Povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primene poreskih propisa
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i poništio presudu Upravnog suda, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Upravni sud je proizvoljno primenio materijalno pravo, ne praveći razliku između usluga koje ne podležu oporezivanju PDV-om i onih koje su oslobođene plaćanja poreza.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3454/2010
25.09.2013.
Beograd
Ustavni sud, Veliko već e, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi privrednog društva “Amadeus“ d.o.o. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 25. septembra 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba privrednog društva “Amadeus“ d.o.o. i utvrđuje da je presudom Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 5068/10 od 10. juna 2010. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, z ajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbi je.
2. Poništava se presuda Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 5068/10 od 10. juna 2010. godine i određuje se da Upravni sud donese novu odluku po tužbi podnosioca izjavljenoj protiv rešenja Ministarstva finansija – Poreska uprava – Regionalni centar Beograd broj 47-9 15/2007 od 29 . jula 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Privredno društvo “A madeus“ d.o.o. iz Beograda podnelo je Ustavnom sudu, 22. jula 2010. godine , preko punomoćnika Nikole Markovića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 5068/10 od 10. juna 2010. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredb om člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na delotvoran pravni lek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je podnosilac u tužbi izjavljenoj protiv konačnog rešenja o utvrđivanju obaveze plaćanja poreza na dodatu vrednost istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o institutu poreskog oslobođenja, već o slučaju kada izvršene usluge ne podležu plaćanju poreza na dodatu vrednost, jer su izvršene u inostranstvu; da je tu činjenicu sam tuženi organ utvrdio u drugostepenom rešenju, nasuprot stavu iznetom u prvostepenom rešenju; da se obaveza plaćanja poreza na dodatu vrednost ne može zasnivati na nedostacima u računima, već isključivo na postojanju činjenica koje čine osnov za obračunavanje poreza, u skladu sa zakonom; da su u osporenoj presudi netačno navedene tvrdnje podnosioca i odredbe Zakona na koje se pozvao. Prema navodima ustavne žalbe, Upravni sud „ne razlikuje“ navedene institute ili uopšte nije razmatrao i cenio navode iznete u tužbi, čime je povređeno pravo podnosioca na delotvoran pravni lek i „obesmišljeno pravo na vođenje upravnog spora“.
Podnosilac ustavne žalbe, takođe, navodi da mu je osporenom presudom povređeno i pravo na pravično suđenje, jer je Upravni sud netačno naveo zaključak tuženog organa u pogledu prirode usluga koje su pružene preduzeću iz Madrida, prihvatajući „nepostojeći stav“ tuženog organa, a nije razmotrio argumente iznete u tužbi, niti je primenio merodavne odredbe Zakona o porezu na dodatu vrednost.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporeni akt i celokupnu priloženu dokumentaciju, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Rešenjem Ministarstva finansija – Poreska uprava – Filijal a Novi Beograd 1 broj 47-0 1294/2007-0131-010 od 1 1. oktobra 2007. godine podnosiocu ustavne žalbe je u postupku terenske kontrole obračunavanja i plaćanja po reza na dodatu vrednost za period od 1. januara 2005. do 31. decembra 2006. godine utvrđena obaveza plaćanja tog poreza u iznosima označenim u rešenju, sa zateznom kamatom i naložena uplata tih iznosa na odgovarajući račun javnih prihoda. U obrazloženju rešenja prvostepenog organa je navedeno da je u postupku utvrđeno: da je poreski obveznik pružao usluge turističkim agencijama u Republici Srbiji i da je matičnoj kompaniji sa sedištem u Madridu samo pružao usluge „pronalaženja kupaca, a ne marketinške usluge“; da su predmetne usluge izvršene u mestu u kome poreski obveznik obavlja delatnost, zbog čega je bio dužan da u računima ispostavljenim „Amadeus IT Group S.A.“ sa sedištem u Madridu, na ime „naknade za rezervacije“ obračuna PDV; da računi ispostavljeni toj stranoj kompaniji u periodu od 1. marta 2005. do 1. februara 2006. godine ne sadrže vrstu, ni obim usluga, datum prometa dobara, kao ni napomenu o poreskom oslobođenju, protivno odredbama člana 42. stav 3. tač. 4), 5) i 9) Zakona o porezu na dodatu vrednost; da računi ispostavljeni navedenoj kompaniji u periodu od 1. februara 2006. do 30. novembra 2006. godine ne sadrže vrstu i obim usluga, kao ni napomenu o poreskom oslobođenju, protivno odredbama člana 42. stav 3. tač. 4) i 9) istog Zakona. Prvostepeni organ je, takođe, utvrdio da računi koje je poreski obveznik ispostavio „UNHCR“ na ime naknade za korišćenje rezervacionog sistema ne sadrže napomenu o poreskom oslobođenju iz člana 42. stav 3. tačka 9) navedenog zakona, niti poreski obveznik poseduje osnovnu potvrdu o poreskom oslobođenju i original službenog naloga za nabavku dobara i usluga i uvoz dobara bez poreza na dodatu vrednost, suprotno članu 18. Pravilnika o načinu i postupku ostvarivanja poreskih oslobođenja kod PDV sa pravom i bez prava na odbitak prethodnog poreza. U pogledu računa ispostavljenih „Crnogorskom narodnom pozorištu“ iz Podgorice i agenciji „My travel“ iz Nikšića, takođe na ime naknade za korišćenje rezervacionog sisitema, utvrđeno je da ti računi ne sadrže PIB izdavaoca računa, niti napomenu o poreskom oslobođenju, protivno članu 42. stav 3. tač. 1) i 9) navedenog zakona.
Rešenjem Ministarstva finansija – Poreska uprava – Regionalni centar Beograd broj 47-9 15/2007 od 29 . jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv navedenog prvostepenog reš enja Ministarstva finansija. Drugostepeni organ je u obrazloženju svog rešenja konstatovao da je podnosilac u žalbi, pored ostalog, istakao da se radi o neoporezivom prometu i da su jedine usluge koje on pruža „Amadeus IT Group S.A.“ sa sedištem u Madridu, usluge marketinga i ekonomske propagande; da u računima za usluge pružene UNHCR nije iskazao PDV, jer ga je ta međunarodna organizacija obavestila da nije obveznik PDV; da se računi ispostavljeni „agentima“ u Republici Crnoj Gori odnose na usluge korišćenja „Amadeus“ sistema u inostranstvu . Drugostepeni organ je u obrazloženju osporenog rešenja dalje naveo: da prvostepeni organ nije pravilno postupio kada je usluge koje je podnosilac pružao „Amadeus IT Group S.A.“ iz Madrida , tretirao kao usluge rezervacije karata na domaćem tržištu – koje nisu oslobođene obračuna poreza na dodatu vrednost, budući da se u konkretnom slučaju poreski obveznik bavio uslugama promocije „Amadeus“ sistema u cilju širenja korisničke mreže i uslugama istraživanja i praćenja potreba tražišta, kao marketinškim aktivnostima, a koje su u smislu člana 12. stav 3. tačka 4) podtač. (4) i (8) Zakona o porezu na dodatu vrednost, oslobođene obračunavanja tog poreza. Donosilac drugostepenog rešenja je, međutim, ocenio da je pravilno postupio prvostepeni organ kada je na izvršene usluge po predmetnim fakturama obračunao porez na dodatu vrednost, s obzirom na to da ispostavljene fakture ne sadrže vrstu i obim usluga, kao ni napomenu o poreskom oslobođenju, protivno odredbama člana 42. stav 3. tač. 4) i 9) navedenog zakona, zbog čega ne ispunjavaju uslov za poresko oslobođenje iz člana 12. stav 3. tačka 4) Zakona.
Osporenom presudom Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 5068/10 od 10. juna 2010. godine odbijena je kao neosnovana tužba koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio protiv navedenog drugostepenog rešenja Ministarstva finansija. U obrazloženju osporene presude je konstatovano da se tužbom ukazuje da je tuženi utvrdio da se radi o uslugama čije je mesto prometa van teritorije Republike Srbije, ali da su pogrešno prime njene odredbe člana 42. stav 3. tač. 4) i 9 ) Zakona o porezu na dodatu vrednost, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o oslobađanju od poreza na dodatu vrednost. Upravni sud je dalje naveo da iz spisa predmeta i obrazloženja pobijanog rešenja proizlazi : da je pravilno tuženi organ našao da je podnosilac “ za deo naknade za korišćenje rezervacionog sistema ispostavio račune kompaniji „Amadeus IT Group S.A.“ ca sedištem y Madridu “, bez prethodno obračunatog i uplaćenog poreza na dodatu vrednost, suprotno odredbama čl. 12. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrednost; da izdati računi , s obzirom na to da ne sadrže označenu vrstu i obim usluga i napomenu o poreskom oslobođenju, koji su predviđeni odredbama člana 42. stav Z. tač. 4) i 9) Zakona, ne ispunjavaju uslov za poresko oslobođenje predviđeno članom 12. stav 3. tačka 4) navedenog zakona. Taj sud je dalje naveo da je „pravilno tuženi ocenio kao neosnovan navod tužioca da isti pruža marketinške usluge, koje se vrše u poslovnom sedištu korisnika usluga u Madridu, te da zato ne podležu plaćanju poreza na dodatu vrednost, pravilno nalazeći ... da se radi o uslugama nalaženja kupca“. Upravni sud je naveo da je cenio ostale navode tužbe i našao da su isti neosnovani i bez uticaja na rešenje ove upravne stvari, iz razloga što su isticani u žalbi i ocenjeni u obrazloženju pobijanog rešenja kao neosnovani, iz r azloga koje je u svemu kao potpune i pravilne prihvatio i taj sud.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnosilac ukazuje u ustavnoj žalbi , utvrđeno j e da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Ustavni sud je konstatovao da je podnosilac ustavne žalbe ukazao i na povredu prava na delotvoran pravni lek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali je, polazeći od sadržine ustavne žalbe, ocenio da se povreda navedenog prava obrazlaže istim razlozima kao povreda prava na obrazloženu odluku, kao elementa prava na pravično suđenje.
Za odlučivanje o osnovanosti ustavne žalbe od značaja su i sledeće odredbe zakona i drugih propisa:
Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Službeni glasnik RS“, br. 80/02, 84/02, 23/03, 70/03, 55/04, 61/05, 85/05, 62/06 i 61/07) propisano je da se poreska obaveza utvrđuje na osnovu propisa koji su bili na snazi u vreme njenog nastanka, osim ako je, u skladu s ustavom i zakonom, za pojedine odredbe zakona predviđeno da imaju povratno dejstvo (član 5.).
Članom 3. Zakona o porezu na dodatu vrednost („ Službeni glasnik RS“, br. 84/04, 86/04 i 61/05 ) propisano je da su predmet oporezivanja poreza na dodatu vrednost (dalje u tekstu: PDV) isporuka dobara i pružanje usluga koje poreski obveznik izvrši u Republici Srbiji uz naknadu, u okviru obavljanja delatnosti (tačka 1)) i uvoz dobara u Republiku (tačka 2)).
Saglasno odredbama člana 12. navedenog zakona, mesto prometa usluga je mesto u kojem pružalac usluga obavlja svoju delatnost (stav 1); ako se promet usluga vrši preko poslovne jedinice, mestom prometa usluga smatra se mesto poslovne jedinice (stav 2.), a izuzetno od navedenih odredaba, mestom prometa usluga smatra se mesto u kojem primalac usluge obavlja delatnost ili ima poslovnu jedinicu za koju se pruža usluga, odnosno mesto u kojem primalac usluge ima sedište ili prebivalište (stav 3. tačka 4)), ako se radi o uslugamau oblasti ekonomske propagande (podtačka (4)) i obrade podataka i ustupanja informacija (podtačka (8)).
Odeljak VI Zakona (čl. 24. do 26.) sadrži odredbe o poreskom oslobođenju. Članom 24. stav 1. tačka 16) podtačka (2) ovog zakona je predviđeno da se PDV ne plaća na dobra i usluge namenjene za službene potrebe međunarodnih organizacija, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom.
Prema članu 28. stav 2. tačka 1) istog zakona, p ravo na odbitak prethodnog poreza obveznik može da ostvari ako poseduje račun izdat od strane drugog obveznika u prometu o iznosu prethodnog poreza, u skladu sa ovim zakonom.
Odredbom člana 42. stav 1. istog zakona propisano je da je obveznik dužan da izda račun ili drugi dokument koji služi kao račun za svaki promet dobara i usluga drugim obveznicima. U stavu 3. navedenog člana Zakona propisano je da račun naročito sadrži sledeće podatke: naziv, adresu i PIB obveznika - izdavaoca računa (tačka 1)) ; mesto i datum izdavanja i redni broj računa (tačka 2)) ; naziv, adresu i PIB obveznika - primaoca računa (tačka 3)) ; vrstu i količinu isporučenih dobara ili vrstu i obim usluga (tačka 4)) ; datum prometa dobara i usluga i visinu avansnih plaćanja (tačka 5)) ; iznos osnovice (tačka 6)) ; poresku stopu koja se primenjuje (tačka 7)) ; iznos PDV koji je obračunat na osnovicu (tačka 8)) ; napomenu o poreskom oslobođenju (tačka 9)).
Članom 45. Zakona je predviđeno da ministar bliže uređuje u kojim slučajevima nema obaveze izdavanja računa ili mogu da se izostave pojedini podaci u računu, odnosno da se predvide dodatna pojednostavljenja u vezi sa izdavanjem računa.
Pravilnikom o određivanju slučajeva u kojima nema obaveze izdavanja računa i o računima kod kojih se mogu izostaviti pojedini podaci („ Službeni glasnik RS“, br. 105/04, 140/04 i 67/05 ) propisano je da p oreski obveznik koji vrši promet dobara i usluga koji ne podleže oporezivanju, izdaje račun u kojem ne iskazuje podatke iz člana 42. stav 3. tač. 6) - 9) Zakona, već iskazuje ukupan iznos naknade za izvršen promet dobara i usluga i navodi odredbu Zakona kojom je propisano da izvršen promet dobara i usluga ne podleže oporezivanju (član 7. stav 3.).
5. Podnosilac ustavne žalbe smatra da mu je u poreskom postupku koji je pravnosnažno okončan o sporenom presudom Upravnog suda povređeno pravo na pravično suđ enje, jer je u obrazloženju osporenog akta netačno naveden stav tuženog organa u pogledu prirode usluga koje su pružene „Amadeus IT Group S.A.“, sa sedištem u Madridu i netačno su interpretirani navodi njegove tužbe, posebno oni kojima je ukazivao na to da predmetne usluge ne podležu obračunu PDV. Podnosilac, takođe, ističe da je Upravni sud ocenio pravilnim „nepostojeći“ stav tuženog organa, istovremeno prihvatajući u svemu razloge navedene u obrazloženju pobijanog rešenja Ministarstva finansija. Po mišljenju podnosioca ustavne žalbe, u konkretnom slučaju nije bilo mesta primeni odredaba Zakona o porezu na dodatu vrednost kojima se uređuje pravni institut poreskog oslobođenja, budući da se radi o uslugama koje uopšte nisu predmet oporezivanja u smislu ovog zakona, jer su izvršene u inostranstvu.
Ocenjujući osnovanost ustavne žalbe sa stanovišta odredbe člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud najpre konstat uje da je pravilnu primenu materijalnog prava pre svega nadležan da ceni nadležni sud u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova, odnosno konačnih upravnih akata. Međutim, Ustavni sud nalazi da proizvoljna i arbitrerna primena materijalnog prava na štetu podnosioca ustavne žalbe može dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava na pravično suđenje, te da u određenim situacijama, koje prvenstveno zavise od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja i od ustavnopravnih razloga navedenih u ustavnoj žalbi, ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda navedenog ustavnog prava ceni i sa stanovišta primene materijalnog prava.
Ustavni sud, takođe, konstatuje da se ustavna garancija navedenog prava, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom , primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog stanovišta postupajućeg suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da obaveza sudova i drugih državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja da obrazlože svoje odluke ne može biti shvaćena kao obaveza da se u odluci iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. S obzirom na to da se u upravnom sporu proverava zakonitost konačnog upravnog akta na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, to ne postoji obaveza suda da obrazlaže sve navode tužbe ukoliko su oni već isticani u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu i u tom postupku bili ocenjeni.
Ispitujući da li se primena materijalnog prava u konkretnom slučaju može oceniti proizvoljenom, Ustavni sud je, na osnovu navedenih odredaba zakona i podzakonskog akta, konstatovao: da su predmet oporezivanja PDVisporuka dobara i pružanje usluga koje poreski obveznik izvrši u Republici Srbiji; da se mestom prometa usluga smatra mesto u kojem primalac usluge ima sedište – ako se pružaju uslugeu oblasti ekonomske propagande i obrade podataka i ustupanja informacija; da je o bveznik dužan da izda račun za svaki promet dobara i usluga i da je sadržina računa propisana zakonom; da se u računu izdatom za promet dobara i usluga koji ne podleže oporezivanju, ne navodi napomena o poreskom oslobođenju, već odredba zakona kojom je propisano da izvršen promet dobara i usluga ne podleže oporezivanju.
Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da se pred nadležnim upravnim organima i Upravnim sudom kao sporno postavilo pitanje da li su sporne usluge koje je podnosilac ustavne žalbe pružao kopmaniji „Amadeus IT Group S.A.“ iz Madrida predmet oporezivanja u smislu Zakona o porezu na dodatu vrednost.
Ustavni sud konstatuje da je u obrazloženju rešenja prvostepenog organa ocenjeno da usluge koje je podnosilac ustavne žalbe pružao kompaniji „Amadeus IT Group S.A.“, sa sedištem u Madridu ne predstavljaju marketinške usluge, već usluge pronalaženja kupaca, izvršene u mestu u kome poreski obveznik obavlja delatnost i da su kao takve predmet oporezivanja PDV. Ustavni sud, takođe, konstatuje da drugostepeni organ nije prihvatio ocenu prvostepenog organa o prirodi navedenih usluga, već je našao da se podnosilac ustavne žalbe bavio uslugama promocije „Amadeus“ sistema u cilju širenja korisničke mreže i uslugama istraživanja i praćenja potreba tražišta, kao marketinškim aktivnostima koje je pružao kompaniji „Amadeus IT Group S.A.“ iz Madrida . Drugostepeni organ je, pritom, ocenio da su navedene usluge u smislu člana 12. stav 3. tačka 4) podtač. (4) i (8) Zakona o porezu na promet oslobođene obračuna PDV, ali da ispostavljeni računi ne sadrže vrstu i obim usluga, kao ni napomenu o poreskom oslobođenju, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za poresko oslobođenje.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da je Upravni sud u obrazloženju osporene presude u svemu prihvatio stanovište tuženog organa, ne dajući za to nove razloge, Ustavni sud smatra da je u osporenoj presudi proizvoljno primenjeno materijalno pravo na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Ovo stoga što je u obrazloženju konačnog rešenja Ministarstva finansija izražen stav tog organa da usluge koje je podnosilac ustavne žalbe pružao kompaniji „Amadeus IT Group S.A.“ sa sedištem u Madrid u predstavljaju uslugeu oblasti ekonomske propagande i obrade podataka i ustupanja informacija. Saglasno odredbama člana 12. stav 3. tačka 4) podtač. (4) i (8)) Zakona, mestom prometa tih usluga smatra se mesto u kome primalac usluge ima sedište, iz čega sledi da navedene usluge nisu izvršene u Republici Srbiji. Ustavni sud stoga nalazi da je Upravni sud najpre trebalo da utvrdi da li se radi o uslugama koje su oslobođene obračuna PDV ili uslugama koje ne podležu oporezivanju u smislu člana 3. tačka 1) Zakona i, u zavisnosti od toga, da oceni da li se na promet tih usluga može u svemu primeniti odredba člana 42. stav 3. Zakona o obaveznoj sadržini računa.
Ustavni sud, naime, ukazuje da je Pravilnikom o određivanju slučajeva u kojima nema obaveze izdavanja računa i o računima kod kojih se mogu izostaviti pojedini podaci propisano da se u računu koji je izdat za promet usluga koji ne podleže oporezivanju ne navodi napomena o poreskom oslobođenju, već odredba zakona kojom je propisano da izvršen promet usluga ne podleže oporezivanju, a da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su svi računi za usluge pružene „Amadeus IT Group S.A.“ iz Madrida izdati na ime „naknade za rezervacije“ i da sadrže ukupan iznos naknade. Ustavni sud, takođe, ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o poreskom oslobođenju sa pravom na odbitak prethodnog poreza , koji u smislu člana 28. stav 2. tačka 1) Zakona, poreski obveznik može ostvariti samo ako poseduje račun izdat od strane drugog obveznika u prometu o iznosu prethodnog poreza, u skladu sa ovim zakonom. Ustavni sud stoga smatra da je Upravni sud morao da oceni da li u slučaju kada promet dobara i usluga uopšte nije predmet oporezivanja PDV, nedostaci u računu, a posebno izostavljanje odredbe zakona kojom je propisano da taj promet ne podleže oporezivanju, mogu imati za posledicu obračunavanje i naplatu poreza na dodatu vrednost.
Ustavni sud je, takođe, utvrdio da je Upravni sud u obrazloženju osporene presude propustio da oceni navode podnosioca ustavne žalbe kojima je ukazao na to da usluge pružene kopmaniji „Amadeus IT Group S.A.“ iz Madrida nisu predmet oporezivanja PDV, te nema mesta primeni pravnog instituta poreskog oslobođenja, iako ovi navodi podnosioca nisu ocenjeni u obrazloženju drugostepenog rešenja, budući da je upravni organ tek u drugostepenom postupku zauzeo stav da se radi o uslugama koje su oslobođene obračuna PDV. Ovaj sud konstatuje da u obrazloženju osporene presude nije posebno ocenjena priroda usluga koje je podnosilac ustavne žalbe pružao kopmaniji „Amadeus IT Group S.A.“ iz Madrida na ime naknade za rezervacije, u odnosu na usluge izvršene drugim pravnim licima u istom poreskom periodu na ime naknade za korišćenje rezervacionog sistema. Međutim, krećući se u granicama navoda i razloga ustavne žalbe, a imajući u vidu da se u ustavnoj žalbi ne ukazuje na povredu prava učinjenu u delu kojim je odlučivano o poreskoj obavezi koja se odnosi na račune izdate na ime naknade za korišćenje rezervacionog sistema „Amadeus“ UNHCR, „Crnogorskom narodnom pozorištu“ iz Podgorice i agenciji „My travel“ iz Nikšića, Ustavni sud nije razmatrao osporenu presudu Upravnog suda u navedenom delu.
Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 5068/10 od 10. juna 2010. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, z ajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbi je. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13–Odluka US), usvojio ustavnu žalbu , odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Imajući u vidu prirodu učinjene povrede ustavnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, poništio presudu Upravnog suda – Odeljenje u Nišu U. 5068/10 od 10. juna 2010. godine i odredio da se u ponovnom postupku donese nova odluka po tužbi pod nosioca ustavne žalbe izjavljenoj protiv rešenja rešenja Ministarstva finansija – Poreska uprava – Regionalni centar Beograd broj 47-9 15/2007 od 29 . jula 2008. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
7. S obzirom na izloženo , Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević