Ustavna žalba odbačena zbog postojanja identičnog postupka pred Ustavnim sudom
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu preduzeća ERC COMMERCE COMPUTERS D.O.O. jer je utvrdio da su navodi žalbe, predmet odlučivanja i razlozi osporene presude istovetni onima u ranije podnetoj ustavnoj žalbi istog podnosioca o kojoj se već vodi postupak.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Petra Jankovića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 10. februara 2016. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Petra Jankovića i utvrđuje da je rešenjima Privrednog suda u Beogradu I. 3664/13 od 4. decembra 2013. godine i IPV(I). 824/13 od 24. decembra 2013. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se rešenje Privrednog suda u Beogradu IPV(I). 824/13 od 24. decembra 2013. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o prigovoru koji je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv rešenja Privrednog suda u Beogradu I. 3664/13 od 4. decembra 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Petar Janković iz Beograda je, 10. januara 2014. godine , podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv rešenja Privrednog suda u Beogradu I. 3664/13 od 4. decembra 2013. godine i IPV(I). 824/13 od 24. decembra 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, „kao i prava na pravičnu naknadu.“
Ustavnom žalbom osporena su navedena rešenja kojima je pravnosnažno odbijen predlog podnosioca ustavne žalbe, kao izvršnog poverioca, da se prinudna naplata troškova parničnog postupka dosuđenih izvršnom ispravom – presudom Pž. 5420/11 od 23. maja 2013. godine izvrši u njegovu korist, prenosom novčanih sredstava na njegov račun, a na osnovu overenog punomoćja kojim je tužilja u parničnom postupku ovlastila podnosioca kao njenog punomoćnika da parnične troškove naplati od tuženog (izvršnog dužnika). Podnosilac ovakvo postupanje Privrednog suda u Beogradu smatra arbitrernim, zbog toga što se, po njegovom mišljenju , na konkretan slučaj ne može primeniti odredba člana 23. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, jer se ne radi o prenosu potraživanja na treće lice na koje ne glasi izvršna isprava.
Predložio je Ustavnom sudu da se usvoji ustavna žalba, utvrdi povreda označenih ustavnih prava i ponište osporeni akti.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, iz sadržine ustavne žalbe i na osnovu uvida u priložene dokaze, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Privredni sud u Beogradu je osporenim rešenjem I. 3664/13 od 4. decembra 2013. godine odbio kao neosnovan predlog za izvršenje izvršnog poverioca Petra Jankovića, ovde podnosioca ustavne žalbe. U obrazloženju rešenja je navedeno: da je izvršni poverilac podneo predlog za izvršenje kojim je tražio da se sprovede izvršenje na celokupnoj imovini izvršnog dužnika, radi naplate parničnih troškova, a uz predlog za izvršenje je dostavljeno punomoćje, koje ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. Zakona o izvršenju i obezbeđenju; da kako izvršni poverilac uz predlog za izvršenje nije priložio dokaz o prenosu ili prelazu potraživanja na punomoćnika, a posebno imajući u vidu činjenicu da je predlog podneo advokat, sud je našao da je predlog izvršnog poverioca neosnovan, te je odlučio kao u izreci rešenja.
Privredni sud u Beogradu je osporenim rešenjem IPV(I). 824/13 od 24. decembra 2013. godine odbio kao nesnovan prigovor izvršnog poverioca i potvrdio prvostepeno rešenje. U obrazloženju rešenja je navedeno: da priloženo punomoćje ne predstavlja javnu ili po zakonu overenu ispravu kojom se dokazuje prelaz ili prenos potraživanja na izvršnog poverioca, odnosno ne predstavlja ispravu iz člana 23. Zakona o izvršenju i obezbeđenju kojom bi poverilac dokazao da je potraživanje na njega preneto ili na drugi način prešlo; da izvršni poverilac nije dostavio ni pravnosnažnu, odnosno konačnu odluku donetu u parničnom, upravnom ili prekršajnom postupku kojom bi takođe, shodno citiranoj odredbi, mogao dokazati prenos ili prelaz potraživanja iz izvršne isprave na njega; da dostavljeno punomoćje može biti osnov za prijem dobrovoljnog ispunjenja obaveze od strane dužnika ali ne i za prenos sredstava u izvršnom postupku.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju se povredu, pored ostalog, ukazuje ustavnom žalbom, jemči se svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 89. stav 1. tačka 4) Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11) (u daljem tekstu: ZPP) je propisano da ako je stranka izdala punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, punomoćnik advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen da od protivne strane primi i naplati dosuđene troškove.
Odredbom člana 23. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 31/11 i 99/11) (u daljem tekstu: ZIO) je propisano da se izvršenje određuje i sprovodi i na predlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršni poverilac, ako ono javnom ili u skladu sa zakonom overenom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneto ili da je na njega na drugi način prešlo pre ili u toku postupka, a ako to nije moguće, prenos ili prelaz potraživanja dokazuje se pravnosnažnom, odnosno konačnom odlukom donetom u parničnom, prekršajnom ili upravnom postupku.
5. Analizirajući osporena rešenja sa stanovišta citiranih propisa i navoda ustavne žalbe, Ustavni sud ukazuje da podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je pravo na pravično suđenje povređeno time što je Privredni sud arbitrerno primenio, odnosno protumačio relevantno procesno pravo sadržano u odredbi člana 23. stav 1. ZIO, pogrešno zaključujući da se navedena odredba primenjuje na konkretan slučaj.
Radi odgovora na postavljeno sporno pravno pitanje mora se najpre poći od odredbe člana 89. stav 1. tačka 4) ZPP, iz čije sadržine, kao što je navedeno, proizlazi da je punomoćnik advokat na osnovu punomoćja izdatog za vođenje parnice ovlašćen da od protivne strane primi i naplati dosuđene troškove. Prema navedenoj odredbi, parnična stranka ima mogućnost da punomoćnika advokata još u toku parnice ovlasti da od protivne strane primi i naplati dosuđene troškove i tada tom punomoćniku u postupku izvršenja nije potrebno da, uz predlog za izvršenje, prilaže posebno punomoćje. Navedenom odredbom punomoćniku je dato novo ovlašćenje koje nije imao do stupanja na snagu ZPP. Naime, takva odredba nije postojala u prethodnom Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS “, br. 125/04 i 111/09 ). Dakle, radi se o posebnoj odredbi ZPP, koja sadrži specijalno pravilo vezano za pravo na primanje i naplatu dosuđenih troškova, te stoga predstavlja izuzetak od pravila propisanog navedenom odredbom ZIO. Sledom svega rečenog, Ustavni sud ocenjuje da se odredba člana 23. stav 1. ZIO ne može tumačiti na način da se njeno dejstvo proširuje i na punomoćnika (advokata) koji, na osnovu overenog punomoćja podnosi predlog za izvršenje, tražeći da se troškovi postupka sa računa izvršnog dužnika prenesu na njegov račun (videti Rešenje Ustavnog suda Už-2549/2014 od 29. juna 2015. godine).
Na osnovu izloženog, Ustavni sud nalazi da je, u konkretnom slučaju, očigledno da je primena procesnog prava bila proizvoljna i arbitrerna, a posledica toga je da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava.
Ovakvo pravno stanovište je već zauzeo u Odluci Už-10353/2013 od 19. novembra 2015. godine.
6. Na osnovu izloženog i odredaba člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je utvrdio povredu prava podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava, poništio rešenje Privrednog suda u Beogradu IPV(I). 824/13 od 24. decembra 2013. godine i odredio da isti sud ponovo odluči o prigovoru koji je podnosilac kao izvršni poverilac izjavio protiv rešenja sudije pojedinaca, odlučujući kao u tač. 1. i 2. izreke.
S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje i da je u tački 2. izreke naloženo otklanjanje štetnih posledica, Ustavni sud nije posebno razmatrao navode o povredi „na pravičnu naknadu.“
7. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić