana. Jedno ročište nije održano zbog nedolaska punomoćnika tužilaca, a drugo zbog toga što su tuženi tražili izuzeće sudije.
Opštinski sud u Ivanjici doneo je 30. januara 2004. godine rešenje P. 184/01 kojim je: delimično usvojio a delimično odbio tužbeni zahtev tužilaca u odnosu na tužene V. B. i Sretena Bukumirovića za radnje smetanja preduzete 7, 15. i 16. novembra 1999. godine (st. 1, 2, 3. i 4. izreke); odbacio kao neblagovremen tužbeni zahtev tužilaca u odnosu na tužene Sretena Bukumirovića i Dragana Bukumirovića za radnje smetanja preduzete 10. marta 2001. godine i 5. aprila 2003. godine (st. 5. i 6. izreke); odlučio o troškovima postupka (stav 7. izreke). Opredeljen zahtev za naknadu troškova za radnje preduzete u toku postupka punomoćnik tuženih je dostavio u troškovniku od 6. februara 2004. godine.
Rešenjem Okružnog suda u Užicu Gž. 991/04 od 12. jula 2004. godine prvostepeno rešenje potvrđeno je u stavu prvom, drugom, trećem, četvrtom i petom izreke, a ukinuto je u stavu šestom i sedmom izreke, kojima je odlučeno o zahtevu za smetanje poseda radnjom od 5. aprila 2003. godine i troškovima postupka. U obrazloženju drugostepenog rešenja, između ostalog, je navedeno da će prvostepeni sud prilikom ponovnog odlučivanja o troškovima postupka, ukoliko nađe da preostali tužbeni zahtev u odnosu na tuženog Dragana Bukumirovića eventualno nije osnovan, doneti posebno rešenje o troškovima za ovog tuženog. Spisi predmeta vraćeni su prvostepenom sudu 4. avgusta 2004. godine.
U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom prvo ročište je zakazano i održano 24. marta 2006. godine, a naredna dva ročišta nisu održana zbog nedolaska tužilaca, odnosno zbog sprečenosti sudije . Na ročištu održanom 30. novembra 2006. godine tužioci su izjavili da povlače tužbu prema tuženom Draganu Bukumiroviću, čiji se punomoćnik saglasio sa povlačenjem i tom prilikom izjavio da "troškove traži". Sud je na ovom ročištu doneo rešenje da se tužba prema tuženom Draganu Bukumiroviću radi smetanja državine radnjom od 5. aprila 2003. godine smatra povučenom, s tim da će odluka o troškovima biti doneta uz odluku o glavnoj stvari. U daljem toku postupka sprovedeno je veštačenje preko veštaka poljoprivredne struke i održana su tri ročišta, dok ročište koje je bilo zakazano radi uviđaja na licu mesta nije održano zbog loših vremenskih prilika. Na zapisniku s a ročišta održanog 22. juna 2007. godine konstatovano je da punomoćnik tuženih troškove za tuženog Dragana Bukumirovića traži prema troškovniku koji prilaže.
Opštinski sud u Ivanjici doneo je 22. juna 2007. godine rešenje P. 452/04 kojim je: delimično usvojen a delimično odbijen tužbeni zahtev tužilaca prema tuženom Sretenu Bukumiroviću za radnju smetanja izvršenu 5. aprila 2003. godine (st. 1. i 2. izreke), obavezani tuženi V. B. i Sreten Bukumirović da tužiocima naknade troškove postupka (stav 3. izreke), te obavezani tužioci da tuženom Draganu Bukumiroviću naknade troškove postupka (stav 4. izreke).
Okružni sud u Užicu je rešenjem Gž. 1736/07 od 19. oktobra 2007. godine ukinuo prvostepeno rešenje u stavu prvom, trećem i četvrtom izreke. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odluka o troškovima u stavu trećem ukinuta jer zavisi od ishoda glavne stvari, s tim što je posebnim rešenjem trebalo odlučiti o troškovima koje solidarno treba da plate tuženi Sreten Bukumirović i V.B. u odnosu na postupak završen po pravnosnažnom delu rešenja od 30. januara 2004. godine, te da što se tiče troškova koji su nastali u nastavku postupka koji je vođen prema tuženima Draganu i Sretenu, takođe treba odlučiti posebnim rešenjem, jer je tužba konačno usmerena samo prema tuženom Sretenu Bukumiroviću, a zavisno od ishoda ponovnog postupka. Navedeno je i da nema dovoljnih razloga o nužnim troškovima tuženog Dragana Bukumirovića, te da o istima treba odlučiti posebnim rešenjem na zakonit način.
