Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u sporu o naknadi štete
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda u sporu za naknadu štete zbog neizvršenja ugovora o zakupu. Nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje jer navodi žalbe ne ukazuju na povredu ustavnih prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Zorana Radosavljevića iz Zrenjanina na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 11. novembra 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Zorana Radosavljevića izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 127/10 od 20. februara 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zoran Radosavljević iz Zrenjanina je, preko punomoćnika, advokata Miljana Pernata, 15. jula 2010. godine Ustavnom sudu izjavio ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 127/10 od 20. februara 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. Na osnovu navoda ustavne žalbe i dokaza koji su uz žalbu priloženi, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev. 127/10 od 20. februara 2010. godine odbijena revizija tužioca izjavljena protiv presude Okružnog suda u Zrenjaninu Gž. 1942/07 od 20. februara 2008. godine.
Presudom Okružnog suda u Zrenjaninu usvojena je žalba tuženog i preinačena presuda Opštinskog suda u Zrenjaninu P. 1375/07 od 23. oktobra 2007. godine, tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu 640.908,48 dinara sa kamatom, a tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, obavezan da na ime troškova spora plati tuženom iznos od 171.844,00 dinara, kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 13.500,00 dinara, sve u roku od 15 dana pod pretnjom izvršenja.
Okružni sud u Zrenjaninu je našao da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo iz odredaba člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada je dosudio naknadu štete zbog nepredavanja lokala koji je bio predmet ugovora o zakupu između tužioca i tuženog iz razloga što nije dosudio tužiocu stvarno pretrpljenu štetu, već pretpostavljenu štetu za koju po odredbama Zakona o obligacionim odnosima nema osnova. Prema nalaženju drugostepenog suda, izgubljeni iznos zakupnine bi mogao pod određenim uslovima da predstavlja pretrpljenu štetu vlasniku nekretnine, ali ne i zakupcu, za koga je pri tom nesporno utvrđeno da nije ništa platio na ime zakupnine. Tužilac kao zakupac je mogao da pretrpi štetu ukoliko nije uspeo da obavlja svoju delatnost iz razloga što nije mogao da zakupi neki drugi lokal, ili je to mogao, ali uz višu cenu zakupnine. To pak tužilac nije tvrdio, niti je u pobijanoj presudi tako nešto utvrđeno, pa zato nema nikakvog činjeničnog osnova, a zatim ni materijalnopravnog za dosuđeni iznos naknade štete po pobijanoj presudi. Žalba je stoga usvojena, i primenom člana 380. tačka 4) Zakona o parničnom postupku prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan. Kako je tuženi uspeo u ovom sporu, to mu u smislu člana 149. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Okružni sud odlučio da troškovi spora padaju na teret tužioca koji je spor izgubio, te je prvostepenu odluku o troškovima spora preinačio.
Opštinski sud u Zrenjaninu P. 1375/07 od 23. oktobra 2007. godine doneo je presudu kojom se tuženi obavezuje da tužiocu isplati 640.908,48 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. marta 2007. godine do isplate, u roku od 15 dana pod pretnjom prinudnog izvršenja, kao i da na ime parničnih troškova isplati tužiocu iznos od 315.366,08 dinara, u roku od 15 dana, pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Ocenom izvedenih dokaza Opštinski sud je utvrdio da je između tužioca i tuženog pred Opštinskim sudom u Zrenjaninu vođena parnica P. 577/97 u kojoj je tužilac tražio da mu tuženi isplati iznos od 15.356,00 dinara na ime naknade za ulaganja u lokal tuženog, koja je tužilac izvršio dok ga je držao u zakupu. U toku te parnice je kao nesporno utvrđeno koja je ulaganja izvršio tužilac, kao i da je tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, tužbu u toj parnici povukao uz odricanje od tužbenog zahteva i naveo da se u vezi te parnice sa tuženim sporazumeo zaključenjem ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora tuženog. Dana 19. avgusta 1997. godine tužilac i tuženi su zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim je tuženi izdao u zakup novi lokal u ulici Laze Kostića 7/d, i to na period od 1. maja 1998. godine. U ugovoru je navedeno da je zakupnina za ovaj period plaćena u celosti, iako to faktički nije bila.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, u prvostepenom postupku stoji da je zaključenju spornog ugovora o zakupu prethodio dugogodišnji spor između stranaka, te po oceni Opštinskog suda u Zrenjaninu nije bilo nelogično da stranke zaključe ugovor koji će regulisati ulaganja tužioca u lokal tako što će tužilac biti u posedu lokala određen period bez plaćanja zakupnine, te je indikativno da je u parnici P. 577/97 tužilac tužbu povukao dan nakon zaključenja spornog ugovora. Postavlja se pitanje zbog čega bi povlačio tužbu, i to uz odricanje od tužbenog zahteva, da se nije sporazumeo sa tuženim da mu on preda lokal u zakup na četiri godine, kako bi na taj način tužilac stekao određena novčana sredstva kao protivvrednost onoga što je uložio u lokal tuženog, a o čemu se vodila parnica P. 577/97. Sem toga tuženi se sa povlačenjem tužbe saglasio, a da nije tražio parnične troškove, što takođe ukazuje na postojanje određenog sporazuma među strankama. Shodno članu 595. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor o zakupu zaključen na određeno vreme prestaje samim protekom vremena za koji je zaključen, te je i sporni ugovor prestao protekom vremena, što je razlog zbog kojeg tužilac nije mogao tražiti izvršenje ugovora, već samo naknadu štete. Stranke su procenile da vrednost onoga što tuženi iz prethodnih poslovnih odnosa duguje tužiocu predstavlja ekvivalent predaje lokala na četiri godine u posed tužiocu. Prvostepeni sud je ocenio da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati zakupnine već o naknadi štete zbog neizvršenja ugovora, koja je obračunata spram visine zakupnine za četiri godine, a primenom člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, te je izračunato da ona iznosi 640.908,48 dinara i da se šteta koju tužilac u ovom slučaju trpi može ravnati sa vrednošću zakupnine za četiri godine za sporni lokal.
4. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava jemči se svakom pravo na nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega.
5. U sprovedeno prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povreda Ustavom zajemčenog prava podnosioca ustavne žalbe koje je u ustavnoj žalbi označeno. Naime, postupak koji je prethodio osporenoj presudi Vrhovnog kasacionog suda je u svemu bio pravičan, s obzirom da je, prema oceni Ustavnog suda, drugostepeni sud naveo jasne i precizne razloge zbog kojih je smatrao da je prvostepeni sud nepravilno primenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe usvojio i obavezao tuženog da tužiocu, ovde podnosiocu ustavne žalbe, isplati iznos od 640.908,48 dinara, kao i parnične troškove u iznosu od 315.366,08 dinara, nakon čega je u revizijskom postupku Vrhovni kasacioni sud ocenio da podnosilac ustavne žalbe nije pretrpeo štetu u smislu člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da ugovorena zakupnina po navedenom ugovoru nije ni bila plaćena unapred, niti je nominalno bila određena u mesečnom iznosu ili u ukupnom iznosu za ceo period zakupa. Takođe, Ustavni sud konstatuje da podnosilac ustavne žalbe nije naveo razloge koji bi ukazivali na to da je osporena odluka doneta proizvoljnim ili pogrešnim tumačenjem i primenom materijalnog prava, te da ne ispunjava zahteve pravičnosti iz člana 32. stav 1. Ustava. U odsustvu valjanih razloga iz kojih bi proizilazilo da su u parničnom postupku povređene ustavne garancije pravičnog suđenja, Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu ukazuje da nije nadležan da odlučujući o podnetoj ustavnoj žalbi postupa kao instancioni sud u odnosu na redovne sudove i da ispituje zakonitost odluka redovnih sudova.
U postupku po ustavnoj žalbi, Ustavni sud utvrđuje povrede Ustavom zajemčenih prava i ispituje da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u celini bio pravičan, kao i da li je osporenim pojedinačnim aktima podnosiocu ustavne žalbe uskraćeno koje drugo ustavno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je konstatovao da u konkretnoj ustavnoj žalbi nisu navedeni razlozi koji bi se mogli dovesti u vezu sa tvrdnjom podnosioca da mu je osporenom presudom povređeno pravo na pravično suđenje.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić