Povreda prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku zbog zastarelosti
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu oštećenog i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku. Postupak je trajao preko šest godina i okončan je odbijanjem optužbe zbog apsolutne zastarelosti, što je rezultat neefikasnog postupanja sudova i utiče na građanska prava oštećenog.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milorada Vukićevića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. decembra 2011. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Milorada Vukićevića i utvrđuje da je u krivičnom postupku koji se vodio pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu K. 44611/10, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku garantovano odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, koje može ostvariti na način predviđen odredbama člana 90. Zakona o Ustavnom sudu.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milorad Vukićević iz Beograda podneo je 1. avgusta 2011. godine, preko punomoćnika Aleksandra Popare, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije u krivičnom postupku koji se vodio pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu K. 44611/10.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je podnosilac ustavne žalbe bio oštećeni u predmetu Prvog osnovnog suda u Beogradu K. 11446/10, koji je vođen po optužnom aktu Prvog osnovnog javnog tužilaštva u Beogradu, a po krivičnoj prijavi od 17. marta 2005. godine; da je okrivljeni saslušan još 16. marta 2005. godine u prisustvu izabranog branioca koji ga je branio tokom celog postupka i da je priznao izvršenje krivičnog dela u celosti, ali da Prvi osnovni sud u Beogradu i ranije Peti opštinski sud u Beogradu nisu uspeli da donesu prvu i jedinu prvostepenu odluku sve do devet dana uoči zastare; da je Prvi osnovni sud u Beogradu doneo osuđujuću presudu za koju je u momentu izricanja bilo jasno da je “zastarela krivična odgovornost okrivljenog”.
Predložio je da Ustavni sud ustavnu žalbu usvoji i utvrdi da je podosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao i da mu dosudi naknadu nematerijalne štete.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Povodom događaja koji se odigrao 9. marta 2005. godine, Ministarstvo unitrašnjih poslova je 17. marta 2005. godine podnelo krivičnu prijavu Petom opštinskom javnom tužilaštvu u Beogradu protiv G.S. i N.K. zbog krivičnog dela prinude iz člana 62. Krivičnog zakona Republike Srbije i krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 54. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srbije, izvršenog na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Peto opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu je 7. juna 2005. godine podnelo Petom opštinskom sudu u Beogradu optužni predlog protiv G.S. zbog krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 54. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srbije.
Od 1. januara 2010. godine, krivični postupak se vodio pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu K. 11446/10.
Prvi osnovni sud u Beogradu je 4. februara 2011. godine doneo presudu K. 11446/10 kojom je G.S. oglašen krivim, jer je „dana 9. marta 2005. godine, u Beogradu, u ulici B.J. 74-e, u prostorijama fabrike „K“, u stanju uračunjivosti, svestan svog dela čije je izvršenje hteo, sredstvom podobnim da telo teško povredi, lako telesno povredio oštećenog Milorada Vukićevića, na taj način što ga je metalnom šipkom više puta udario po glavi i telu, usled čega je isti zadobio telesne povrede u vidu nagnječenja mekih tkiva u predelu desnog potiljka, leve butine, leve potkolenice i levog ramenog pojasa“, čime je izvršio krivično delo laka telesna povreda iz člana 54. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srbije i izrečena mu je uslovna osuda. Podnosilac ustavne žalbe je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahteva upućen na parnicu.
Apelacioni sud u Beogradu je presudom Kž1. 3034/11 od 29. juna 2011. godine, povodom žalbe okrivljenog i njegovog branioca, a po službenoj dužnosti, preinačio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu K. 11446/10 od 4. februara 2011. godine, te je prema okrivljenom odbio optužbu za navedeno krivično delo usled zastarelosti krivičnog gonjenja.
Sledom iznetog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe, u osporenom krivičnom postupku imao svojstvo oštećenog lica, da je u krivičnom postupku podneo imovinskopravni zahtev i da je optužba prema okrivljenom odbijena usled nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava, na čiju povredu podnosilac ustavne žalbe ukazuje, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 85/05, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP), propisano je: da je oštećeni lice čije je kakvo lično ili imovinsko pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo (član 221. tač. 6)); da će presudu kojom se optužba odbija sud izreći, pored ostalog, ako se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarelosti ili neke druge okolnosti koja trajno isključuje krivično gonjenje (član 354. stav 1. tačka 3)).
Odredbe čl. 201. do 212. ZKP uređuju pitanje imovinsko-pravnog zahteva u krivičnom postupku. Prema odredbi člana 201. stav 1. ZKP, imovinsko-pravni zahtev koji je nastao usled izvršenja krivičnog dela raspraviće se na predlog ovlašćenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak. Odredbama člana 206. ZKP propisano je, pored ostalog, da o imovinsko-pravnom zahtevu odlučuje sud (stav 1.) i da kad sud donese presudu kojom se okrivljeni oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rešenjem obustavi krivični postupak, uputiće ovlašćeno lice da imovinsko-pravni zahtev može ostvarivati u parničnom postupku (stav 3.).
5. Donoseći odluku u ovom ustavnosudskom predmetu, a polazeći od svoje dosadašnje prakse (videti, pored ostalih, Už-261/2007 od 25. decembra 2008. godine, stav 6, Už-408/2008 od 9. jula 2009. godine, stav 6. i Už–452/2009 od 14. jula 2011. godine, stav 5.), kao i prakse Evropskog suda za ljudska prava (videti odluku u predmetu Ristić protiv Srbije od 18. januara 2011. godine, stav 44.), Ustavni sud ističe da se pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, s obzirom na Ustavom utvrđenu sadržinu ovog prava, u krivičnim postupcima pre svega garantuje optuženom licu, jer se u tom postupku odlučuje o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Stoga, oštećeni kao tužilac, privatni tužilac, a ni oštećeni, nemaju ni Ustavom, niti zakonom zajemčeno pravo da će se protiv trećeg lica voditi krivični postupak i da će lice koje je okrivljeno biti i osuđeno, odnosno da će mu biti izrečena određena krivična sankcija. Međutim, imajući u vidu činjenicu da oštećeni kao tužilac, privatni tužilac i oštećeni imaju zakonom propisano pravo da u krivičnom postupku istaknu imovinskopravni zahtev i da se o njemu odluči, kao i da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog dela vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, to se navedena lica mogu pozvati na povredu prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku u onom njegovom delu koji se odnosi na ostvarivanje njihovih građanskih prava (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Boris Stojanovski protiv „Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije“ od 6. maja 2010. godine, stav 36.). U navedenom smislu, oštećeni kao tužilac, privatni tužilac i oštećeni mogu isticati povredu prava na suđenje u razumnom roku u krivičnom postupku u onom njegovom delu koji se odnosi na odlučivanje o „građanskom zahtevu“, odnosno od kada su u tom postupku istakli imovinskopravni zahtev koji je povezan sa materijalnom ili nematerijalnom štetom koju su pretrpeli kao posledicu krivičnog dela (videti presude u predmetima Atanasova protiv Bugarske od 2. oktobra 2008. godine, stav 51. i Boris Stojanovski protiv „Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije“ od 6. maja 2010. godine, stav 40.).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je u konkretnom slučaju utvrdio da podnosilac ustavne žalbe osporava trajanje krivičnog postupka u kome nije bio optužen, već je imao svojstvo oštećenog. Takođe, Ustavni sud je utvrdio da je u osporenom krivičnom postupku podnosilac ustavne žalbe istakao imovinskopravni zahtev, iz čega nesumnjivo proizlazi da je jasno izrazio svoju nameru da traži naknadu štete prouzrokovanu pričinjenom telesnom povredom.
Sledom iznetog, Ustavni sud je ocenio da je podnosilac ustavne žalbe aktivno legitimisan za isticanje povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava.
6. Polazeći od prakse Ustavnog suda, kao i prakse i kriterijuma međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud je ustavnopravnom ocenom sprovedenog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari utvrdio da je u konkretnom slučaju podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Period ocene razumnosti dužine trajanja sudskog postupka koji spada u nadležnost Ustavnog suda, ratione temporis, počeo je 8. novembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Ustav Republike Srbije koji ustanovljava ustavnu žalbu kao pravno sredstvo za zaštitu ljudskih prava i sloboda i svakome jemči pravo na javnu i nepristrasnu raspravu i odlučivanje u razumnom roku. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak, po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, Ustavni sud je stanovišta da prilikom ocene da li je konkretni sudski postupak okončan u okviru razumnog roka ili ne, treba uzeti u obzir celokupni period trajanja krivičnog postupka, od 7. juna 2005. godine, kada je optužnim predlogom nadležnog tužioca krivični postupak pokrenut, pa do 29. juna 2011. godine, kada je Apelacioni sud u Beogradu doneo presudu Kž1. 3034/11 kojom je preinačena presuda Prvog osnovnog suda u beogradu K. 11446/10 od 4. februara 2011. godine i prema G.S. odbijena optužba zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, čime je postupak pravnosnažno okončan.
U smislu prethodno navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju krivični postupak trajao nešto više od šest godina, pri čemu je 33 dana nakon donošenja prvostepene presude nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja.
Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu ukazuje da na ocenu razumne dužine trajanja konkretnog sudskog postupka pored vremena trajanja postupka utiču i drugi činioci, kao što su složenost predmeta o kome se pred sudom raspravlja i odlučuje, ponašanje podnosioca ustavne žalbe tokom postupka, postupanje nadležnih organa koji vode postupak i značaj predmeta raspravljanja za podnosioca žalbe.
S obzirom na to da je Ustavni sud u sprovedenom postupku utvrdio da je predmet optužbe u konkretnom slučaju bilo krivično delo lake telesne povrede, koje se objektivno ne može smatrati složenim, te se upravo stoga za ovo krivično delo, saglasno Zakoniku o krivičnom postupku, vodi skraćeni krivični postupak, kao i da podnosilac ustavne žalbe svojim ponašanjem nije doprineo dužem trajanju postupka, već mu je, naprotiv, bilo u interesu da se postupak što pre okonča kako bi ostvario pravo po osnovu postavljenog imovinskopravnog zahteva, Ustavni sud je ocenio da se šestogodišnje trajanje postupka u kome je prvostepena presuda prvi put doneta tek mesec dana pre nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, može pripisati isključivo neefikasnom i nedelotvornom postupanju sudova koji su vodili prvostepeni postupak, najpre Petom opštinskom sudu u Beogradu, a potom Prvom osnovnom sudu u Beogradu koji je od 1. januara 2010. godine preuzeo nadležnost u ovom postupku.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, broj 109/07), ustavnu žalbu usvojio i utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, te odlučio kao u tački 1. izreke.
7. Na osnovu člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, u konkretnom slučaju, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete, na način predviđen odredbama člana 90. Zakona.
8. Sledom iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević