Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe protiv parničnih presuda
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu izjavljenu zbog povrede prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Žalba se suštinski svodi na osporavanje ocene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, što nije u nadležnosti Ustavnog suda. Navod o razumnom roku nije obrazložen.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Blaže Ilića iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 23. juna 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Blaže Ilića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9853/03 od 7. novembra 2008. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 2586/10 od 18. novembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Blaža Ilić iz Novog Sada je 22. januara 2011. godine, preko punomoćnika Dragana Miljenovića, advokata iz Novog Sada, Ustavnom sudu izjavio ustavnu žalbu protiv presuda navedenih u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi da se ustavna žalba podnosi zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje, jer iz izvedenih dokaza proizlazi osnov za usvajanje tužbenog zahteva, a da je „ožalbena presuda kontraverzna i protivrečna kod ocene dokaza i proizvoljnog zaključka da nema osnova za usvajanje tužbenog zahteva u celosti, a pogotovo kada se uzmu u obzir materijalni dokazi i izjava bivšeg generalnog direktora tuženog...“ Podnosilac ističe da „ožalbena presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer nema uopšte razloga, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama... u pogledu neusvajajućeg dela tužbenog zahteva“, te podnosilac iznosi svoju analizu i ocenu pojedinih izvedenih dokaza. Zbog svega napred iznetog, podnosilac ističe, da „tužilac ostaje kod podnete tužbe i tužbenog zahteva u celosti, predloga da se ustavna žalba usvoji“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava, dok je stavom 2. istog člana Zakona propisano da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Iz navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da je Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povrede ili uskraćivanja označenih ustavnih prava i sloboda, a ne i da kao sud više instance još jednom ocenjuje zakonitost odluka redovnih sudova i drugih državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, donetih u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe. Stoga se i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima će se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine svakog od označenih prava ili sloboda, potkrepiti tvrdnje o njihovoj povredi ili ugrožavanju. Samim tim, formalno pozivanje na pojedine odredbe Ustava, bez navođenja ustavnopravnih razloga i njihovog činjeničnog utemeljenja, ne čini po sebi ustavnu žalbu dopuštenom.
3. Ustavni sud je u sprovedenom prethodnom postupku izvršio uvid u presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9853/03 od 7. novembra 2008. godine i presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 2586/10 od 18. novembra 2010. godine i drugu dostavljenu dokumentaciju i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osporenom presudom Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9853/03 od 7. novembra 2008. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio da mu tuženi D.o.o „BB Minakva“ iz Novog Sada, na ime povraćaja zajma isplati za odgovarajuće periode određene novčane iznose sa pripadajućom kamatom, dok je stavom drugim izreke tužilac obavezan da tuženome nadoknadi troškove parničnog postupka.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 2586/10 od 18. novembra 2010. godine, u stavu prvom izreke, delimično je usvojena žalba tužioca, pa je presuda Opštinskog suda u Novom Sadu P. 9853/03 od 7. novembra 2008. godine preinačena utoliko što je obavezan tuženi da tužiocu na ime vraćanja zajma isplati određene iznose za zakonskom zateznom kamatom za pojedine periode navedene u ovoj presudi, te je odbijen i zahtev tuženog da mu tužilac isplati troškove parničnog postupka, dok je u preostalom delu odbijena žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom nepreinačenom odbijajućem delu tužbenog zahteva. Stavom drugim izreke navedene drugostepene presude obavezan je tuženi da tužiocu isplati određeni iznos na ime troškova parničnog postupka.
4. U sprovedenom postupku Ustavni sud je utvrdio da u ustavnoj žalbi nisu navedeni ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na to da su osporene presude donete uz proizvoljnu ili diskriminacionu primenu merodavnog prava na štetu podnosioca ustavne žalbe, čime bi ukazale na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a time i na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava. Po oceni Ustavnog suda, povredu prava na pravično suđenje, podnosilac ustavne žalbe obrazlaže, pre svega, nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom, odnosno prvenstveno osporava pravilnost ocene izvedenih dokaza od strane redovnih sudova. Dakle, podnosilac ustavne žalbe od Ustavnog suda u suštini zahteva da kao redovni sud još jednom oceni zakonitost osporenih presuda, što nesporno proizlazi i iz zahteva o kome Ustavni sud treba da odluči.
U vezi navoda da je ustavna žalba podneta i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je ocenio da u ustavnoj žalbi nije naveden nijedan razlog koji se može dovesti u vezu sa postupanjem sudova koji su doneli osporene presude, složenošću predmeta spora o kome je odlučivano u parničnom postupku, postupanjem samog podnosioca u parnici i značajem koji je predmet spora imao za njega, a što bi moglo predstavljati ustavnopravni razlog koji ukazuje na to da je podnosiocu povređeno navedeno pravo. Naime, osim naznake u uvodu, ni obrazloženje ustavne žalbe, niti zahtev koji je u njoj postavljen ne sadrže navode koji se mogu dovesti u vezu povredom prava na suđenje u razumnom roku zajemčenim u članu 32. stav 1. Ustava. Imajući u vidi izloženo, Ustavni sud se nije posebno upuštao u ocenu ove povrede.
Kako u ustavnoj žalbi nisu navedeni razlozi koji bi opravdali tvrdnju da postoji povreda označenih ustavnih prava podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević