Odbacivanje neblagovremene ustavne žalbe u prekršajnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje kao neblagovremenu ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja u prekršajnom postupku. Rok od 30 dana za podnošenje žalbe teče od dostavljanja drugostepene odluke, a ne od obaveštenja javnog tužioca o zahtevu za zaštitu zakonitosti.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Bratislava Miloševića iz Kraljeva, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. decembra 2010. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Bratislava Miloševića izjavljena protiv rešenja sudije za prekršaje u Kraljevu Up. 3045/07 (Veza: 4728/07) od 27. maja 2009. godine i rešenja Veća za prekršaje u Kraljevu Vp. 3004/09 od 26. juna 2009. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Bratislav Milošević iz Kraljeva podneo je Ustavnom sudu 17. jula 2010. godine ustavnu žalbu protiv rešenja sudije za prekršaje u Kraljevu Up. 3045/07 (Veza: 4728/07) od 27. maja 2009. godine i rešenja Veća za prekršaje u Kraljevu Vp. 3004/09 od 26. juna 2009. godine. Podnosilac ustavne žalbe je naveo da žalbu izjavljuje zbog „radnji Opštinskog organa za prekršaje Kraljevo u prekršajnom postupku koji je vođen pod brojem Up. 3045/07“, iako iz njegovog zahteva nesumnjivo proizlazi da je ustavna žalba izjavljena protiv rešenja sudije za prekršaje u Kraljevu Up. 3045/07 (Veza: 4728/07) od 27. maja 2009. godine i rešenja Veća za prekršaje u Kraljevu Vp. 3004/09 od 26. juna 2009. godine. U ustavnoj žalbi je, kao povređeno ili uskraćeno ustavno pravo, navedeno da je „postupak pokrenut suprotno zakonu o bezbednosti saobraćaja i protivno zakonu vođen, da je zloupotrebljavan službeni položaj i povređeno pravo sprovođenja zakona u praksi“.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo da je poslednji pravni lek, kojim je „pokušao da ispravi sprovedeno bezakonje“ - inicijativa za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti, koju je podneo Republičkom javnom tužilaštvu i da je od tog organa „zadnje obaveštenje“ primio 21. juna 2010. godine. Zahtevao je da „sudije Ustavnog suda prekinu dalje sprovođenje bezakonja i donesu rešenje - presudu kojom bi poništili – ukinuli nezakonito doneta rešenja na koja ulaže(m) ovu ustavnu žalbu“.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava ili slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu odredbe člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. istog Zakona propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je utvrdio: da je osporenim rešenjem sudije za prekršaje u Kraljevu Up. 3045/07 (Veza: 4728/07) od 27. maja 2009. godine odbačena kao neblagovremena žalba okrivljenog, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljena protiv rešenja sudije za prekršaje Kraljevo Up. 3045/07 od 3. aprila 2009. godine; da je osporenim rešenjem Veća za prekršaje u Kraljevu Vp. 3004/09 od 26. juna 2009. godine odbijena kao neosnovana žalba okrivljenog izjavljena protiv rešenja sudije za prekršaje u Kraljevu Up. 3045/07 (Veza: 4728/07) od 27. maja 2009. godine, koje je i potvrđeno; da je Republičko javno tužilaštvo aktom PTZ. 303/09 od 13. novembra 2009. godine obavestilo podnosioca ustavne žalbe da nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Opštinskog organa za prekršaje u Kraljevu Up. 3045/07, 4728/07 od 3. aprila 2009. godine (u aktu je pogrešno označen donosilac ovog rešenja), kao ni protiv rešenja Veća za prekršaje u Kraljevu Vp. 3004/09 od 26. juna 2009. godine, a po predlozima podnosioca od 1. i 6. oktobra 2009. godine; da je Republičko javno tužilaštvo aktom KTR. 2321/09 od 15. juna 2010. godine obavestilo podnosioca ustavne žalbe da nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih rešenja, a po njegovom ponovljenom podnesku od 16. decembra 2009. godine.
4. Ustavni sud ukazuje da se podnosilac ustavne žalbe pozivaju na odredbe člana 281. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik SRS“, broj 44/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 21/90, 11/92, 6/93, 20/93, 53/93, 67/93, 28/94, 16/97, 37/97, 36/98, 44/98, 65/01 i 55/04), koji je prestao da se primenjuje 1. januara 2010. godine, saglasno završnoj odredbi člana 307. važećeg Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 116/08 i 111/09).
Odredbom člana 264. stav 1. Zakona o prekršajima, koji se sada primenjuje, propisano je da zahtev za zaštitu zakonitosti podiže Republički javni tužilac u roku od tri meseca od dana dostavljanja presude. Dakle, ovlašćenje za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti ima isključivo Republički javni tužilac i ovo ovlašćenje nemaju okrivljeni u prekršajnom postupku. Ustavni sud je stoga ocenio da se zahtev za zaštitu zakonitosti, u prekršajnom postupku, ne može smatrati delotvornim pravnim sredstvom koje mora biti iskorišćeno pre izjavljivanja ustavne žalbe. Ovo iz razloga što isključivo javni tužilac ima mogućnost da koristi ovo pravno sredstvo i što ni okrivljeni, niti njihov branilac ne mogu uticati na odluku javnog tužioca da li će i kada podići takav zahtev, bez obzira na lično podnetu inicijativu, odnosno molbu. Kako zahtev za zaštitu zakonitosti nije pravno sredstvo čije izjavljivanje stoji na raspolaganju okrivljenim u prekršajnom postupku, to se postupak po ovom pravnom sredstvu ne smatra ni pretpostavkom za izjavljivanje ustavne žalbe. Ovakav pravni stav Ustavni sud je već izrazio u više rešenja (videti: Rešenje Už-1557/2009 od 5. novembra 2009. godine). S obzirom na to da iscrpljivanje ovog vanrednog pravnog sredstva u prekršajnom postupku nije pretpostavka za podnošenje ustavne žalbe, to se, prema pravnom stavu Ustavnog suda, blagovremenost ustavne žalbe ceni u odnosu na dan dostavljanja drugostepene odluke kojom je prekršajni postupak pravnosnažno okončan.
Ustavni sud je, krećući se u okviru navoda i zahteva sadržanih u ustavnoj žalbi, utvrdio da je osporeno rešenje Veća za prekršaje u Kraljevu Vp. 3004/09 od 26. juna 2009. godine, kao drugostepena odluka u konkretnom prekršajnom postupku, podnosiocu ustavne žalbe dostavljeno najkasnije 1. oktobra 2009. godine, kada je Republičkom javnom tužilaštvu podneo inicijativu za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti. Imajući u vidu da je ustavna žalba podneta 17. jula 2010. godine, dakle po isteku prekluzivnog roka od 30 dana propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Sud je podnetu žalbu odbacio kao neblagovremenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) istog Zakona.
5. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Bosa Nenadić