Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom postupku koji traje preko pet godina. Naložio je hitno okončanje postupka i dosudio naknadu nematerijalne štete od 500 evra, kao i materijalne štete u visini glavnog duga.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, dr Goran Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi P. J . iz K , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 5. marta 2014. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba P. J . i utvrđuje da je u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Kraljevu u predmetu I. 18 42/11 (ranije predmet Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08), povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Nalaže se Osnovnom sudu u Kraljevu da preduzme odgovarajuće mere u skladu sa zakonom kako bi se izvršni postupak iz tačke 1. okončao.
3. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, kao i pravo podnosioca na naknadu materijalne štete u visini iznosa opredeljenih rešenjem o izvršenju Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08 id 14. avgusta 2008. godine. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde i državne uprave.
O b r a z l o ž e nj e
1. P. J . iz K . je 22. januara 2011. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u izvršnom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Kraljevu u predmetu I. 1167/08.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo: da je 20. juna 2008. godine kao izvršni poverilac podneo predlog za izvršenje protiv više izvršnih dužnika, radi naplate novčanih potraživanja, koji je Opštinski sud u Kraljevu usvojio rešenjem o izvršenju I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine; da je rešenje dostavljeno Narodnoj banci Srbije, ali da je postupak izvršenja prekinut rešenjem Osnovnog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 12. jula 2010. godine; da je Viši sud u Kraljevu rešenjem 3Gž. 1256/10 od 8. decembra 2010. godine potvrdio prvostepeno rešenje o prekidu izvršnog postupka i odbio kao neosnovanu žalbu podnosioca ustavne žalbe; da nadležni sudovi i Narodna banka Srbije nisu preduzeli sve neophodne mere kako bi se izvršni postupak koji se vodio pred Opštinskim sudom u Kraljevu u predmetu I. 1167/08 okončao u najkraćem roku. Podnosilac je osporio i rešenje Osnovnog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 12. jula 2010. godine i rešenje Višeg suda u Kraljevu 3Gž. 1256/10 od 8. decembra 2010. godine, navodeći samo razloge koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku.
Podnosilac zahteva da Ustavni sud naloži nadležnim sudovima da postupak izvršenja okončaju, kao i da ukine rešenje Osnovnog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 12. jula 2010. godine i rešenje Višeg suda u Kraljevu 3Gž. 1256/10 od 8. decembra 2010. godine. Traži i naknadu nematerijalne i materijalne štete.
U dopuni ustavne žalbe od 28. februara 2013. godine podnosilac je naveo da je nakon podnošenja ustavne žalbe Osnovni sud u Kraljevu rešenjem I. 1842/11 od 10. juna 2011. godine nastavio postupak izvršenja, dok je rešenjem Ipv. I. 393/11 od 14. oktobra 2011. godine odbijena žalba izvršnih dužnika izjavljena protiv rešenja o nastavku postupka. Naveo je da izvršenje i dalje nije sprovedeno.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US) je po svojoj sadržini identična odredbi člana 170. Ustava. Odredbom člana 82. stav 2. Zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Kraljevu I. 1842/11, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je, kao izvršni poverilac, 20. juna 2008. godine podneo Opštinskom sudu u Kraljevu predlog za izvršenje protiv K. f . v . d.d. K . i drugih izvršnih dužnika, radi naplate novčanog potraživanja, na osnovu izvršne presude Opštinskog suda u Kraljevu I P. 434/07 od 26. novembra 2007. godine.
Rešenjem Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine usvojeno je predloženo izvršenje. Rešenjem Okružnog suda u Kraljevu Gž. 2766/08 od 28. novembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba izvršnih dužnika i rešenje Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine je potvrđeno. Zaključkom Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 7. oktobra 2009. godine naloženo je Narodnoj banci Srbije Odeljenje za prinudnu naplatu Kragujevac da u sprovođenju rešenja o izvršenju I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine prebaci novčana sredstva sa računa izvršnih dužnika na račun izvršnog poverioca.
Rešenjem Osnovnog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 12. jula 2010. godine prekinut je postupak izvršenja određen rešenjem o izvršenju I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine. U obrazloženju ovog rešenja je navedeno da je Agencija za privatizaciju 21. januara 2010. godine donela odluku o restrukturiranju izvršnih dužnika imajući u vidu da je članom 20ž stav 1. Zakona o privatizaciji predviđeno da se od dana donošenja odluke o restrukturiranju do dana donošenja odluke o okončanju restrukturiranja ne može protiv subjekta privatizacije, odnosno nad njegovom imovinom odrediti ili sprovesti prinudno izvršenje.
Rešenjem Višeg suda u Kraljevu 3Gž. 1256/10 od 8. decembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba izvršnog poverioca i rešenje Osnovnog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 12. jula 2010. godine je potvrđeno.
Izvršni poverilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, je 28. aprila 2011. godine tražio nastavak prekinutog postupka izvršenja, pozivajući se na stav Vrhovnog kasacionog suda od 24. februara 2011. godine da se izvršni postupci koji se odnose na naplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih izvršnim ispravama protiv dužnika, subjekta privatizacije u restrukturiranju, neće prekidati, a prekinuti postupci će se nastaviti i okončati.
Rešenjem Osnovnog suda u Kraljevu I. 1828/11 od 10. juna 2011. godine usvojen je predlog izvršnog poverioca pa je nastavljen postupak izvršenja po rešenju o izvršenju I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine.
Rešenjem Osnovnog suda u Kraljevu Ipv. I. 393/11 od 14. oktobra 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba-prigovor izvršnih dužnika izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Kraljevu I. 1842/11 od 10. juna 2011. godine.
Imajući u vidu da izvršenje nije bilo sprovedeno na novčanim sredstvima izvršnih dužnika, izvršni poverilac je 22. februara 2013. godine predložio sudu promenu sredstava izvršenja, i to na pokretnim stvarima izvršnih dužnika. Osnovni sud u Kraljevu je zaključkom I. 1842/11 od 5. juna 2013. godine odredio da će se izvršenje u predmetu I. 1167/08 sprovesti popisom, plenidbom, procenom i prodajom pokretnih stvari izvršnih dužnika, i to taksativno nabrojanih pokretnih stvari, te je zabranjeno izvršnim dužnicima raspolaganje tim pokretnim stvarima do potpunog namirenja potraživanja izvršnog poverioca.
Sudski izvršitelj je više puta bezuspešno pokušao da izvrši popis pokretnih stvari izvršnih dužnika – 28. juna, 7. avgusta i 27. septembra 2013. godine. Dalje, u spisima nema dokaza o tome da je do odlučivanja o ustavnoj žalbi izvršni sud preduzeo neku radnju u cilju sprovođenja izvršenja.
4. Za odlučivanje Ustavnog suda od značaja su sledeće odredbe Ustava i zakona:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava je utvrđeno da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04), koji je važio u vreme podnošenja predloga za izvršenje u ovoj pravnoj stvari, bilo je propisano: da je u postupku izvršenja i obezbeđenja sud dužan da postupa hitno i da je dužan da o predlogu za izvršenje odluči u roku od tri dana od dana podnošenja predloga (član 5. st. 1. i 2.); da rokovi koje određuje sud za preduzimanje određenih radnji ne mogu biti duži od tri dana, osim ako ovim zakonom nije drugačije predviđeno (član 5. stav 3.); da se postupanje protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana smatra nesavesnim i nestručnim postupanjem sudije, u smislu odredaba Zakona o sudijama (član 5. stav 5.); da je sud dužan da donese rešenje o izvršenju i preduzima radnje sprovođenja izvršenja, kada su ispunjeni uslovi za donošenje rešenja o izvršenju i za sprovođenje izvršenja (član 7.).
Zakon o izvršenju i obezbeđenju („Služeni glasnik RS“, broj 31/11), koji se primenjuje od 17. septembra 2011. godine, u članu 358. stav 1. propisuje da će se postupak izvršenja i obezbeđenja u kojima je do dana početka primene ovog zakona započeto sprovođenje izvršenja okončati po odredbama ovog zakona. Takođe, i odredbom člana 6. stav 1. ovog Zakona propisano je da je postupak izvršenja i obezbeđenja hitan, a članom 9. stav 5. Zakona je propisano da se odredbe drugih zakona koje propisuju prekid ili odlaganje izvršnog postupka neće primenjivati u izvršnom postupku koji se sprovodi po predlogu za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
5. Razumna dužina trajanja sudskog postupka je relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca koji se moraju uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju prema njegovim specifičnim okolnostima. Složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova koji vode postupak kao i priroda postavljenog zahteva, odnosno značaj raspravljanog prava za podnosioca ustavne žalbe su kriterijumi koji utiču na ocenu dužine trajanja postupka i određuju da li je postupak okončan u okviru razumnog roka ili ne.
Analizirajući dužinu trajanja osporenog sudskog postupka, Ustavni sud je utvrdio da navedeni izvršni postupak traje pet i po godina i da i dalje nije okončan.
Na osnovu navedenog, kako je izvršni sud bio dužan da saglasno odredbi člana 4. stav 1. Zakona o izvršnom postupku postupka hitno, Ustavni sud nalazi da raniji Opštinski sud u Kraljevu, a zatim Osnovni sud u Kraljevu nisu postupali efikasno, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, da bi se izvršni postupak koji je po svojoj prirodi hitnog karaktera, okončao u najkraćem roku da bi se izvršni poverilac namirio.
Naime, postupak izvršenja je započet 20. juna 2008. godine, predlogom za izvršenje izvršnog poverioca, ovde podnosioca ustavne žalbe. Izvršni sud je 14. avgusta 2008. godine odobrio predloženo izvršenje, a drugostepeni sud je posle tri meseca odbio žalbu izvršnih dužnika i potvrdio prvostepeno rešenje. Dalje, 12. jula 2010. godine prekinut je postupak izvršenja zbog postupka restrukturiranja nad izvršnim dužnicima. Postupajući po zahtevu podnosioca ustavne žalbe od 28. aprila 2011. godine, izvršni sud je nastavio postupak izvršenja 10. juna 2011. godine. Dalje, postupajući po zahtevu podnosioca za promenu sredstava izvršenja na pokretnim stvarima izvršnih dužnika, izvršni sud je zaključkom od 5. juna 2013. godine odredio da se izvršenje sprovede na pokretnim stvarima izvršnih dužnika i do odlučivanja o ustavnoj žalbi izvršenje nije sprovedeno.
Bitna karakteristika izvršnog postupka je njegov prinudni karakter koji određuje osnovna načela tog postupka. Jedno od tih načela je načelo oficijelnosti koje od suda zahteva aktivno ponašanje sve do okončanja izvršnog postupka, te je sud dužan hitno da preduzima sve radnje koje treba da dovedu do sprovođenja izvršenja i okončanja izvršnog postupka, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Osnovni razlog trajanja predmetnog izvršenja je neefikasno delovanje prvo Opštinskog suda u Kraljevu, a zatim Osnovnog suda u Krljevu, njihovo nepostupanje u rokovima propisanim zakonom i nekorišćenje svih procesnih ovlašćenja koja su sudovima stajala na raspolaganju.
Ustavni sud je ocenio da je postavljeni zahtev u izvršnom postupku za podnosioca ustavne žalbe bio od značaja, s obzirom na to da je postupak pokrenut radi namirenja novčanog potraživanja podnosioca prema izvršnom dužniku. U skladu sa tim, podnosilac se i ponašao u osporenom postupku. Tako je on u više navrata podnosio urgencije, kojima je tražio od suda da primenjuje potrebne procesne radnje u cilju okončanja izvršnog postupka. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je raniji Opštinski sud u Kraljevu, a zatim Osnovni sud u Kraljevu odgovoran što predmetni izvršni postupak neopravdano dugo traje, te da je navedenim postupanjem tih sudova podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, u izvršnom postupku koji se u predmetu I. 1167/08 vodio pred Opštinskim sudom u Kraljevu, a sada se vodi u predmetu I. 1842/11 pred Osnovnim sudom u Kraljevu.
U odnosu na činjenicu da je predmetni izvršni postupak bio u prekidu od 12. jula 2010. godine do 10. juna 2011. godine, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao pitanje koje se postavlja i u ovom konkretnom slučaju, a tiče se postupanja ne samo nadležnog izvršnog suda, već i Agencije za privatizaciju, kao zakonom ovlašćenje organizacije za sprovođenje postupka restrukturiranja nad subjektima privatizacije (videti odluke Ustavnog suda Už-1918/201 i Už-3531/2010). U navedenim odlukama Ustavni sud je, ukazujući na svoj stav izražen u Rešenju IUz-98/2009 od 23. juna 2011. godine prema kome nakon 31. decembra 2008. godine više nije bilo moguće sprovoditi restrukturiranje, zaključio da se subjekti privatizacije nakon označenog datuma više nisu mogli nalaziti u postupku restrukturiranja, zbog čega nisu ni postojali razlozi za prekid izvršnih postupaka. Stoga, Ustavni sud nalazi, pozivajući se na obrazloženja data u svojim odlukama Už-1918/2010 i Už-3531/2010, da okolnost što je izvršni postupak bio u prekidu u vremenu od preko godinu dana zbog restrukturiranja dužnika ne može biti opravdanje za činjenicu da izvršenje ni nakon pet i po godina nije sprovedeno.
Dakle, bez obzira na to da li je izvršni dužnik fizičko lice, privatno pravno lice ili pravno lice u većinskom državnom vlasništvu, na državi je da preduzme sve mere da se pravnosnažna sudska presuda izvrši, kao i da, pri tome, obezbedi delotvorno učešće njenog aparata (videti presude Pini i drugi protiv Rumunije, broj aplikacije 78028/01 i 78029/01 i Kačapor i drugi protiv Srbije, stav 108. i Odluku Ustavnog suda Už-2008/2009 od 2. juna 2011. godine).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu usvojio u tački 1. izreke.
6. Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 3. izreke, prvi deo, odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti obračunatom po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosilac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno utvrđenje u konkretnom slučaju a posebno dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosilac ustavne žalbe pretrpeo zbog neažurnog postupanja suda. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovoga suda, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete koja oštećenom treba da pruži odgovarajuće zadovoljenje.
U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu materijalne štete, Ustavni sud je ocenio da se pravično zadovoljenje podnosioca zbog konstatovane povrede ustavnog prava u potpunosti može ostvariti samo ako se usvoji njegov zahtev. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je Evropski sud za ljudska prava doneo 29. januara 2013. godine odluku o dopuštenosti predstavke u predmetu Marinković protiv Srbije u kojoj je podsetio na svoju ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se tužena država dosledno smatra odgovornom ratione personae za izvršenje presuda donetih protiv preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom, što podrazumeva da srpski organi mogu, a fortiori, biti odgovorni i u vezi sa onim preduzećima gde je kasnije došlo do promene akcijskog kapitala, što za posledicu ima pretežan državni i društveni kapital, te da se podnosiocima predstavki, kad god se utvrde povrede Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i/ili Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dosuđuje naknada materijalne i nematerijalne štete, pri čemu se od tužene države zahteva da iz sopstvenih sredstava isplati iznose dosuđene pravnosnažnim domaćim presudama. Polazeći od iznetog, a imajući u vidu da Ustavni sud prilikom odlučivanja u postupku po ustavnoj žalbi uvažava i praksu međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih i prava, Ustavni sud je u tački 3. izreke, drugi deo, utvrdio i pravo podnosioca na naknadu materijalne štete u visini iznosa opredeljenih rešenjem o izvršenju Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine.
Na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Sud je u tački 2. izreke naložio Osnovnom sudu u Kraljevu da preduzme odgovarajuće mere kako bi se predmetni izvršni postupak okončao u skladu sa zakonom, odnosno da obustavi izvršni postupak kada se izvrši isplata podnosiocu ustavne žalbe dosuđene naknade materijalne štete u visini iznosa opredeljenih rešenjem o izvršenju Opštinskog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 14. avgusta 2008. godine, bilo u izvršnom postupku, bilo na osnovu ove odluke Ustavnog suda.
7. U vezi osporavanja rešenja Osnovnog suda u Kraljevu I. 1167/08 od 12. jula 2010. godine i rešenja Višeg suda u Kraljevu 3Gž. 1256/10 od 8. decembra 2010. godine, Ustavni sud nalazi da se navedene sudske odluke u suštini osporavaju samo kroz navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku u konkretnom izvršnom postupku.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, odlučujući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda ("Službeni glasnik RS", broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.