Rešenjem Opštinskog suda u Ivanjici P. 561/07 od 14. decembra 2007. godine postupak je prekinut zbog smrti tužene V.B. do preuzimanja postupka od strane naslednika V.B. Protiv rešenja o prekidu nijedna od strana nije izjavila žalbu.
Nakon što je podnescima od 9. maja i 24. novembra 2008. godine, tuženi D ragan Bukumirović tražio da se u odnosu na njega donese odluka o troškovima postupka, Opštinski sud u Ivanjici je rešenjem P. 561/07 od 24. novembra 2008. godine obavezao tužioce da ovom tuženom naknade troškove postupka.
Navedeno rešenje o troškovima postupka ukinuto je rešenjem Okružnog suda u Užicu Gž. 296/09 od 12. februara 2009. godine , sa obrazloženjem da se osnovano žalbom tužilaca ukazuje da je prvostepeni sud propustio da po službenoj dužnosti oceni blagovremenost podnetog zahteva za troškove.
Postupak je nastavljen na ročištu održanom 24. aprila 2009. godine, a nakon toga je održano pet od ukupno zakazanih osam ročišta. Tri ročišta u periodu od juna do septembra 2009. godine nisu održana jer su se spisi predmeta nalazili kod veštaka saobraćajne struke.
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 13. maja 2010. godine usvojen je tužebni zahtev i utvrđeno je da je tuženi Sreten Bukumirović smetao tužioce 5. aprila 2003. godine. U obrazloženju ovog rešenja je, između ostalog, navedeno da je sporna činjenica u pogledu toga da li je tuženi Sreten Bukumirović 5. aprila 2003. godine zasađivanjem stabala šljive onemogućio tužioce u prolasku radi progona stoke i zapregom sa saonicama, utvrđena preko veštaka saobraćajne struke.
Osporenim rešenjem Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 8. juna 2010. godine odbačen je zahtev tuženog Dragana Bukumirovića za naknadu troškova parničnog postupka kao neblagovremen. Pozivajući se na odredbu člana 159. stav 3. u vezi člana 153. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud je zaključio da je zahtev za naknadu troškova Dragana Bukumirovića neblagovremen s obzirom na to da je tuženi prvi put opredelio troškove 22. juna 2007. godine, a to nije učinio 30. novembra 2006. godine kada je tražio troškove i kada je u odnosu na njega tužba povučena.
Osporenim rešenjem Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine odbijena je žalba tuženog Dragana Bukumirovića i potvrđeno je rešenje Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 8. juna 2010. godine. Drugostepeni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da su tužioci u odnosu na tuženog Dragana Bukumirovića povukli tužbu na raspravi održanoj 30. novembra 2006. godine, sa čime se tuženi preko punomoćnika saglasio , ujedno zahtevajući troškove, ali da tom prilikom nije opredelio zahtev, odnosno nije naveo troškove za koje traži naknadu, već je to učinio tek u podnesku od 22. juna 2007. godine. Polazeći od izloženog, te odredaba člana 159. stav 3. u vezi člana 153. Zakona o parničnom postupku, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio zahtev tuženog za naknadu troškova kao neblagovremen. Pored toga, drugostepeni sud je ocenio da je neosnovao isticanje žalioca da je zahtev za naknadu troškova podnet blagovremeno na ročištu kada je tužba u odnosu na njega povučena, jer zahtev nije postavljen opredeljeno, odnosno nije navedeno koji su to troškovi čija se naknada potražuje od tužilaca.
Drugim osporenim rešenjem Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine je: potvrđeno prvostepeno rešenje P. 2196/10 od 13. maja 2010. godine, a žalba tuženog Sretena Bukumirovića odbijena kao neosnovana (stav 1. izreke); odbačena kao nedozvoljena žalba tuženog Dragana Bukumirovića izjavljena protiv rešenja P. 2196/10 od 13. maja 2010. godine (stav 2. izreke); odbijen zahtev tužilaca kojim su tražili da im tuženi Dragan Bukumirović naknadi troškove po žalbi (stav 3. izreke). U obrazloženju je navedeno da je na osnovu ocene izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio sve bitne činjenice od značaja za donošenje zakonite odluke - da su tužioci bili u poslednjoj mirnoj i faktičkoj državini prava prolaska spornim putem radi prolaza zapregom, saonicama i radi progona stoke sve do 5. aprila 2003. godine, kada im je državinu oduzeo tuženi Sreten Bukumirović sađenjem pet stabala šljive na pravcu spornog puta i to na mestu koje je bliže opisano u stavu prvom izreke prvostepenog rešenja. Po nalaženju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tuženi na opisani način oduzeo državinu tužiocima na spornom putu, u kom smislu je, u skladu sa čl. 70, 75, 78. i 79. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa zahtev osnovan. Drugostepeni sud je, ceneći navode tuženog o vremenu sadnje stabala i mogućnosti prolaska između stabala, našao da je prvostepeni sud na osnovu pravilne ocene svih izvedenih dokaza u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, pravilno utvrdio kako pravac spornog puta, tako i vreme i mesto sađenja šljiva od strane tuženog.
Punomoćnik tuženih je osporena drugostepena rešenja primio 22. oktobra 2010. godine.
5. Odredbom člana 32. stav 1. Ust ava, na čiju povredu se pozivaju podnosioci ustavne žalbe , utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega .
Zakonom o parničnom postupku ( "Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82 i 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i "Službeni list SRJ", br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98, 3/02), koji je bio na snazi u vreme podnošenja tužbe bilo je propisano: da je sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.); da će pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja poseda sud uvek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rešavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja (član 440.).
Zakonom o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09,), koji se primenjivao do okončanja predmetnog postupka, bilo je propisano: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10 .); da će pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja državine sud uvek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rešavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja (član 447.).
Članom 159. navedenog Zakona bilo je propisano: da o naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtev stranke bez raspravljanja (stav 1.); da je stranka dužna da u zahtevu opredeljeno navede troškove za koje traži naknadu (stav 2.); da je zahtev za naknadu troškova stranka dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna da zahtev za naknadu troškova stavi u predlogu o kome sud treba da odluči (stav 3.); da će o zahtevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rešenju kojim se završava postupak pred tim sudom (stav 4.); da će u toku postupka sud posebnim rešenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari (stav 6.).
6. Pre svega, polazeći od toga da podnosilac ustavne žalbe Dragan Bukumirović pored rešenja Osnovnog suda u Požegi - Sudska jedinica u Ivanjici P. 2196/10 od 8. juna 2010. godine i rešenja Višeg suda u Užicu Gž. 1259/10 od 21. septembra 2010. godine, ustavnom žalbom osporava i parnični postupak u kome su doneta navedena rešenja sa aspekta povrede prava na suđenje u razumnom roku, a imajući u vidu da je u odnosu na njega parnica okončana rešenjem o povlačenju tužbe donetim na ročištu 30. novembra 2006. godine, Ustavni sud nalazi da je, u smislu odredbe člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, prethodno potrebno razmotriti pitanje blagovremenosti ustavne žalbe u odnosu na istaknutu povredu prava na suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kom se „postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu sa tim, kao deo utvrđivanja građanskih prava i obaeza“ (videti presudu u slučaju ''Robins protiv UK'' od 23. septembra 1997. godine). Iz navedenog sledi da se garantije prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje primenjuju i na deo postupka u kome je, nakon povlačenja tužbe, odlučivano o troškovima postupka, te da u tom smislu ustavna žalba podnosioca Dragana Bukumirovića u delu kojim se ističe povreda prava na suđenje u razumnom roku blagovremena.
7. Ocenjujući navode i razloge iznete u ustavnim žalbama sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti koje se odnose na osporeni sudski postupak, Ustavni sud je utvrdio da je protiv podnosioca Sretena Bukumirovića predmetni parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 7 . decembra 1999. godine, a da je postupak protiv podnosioca Dragana Bukumirovića pokrenut podnošenjem druge tužbe 20. marta 2001. godine, te da su parnice po ovim tužbama spojene 14. juna 2002. godine. Iako je period u kojem se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stao na stanovište da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja parničnog postupka.
Kada je reč o dužini trajanja parničnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni postupak u odnosu na podnosioca ustavne žalbe Sretena Bukumirovića trajao deset godina i devet meseci , a u odnosu na podnosioca Dragana Bukumirovića devet i po godina, s tim što je odlučivanje o tužbenom zahtevu radi smetanja državine u odnosu na podnosioca Dragana Bukumirovića trajalo nepunih šest godina, dok je u preostalom periodu odlučivano o zahtevu za naknadu troškova postupka. Navedeno trajanje postupka, u slučaju kada se radi o parnici koja je vođena radi smetanja državine , ukazuje da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja sudova koji su vodili postupak, kao i od značaja prava o kome se u postupku odlučuje, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dužinu trajanja konkretnog parničnog postupka.
U konkretnom slučaju radilo se o postupku koji je vođen radi smetanja državine, u kojem su se sporna pitanja odnosila samo na pretresanje i dokazivanje činjenica poslednjeg stanja državine i nastalog smetanja, zbog čega se, prema stanovištu Ustavnog suda , osporeni postupak ne može smatrati složenim.
Prema nalaženju Ustavnog suda, podnosioci ustavne žalbe su kao tuženi imali opravdan interes da se postupak okonča u kratkom roku, kako bi se otklonila nesigurnost u pogledu radnji koje su, prema navodima tužbe preduzimali i koje su okarakterisane kao smetanje državine tužilaca.
Ispitujući ponašanje podnosilaca, Ustavni sud je ocenio da podnosioci svojim radnjama nisu u bitnoj meri doprineli dužini trajanja postupka, budući da jedno ročište nije održano zbog toga što su tražili izuzeće sudije, a jedno ročište nije održano na saglasan predlog obe strane. Međutim, Ustavni sud nalazi da se period od 14. decembra 2007. godine , kada je postupak prekinut zbog smrti V. B, do 24. aprila 2009. godine , kada je postupak nastavljen, ne može staviti na teret sudu i pored toga što je rešenje o prekidu doneto iako je u odnosu na V.B, osim u delu koji se ticao odluke o troškovima, postupak pravnosnažno okončan rešenjem drugostepenog suda od 12. jula 2004. godine, jer podnosilac Sreten Bukumirović (u odnosu na kog je jedino ostao usmeren tužbeni zahtev), nije izjavio žalbu protiv ovog rešenja niti je preložio nastavak postupka, već je to učinila suprotna strana.
Analizirajući postupanje nadležnih sudova, Ustavni sud je ocenio da su isključivo na strani Opštinskog suda u Ivanjici razlozi koji su doveli do toga da predmetna parnica koja je vođena radi smetanja državine traje preko deset godina. Naime, u parnici koja je vođena protiv V. B. i podnosioca Sretena Bukumirovića u predmetu P. 620/99 pripremno ročište zakazano je jedanaest meseci posle podnošenja tužbe, a nakon vraćanja spisa predmeta prvostepenom sudu 2. marta 2001. godine, po ukidanju rešenja tog suda od 17. decembra 2000. godine od strane Okružnog suda u Užicu, drugostepena odluka otpravljena je strankama tek u novembru 2001. godine, dakle jedanaest meseci kasnije. Takođe, prvostepeni sud je, do spajanja parnica, u postupku koji je vođen protiv podnosilaca ustavne žalbe u predmetu P. 53/02 održao samo jedno ročište, a nakon toga, godinu dana, sve do donošenja rešenja o spajanju, nije preduzeo nijednu radnju. Propust na strani prvostepenog suda ogleda se i u tome što je posle spajanja parnica, te donošenja rešenja Okružnog suda u Užicu Gž. 991/04 od 12. jula 2004. godine kojim je prvostepeno rešenje ukinuto u delu odluke u odnosu na podnosioce za radnju smetanja od 5. aprila 2003. godine i troškove postupka, prvo ročište u ponovnom postupku zakazano posle godinu dana i sedam meseci nakon vraćanja spisa iz drugostepenog suda.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu podnosilaca u ovom delu usvojio i utvrdio da je podnosiocima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, pa je odlučio kao u tački 1. izreke.
8. Na osnovu člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosilaca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete, i to u iznosu od 900 evra za podnosioca Sretena Bukumirovića , i u iznosu od 600 evra za podnosioca Dragana Bukumirovića, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate.
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju su pretrpeli podnosioci ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja u konkretnom slučaju, posebno dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, te vrstu predmeta spora. S tim u vezi, Ustavni sud je odlučujući o visini naknade nematerijalne štete u odnosu na podnosioca Dragana Bukumirovića posebno cenio činjenicu da je u odnosu na ovog podnosioca parnica , u pogledu tužbenog zahteva koji se ticao smetanja poseda, pravnosnažno okončana posle nepunih šest godina, te da se u preostalom periodu rešavalo o zahtevu za naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na podnosioca Sretena Bukumirovića imao u vidu činjenicu da se ovaj podnosilac nije protivio prekidu postupka. Ustavni sud smatra da dosuđeni novčani iznos predstavlja pravičnu i adekvatnu satisfakciju za povredu prava koju su podnosioci ustavne žalbe pretrpeli zbog nedelotvornog i neefikasnog postupanja suda. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovog suda i Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne šetete kojom se pruža odgovarajuća satisfakcija zbog utvrđene povrede prava.
9. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe podnosioca Dragana Bukumirovića sa stanovišta povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da je podnosilac u suštini nezadovoljan ishodom parničnog postupka u pogledu odluke o njegovom zahtevu za naknadu troškova postupka. Uvažavajući mogući značaj ove pravne stvari za podnosioca, Ustavni sud je konstatovao da su navodi i razlozi ustavne žalbe takvog karaktera da ne pokreću neko opšte pitanje o eventualnoj povredi prava na pravično suđenje, koje bi moglo biti od ustavnopravne važnosti za odlučivanje Ustavnog suda. Takođe, Ustavni sud je konstatovao da su zahtev podnosioca za naknadu troškova postupka sudovi razmatrali u dva stepena, i da su , po nalaženju Ustavnog suda , za svoje odluke dali razloge zasnovane na prihvatljivom tumačenju merodavnog prava u konkretnom slučaju.
Kako navodi i razlozi ustavne žalbe Dragana Bukumirovića u delu u kojem je istaknuta povreda prava na pravično suđenje nisu takve prirode da ukazuju na potrebu pružanja ustavnosudske zaštite, Ustavni sud je u ovom delu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje, rešavajući kao u tački 3. izreke.
10. Razmatrajući navode ustavne žalbe podnosioca Sretena Bukumirovića na kojima zasniva tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da podnosilac u suštini osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i način na koji su odlučne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku.
Ustavni sud ponovo podseća da nije nadležan da, u postupku po ustavnoj žalbi, preispituje odluke redovnih sudova o tome na osnovu kojih dokaznih sredstava su utvrđivane činjenice bitne za presuđenje, niti način na koji su redovni sudovi cenili dokaze, kao ni pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, osim ukoliko isto nije očigledno proizvoljno.
Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice vezane za vreme, mesto i način izvršene radnje smetanja državine i da je u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica izveo dokaz saslušanjem stranaka i svedoka , te da je sproveo veštačenje. U obrazloženju osporenog rešenja, prvostepeni sud je naveo sve bitne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku pozivajući se na merodavno materijalno pravo. Takođe, drugostepeni sud je potvrdio prvostepeno rešenje, na osnovu pravilne ocene svih izvedenih dokaza u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, pravilno utvrdio kako pravac spornog puta, tako i vreme i mesto sađenja šljiva od strane podnosioca.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da se navodi podnosioca Sretena Bukumirovića ne mogu smatrati ustavnopravnim razlozima kojima se argumentuju tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje po stupka, odlučujući kao u tački 4. izreke.
11. Na osnovu svega iznetog, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 84. Poslovnika o radu Ustavnog suda, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević