Odluka Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja ustavnu žalbu i utvrđuje povredu prava na suđenje u razumnom roku u vanparničnom postupku za lišenje poslovne sposobnosti. Nalaže se hitno okončanje postupka koji, iako po zakonu hitan, traje preko tri godine bez ikakve odluke.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3451/2011
29.05.2013.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: zamenica predsednika Suda dr Marija Draškić, zamenica predsednika Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi B .G. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 29. maja 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba B.G. i utvrđuje da je u vanparničnom postupku koji se vodi pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu R2. 564/10 povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Nalaže se nadležnim sudovima da preduzmu sve neophodne mere kako bi se vanparnični postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
3. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Republike Srbije".
O b r a z l o ž e nj e
1. B .G. iz Beograda podnela je 28. jula 2011. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog po vrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčeno g odredbom člana 32. stav 1. Ustava , u postupku koji se pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu vodi u predmetu R2. 564/10.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da podnositeljka ima 92 godine; da se u predmetu Prvog osnovnog suda u Beogradu R2. 564/10 odugovlači sa postupanjem, umesto da sud bude ažuran u postupku zbog godina podnositeljke ustavne žalbe i značaja koji za nju ima ovaj postupak, koji je po zakonu hitan; da je predlog za lišenje poslovne sposobnosti podnositeljke ustavne žalbe podneo njen sin 16. novembra 2009. godine; da je za postojanje takvog predloga saznala 22. februara 2010. godine u parničnom postupku P. 52933/10; da je parnični postupak P. 41764/10, u kome je podnositeljka ustavne žalbe tužilja, prekinut zbog pokrenutog postupka za lišavanje poslovne sposobnosti; da od po stupajućeg sudije u predmetu lišenja poslovne sposobnosti nije bila obaveštena o tom postupku, zbog čega je uputila dopis sudu 29. marta 2010. godine i priložila dokaze sa zahtevom da se postupak što pre okonča; da se sudiji u vanparničnom postupku ponovo obratila 5. maja 2010. godine sa zahtevom za obustavu postupka, kako bi mogla da ostvari svoja prava u drugim postupcima koji zbog vanparničnog postupka miruju; da se sa istim predlogom obratila sudu 13. maja 2010. godine; da se zbog nepostupanja u predmetu obraćala predsedniku suda 29. marta 2010. godine i 19. aprila 2010. godine; da se urgencijama za hitno postupanje obraćala Vrhovnom kasacionom sudu i Ministarstvu pravde; da joj je Centar za socijalni rad prvobitno odredio privremenog staratelja, ali da je to rešenje poništeno po njenoj žalbi; da joj je Centar za socijalni rad ponovnim rešenjem odredio staratelja , a da je to rešenje potvrđeno u drugostepenom postupku; da je protiv drugostepenog rešenja podnositeljka ustavne žalbe podnela tužbu Upravnom sudu; da je u vanparničnom postupku povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku i da se sve čini da se parnični postupci koje je pokrenula ne završe dok je ona živa. Podnositeljka ustavne žalbe traži od Ustavnog suda da naloži dalje postupanje vanparničnog suda i što brže okončanje vanparničnog postupka.
2. U postupku prethodnog ispitivanja ustavne žalbe, uvidom u priloženu dokumentaciju, utvrđeno je da je pravnosnažnim rešenjem Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu - Odeljenje Stari grad broj 57101-816/2010-1 od 27. decembra 2010. godine podnositeljki ustavne žalbe određen privremeni staratelj, određeno da će poslove staratelja vršiti Gradski cent ar za socijalni rad u Beogradu - Odeljenje Stari grad, a obavezan je privremeni staratelj da se stara o ličnosti, pravima i interesima podnositeljke ustavne žalbe, kao i da preduzima sve pravne poslove i radnje koje su neophodne za zaštitu njenih interesa. Stoga je Ustavni sud, na osnovu odredbe člana 43. stav 1. Poslovnika o radu Ustavnog suda (''Službeni glasnik RS'', br. 24/08, 27/08 i 76/11 ), dopisom od 4. decembra 2012. godine od Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu - Odeljenje Stari grad zatražio da se, u roku od pet dana od dana prijema dopisa, izjasni da li je kao privremeni staratelj saglasan sa podnetom ustavnom žalbom.
Gradski centar za socijalni rad u Beogradu - Odeljenje Stari grad je u svom dopisu broj 57023 - 2023/12 od 15. januara 2013. godine naveo da je u potpunosti saglasan sa ustavnom žalbom B.G.
3. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Prema odredbi člana 82. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US ), ustavna žalba se može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osno vanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
4. Ustavni sud je u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u dokaze dostavljene uz ustavnu žalbu i spise predmeta Prvog osnovnog suda u Beogradu R2. 564/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za donošenje odluke u ovoj ustavnosudskoj stvari:
M.G. iz Beograda podneo je 16. novembra 2009. godine Prvom opštinskom sudu u Beogradu predlog za lišenje poslovne sposobnosti svoje majke B .G. iz Beograda , ovde podnositeljke ustavne žalbe. Predmet se od 1. januara 2010. godine u nadležnosti Prvog osnovnog suda u Beogradu i nosi oznaku R2. 564/10.
Vanparnični sud je dopisom od 18. marta 2010. godine tražio od Centra za socijalni rad - Odeljenje Stari grad da B.G. postavi privremenog staraoca, u smislu odredaba čl. 131. i 132 . Porodičnog zakona. U isto vreme, od predl agača je traženo da dostavi izvod iz matične knjige rođenih za protivnicu predlagača.
Podneskom od 29. marta 2010. godine protivnica predlagača B.G. je tražila ubrzanje vanparničnog postupka, navodeći da nije dobila nijedan dokument koji bi potvrdio da se protiv nje vodi postupak radi lišenja poslovne sposobnosti. U isto vreme, dostavila je i punomoćje kojim je ovlastila J.M. za zastupanje . Podnositeljka ustavne žalbe se podnescima sa istim datumom i sadržinom obraćala Vrhovnom kasacionom sudu i Ministarstvu pravde.
Rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 41764/10 od 5. maja 2010. godine prekinut je postupak po tužbi podnositeljke ustavne žalbe , kao tužilje, protiv tuženog R.B. iz Beograda do pravnosnažnog okončanja postupka koji se vodi pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu R2. 564/10.
Centar za socijalni rad - Odeljenje Stari grad je dopisom od 10. maja 2010. godine obavestio sud da je postavljanje privremenog staraoca B .G. u toku i da ga nije moguće završiti u zadatom roku iz objektivnih razloga.
Protivnica predlagača je 19. jula 2010. godine ponovo tražila ubrzanje vanparničnog postupka.
Centar za socijalni rad - Odeljenje Stari grad obavestio je sud 11. avgusta 2010. godine o postavljanju privremenog staratelja B.G. rešenjem od 6. avgusta 2010. godine, a njen punomoćnik 27. avgusta 2010. godine da je protiv tog rešenja izjavljena žalba.
Centar za socijalni rad - Odeljenje Stari grad je 21. septembra 2010. godine obavestio sud, na njegov zahtev, da je postupak po žalbi u toku, a predlagač je 16. novembra 2010. godine dostavio drugostepeno rešenje kojim je poništeno prvostepeno rešenje o postavljanju privremenog zastupnika protivniku predlagača .
Postupajući po zahtevu suda od 13. decembra 2010. godine , organ starateljstva je 4. januara 2011. godine dostavio svoje rešenje broj 57101-816/2010-1 od 27. decembra 2010. godine, kojim je B.G. ponovo postavio privremenog staratelja.
Vanparnični sud je dopisima od 21. januara i 7. aprila 2011. godine tražio obaveštenje od organa starateljstva o pravnosnažnosti navedenog rešenja od 27. decembra 2010. godine. Organ starateljstva je 4. februara 2011. godine obavestio sud da je predmet B.G. prosleđen Ministarstvu za rad i socijalna pitanja po njenoj žalbi.
Spisi vanparničnog predmeta nalazili su se od 25. januara 2011. godine do 25. marta 2011. godine u parničnom odeljenju Prvog osnovno g sud a u Beogradu, gde su bili združeni spi sima predmeta P. 3200/10 radi uvida.
Organ starateljstva je 12. maja 2011. godine obavestio vanaprnični sud da je žalba B.G. protiv prvostepenog rešenja o postavljanju privremenog staratelja odbijena rešenjem Ministarstva rada i socijalne politike broj 570-03-00043/2011-14 od 15. marta 2011. godine, a da je protiv drugostepenog rešenja B .G. podnela tužbu u upravnom sporu.
Vanparnični sud je 8. jula 2011. godine od Centra za socijalni rad - Odeljenje Stari grad tražio obaveštenje o ishodu upravnog spora.
Spisi predmeta vanparničnog suda nalazili su se u parničnom odeljenju Prvog osnovno g sud a u Beogradu od 27. jula 2011. do 26. avgusta 2011. godine, radi uvida u iste u predmetu tog a suda P. 10874/11.
U podnesku od 10. avgusta 2011. godine protivnica predlagača je navela da je rešenje o postavljanju privremenog staratelja konačno i da nema procesnih smetnji da se vanparnični postupak sprovede. U prilogu je dostavila drugostepeno rešenje Ministarstva rada i socijalne politike od 15. marta 2011. godine.
Organ starateljstva je 23. avgusta 2011. godine obavestio sud da nije doneta odluka u upravnom sporu.
Protivnica predlagača je 14. septembra 2011. godine tražila ubrzanje vanparničnog postupka.
Punomoćnik predlagača je 18. novembra 2011. godine tražio vraćanje spisa predmeta koji su se od 14. novembra 2011. godine nalazili združeni u predmetu Prvog osnovno g sud a u Beogradu koji je u prekidu. Sp isi predmeta su vraćeni 23. novembra 2011. godine.
Vanparnični sud je dopisima od 30. novembra 2011. godine naložio predlagaču i organu starateljstva da dostave broj predmeta Upravn og sud a po tužbi B.G, kao i obaveštenje o ishodu tog postupka, a od organa starateljstva je tražio i spise predmeta broj 57101-816/2010-1.
Protivnica predlagača je 6. decembra 2011. godine tražila ubrzanje vanparničnog postupka, dostavljajući broj predmeta pred Upravnim sudom.
Dopisom od 23. decembra 2011. godine vanparnični sud je tražio od protivnice predlagača da dostavi broj predmeta Upravn og sud a, kao i obaveštenje o ishodu upravnog spora u tom predmetu , a organu starateljstva ponovo je uputio dopis od 30. novembra 2011. godine.
Podneskom od 12. januara 2012. godine protivnica predlagača je obavestila sud da je dostavila tražene podatke. Istovremeno je traži la ubrzanje postupka.
Rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu R2. 564/10 od 20. januara 2012. godine određeno je da se zastane 90 dana sa postupanjem u ovoj pravnoj stvari, jer rešenje o postavljanju privremnog zastupnika nije pravnosnažno zbog podnete tužbe u upravnom sporu pod brojem U. 5080/11, koja nije rešena.
Podneskom od 2. marta 2012. godine protivnica predlagača je obavestila sud da je njena tužba u upravnom sporu odbijena, a kao prilog dostavila je presudu Upravnog suda U. 5080/11 od 26. januara 2012. godine.
Vanparnični sud je 14. marta 2012. godine od organa starateljstva tražio da dostavi pravnosnažno rešenje o postavljanju privremenog staratelja od 27. decembra 2010. godine. Rešenje je dostavljeno 19. marta 2012. godine.
Od organa starateljstva su 3. maja 2012. godine traženi spisi predmeta broj 57101-816/2010-1. Spisi su dostavljeni 21. juna 2012. godine.
Prvo ročište u osporenom vanparničnom postupku održano je 19. juna 2012. godine. Na ročištu je određeno izvođenje dokaza veštačenjem, koje je zakazano za 27. septembar 2012. godine u stanu protivnice predlagača . Izveden je dokaz veštačenjem njenog duševnog stanja i sposobnosti. Sudskim veštacima dat je rok od 30 dana za dostavu pisanog nalaza i mišljenja, a određeno je i da će naredno ročište biti zakazano naknadno.
Nalaz i mišljenje veštaka u pisanom obliku dostavljeni su sudu 18. oktobra 2012. godine , a učesnicima u postupku 15. novembra 2012. godine. Protivnica predlagača je 20. novembra 2012. godine dostavila prigovor na nalaz i mišljenje veštaka.
Naredno ročište u osporenom postupku zakazano je za 5. februar 2013. godine.
5. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnositeljka ustavne žalbe ukazuje, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Za odlučivanje o konkretnoj ustavnopravnoj stvari od značaja su i odredbe sledećih zakona:
Odredbama Zakona o vanparničnom postupku ("Službeni glasnik SRS", br. 25/82 i 48/88 i "Službeni glasnik RS", broj 85/12) propisano je: da se u vanparničnom postupku shodno primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno (član 30. stav 2 .); da je postupak za lišenje, kao i postupak za vraćanje poslovne sposobnosti hitan (član 31. stav 2.).
Odredbom člana 10. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09) bilo je propisano da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova.
Odredbom člana 261. stav 2. i stav 3. tačka 4) Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SRJ", br. 33/97 i 31/2001 i "Službeni glasnik RS", broj 30/10) predviđeno je da se rešenje doneseno u ovom postupku izvršava kad postane izvršno, a da prvostepeno rešenje postaje izvršno dostavljanjem stranci rešenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
Prema odredbi člana 23. Zakona o upravnim spor ovima ("Službeni glasnik RS", broj 111/09), t užba u up ravnom sporu, po pravilu, ne odlaže izvršenje upravnog akta protiv koga je podneta, a po zahtevu tužioca, sud može odložiti izvršenje konačnog upravnog akta kojim je meritorno odlučeno u upravnoj stvari, do donošenja sudske odluke, ako bi izvršenje nanelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla nadoknaditi, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanela veća ili nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, odnosno zainteresovanom licu.
6. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, na čiju povredu se podnositeljka ustavne žalbe poziva, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je konstatovao da je osporeni vanparnični postupak radi lišenja poslovne sposobnosti podnositeljke ustavne žalbe pokrenut predlogom koji je podneo njen sin 16. novembra 2009. godine, da u tom postupku nije doneta nijedna odluka o podnetom predlogu i da u trenutku odlučivanja o ustavnoj žalbi, odnosno posle više od tri godine i dva meseca, postupak još uvek nije okončan.
Ocenjujući samo trajanje osporenog vanparničnog postupka na osnovu prakse Ustavnog suda i standarda međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud nalazi da dosadašnje trajanje o vakve vrste postupka, posebno uzimajući u obzir njegovu hitnost određenu zakonom, ukazuje da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava. Međutim, pored toga, Ustavni sud je imao u vidu i da ocena o razumnom trajanju sudskog postupka zavisi od niza činilaca, pre svega, od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja sudova koji vode postupak, kao i značaja prava za podnosioca.
Ustavni sud stoga , najpre , konstatuje da se u osporenom vanparničnom postupku lišenja poslovne sposobnosti postavljaju relativno složena činjenična i pravna pitanja značajna za donošenje odluke o podnetom predlogu, pa ta pitanja zahtevaju sprovođenje određenih radnji u dokaznom postupku. Vanp arnični sud je dužan da u tom postupku sasluša lice prema kome se postupak vodi, ako je to moguće , da sasluša lica koja mogu da daju potrebna obaveštenja o životu i o ponašanju tog lica i o drugim važnim okolnostima, da pribavi podatke o tim okolnostima od drugih lica koja tim podacima raspolažu i da izvede dokaz veštačenjem duševnog stanja i sposobnosti za rasuđivanje lica prema kome se postupak vodi. Takođe, u ovom postupku sud je dužan da održi ročište, da bi na osnovu rasprave doneo odluku.
Sam postupak i njegov predmet nesumnjivo su od suštinskog značaj a za podnositeljku ustavne žalbe. Podnositeljka ustavne žalbe je u trenutku odlučivanja o ustavnoj žalbi napunila 93 godine, a u postupku se rešava o jednom od osnovnih pitanja njenog građanskopravnog položaja - pitanju njene poslovne sposobnosti, odnosno o mogućnosti da samostalno odlučuje o svojim pravima i obavezama, da zaključuje pravne poslove i da preduzima radnje u postupku pred sudom i drugim organima . Ovo je posebno važno kada se ima u vidu da je u toku nekoliko parničnih postupaka u kojima je podnositeljka ustavne žalbe stranka i u kojima su određivani prekidi postupka zbog pokretanja osporenog vanparničnog postupka .
Ustavni sud konstatuje da podnositeljka ničim nije doprinela dugom vremenskom trajanju sudskog postupka. Naprotiv, angažovala je punomoćnika za zastupanje, a u više navrata tražila je od postupajućeg suda i drugih nadležnih organa da se osporeni vanparnični postupka ubrza.
Ocenjujući postupanje sudova koji su vodili vanparnični postupak, Ustavni sud najpre konstatuje da je prva radnja u osporenom postupku preduzeta posle više od četiri meseca. Zatim je organu starateljstva, od koga je vanp arnični sud tražio da podnositeljki ustavne žalbe postavi privremenog staraoca, trebalo godinu dana da donese konačnu odluku kojom podnositeljki ustavne žalbe postavlja privremenog stara oca. S druge strane, spisi predmeta osporenog postupka su u više navrata od po nekoliko meseci bili združeni spisima tri predmeta u parničnim postupcima u kojima je podnositeljka ustavne žalbe stranka, iako su spisi bili traženi samo na uvid. U vezi sa ovim, Ustavni sud smatra da je potrebno posebno ukazati na stav da za postojanje povrede prava na suđenje u razumnom roku nije od značaja da li je odugovlačenje sudskog postupka uzrokovano postupanjem „odgovornog“ suda, drugog suda ili drugog državnog organa koji je trebalo da dostavi dokaze vezane za predmetni postupak (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava predmetu ''Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske'', od 13. jula 1983. godine, broj 8737/79, stav 29.). Takođe, posle konačnosti rešenja kojim je podnositeljki ustavne žalbe određen privremeni staratelj, nije bilo procesnih smetnji u pogledu njenog zastupanja koje bi onemogućavale nastavak vanparničnog postupka, jer je to rešenje postalo izvršno, a podnositeljka ustavne žalbe u tužbi podnetoj u upravnom sporu nije tražila odlaganje njegovog izvršenja. Međutim, i pored toga, vanparnični sud se oko godinu dana bavio pitanjem okončanja upravnog spora koji je pokrenula podnositeljka ustavne žalbe, da bi tek onda počeo da preduzima druge radnje u daljem toku postupka.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud nalazi da su životno doba podnositeljke ustavne žalbe i suštinski značaj koji za nju ima predmet spora obavezivali vanparnični sud i druge organe da obezbede maksimalnu ažurnost i efikasnost u postupanju , što je i nalog zakonodavca u pogledu ove vrste postupka, a da podnositeljka svojim ponašanjem tokom postupka nije doprinela njegovom trajanju. Stoga Ustavni sud nalazi da je postupanje vanparničnog suda i drugih organa u postupku odlučujuće doprinelo njegovom trajanju i činjenici da ni posle više od tri godine nije doneta nijedna odluka o podnetom predlogu za lišavanje poslovne sposobnosti podnositeljke ustavne žalbe. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u predmetima koji se tiču građanskog statusa i sposobnosti nekog lica potrebno da sudovi i drugi državni organi pokažu posebnu odgovornost u postupanju, što je u konkretnom slučaju, po oceni Ustavnog suda, predstavljalo dodatnu obavezu za sudove da postupaju revnosno i da obezbede napredak u predmetnom vanparničnom postupku (videti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima ''Bock protiv Nemačke'', broj predstavke 11118/84, od 21. novembra 1988. godine i 21. februara 1989. godine, stav 49, ''Mikulić protiv Hrvatske'', broj predstavke 53176/99 od 7. februara 2002. godine, stav 44. i ''Jevremović protiv Srbije'', broj predstavke 3150/05, od 26. juna 2007. godine, stav 81.). Ustavni sud je zato utvrdio da je podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, te je u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
7. Na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke naložio nadležnim organima da preduzmu sve mere kako bi se postupak u predmetu R2. 564/10 okončao u najkraćem roku , a u tački 3. izreke je odlučio , postupajući u granicama zahteva ustavne žalbe da se pravično zadovoljenje podnositeljke ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava u predmetnom slučaju ostvari objavljivanjem ove odluke u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
8. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
ZAMENICA
PREDSEDNIKA VEĆA
dr Marija Draškić