Odbacivanje ustavne žalbe izjavljene protiv osuđujuće krivične presude
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu podnetu zbog povrede prava na pravično suđenje. Podnosilac je tvrdio da je osuđen samo na osnovu iskaza saokrivljenog, ali sud je utvrdio da je osporavanje ocene dokaza u nadležnosti redovnih sudova.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: sudija dr Agneš Kartag Odri, koja vrši funkciju predsednika i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Dragiša Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Damira Sarića iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 3. februara 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Damira Sarića izjavljena protiv presude Opštinskog suda u Subotici K. 704/09 od 7. decembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.I 1771/10 od 28. juna 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Damir Sarić iz Subotice, preko punomoćnika Viktora Juhasa Đurića, advokata iz Subotice, podneo je Ustavnom sudu 2. avgusta 2010. godine ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Subotici K. 704/09 od 7. decembra 2009. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.I 1771/10 od 28. juna 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je navedeno: da je osporenom prvostepenom presudom podnosilac ustavne žalbe oglašen krivim za izvršenje krivičnog dela teške krađe samo na osnovu iskaza jednog od saoptuženih I.T, koji nije potvrđen nijednim drugim dokazom, a koji je u suprotnosti sa odbranama podnosioca i druge saoptužene A.K; da iz člana 18. st. 1. i 3. ZKP suštinski proizlazi da je priznanje jednog od saoptuženih nedovoljno za osuđujuću presudu drugog saoptuženog, a nedovoljno je zato što optuženi po zakonu nisu dužni da govore istinu, tako da uvek ostaje mesta sumnji da li su govorili istinu, pogotovo u situaciji u kojoj drugi saoptuženi tvrde suprotno; da pravično suđenje podrazumeva da je teret dokazivanja na javnom tužiocu koji treba da dokaže navode optužnice van razumne sumnje i obavezu suda da u slučaju sumnje odluči u korist optuženog; da su i prvostepeni i drugostepeni sud, time što su podnosioca osudili za izvršenje navedenog krivičnog dela, iako je jedini dokaz protiv njega za to delo bio iskaz saoptuženog I.T, oslobodili javnog tužioca tereta dokazivanja van razumne sumnje i taj standard dokazivanja snizili; da je sve opisano dovelo do povrede prava podnosioca na pravično suđenje, jer ga je sud osudio na osnovu nedovoljnih dokaza i jer je odbio da sumnju razreši u njegovu korist. Podnosilac ustavne žalbe je zahtevao da Ustavni sud utvrdi povredu označenog ustavnog prava, poništi osporene presude i naknadi mu troškove zastupanja pred Ustavnim sudom u opredeljenom iznosu.
2. Odredbom člana 170. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava ili slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu odredbe člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
3. U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je utvrdio: da je osporenom prvostepenom presudom Opštinskog suda u Subotici K. 704/09 od 7. decembra 2009. godine okrivljeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, pored ostalih saokrivljenih, oglašen krivim za izvršenje produženog krivičnog dela teške krađe iz člana 204. stav 1. tačka 1. u vezi sa čl. 33. i 61. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09 i 111/09) i izrečene su mu kazna zatvora u trajanju od dve godine i četiri meseca i mera bezbednosti obavezno lečenje narkomana; da su osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.I 1771/10 od 28. juna 2010. godine odbijene kao neosnovane žalbe Opštinskog javnog tužilaštva u Subotici, okrivljenih i njihovih branilaca izjavljene protiv osporene prvostepene presude, koja je i potvrđena; da je u obrazloženju osporene drugostepene presude, na trećoj stranici, Apelacioni sud u Novom Sadu naveo da „suprotno žalbenim navodima okrivljenog Damira Sarića i njegovih branilaca ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je okrivljeni Damir Sarić učinio krivična dela ... posebno imajući u vidu da je okrivljeni negirao izvršenje krivičnog dela iz tačke jedan, a što je prvostepeni sud cenio, ali u sklopu i ostalih izvedenih dokaza, a posebno sa odbranom okrivljenog I.T, koji je detaljno opisao ulogu okrivljenog Damira Sarića i prisustvu okrivljene A.K. ... posebno imajući u vidu da ista, kako je to naveo prvostepeni sud, živi u vanbračnoj zajednici sa okrivljenim Damirom Sarićem osam godina“.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava zajemčeno je pravo na pravično suđenje i utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama člana 18. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) propisano je da izvedene dokaze koji su od značaja za donošenje sudske odluke sud ocenjuje po slobodnom sudijskom uverenju i da presudu ili rešenje koje odgovara presudi sud može zasnovati samo na činjenicama u čiju je izvesnost potpuno uveren (stav 1.), kao i da kada postoji sumnja u pogledu odlučnih činjenica koje čine obeležje krivičnog dela ili od kojih zavisi primena neke druge odredbe Krivičnog zakonika, sud će u presudi ili rešenju koje odgovara presudi odlučiti u korist okrivljenog (stav 3.).
5. Ustavni sud je utvrdio da se podnosilac ustavne žalbe, kao pravnosnažno osuđeno lice u krivičnom postupku, ovom sudu obraća nezadovoljan odlukom kojom je utvrđena njegova krivična odgovornost i posledično mu izrečena krivična sankcija. Podnosilac ustavne žalbe, osporavajući odbranu saokrivljenog I.T, kao i ocenu ove odbrane koju su izvršili postupajući sudovi po slobodnom sudijskom uverenju, u suštini osporava činjenično stanje utvrđeno osporenim presudama, ne ukazujući da li je i na koji način ovakvo postupanje suda konkretno uticalo na označeno ustavno pravo. Ustavni sud je ocenio da su netačni navodi podnosioca ustavne žalbe, prema kojima „iz člana 18. st. 1. i 3. ZKP suštinski proizlazi da je priznanje jednog od saoptuženih nedovoljno za osuđujuću presudu drugog saoptuženog, a nedovoljno je zato što optuženi po zakonu nisu dužni da govore istinu, tako da uvek ostaje mesta sumnji da li su govorili istinu, još više u situaciji u kojoj drugi saoptuženi tvrde suprotno“, jer su posledica njegovog nepravilnog tumačenja odredaba Zakonika o krivičnom postupku. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje da iz navedenih odredaba Zakonika o krivičnom postupku, niti iz bilo koje druge odredbe ovog zakonika, ne proizlazi da priznanje, odnosno odbrana jednog od saoptuženih ne može biti osnov za donošenje osuđujuće presude protiv drugog saoptuženog. Ustavni sud nalazi da je tačna tvrdnja ustavne žalbe da okrivljeni nisu dužni da govore istinu, ali ističe i da u konkretnom slučaju druga saokrivljena, koja je vanbračna supruga podnosioca ustavne žalbe i na čiji iskaz se podnosilac isključivo poziva, takođe nije dužna da govori istinu, što su sve cenili postupajući sudovi u osporenim presudama.
Postojanje povrede prava na pravično suđenje podnosilac potkrepljuje i tvrdnjom da je „oglašen krivim za izvršenje krivičnog dela teške krađe samo na osnovu iskaza jednog od saoptuženih I.T, koji nije potvrđen nijednim drugim dokazom, a koji je u suprotnosti sa odbranama podnosioca i druge saoptužene A.K. i da su i prvostepeni i drugostepeni sud, time što su podnosioca osudili za izvršenje navedenog krivičnog dela, iako je jedini dokaz protiv njega za to delo bio iskaz saoptuženog I.T, oslobodili javnog tužioca tereta dokazivanja van razumne sumnje i taj standard dokazivanja snizili“. Suprotno ovim tvrdnjama, Ustavni sud je našao da su postupajući sudovi ocenili po slobodnom sudijskom uverenju sve izvedene dokaze, među kojima i iskaz saoptuženog I.T, negiranje izvršenja krivičnog dela od strane podnosioca i iskaz saoptužene A.K, kako to nesumnjivo proizlazi iz obrazloženja osporene drugostepene presude. Ustavni sud je utvrdio da iz navedenog obrazloženja proizlazi da iskaz saoptuženog I.T. nije cenjen izdvojeno, već upravo u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima, kao i da je drugostepeni sud ocenio da se u ovom slučaju ne radi o bilo kakvom iskazu, već o ključnom dokazu koji je potvrđen i u objektivnom i u subjektivnom smislu. Imajući ovo u vidu, navedene tvrdnje podnosioca ustavne žalbe, prema oceni Ustavnog suda, ne ukazuju da je osporenim presudama u krivičnim postupku u kome su one donete, podnosiocu povređeno pravo na pravično suđenje. Podnosilac ustavne žalbe izričito i neposredno izražavajući svoje nezadovoljstvo ocenom pojedinih dokaza koju su izvršili krivični sudovi, u suštini, implicitno i posredno osporava svoju krivičnu odgovornost utvrđenu na osnovu takve ocene dokaza, zahtevajući od Ustavnog suda da umesto i nakon ovih sudova ceni odbrane saokrivljenih i sve dokaze izvedene u krivičnom postupku.
Ustavni sud ističe da nije nadležan da ocenjuje dokaze predložene ili izvedene u sudskom postupku, niti da preispituje pravilnost zaključaka redovnih sudova o pojedinim izvedenim dokazima, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je dokazni postupak sproveden, odnosno da su dokazi cenjeni na očiglednu štetu neke od stranaka u postupku. Prema oceni ovog suda, podnosilac ustavne žalbe nije naveo razloge kojima bi doveo u sumnju pravičnost osporenih presuda i krivičnog postupka u kome su iste donete.
Polazeći od izloženog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka.
6. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
VRŠI FUNKCIJU PREDSEDNIKA USTAVNOG SUDA
sudija
dr Agneš Kartag Odri