Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe zbog neosnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu podnetu zbog navodne povrede prava na pravično suđenje. Sud je utvrdio da je drugostepeni sud pružio jasne i ustavnopravno prihvatljive razloge za preinačenje prvostepene presude, te da žalba ne sadrži ustavnopravne razloge za odlučivanje.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Dragane Filipović iz Beograda, na osnovu člana 167. tačka 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. novembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Dragane Filipović izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 11427/10 od 20. aprila 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dragana Filipović iz Beograda je 18. jula 2011. godine podnela Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž. 11427/10 od 20. aprila 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi da je drugostepeni sud odlučio ''bez valjanog i na zakonu utemeljenog obrazloženja'', odnosno da je preinačio prvostepenu presudu na štetu podnositeljke ustavne žalbe, ne dajući valjano obrazloženje ''ili bolje reći, ne dajući uopšte obrazloženje na osnovu čega je na bazi istog utvrđenog činjeničnog stanja izveo drugačiji zaključak''.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, saglasno odredbi člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, iz sadržine ustavne žalbe i priloženih dokaza, utvrdio da se pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu vodio parnični postupak po tužbi tužioca D.F. protiv podnositeljke ustavne žalbe, radi duga.
Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 6413/08 od 5. novembra 2009. godine, u prvom stavu izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na osnovu pismenog priznanja duga od 8. avgusta 2005. godine isplati na ime duga iznos od 8.000,00 DEM, odnosno iznos od 4.000,00 evra u dinarskoj protivvrednosti kako je bliže označeno u izreci presude, dok je drugim stavom izreke odbijen predlog za određivanje privremene mere kojim je tužilac tražio da se zabrani tuženoj da izvrši kupoprodaju, zalogu, stavljanje bilo kakvog tereta i bilo kakvo raspolaganje u korist trećih lica ili opterećenja stana u ulici Despota Đurđa u Beogradu. Trećim stavom izreke odlučeno je o troškovima postupka.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž. 11427/10 od 20. aprila 2011. godine, u prvom stavu izreke odbijena je žalba tužioca i potvrđeno rešenje kojim je odlučeno o predlogu tužioca za određivanje privremene mere sadržano u stavu drugom izreke prvostepene presude, dok je drugim stavom izreke preinačena prvostepena presuda u prvom i trećem stavu izreke, tako što je obavezana tužena da tužiocu na ime pismenog priznanja duga od 8. avgusta 2005. godine isplati iznos od 8.000,00 DEM, odnosno iznos od 4.000,00 evra sa kamatom kao u izreci, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
U obrazloženju osporene presude je, između ostalog, navedeno: da prema razlozima prvostepene presude tužilac od tužene potražuje iznos od 8.000,00 DEM, odnosno 4.000,00 evra koji iznos je predao tuženoj marta 1999. godine; da je u prilog ove tvrdnje priložio i pismeni dokaz - priznanicu potpisanu od strane tužene 8. avgusta 2005. godine, iz koje proizlazi da tužena priznaje da je dužna tužiocu 8.000,00 DEM od marta 1999. godine i koji iznos joj je pozajmio za kupovinu stana u ul. Despota Đurđa broj 16; da je prvostepeni sud zaključio da je sporni iznos tužilac predao suprugu tužene na ime zajma, a da je tužena priznanicu od 8. avgusta 2005. godine potpisala pod pretnjom tužioca, te da nije pasivno legitimisana; da je ovakav zaključak pogrešan, jer kod činjenice da je tužilac u prilog svoje tvrdnje dostavio i pismeni dokaz - priznanicu od 8. avgusta 2005. godine, koju je tužena potpisala, i čiju verodostojnost niko tokom postupka nije osporio, niti je tužena pružila, niti predložila dokaze tokom postupka da je istu potpisala pod pretnjom, zaključak prvostepenog suda se ne može prihvatiti kao pravilan; da, s obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužilac tuženoj predao iznos od 8.000,00 DEM koji mu ona nije vratila, Apelacioni sud u Beogradu je, primenom odredbe iz člana 557. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao tuženu da vrati iznos koji je primila, odnosno preinačio prvostepenu presudu kojom je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenjeno materijalno pravo.
4. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da joj je osporenom presudom povređeno pravo na pravično suđenje iz odredbe člana 32. stav 1. Ustava, pri čemu povredu ovog prava obrazlaže navodima da je drugostepeni sud doneo osporenu presudu ''bez valjanog obrazloženja'', odnosno preinačio prvostepenu presudu na štetu podnositeljke, ''ne dajući uopšte obrazloženje''.
Ustavni sud konstatuje da je Apelacioni sud u Beogradu u osporenoj presudi izneo jasne, dovoljno obrazložene i u svemu ustavnopravno prihvatljive razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primenio materijalno pravo, odnosno razloge zbog kojih smatra da je podnositeljka u obavezi da tužiocu isplati iznos od 4.000,00 evra sa kamatom kao u drugom stavu izreke osporene presude.
Naime, drugostepeni sud je obrazložio da je, u konkretnom slučaju, u postupku utvrđeno da je podnositeljka ustavne žalbe na ime zajma primila od tužioca iznos od 8.000,00 DEM koji nije vratila, te da je o ovoj pozajmici potpisala priznanicu 8. avgusta 2005. godine. Stoga je ustavnopravno prihvatljiva odluka drugostepenog suda da je ona u obavezi i da isti novac vrati, imajući u vidu da nije pružila niti predložila dokaze da je priznanicu potpisala pod pretnjom. Ovakav zaključak proizlazi iz odredbe člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ'', br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni list SRJ'', br. 31/93, 22/99, 23/99, 35/99 i 44/99), koja propisuje da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta. Stoga nema mesta navodima ustavne žalbe da je Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu ''ne dajući pri tome valjano obrazloženje''.
Konačno, Sud ukazuje da, postupajući u parničnom postupku, u skladu sa načelom slobodne ocene dokaza, sud nije vezan, ograničen ili na bilo koji način uslovljen posebnim formalnim dokaznim pravilima. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je izveo predložene dokaze koje je cenio pojedinačno, i u njihovoj međusobnoj vezi, a nakon toga je drugostepeni sud te iste dokaze prilikom preinačenja presude cenio drugačije u pogledu zaključka o primeni merodavnog materijalnog prava, te je svoju ocenu i obrazložio. Pitanje načina na koji se dokazni postupak sprovodi, kao i pitanje prihvatljivosti i ocene dokaza nije u nadležnosti Ustavnog suda, već redovnih sudova.
Ustavni sud naglašava da odlučujući o ustavnoj žalbi ne može ocenjivati pravilnost zaključaka redovnih sudova, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi i priloženih dokaza, ne proizlazi da je njihovo zaključivanje u osporenim odlukama bilo očigledno proizvoljno, odnosno da sudski postupak u celini nije bio pravičan na način kako je to utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava. Po oceni Ustavnog suda, ustavna žalba, u ovom konkretnom slučaju, ne sadrži takve ustavnopravne razloge na kojima bi se zasnivali navodi o povredi označenog ustavnog prava, već se od Ustavnog suda u suštini zahteva da kao redovan sud oceni zakonitost osporene drugostepene presude.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje.
5. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević