Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje zbog kontradiktornog obrazloženja presuda
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Obrazloženja osporenih presuda su kontradiktorna jer su sudovi, s jedne strane, utvrdili da radni odnos nije postojao, a s druge, odbili zahtev za naknadu štete pozivajući se na mirovanje tog istog radnog odnosa.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-32/2008
22.07.2010.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Nusreta Nuhovića iz Sjenice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. jula 2010. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Nusreta Nuhovića i utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine i presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 345/06 od 18. juna 2007. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija.
2. Poništava se presuda Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine i određuje da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o reviziji Nusreta Nuhovića izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 345/06 od 18. juna 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Nusret Nuhović iz Sjenice je 3. januara 2008. godine podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 345/06 od 18. juna 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje garantovanog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na imovinu garantovanog odredbom člana 58. stav 1. Ustava i prava na rad garantovanog odredbom člana 60. stav 4. Ustava.
Podnosilac u ustavnoj žalbi hronološki navodi akte koji su doneti i radnje koje su sprovedene pred nadležnim organima, počev od 16. maja 1994. godine, kada je podnosiocu prestao radni odnos kod poslodavca. Dalje navodi da su sudovi osporenim presudama odbili kao neosnovan njegov tužbeni zahtev kojim je tražio da mu tuženi poslodavac, na ime razlike zarade koju je ostvarivao u spornom periodu kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nezakonito nije prestao radni odnos, i to za period od 2. decembra 1996. godine do 16. avgusta 2000. godine, isplati 739.646,97 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine pa do isplate. Smatra da su ga Okružni sud u Novom Pazaru i Vrhovni sud Srbije, na „nezakonit način onemogućili da ostvari pravo na novčanu naknadu po osnovu trajanja nezakonitog prestanka radnog odnosa“, čime mu je povređeno pravo na pravično suđenje i pravo na rad. Podnosilac smatra da je osporenim presudama povređeno i njegovo pravo na imovinu, jer je na osnovu pravosnažne presude Opštinskog suda u Sjenici P. 65/00 od 13. marta 2003. godine „stekao novčano-imovinsko pravo da na osnovu odredaba Zakona iz oblasti rada i radnih odnosa i Zakona o obligacionim odnosima, potražuje naknadu pune štete od poslodavca po osnovu nezakonitog prestanka radnog odnosa“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno neko njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovom ustavnosudskom predmetu:
Podnosilac ustavne žalbe je do 16. maja 1994. godine bio zaposlen u Javnom preduzeću EPS „Elektrosrbija“ Kraljevo – Elektrodistribucija Sjenica. Presudom Opštinskog suda u Sjenici P. 411/94 od 31. maja 1996. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 202/97 od 26. juna 1997. godine, poništene su kao nezakonite odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu. Opštinski sud u Sjenici je u izvršnom postupku, a na osnovu navedenih presuda, 3. septembra 1998. godine doneo rešenje I. 163/97 kojim je, između ostalog, naloženo poslodavcu da podnosioca vrati na rad. Na osnovu ovog rešenja, poslodavac je 16. decembra 1998. godine doneo rešenje broj 2790 kojim je podnosioca vratio na rad. Istog dana, podnosilac ustavne žalbe je poslodavcu podneo zahtev za mirovanje radnog odnosa, jer je 2. decembra 1996. godine imenovan na dužnost sekretara Skupštine opštine Sjenica, koji zahtev je poslodavac odobrio rešenjem broj 2793 od 16. decembra 1998. godine.
Vrhovni sud Srbije je 29. decembra 1998. godine doneo rešenje Rev. 5376/97 kojim su ukinute navedene nižestepene presude i predmet vraćen na ponovni postupak. Rešenjem Opštinskog suda u Sjenici I. 40/99 od 19. maja 1999. godine usvojen je predlog poslodavca za protivizvršenje i obustavljeno izvršenje prethodno određeno rešenjem tog suda I. 163/97 od 3. septembra 1998. godine, ukinute sve sprovedene radnje i podnosilac obavezan da povrati sve što je izvršenjem dobio.
U ponovnom parničnom postupku, Opštinski sud u Sjenici je 13. marta 2003. godine doneo presudu P. 65/2000 kojom je utvrđeno da je rešenje poslodavca o prestanku radnog odnosa podnosioca nezakonito. Ova presuda je potvrđena presudom Okružnog suda u Novom Pazaru od 30. novembra 2003. godine.
Presudom Opštinskog suda u Sjenici P. 1024/05 od 27. februara 2006. godine je, pored postalog, stavom drugim izreke usvojen prejudicijelni zahtev podnosioca i utvrđeno da između njega i tuženog poslodavca JP EPS „Elektrosrbija“ Kraljevo – Elektrodistribucija Sjenica ne postoji nikakav pravni odnos povodom rešenja tuženog broj 2790 i rešenja broj 2793 od 16. decembra 1998. godine, a koja se odnose na reintegraciju podnosioca na rad kod tuženog i mirovanje radnog odnosa podnosioca kod tuženog, u periodu od 2. decembra 1996. godine do 18. avgusta 2000. godine, kao i da su ista bez pravnog dejstva, jer u periodu na koja se odnose navedena rešenja podnosilac nije bio u radnom odnosu kod tuženog. Stavom četvrtim izreke navedene presude usvojen je tužbeni zahtev podnosioca i obavezan tuženi poslodavac da podnosiocu na ime razlike zarade koju je ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nezakonito nije prestao radni odnos, i to za period počev od 2. decembra 1996. godine do 16. avgusta 2000. godine, isplati iznos od 739.646,97 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Stavom I izreke osporene presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 345/06 od 18. juna 2007. godine je, pored ostalog, potvrđena presuda Opštinskog suda u Sjenici P. 1024/05 od 27. februara 2006. godine u stavu drugom izreke. Stavom II izreke osporene presude je preinačena navedena prvostepena presuda i to u stavu četvrtom izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da mu tuženi poslodavac na ime razlike zarade koju je ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nezakonito nije prestao radni odnos, i to za period počev od 2. decembra 1996. godine do 16. avgusta 2000. godine, isplati iznos od 739.646,97 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. decembra 2004. godine do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana pod pretnjom prinudnog izvršenja.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je podnosilac u periodu od 2. decembra 1996. godine do 16. avgusta 2000. godine, dok je pred sudom trajao postupak ocene zakonitosti otkaza, bio van radnog odnosa, te da je usvajanjem tog dela tužbenog zahteva, materijalno pravo pravilno primenjeno. Dalje je navedeno da je od strane prvostepenog suda pogrešno primenjeno materijalno pravo u delu kojim je obavezan tuženi poslodavac da podnosiocu na ime razlike zarade isplati iznos od 739.646,97 dinara. Po oceni Okružnog suda u Novom Pazaru, odgovornost poslodavca za naknadu štete prozrokovane nezakonitim prestankom radnog odnosa je subjektivna odgovornost, gde se krivica poslodavca za materijalnu štetu zbog nezakonitog otkaza pretpostavlja. Međutim, poslodavac se može osloboditi od odgovornosti, ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da, iako je u konkretnom slučaju utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa, po oceni drugostepenog suda, na strani tužioca (ovde podnosioca ustavne žalbe) postoji okolnost koja prekida uzročnu vezu između akta o prestanku radnog odnosa i prouzrokovane štete. Naime, tužilac je svojom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca, iako je imao mogućnost i pravni osnov za reintegraciju kod tuženog poslodavca.
Osporenom presudom Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2007. godine odbijena je kao neosnovana revizija podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 345/06 od 18. juna 2007. godine. U obrazloženju osporene revizijske presude je, između ostalog, navedeno da je pravilno drugostepeni sud cenio da shodno članu 154. Zakona o obligacionim odnosima, tuženi nije odgovoran za materijalnu štetu koja predstavlja razliku zarade koju je tužilac ostvario kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog poslodavca. Prema oceni Vrhovnog suda Srbije, utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa tužioca kod tuženog nije dovoljna da tužilac ostvari pravo na naknadu štete. Dalje se navodi da je tužilac imao mogućnost za reintegraciju kod tuženog, jer je u postupku izvršenja bio vraćen na rad, ali da se on opredelio da zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca i tražio mirovanje radnog odnosa kod tuženog, čime je otklonjena pretpostavka odgovornosti tuženog poslodavca za prouzrokovanu štetu u vidu razlike zarade koju je tužilac ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog.
4. Odredbama Ustava na čiju povredu se poziva podnosilac je utvrđeno: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.).
Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju se povredu podnosilac ustavne žalbe poziva, od značaja su sledeće odredbe zakona:
Zakonom o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 45/91, 18/92, 22/93, 53/93, 67/93, 34/94, 48/94, 49/95, 53/95, 24/96, 26/96 i 39/96) je bilo propisano: da radnik ima pravo na neplaćeno odsustvo, za vreme i u slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom (član 44. stav 1.); da radniku miruju prava i obaveze koje se stiču na radu i po osnovu rada, osim prava i obaveza za koje je zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom drukčije određeno, ako odsustvuje sa rada zbog izbora, odnosno postavljenja na funkciju u državnom organu ili drugu javnu funkciju čije vršenje zahteva da privremeno prestane da radi u preduzeću (član 45. stav 1. tačka 3.); da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, preduzeće je dužno da radniku nadoknadi štetu po načelima o odgovornosti za štetu (član 85. stav 1.); da pravosnažna odluka suda donesena u postupku za zaštitu prava radnika mora da se izvrši u roku od 15 dana od dana dostavljanja, ako u sudskoj odluci nije određen drugi rok (član 98.).
Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni list SRJ", br. 31/93, 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99) je propisano: da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154. stav 1.); da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (član 190.).
Zakonom o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 125/04) je propisano: da kad odluka suda zavisi od prethodnog rešenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije doneo odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam rešiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno i da odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje rešeno (član 12.); da ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može, pored postojećeg zahteva, istaći zahtev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtev (član 189. stav 1.)
5. Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe u delu u kome podnosilac ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe u suštini nezadovoljan ishodom postupka u kome su donete osporene presude, te da se žali na utvrđeno činjenično stanje i primenu materijalnog i procesnog prava.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj ranije zauzet stav da u principu nije nadležan da preispituje zaključke i ocene redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primene prava u postupku koji je vođen radi odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe, te da je zadatak Ustavnog suda u okviru ocene postojanja povrede prava na pravično suđenje, da ispita da li je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, od strane redovnih sudova, eventualno došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom garantovanih prava i da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Stoga je Ustavni sud najpre ispitao da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe i u kome su donete osporene presude u celini bio pravičan na način na koji to garantuje odredba člana 32. stav 1. Ustava.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio sledeće: da je podnosilac ustavne žalbe do 16. maja 1994. godine bio zaposlen u Javnom preduzeću EPS „Elektrosrbija“ Kraljevo – Elektrodistribucija Sjenica; da je radni spor u kome su sudovi ocenjivali zakonitost odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu okončan 30. novembra 2003. godine, kada je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu podnosiocu nezakonita; da je tokom trajanja ovog radnog spora, i to nakon donošenja presude Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 202/97 od 26. juna 1997. godine (kojom su poništene kao nezakonite odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu), a pre donošenje rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine (kojim je ukinuta prethodno navedena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak), Opštinski sud u Sjenici u izvršnom postupku doneo rešenje I. 163/97 kojim je, između ostalog, naloženo tuženom poslodavcu da podnosioca vrati na rad, te da je na osnovu tog rešenja poslodavac 16. decembra 1998. godine doneo rešenje broj 2790 kojim je podnosioca vratio na rad, kao i rešenje broj 2793 kojim je odobren zahtev podnosioca za mirovanje radnog odnosa; da je nakon donošenja navdenog rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine rešenjem Opštinskog suda u Sjenici I. 40/99 od 19. maja 1999. godine usvojen predlog tuženog poslodavca za protivizvršenje i obustavljeno izvršenje prethodno određeno rešenjem tog suda I. 163/97 od 3. septembra 1998. godine, ukinute sve sprovedene radnje i podnosilac obavezan da povrati sve što je izvršenjem dobio; da je nakon okončanja radnog spora u kome je utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu, podnosilac, pored ostalog, pokrenuo postupak kojim je tražio da mu se na osnovu nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati razlika između zarade koju je ostvarivao u spornom periodu kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nije nezakonito prestao radni odnos, a u kome postupku su donete osporene presude Okružnog suda u Novom Pazaru i Vrhovnog suda Srbije; da je osporenim presudama pravnosnažno usvojen prejudicijelni zahtev tužioca i utvrđeno da su rešenja tuženog poslodavca o reintegraciji podnosioca i o mirovanju radnog odnosa podnosioca bez pravnog dejstva, jer podnosilac u spornom periodu (od 2. decembra 1996. godine do 16. avgusta 2000. godine - period u kome je podnosilac radio kod drugog poslodavca i period u kome je trajao postupak pred sudom radi ocene zakonitosti otkaza) nije bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca; da je osporenim presudama odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev podnosioca da se obaveže tuženi poslodavac da mu na ime razlike zarade koju je ostavrivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nezakonito nije prestao radni odnos, za sporni period isplati opredeljeni iznos; da je u obrazloženju osporenih presuda navedeno da je podnosilac imao mogućnost za reintegraciju kod tuženog poslodavca, ali da je izabrao rad kod drugog poslodavca i tražio mirovanje radnog odnosa kod tuženog poslodavca, čime je otklonjena pretpostavka odgovornosti tuženog poslodavca za prouzrokovanu štetu u vidu razlike između zarade koju je tužilac ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je na osnovu citiranih odredaba Ustava i zakona, kao i pravila o naknadi štete, konstatovao sledeće: da se pravna zaštita za slučaj prestanka radnog odnosa, pored ostalog, može ostvariti i u sudskom postupku (radnom sporu) u kome se ocenjuje zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa (otkaza ugovora o radu); da u slučaju da sud utvrdi nezakonitost prestanka radnog odnosa i poništi odluku poslodavca o otkazu ugovora o radu, ova odluka deluje ex tunc sa ciljem da uspostavi nezakonito prekinut radni odnos; da je jedna od pravnih posledica ovakve sudske odluke i naknada štete zaposlenom koja je nastala zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu; da se visina naknade štete zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa utvrđuje prema visini izgubljene zarade i drugih primanja koje bi zaposleni ostvario; da se s obzirom na to da naknada ne može biti veća od štete, primanja koje je zaposleni ostvario po prestanku radnog odnosa uzmaju u obzir prilikom obračuna visine izgubljene zarade i drugih primanja; da se ovakva (umanjena) naknada štete obračunava tako što se od svih izostalih prihoda odbijaju prihodi ostvareni u toku trajanja radnog spora, odnosno do pravosnažne odluke suda o poništaju otkaza ugovora o radu. Takođe, Ustavni sud je konstatovao i to da mirovanje radnog odnosa predstavlja zakonom predviđenu mogućnost kada zaposlenom miruju prava i obaveze koje se stiču na radu i po osnovu rada, odnosno kada i dalje postoji radni odnos, ali miruju prava i obaveze iz tog radnog odnosa.
Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju pravnosnažnom odlukom suda od 30. novembra 2003. godine poništena odluka tuženog poslodavca o otkazu ugovora o radu, a na osnovu navedenog, Ustavni sud je konstatovao da je podnosilac ustavne žalbe nesporno imao pravo na naknadu štete nastale usled nezakonitog prestanka radnog odnosa.
Polazeći od utvrđenih činjenica konkretnog slučaja, po oceni Ustavnog suda, pred nadležnim sudovima je bilo sporno da li podnosilac ima pravo i na naknadu razlike između zarade koju je ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca, budući da je u jednom trenutku, nakon donošenja drugostepene presude, a pre donošenja revizijskog rešenja, odlukom tuženog poslodavca bio reintegrisan u radni odnos, ali je slobodno izraženom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca.
Po oceni Ustavnog suda, odluka o pravu na naknadu razlike zarade zavisi od prethodnog pitanja, a to je da li je u spornom periodu postojalo mirovanje radnog odnosa, odnosno da li je nakon donošenja rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine (kojim su ukinute nižestepene presude kojima je poništena odluka o otkazu ugovora o radu i predmet vraćen na ponovni postupak) i rešenja Opštinskog suda u Sjenici I. 40/99 od 19. maja 1999. godine (kojim je usvojen predlog tuženog poslodavca za protivizvršenje i obustavljeno izvršenje prethodno određeno rešenjem tog suda I. 163/97 od 3. septembra 1998. godine, ukinute sve sprovedene radnje i podnosilac obavezan da povrati sve što je izvršenjem dobio), rešenje tuženog poslodavca broj 2793 od 16. decembra 1998. godine kojim je odobren zahtev podnosioca za mirovanje radnog odnosa i dalje proizvodilo pravno dejstvo.
O ovom pitanju su odlučivali sudovi u osporenim presudama kada su usvojili prejudicijelni zahtev podnosioca i utvrdili da između njega i tuženog poslodavca „nije postojao nikakav pravni odnos povodom rešenja tuženika br. 2790 i br. 2793 od 16. decembra 1998. godine a koja se odnose na reintegraciju tužioca kod tuženika i mirovanje radnog odnosa tužioca kod tuženika (od 2.12.1996.-16.8.2000.) i da su ista bez pravnog dejstva jer u periodu vremena na koja se ta rešenja odnose tužilac nije bio u radnom odnosu kod tuženika“.
Dakle, sudovi su utvrdili da je podnosilac ustavne žalbe u periodu od 2. decembra 1996. godine kada je imenovan za sekretara Skupštine opštine Sjenice, do 16. avgusta 2000. godine kada je razrešen sa te dužnosti, a dok je trajao postupak pred sudom radi ocene zakonitosti otkaza, bio van radnog odnosa kod tuženog poslodavca. Takođe, sudovi su utvrdili i to da, kako u spornom periodu podnosilac nije bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca, navedeno rešenje poslodavca o mirovanju radnog odnosa ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da mu nije mogao mirovati radni odnos, budući da nije ni bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca. Ova odluka sudova je dodatno obrazložena činjenicom da su nakon donošenja rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 5376/97 od 29. decembra 1998. godine i sprovedenog postupka protivizvršenja, ukinuti svi akti i obustavljene sve radnje i obavezan podnosilac da povrati sve što je prethodno sprovedenim izvršenjem dobio.
S druge strane, sudovi su osporenim presudama odbili tužbeni zahtev podnosioca za naknadu između razlike zarade koju je u spornom periodu ostvarivao kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvarivao kod tuženog poslodavca da mu nije nezakonito prestao radni odnos. Ovakvu odluku su sudovi obrazložili stavom da utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa podnosioca nije dovoljna da on ostvari pravo na naknadu štete, s obzirom na to da je „imao mogućnost za reinegraciju kod tuženog poslodavca i u postupku izvršenja bio vraćen na rad, ali da se opredelio da zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca i tražio mirovanje radnog odnosa kod tuženog, što znači da se on sam opredelio da u periodu od 2.12.1996. do 16.8.2000. godine radi kod drugog poslodavca, pa samim tim i kod njega prima zaradu“. Tako je, po stavu Okružnog suda u Novom Pazaru i Vrhovnog suda Srbije, otklonjena pretpostavka odgovornosti tuženog poslodavca za prouzrokovanu štetu u vidu razlike zarade koju je ostvario podnosilac kod drugog poslodavca i zarade koju bi ostvario kod tuženog. Dakle, sudovi su ocenili da tuženi poslodavac nije odgovoran za materijalnu štetu koju predstavlja razlika zarade, jer je podnosilac svojom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca, iako je imao mogućnost i pravni osnov za reintegraciju kod tuženog poslodavca.
Saglasno izloženom, Ustavni sud je ocenio da je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud je našao da su navedeni stavovi i ocene Okružnog suda u Novom Pazaru i Vrhovnog suda Srbije koji se odnose na pravosnažno presuđeni prejudicijelni zahtev, na pitanje postojanja radnog odnosa podnosioca kod tuženog poslodavca u spornom periodu i pitanje prava na naknadu razlike zarade kontradiktorni i nejasni. Naime, s jedne strane sudovi su osporenim presudama utrdili da podnosilac nije bio u radnom odnosu kod tuženog poslodavca u spornom periodu, a sa druge su utvrdili da podnosilac nema pravo na naknadu razlike zarade u tom istom periodu, jer je slobodno izraženom voljom izabrao rad kod drugog poslodavca, pa mu je stoga mirovao radni odnos kod tuženog poslodavca, iako je očigledno da bez postojanja radnog odnosa ne može biti ni njegovog mirovanja.
Kako Ustavni sud nije nadležan da ocenjuje primenu materijalog prava u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, to u konkretnom slučaju Ustavni sud nije utvrđivao da li podnosilac ima pravo na naknadu razlike zarade u spornom periodu dok je bio na radu kod drugog poslodavca. Međutim, Sud je ocenio da je sam činjenica da su stavovi izraženi u osporenim presudama oprečni, što čini ove presude nejasnim i nerazumljivim, dovoljna da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje garantovanog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
6. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim presudama Vrhovnog suda Srbije Rev. 1148/07 od 17. oktobra 2008. godine i Okružnog suda u Novom Pazaru Gž. 345/06 od 18. juna 2007. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07), ustavnu žalbu usvojio.
Sud je takođe ocenio da se štetne posledice učinjene povrede prava mogu ukloniti poništajem osporene revizijske presude, kako bi stvarno nadležan sud ponovo odlučio o izjavljenoj reviziji podnosioca, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Zahtev podnosioca ustavne žalbe kojim je traženo da se utvrdi povreda prava na imovinu garantovanog odredbom člana 58. stav 1. Ustava i prava na rad garantovanog odredbom člana 60. stav 4. Ustava, za sada je preuranjen, imajući u vidu da će o reviziji podnosioca biti ponovo odlučivano, čime će i eventualna povreda ovih prava biti preispitana po vanrednom pravnom sredstvu, zbog čega je Ustavni sud ustavnu žalbu u ovom delu odbio.
8. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić