Odbačena ustavna žalba za naknadu štete zbog neosnovanog krivičnog postupka
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu bivšeg policajca koji je tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade nakon oslobađajuće presude. Sud je potvrdio stavove redovnih sudova da vođenje krivičnog postupka okončanog oslobađajućom presudom samo po sebi ne dokazuje nezakonit rad državnih organa.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Milovca iz Novog Sada, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 24. marta 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Milovana Milovca izjavljena protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1537/10 od 7. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 3015/07 od 4. juna 2009. godine i presude Opštinskog suda u Novom Sadu P. 1151/07 od 13. marta 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milan Milovac iz Novog Sada izjavio je preko punomoćnika Dragana Simića, advokata iz Novog Sada 2. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev. 1537/10 od 7. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 3015/07 od 4. juna 2009. godine i presude Opštinskog suda u Novom Sadu P. 1151/07 od 13. marta 2007. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na rehabilitaciju i naknadu štete, prava na jednaku zaštitu prava i prava na rad, zajemčenih članom 32. stav. 1, članom 35, članom 36. stav 1. i članom 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
3. Na osnovu navoda ustavne žalbe i dokaza koji su uz žalbu priloženi, Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni kasacioni sud doneo osporenu presudu Rev. 1537/10 od 7. aprila 2010. godine kojom je odbio kao neosnovanu reviziju tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljenu protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 3015/07 od 4. aprila 2009. godine. Pobijanom drugostepenom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je prvostepena presuda. Osporenom presudom Opštinskog suda u Novom Sadu P. 1151/07 od 13. marta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu tužena Republika Srbija na ime izgubljene zarade za period od aprila 1994. godine do septembra 2003. godine isplati sume bliže navedene u izreci sa zateznom kamatom, po osnovu naknade štete nastale zbog pokretanja i neosnovanog vođenja krivičnog postupka.
U postupku je utvrđeno: da je tužilac bio u radnom odnosu u Ministarstvu unutrašnjih poslova (u daljem tekstu: MUP) kao policajac u periodu od 1982. godine do 1994. godine; da mu je radni odnos prestao jer više nije ispunjavao uslove za prijem u MUP iz člana 34. stav 1. tačka 2) u vezi člana 45. tada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik RS", br. 44/91, 79/91, 54/96, 17/99, 33/99, 25/00, 8/01 i 106/03); da je protiv tužioca pokrenuta istraga zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično delo nedozvoljene trgovine; da je u krivičnom postupku tužilac pravosnažnom presudom K. 483/94 od 2. novembra 1994. godine oslobođen optužbe; da je u radnom sporu koji je podnosilac ustavne žalbe kao tužilac vodio pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu u predmetu P1. 435/95, Vrhovni sud Srbije povodom istaknutog zahteva za zaštitu zakonitosti presudom Gzz. 21/96 od 3. aprila 1996. godine preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio poništaj rešenja o prestanku radnog odnosa i reintegraciju.
Vrhovni kasacioni sud je ocenio: da lice koje je oslobođeno od optužbe u redovnom postupku, kao u ovom slučaju, nema pravo na naknadu štete zbog vođenja krivičnog postupka; da postupci policijskih organa, javnog tužioca, istražnog sudije i sudije na pretresu u slučaju postojanja osnova sumnje i osnovane sumnje da je izvršeno krivično delo, ako su preduzeti po pravilima procedure koju propisuju tada važeći Zakon o unutrašnjim poslovima i Zakon o krivičnom postupku, ne predstavljaju osnov za naknadu materijalne ili nematerijalne štete jer su zansovani na zakonu; da je pravilno stavnovište drugostepenog suda da samo vođenje krivičnog postupka koji je okončan donošenjem oslobađajuće presude ne predstavlja dokaz nezakonitog rada javnog tužioca i suda; da s obzirom na to da u radnjama parničnog suda nema protivpravnnosti nisu isupnjeni uslovi za naknadu štete ni po oštim pravilima.
4. Podnosilac ustavne žalbe smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda povređena prava zajemčena odredbama čl. 32, 35, 36. i 60. Ustava.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava jemči se svakom pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Prema odredbi člana 35. stav 1. Ustava, ko je bez osnova ili nezakonito lišen slobode, pritvoren ili osuđen za kažnjivo delo ima pravo na rehabilitaciju, naknadu štete od Republike Srbije i druga prava utvrđena zakonom.
Odredbama člana 36. Ustava jemči se jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.) i utvrđuje se da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (stav 2.).
Odredbom člana 60. stav 4. Ustava zajemčeno je da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa i da se niko tih prava ne može odreći.
5. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je utvrdio da se u ustavnoj žalbi ne navode ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na postojanje povreda Ustavom zajemčenih prava podnosioca ustavne žalbe koja su u ustavnoj žalbi označena. Naime, Vrhovni kasacioni sud je u osporenoj odluci naveo razloge zbog kojih je smatrao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da vođenje krivičnog postupka koji je okončan donošnjem oslobađajuće presude ne predstavlja dokaz nezakonitog rada javnog tužioca i suda, a podnosilac ustavne žalbe nije naveo razloge koji bi ukazivali na to da je osporena revizijska odluka doneta proizvoljnim ili pogrešnim tumačenjem i primenom materijalnog prava, te da ne ispunjava zahteve pravičnosti iz člana 32. stav 1. Ustava. U odsustvu valjanih razloga iz kojih bi proizilazilo da su u parničnom postupku povređene ustavne garancije pravičnog suđenja, Ustavni sud ne može preispitivati ocenu redovnih sudova.
Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu ukazuje da nije nadležan da odlučujući o podnetoj ustavnoj žalbi postupa kao instancioni sud u odnosu na redovne sudove. U postupku po ustavnoj žalbi, Ustavni sud utvrđuje povrede Ustavom zajemčenih prava i ispituje da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u celini bio pravičan, kao i da li je osporenim pojedinačnim aktom podnosiocu ustavne žalbe uskraćeno koje drugo ustavno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je konstatovao da u ustavnoj žalbi nisu navedeni razlozi koji bi se mogli dovesti u vezu sa tvrdnjom podnosioca da su mu osporenim presudama Vrhovnog kasacionog suda i nižestepenih sudova povređena navedena Ustavom zajemčena prava.
Ustavni sud je konstatovao da uz ustavnu žalbu podnosilac nije dostavio dokaze za navode da mu je osporenim presudama povređeno pravo na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava. Naime, podnosilac nije dostavio pravosnažne presude kojima bi dokazao svoju tvrdnju da su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji drugi sudovi u Republici Srbiji tužbene zahteve usvajali, odnosno da je najviši sud u Republici o istom spornom pravnom pitanju zauzeo drugačiji pravni stav.
Takođe, utvrđeno je da u parničnom postupku koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe nije odlučivano o pravima podnosioca garantovanim članom 60. stav 4. Ustava, već o njegovom zahtevu za naknadu štete zbog neosnovanog pokretanja i vođenja krivičnog postupka, pa je ustavna žalba u odnosu na povredu Ustavom zajemčenog prava na rad rationae materie nedopuštena.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević