Odbijanje ustavne žalbe protiv rešenja o produženju pritvora zbog opasnosti od koluzije
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu protiv rešenja o produženju pritvora. Sud je utvrdio da su redovni sudovi dali dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za produženje pritvora zbog opasnosti od uticaja na saučesnika koji je u bekstvu.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Miroslav Nikolić, dr Tijana Šurlan, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Dragana Kolarić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. S . iz Srpskog Krstura, opština Novi Kneževac, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 6. aprila 2023. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. S . izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 16/20 od 7. februara 2020. godine i rešenja istog suda Kv. 96/20 od 19. februara 2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. S . iz Srpskog Krstura, opština Novi Kneževac, podneo je Ustavnom sudu , 9. marta 2020. godine, ustavnu žalbu, preko punomoćnika V . J . Đ, advokata iz Subotice, protiv rešenja Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 16/20 od 7. februara 2020. godine i rešenja istog suda Kv. 96/20 od 19. februara 2020. godine, zbog povrede prava iz člana 27. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Kako se pravo garantovano označenom odredbom navedene Evropske konvencije sadržinski ne razlikuje od prava zajemčenog Ustavom, to Ustavni sud postojanje njegove povrede ceni u odnosu na odgovarajuću odredbu iz člana 31. stav 1. Ustava.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno:
- da je u konkretnom slučaju „sudija za prethodni postupak našao da je predlog Višeg javnog tužilaštva u Zrenjaninu osnovan i da pritvor treba produžiti za još jedan mesec, jer je iz spisa predmeta evidentno da Više javno tužilaštvo iz objektivnih razloga nije moglo da do isteka vremena do kog je pritvor protiv okrivljenih pr vi put produžen završi istragu“; podnosilac ističe da je navedeno paušalan i neosnovan navod, „paušalan je, jer nema obrazloženja zašto VJT od 13. decembra 2019. godine kada je pritvor određen i istraga započela, do 7. februara 2020. godine nije mogao da pribavi snimke komunikacije“;
- da je „u rešenju o određivanju pritvora navedeno da su snimci sačinjeni na osnovu naredbe Kpp. Pov. 218/19, kao dokaz, a u konkretnom slučaju, ispada da ih Više javno tužilaštvo nema. Ako ih nema, onda nema ni osnovane sumnje protiv M.S“;
- da ukoliko sud nije dostavio snimke komunikacije između okrivljenih, odugovlačenje bi bilo protivno odredbi člana 210. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku (dužnost svih državnih organa da postupaju naročito hitno kada je okrivljeni u pritvoru);
- da je neistinitim navođenjem, u osporenim rešenjima, da se moraju pribaviti snimci komunikacije između okrivljenih dovelo do toga da je podnosilac držan u pritvoru;
- da u osporenim rešenjima nije navedeno da „osobite okolnosti ukazuju da će podnosilac ustavne žalbe ometati postupak uticanjem na saučesnika M.M.“, nego je samo navedeno da postoji mogućnost za to („isti bi mogli doći u kontakt sa navedenim saučesnikom“); između osobitih okolnosti (uslov propisan zakonom) i mogućnosti ( na koje se pozivaju pobijana rešenja), postoji suštinska razlika, u tom smislu da „mogućnost“ predstavlja mnogo blaži kriterijum, koji nije propisan Zakonikom o krivičnom postupku, koji je arbitreran (uvek se može tvrditi da je nešto moguće) i koji svakako ne dosež e standard „osobitih okolnosti“; na osnovu ovih činjenica podnosilac ističe da mu pritvor nije produžen na osnovu „razloga propisanih zakonom“; razlog propisan zakonom je „osobita okolnost koja ukazuje da će ometati postupak, a ni u prvostepenom, ni u drugostepenom rešenju nije navedena „osobita okolnost“; neosnovano je zaključeno da je M.M. u bekstvu; u konkretnom slučaju nema naredbe za dovođenje M.M, što znači da je i poternica za njime neosnovano izdata, da mu je pritvor neosnovano određen i što je najvažnije , neosnovano se tvrdi da se on nalazi u bekstvu kao argument za pritvaranje M.S ;
Predloženo je da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava, poništi osporena rešenja, te da dosudi podnosiocu naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja, zatim troškove odbrane pred redovnim sudovima, kao i troškove zastupanja pred Ustavnim sudom. Takođe, podnosilac je zamolio da se hitno odluči o ustavnoj žalbi, jer je lišen slobode ili da se makar privremenom merom naloži da bude pušten na slobodu.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, iz dostavljene dokumentacije i navoda ustavne žalbe , između ostalog, utvrdio da je rešenjem Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 272/19 od 13. decembra 2019. godine prema okrivljenima M. S, ovde podnosiocu ustavne žalbe, M.P. i M.M. određen pritvor.
Pritvor se prema podnosiocu računa od 11. decembra 2019. godina, kada je lišen slobode.
Rešenjem Višeg suda u Zrenjaninu Kv. 771/19 od 25. decembra 2019. godine odbijene su žalbe Višeg javnog tužilaštva u Zrenjaninu i branilaca okrivljenih M. S, M.P. i M.M. izjavljena protiv rešenja Kpp. 272/19 od 13. decembra 2019. godine.
Pritvor prema podnosiocu je produžen rešenjem Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 4/20 od 9. januara 2020. godine, na osnovu člana 211. stav 1. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku. Navedeno rešenje je potvrđeno rešenjem istog suda Kv. 25/20 od 17. januara 2020. godine.
Osporenim rešenjem Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 16/20 od 7. februara 2020. godine produžen je pritvor prema okrivljenima M. S . i M.P. za jedan mesec. Pritvor prema okrivljenima je produžen iz razloga predviđenih članom 211. stav 1. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku.
U obrazloženju ovog osporenog rešenja je, između ostalog, navedeno da je „iz spisa predmeta evidentno da VJT iz objektivnih razloga nije moglo da, do isteka vremena do kog je pritvor protiv okrivljenih bio prvi put produžen završi istragu. Sudija za prethodni postupak nalazi da je okrivljenima potrebno produžiti pritvor, jer u konkretnom slučaju postoje osobite okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni o stankom na slobodi mogli uticati na saučesnika. Naime, postoji tzv. koluziona opasnost tj. opasnost od uticaja na slobodnu volju saučesnika okrivljenog M.M. iz Srpskog Krstura koji još nije saslušan, jer se nalazi u bekstvu i za kojim je naređeno izdavanje poternice, što predstavlja osobite okolnos ti. Njihovim puštanjem na slobodu isti bi mogli doći u kontakt sa navedenim saučesnikom koji još nije saslušan, a koji živi u istom naseljenom mestu gde žive okrivljeni, gde se sva lica međusobno poznaju, što potvrđuju i navodi odbrane okrivljenog M.P, te na taj način uticati na njega kako da iznese svoju odbranu. Bitno je da njihovo prisustvo na slobodi može uticati na volju saučesnika M.M, te time ometati krivični postupak, a što opravdava produženje pritvora“.
Osporenim rešenjem istog suda Kv. 96/20 od 19. februara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca okrivljenih M. S . i M.P. izjavljene protiv rešenja Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 16/20 od 7. februara 2020. godine.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se podnosilac poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost. Lišenje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom (član 27. stav 1.) , kao i da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora, da pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti na još tri meseca i da ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu (član 31. stav 1.).
Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 101/11,121/12, 32/13 i 45/13) propisano je: da pre donošenja pravnosnažne odluke o izricanju krivične sankcije, okrivljenom mogu biti ograničene slobode i prava samo u meri neophodnoj za ostvarenje cilja postupka, pod uslovima propisanim ovim zakonikom (član 10. stav 1.); da se pritvor može odrediti samo pod uslovima predviđenim u ovom zakoniku i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom merom, da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da trajanje pritvora svedu na najkraće neophodno vreme i da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru i da će se u toku celog postupka pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen (član 210. st. 1. do 3.); da se pritvor može odrediti protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo ako postoje okolnosti koje ukazuju da će uništiti, sakriti, izmeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove krivičnog dela ili ako osobite okolnosti ukazuju da će ometati postupak uticanjem na svedoke, saučesnike ili prikrivače (član 211. stav 1. tač ka 2)); da se rešenje o određivanju, produženju ili ukidanju pritvora donosi po službenoj dužnosti ili na predlog stranaka i branioca, da je veće dužno da i bez predloga stranaka i branioca ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rešenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih 30 dana do potvrđivanja optužnice, a po isteku svakih 60 dana nakon potvrđivanja optužnice pa do donošenja prvostepene presude (član 216. st . 2. i 3.).
5. Podnosilac smatra da su mu osporenim rešenjima povređena prava iz člana 27. stav 1. i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda . Ustavni sud je povredu prava na slobodu i bezbednost cenio kroz istaknutu povredu prava iz člana 31. stav 1. Ustava, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju osporava trajanje pritvora.
Podnosilac u ustavnoj žalbi ističe da mu pritvor nije produžen iz razloga propisanih zakonom jer u osporenim rešenjima nije navedeno da „osobite okolnosti ukazuju da će podnosilac ometati postupak uticanjem na saučesnika M.M.“, nego je samo navedeno da postoji mogućnost za to („isti bi mogli doći u kontakt sa navedenim saučesnikom“). Takođe, podnosilac obrazlaže povredu označenog ustavnog prava i time što Više javno tužilaštvo nije pribavilo snimke komunikacije, te je to dovelo do produženja istrage i posledično produženja pritvora podnosiocu. Podnosilac smatra da je postalo upitno i postojanje osnovane sumnje kao standarda za određivanje pritvora.
Ustavni sud, pre svega, naglašava da je sa aspekta zaštite ljudskih prava, pravo na slobodu jedno od osnovnih ljudskih prava zajemčenih Ustavom i da pritvor predstavlja posebno osetljivu meru njegovog ograničenja (videti, pored ostalih, odluke Ustavnog suda Už-8018/2013 od 28. novembra 2013. godine, tačka 5. obrazloženja i Už-4256/2012 od 9. oktobra 2015. godine, tačka 5. obrazloženja). Pored toga, u više svojih odluka, Ustavni sud je zauzeo stanovište da dužina trajanja pritvora koja neće dovesti do povrede Ustavom zajemčenog prava iz člana 31. stav 1. podrazumeva da nadležni sudovi u svojim odlukama navode relevantne i dovoljne razloge kojima opravdavaju trajanje mere pritvora i iskazuju posebnu hitnost u vođenju postupka (videti, pored ostalih, Odluku Už-4940/2010 od 31. marta 2011. godine, tačka 5. obrazloženja).
U odnosu na aspekt proteka vremena, Ustavni sud ističe da je u nadležnosti redovnih sudova da osiguraju da pritvor okrivljenog lica ne prelazi razumni vremenski rok. U tom smislu redovni sudovi su dužni da pažljivo ispitaju opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno da u svakom konkretnom slučaju utvrde i navedu dalje postojanje zakonske osnove za pritvor, te podrobno argumentuju razloge zbog kojih smatraju da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. Ukoliko postupajući sud oceni da okrivljenog treba zadržati u pritvoru, u rešenju mora navesti detaljne i individualizovane razloge za takvu odluku.
Pritvorski osnov na kome se zasnivaju osporene sudske odluke o produženju pritvora definisan je Zakonikom o krivičnom postup ku u članu 211. stav 1. tačka 2). Ustavni sud naglašava da je suština osnova za određivanje/produženje pritvora prema napred navedenom članu Zakonika opasnost po dokaze. Naime, kod ovih slučajeva, okolnosti ukazuju na to da će okrivljeni, između ostalog, ometati postupak uticanjem na svedoke, saučesnike ili prikrivače ( koluziona opasnost) . Reč je o relativno čestom osnovu za određivanje pritvora, koji najčešće prestaje završetkom istrage, imajući u vidu da je u tom momentu najveći broj dokaza prikupljen.
Imajući u vidu napred navedene kriterijume za procenu ustavnosti rešenja o produženju pritvora na koja se žali podnosilac ustavne žalbe, Ustavni sud konstatuje da su osporena rešenja Višeg suda u Zrenjaninu doneta u skladu sa relevantnim odredbama Ustava i Zakonika o krivičnom postupku. Pritvor je prema podnosiocu ustavne žalbe osporenim rešenjem Višeg suda u Zrenjaninu Kpp. 16/20 od 7. februara 2020. godine, a koje rešenje je potvrđeno osporenim rešenje istog suda Kv. 96/20 od 19. februara 2020. godine, produžen za jedan mesec, po zakonskom osno vu iz člana 211. stav 1. tačka 2) ZKP-a. Podnosilac je bio u pritvoru tri meseca računajući od trenutka lišenja slobode 11. decembra 2019. godine, pa do 9. marta 2020 . godine, kada je izjavio ustavnu žalbu.
U odnosu na navedeni pritvorski razlog, u obrazloženju osporenog rešenja Višeg suda u Zrenjaninu Kv. 96/20 od 19. februara 2020. godine je, pored ostalog, navedeno da „po mišljenju veća ovog suda, postoji osnovana sumnja da su okrivljeni M. S . i M.P. izvršili krivično delo nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz člana 350. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika, a koja proizilazi iz dokaza priloženih u spisima predmeta, te pravilno sudija za prethodni postupak nalazi da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora protiv navedenih okrivljenih u smislu odr edbe člana 211. stav 1. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, s obzirom da postoje osobite okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli ometati postupak uticanjem na saučesnika M.M. iz Srpskog Krstura, koji još nije saslušan, jer se nalazi u bekstvu i za kojim je naređeno izdavanje poternice, pa bi puštanjem na slobodu okrivljeni M. S . i M.P. mogli doći u kontakt sa navedenim saučesnikom koji još nije saslušan, a koji živi u istom naseljenom mestu kao i okrivljeni, odnosno Srpskom Krsturu, gde se sva lica međusobno poznaju, te na taj način uticati na njega kako da iznese svoju odbranu. Imajući u vidu navedeno, pravilno je sudija za prethodni postupak zaključio da postoje osobite okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni boravkom na slobodi mogli ometati postupak uticanjem na saizvršioca, pa je produženje pritvora protiv okrivljenih saglasno odredbi člana 211. stav 1. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku neophodna mera za nesmetano vođenje krivičnog postupka, čija svrha se u konkretnom slučaju ne može postići drugom blažom merom“.
Po oceni Ustavnog suda, Viši sud u Zrenjaninu je osporena rešenja zasnovao na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju procesnog prava i postupio je u skladu sa ZKP-om kada je utvrdio da postoje uslovi za produženje pritvora prema podnosiocu ustavne žalbe po označenom zakonskom osn ovu. Nadležni sud je u osporenim o dlukama argumentovano obrazložio postojanje osobitih okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli ometati postupak uticanjem na saučesnika M.M, a koji je u bekstvu. Pri tome, Ustavni sud napominje da je korišćenje termina „mogli“ dato u kontekstu razmatranja postojanja pritvorskog razloga, a na kao stepenovanje elementa „okolnosti“.
Takođe, Ustavni sud je utvrdio da je Viši sud u Zrenjaninu, po službenoj dužnosti, blagovremeno, osporenim rešenjem Kpp. 16/20 od 7. februara 2020. godine ispitao opravdanost produženja pritvora, odnosno utvrdio i naveo dalje postojanje zakonskog osnova za pritvor, obrazlažući razlog zbog kojeg je smatrao da je produženje pritvora opravdano. Nadležni sud je na ustavnopravno prihvatljiv način utvrdio da su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru.
Sa druge strane, ocenjujući navode podnosioca ustavne žalbe koji se odnose na odugovlačenje istrage nedostavljanjem snimaka komunikacije, a što je, po shvatanju podnosioca , dovelo do odugovlačenja pritvora i otva ranja pitanja postojanja osnovane sumnje u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je pritvor prema podnosiocu produžen zbog postojanja koluzione opasnosti, a ne zbog nedostavljanja snimaka. Takođe, Ustavni sud ističe da postojanje osnovane sumnje na kojoj se zasniva lišenje slobode predstavlja suštinski deo garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non kako za određivanje, tako i za produženje mere pritvora. Istovremeno, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da ceni da li na osnovu dokaza na kojima se zasniva rešenje o određivanju ili produženju mere pritvora proizlazi osnovana sumnja da je neko lice izvršilo krivično delo.
Ukoliko podnosilac smatra da je nedostavljanje snimaka komunikacije uticalo na trajanje istrage, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, broj 101/13) od 21. maja 2014. godine, u pravni sistem Republike Srbije uvedeno novo pravno sredstvo – zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku o kome odlučuju nadležni redovni sudovi, a da je od 1. januara 2016. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, broj 40/15), kojim je takođe predviđeno da zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupcima koji su još uvek u toku pruža nadležni redovni sud, a ne Ustavni sud.
Polazeći od svega do sada iznetog, Ustavni sud je ocenio da je nadležni sud u osporenim rešenjima naveo iscrpne i jasne razloge zbog kojih je smatrao da je zadržavanje okrivljenog u pritvoru bilo neophodno radi vođenja krivičnog postupka. Takođe, Ustavni sud napominje da je najkraće neophodno vreme trajanja pritvora relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca i mora se proceniti u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima. Podnosilac se do trenutka izjavljivanja ustavne žal be u pritvoru nalazio tri meseca (računajući od trenutka kada je lišen slobode, pa do trenutka izjavljivanja ustavne žalbe). Stoga je Ustavni sud ocenio da se ova dužina trajanja pritvora objektivno ne može smatrati nerazumno dugom.
Polazeći od svega izloženog i odredaba člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon , 103/15 i 10/23 ), Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu.
6. U pogledu zahteva podnosioca ustavne žalbe za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema osnova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato , pored mnogih drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine (videti internet stranicu Ustavnog suda na : www.ustavni.sud.rs).
7. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.