Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi zbog otkaza ugovora o radu kao tehnološkom višku

Kratak pregled

Ustavni sud odbija ustavnu žalbu samohrane majke protiv presuda kojima je potvrđen otkaz ugovora o radu zbog tehnološkog viška. Sud utvrđuje da Zakon o radu ne pruža posebnu zaštitu samohranim roditeljima u postupku rešavanja viška zaposlenih, osim tokom porodiljskog odsustva.

Tekst originalne odluke

Republika Srbija
USTAVNI SUD
Už-357/2008
03.12.2010.
Beograd

Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Bosa Nenadić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Ljubice Roksandić iz Ravnog Sela, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 3. juna 2010. godine, doneo je

 

 

O D L U K U

Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Ljubice Roksandić izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Vrbasu P1. 57/06 od 17. novembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 1031/07 od 19. aprila 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1097/07 od 4. oktobra 2007. godine.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

1. Ljubica Roksandić iz Ravnog Sela je 25. marta 2008. godine podnela Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Vrbasu P1. 57/06 od 17. novembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 1031/07 od 19. aprila 2007. godine i presude Vrhovnog suda Srbije Rev. II 1097/07 od 4. oktobra 2007. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije iz člana 21. stav 3. Ustava Republike Srbije, prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta iz člana 25. Ustava, prava na poštovanje dostojanstva ličnosti na radu iz člana 60. stav 4. Ustava i prava na posebnu zaštitu samohranog roditelja iz člana 66. stav 1. Ustava.

U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je podnositeljka ustavne žalbe podnela tužbu protiv poslodavca radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, koje je doneto zbog prestanka potrebe za radom podnositeljke (tehnološki višak); da se iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u predmetnom parničnom postupku “na jasan i nedvosmislen način može zaključiti da osporeno rešenje predstavlja finalni cilj i rezultat smišljenog i fraudoloznog ponašanja tuženog usmerenog na konstantno i ničim izazvano šikaniranje podnositeljke ustavne žalbe“; da su osporenim presudama povređena prava podnositeljke ustavne žalbe zajemčena odredbama člana 21, člana 25. i člana 60. stav 4. Ustava; da je tuženi poslodavac kao korektivni kriterijum za utvrđivanje viška zaposlenih predvideo da “ukoliko su oba supružnika proglašeni za tehnološki višak, samo jedan od njih može biti proglašen viškom“ i da je, u tom smislu, poslodavac trebao da utvrdi i poseban kriterijum za “samohrane majke koje školuju svoju decu, a pri tome su teško bolesne“, te da je osporenim presudama povređeno i pravo podnositeljke na posebnu zaštitu samohranog roditelja zajemčeno odredbom člana 66. stav 1. Ustava. Podnositeljka ustavne žalbe predlaže da Ustavni sud usvoji žalbu i “preinači ili ukine osporene presude“.

2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.

3. Ustavni sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:

Ljubica Roksandić, ovde podnositeljka ustavne žalbe, je 15. marta 2006. godine podnela Opštinskom sudu u Vrbasu tužbu protiv tuženog A.D. “Carnex“ iz Vrbasa, radi poništaja rešenja tuženog o otkazu ugovora o radu usled prestanka potrebe za radom tužilje.

Opštinski sud u Vrbasu je 17. novembra 2006. godine doneo osporenu presudu P1. 57/06, kojom je odbio tužbeni zahtev tužilje. U obrazloženju osporene prvostepene presude je navedeno: da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio da je 26. decembra 2005. godine tuženi doneo Predlog programa za rešavanje viška zaposlenih, koji je sačinjen na način i u skladu sa odredbama člana 155. Zakona o radu i koji sadrži sve elemente propisane navedenim zakonom; da je tuženi dostavio predlog programa nadležnoj republičkoj organizaciji za zapošljavanje i reprezentativnim sindikatima radi davanja mišljenja o istom; da su Nacionalna služba za zapošljavanje – Odeljenje za viškove zaposlenih i socijalni program – Filijala Novi Sad, Savez samostalnih sindikata i Sindikat A.D. “Carnex“ “Nezavisnost“ dostavili tuženom poslodavcu mišljenje o predlogu programa i predlog mera za zapošljavanje viška zaposlenih; da je tuženi razmotrio navedena mišljenja i predlog mera, te je 16. januara 2006. godine doneo program rešavanja viška zaposlenih; da je prvostepeni sud zaključio da je tuženi sproveo postupak na način i pod uslovima propisanim Zakonom o radu pre nego što je tužilji otkazao ugovor o radu i da je tužilja bila u istom položaju kao i ostali radnici koji su sa njom proglašeni tehnološkim viškom.

Postupajući po žalbi tužilje, Okružni sud u Novom Sadu je osporenom presudom Gž. 1031/07 od 19. aprila 2007. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, istaknuto: da su irelevantni navodi žalbe koji se odnose na nezakonito raspoređivanje tužilje na druge odgovarajuće poslove, jer je predmet tužbenog zahteva u ovoj pravnoj stvari bio poništaj rešenja tuženog o otkazu ugovora o radu; da tužilja u toku prvostepenog postupka nije isticala da je postojala mogućnost njene prekvalifikacije.

Odlučujući o reviziji tužilje, Vrhovni sud Srbije je osporenom presudom Rev. II 1097/07 od 4. oktobra 2007. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju osporene revizijske presude je navedeno: da je osporeno rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu zakonito, u smislu člana 179. tačka 9) Zakona o radu; da je prestala potreba za radom tužilje još 2003. godine, kada su poslovi koje je ona obavljala preneti u nadležnost direkcije tuženog u Vrbasu i da su neosnovani navodi tužilje da joj je otkazan ugovor o radu iz šikanoznih razloga.

4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu u ustavnoj žalbi poziva, utvrđeno je: da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, kao i da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1, 2. i 3.); da je fizički i psihički integritet nepovrediv i da niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, niti podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima bez svog slobodno datog pristanka (član 25.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.); da porodica, majka, samohrani roditelj i dete u Republici Srbiji uživaju posebnu zaštitu, u skladu sa zakonom, da se majci pruža posebna podrška i zaštita pre i posle porođaja, da se posebna zaštita pruža deci o kojoj se roditelji ne staraju i deci koja su ometena u psihičkom ili fizičkom razvoju i da deca mlađa od 15 godina ne mogu biti zaposlena niti, ako su mlađa od 18 godina, mogu da rade na poslovima štetnim po njihovo zdravlje ili moral (član 66.).

Odredbama Zakona o radu (“Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05 i 54/09), kojima je regulisano rešavanjr viška zaposlenih, je propisano: da je poslodavac dužan da, pre donošenja programa rešavanja viška zaposlenih, u saradnji sa reprezentativnim sindikatom kod poslodavca i republičkom organizacijom nadležnom za zapošljavanje, preduzme odgovarajuće mere za novo zapošljavanje viška zaposlenih (član 154.); da program naročito sadrži, pored ostalog, kriterijume za utvrđivanje viška zaposlenih, da je poslodavac dužan da predlog programa dostavi sindikatu iz člana 154. ovog zakona i republičkoj organizaciji nadležnoj za zapošljavanje, najkasnije osam dana od dana utvrđivanja predloga programa, radi davanja mišljenja i da program donosi upravni odbor, a kod poslodavca kod koga nije obrazovan upravni odbor – direktor, odnosno preduzetnik (član 155. stav 1. tačka 4) i član 155. st. 2. i 3.); da je sindikat iz člana 154. ovog zakona dužan da dostavi mišljenje na predlog programa u roku od 15 dana od dana dostavljanja predloga programa, da je republička organizacija nadležna za zapošljavanje dužna da, u roku iz stava 1. ovog člana, dostavi poslodavcu predlog mera u cilju da se spreče ili na najmanju meru smanji broj otkaza ugovora o radu, odnosno obezbedi prekvalifikacija, dokvalifikacija, samozapošljavanje i druge mere za novo zapošljavanje viška zaposlenih i da je poslodavac dužan da razmotri i uzme u obzir predloge republičke organizacije nadležne za zapošljavanje i mišljenje sindikata, i da ih obavesti o svom stavu u roku od osam dana (član 156.); da kriterijum za utvrđivanje viška zaposlenih ne može da bude odsustvovanje zaposlenog sa rada zbog privremene sprečenosti za rad, trudnoće, porodiljskog odsustva, nege deteta i posebne nege deteta (član 157.); da je poslodavac dužan da pre otkaza ugovora o radu, u smislu člana 179. tačka 9) ovog zakona, zaposlenom isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu (član 158. stav 1.)

Odredbom člana 179. tačka 9) istog Zakona je propisano da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, i to ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla.

5. Ispitujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta navedenih odredaba Ustava i zakona, Ustavni sud je ocenio da osporenim presudama nije povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na posebnu zaštitu samohranog roditelja.

Naime, odredbom člana 66. stav 1. Ustava je zajemčena posebna zaštita porodici i određenim kategorijama lica (majka, samohrani roditelj i dete) u Republici Srbiji, u skladu sa zakonom, dok su odredbama člana 66. st. 2, 3. i 4. Ustava utvrđena prava i zabrane koja podrazumevaju posebnu zaštitu majke i deteta. Po stanovištu Ustavnog suda, iz navedenih odredaba Ustava proizlazi da su zakonodavcu preneta ovlašćenja da uredi prava kojima se obezbeđuje posebna zaštita samohranog roditelja, kao i način ostvarivanja tih prava navedene socijalno osetljive kategorije. U tom smislu, Zakon o radu je, kao opšti propis koji reguliše prava i obaveze iz radnog odnosa, propisao određena prava i mehanizme kojima se garantuje posebna zaštita samohranim roditeljima – samohrani roditelj koji ima dete do sedam godina života ili dete koje je težak invalid može da radi prekovremeno, odnosno noću, samo uz svoju pismenu saglasnost; otac deteta može da koristi pravo na porodiljsko odsustvo u slučaju kad majka napusti dete, umre ili je iz drugih opravdanih razloga sprečena da koristi to pravo (izdržavanje kazne zatvora). Pored toga, odredbom člana 157. Zakona o radu je propisano da kriterijum za utvrđivanje viška zaposlenih ne može da bude odsustvovanje zaposlenog sa rada zbog porodiljskog odsustva, pa je samim tim, po oceni Ustavnog suda, u postupku rešavanja viška zaposlenih zbog tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena kod poslodavca zaštićena kategorija samohranih roditelja samo u slučaju kada koriste pravo na porodiljsko odsustvo. S obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da u drugim slučajevima u postupku rešavanja viška zaposlenih zakonom nije obezbeđena posebna zaštita samohranim roditeljima, odnosno da poslodavac nema obavezu da izuzme iz programa navedenu kategoriju lica.

Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da su osporene presude zasnovane na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog prava, te da su postupajući sudovi obrazložili svoje pravno stanovište u ovoj pravnoj stvari, tako da se ne može smatrati da je to pravno stanovište posledica proizvoljnog tumačenja od strane sudova i neprihvatljive primene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim presudama, u konkretnom slučaju, nije povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na posebnu zaštitu samohranog roditelja zajemčeno odredbom člana 66. stav 1. Ustava.

Po oceni Ustavnog suda, ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge koji bi ukazivali da je osporenim presudama povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na poštovanje dostojanstva ličnosti na radu, zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava. Naime, u parničnom postupku povodom koga je ustavna žalba podneta je odlučivano o tužbenom zahtevu podnositeljke ustavne žalbe za poništaj rešenja tuženog poslodavca o otkazu ugovora o radu, odnosno o zakonitosti rešenja o otkazu ugovora o radu, a ne o pravima podnositeljke ustavne žalbe po osnovu rada koja se odnose na zaštitu moralnog integriteta zaposlenih. Ustavni sud je, takođe, konstatovao da ustavna žalba ne sadrži razloge koji bi se mogli dovesti u vezu sa povredom načela zabrane diskriminacije iz člana 21. stav 3. Ustava i prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta iz člana 25. Ustava.

Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba u celini neosnovana, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu (“Službeni glasnik RS“, broj 109/07), ustavnu žalbu odbio.

6. Na osnovu izloženog i odredbe člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.

 

PREDSEDNIK

USTAVNOG SUDA

dr Bosa Nenadić

 

Slični dokumenti

Semantička pretraga sudske prakse

Pronađite relevantne pravne dokumente koristeći veštačku inteligenciju.