Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje u postupku restitucije
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Poništena je presuda Vrhovnog kasacionog suda jer Agencija za restituciju nije, pre odbacivanja zahteva kao neurednog, pozvala podnositeljku da dopuni dokumentaciju, što je suprotno načelima upravnog postupka.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3670/2016
26.04.2018.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, dr Jovan Ćirić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi S. G . iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 26. aprila 2018. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba S. G . i utvrđuje da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine povređeno pravo podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o zahtevu podnosi teljke ustavne žalbe za preispitivanje sudske odluke - presude Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 14292/14 od 23. oktobra 2015. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. S. G . iz Subotice je , 4. maja 2016. godine, preko punomoćnika L . J, advokata iz Subotice, Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv zaključka Agencije za restituciju – Područna jedinica Novi Sad broj 46-035373/2014 od 10. oktobra 2014. godine, presude Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 14292/14 od 23. oktobra 2015. godine i presude Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine, zbog povrede načela o jedinstvenom pravnom poretku i zabrani diskriminacije iz čl. 4. i 21. Ustava Republike Srbije, kao i povrede prava na naknadu štete i na jednaku zaštitu prava , zajemčenih članom 35. i članom 36. stav 1. Ustava.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnositeljka početkom 2014. godine saznala za mogućnost podnošenja restitucionog zahteva, a usled komplikovanog činjeničnog stanja i teškoća u pribavljanju kompletne dokumentacije, nije bila u mogućnosti da zahtev podnese ranije; da je u pošti nadležnoj za prijem zahteva dobila obaveštenje da je, usled nastale situacije, omogućeno da se podnesu samo zahtevi, a da će se prilozi uz zahtev moći dostaviti Agenciji i kasnije; da je propuštanje radnje, koju je prvostepeni organ sankcionisao odbacivanjem zahteva, postalo evidentno dostavljanjem zaključka Agencije, čime je stranci u postupku stavljeno do znanja da prvostepeni organ neće postupati na način iz člana 58. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, iako je, saglasno osnovnim načelima upravnog postupka, bilo potrebno da prvostepeni organ prvo postupi u skladu sa navedenom odredbom, a da tek u slučaju eventualnog nepoštovanja datog naknadnog roka primeni odredbu člana 43. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.
Podnositeljka ustavne žalbe dalje ukazuje: da je, delom u pogledu iste imovine koja je bila predmet ovog restitucionog zahteva, podnela zahtev za vraćanje imovine oduzete od njenog pok. oca, koji je kod prvostepenog organa zaveden pod brojem 46-035313/2014; da je taj zahtev sadržavao iste (nepotpune) priloge kao i predmetni zahtev, ali nije bio odbačen, jer je pre toga, prvostepenom organu dostavila dopunu dokumentacije; da je prvostepeni organ u pojedinim slučajevima postupao na način kojim je u potpunosti ispoštovao osnovno načelo propisano u članu 6. Zakona o opštem upravnom postupku, na primer, u predmetu br oj 46-022043/2014 je prvo zaključkom od 31. oktobra 2014. godine odbacio zahtev zbog nepotpune dokumentacije, ali je taj zaključak naknadno stavio van snage iz razloga što je pre njegove ekspedicije bila dostavljena dopuna dokumentacije ; da je i u predmetu broj 46-040074/2014 „na kraju“ ipak dostavljena dokumentacija prvostepenom organu, čime je obezbe đeno nesmetano meritorno postupanje po restuticionom zahtevu.
Ustavnom žalbom se, takođe, ukazuje na povredu člana 45. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer je, s obzirom na okolnost da je pred sudom još uvek u toku postupak radi rehabilitacije bivšeg vlasnika , „o čemu s u u prvostepenom upravnom postupku pruženi dokaz i“, p rvostepeni organ trebalo da prekine predmetni upravni postupak do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka .
Po mišljenju podnositeljke, činjenica da se procesni propusti stranke u postupku različito tretiraju, samo po osnovu toga da li je stranka dopunu dokumentacije postupajućem organu dostavila pre ili nakon ekspedicije zaključka o odbacivanju zahteva, predstavlja povredu načela da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije .
Ustavnom žalbom se predlaže da ustavni sud utvrdi povredu označenih načela i prava, poništi osporene akte i utvrdi pravo podnositeljke na naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnositeljke ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njeno Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu uvida u osporene akte i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Osporenim zaključkom Agencije za restituciju – Područna jedinica Novi Sad (dalje u tekstu: Agencija) broj 46-035373/2014 od 10. oktobra 2014. godine odbačen je kao neuredan zahtev podnositeljke ustavne žalbe , podnet 1. marta 2014. godine. U obrazloženju zaključka je navedeno: da uz zahtev za vraćanje imovine nisu priloženi obavezni dokazi propisani odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, i to izvodi iz matične knjige rođenih, odnosno umrlih, rešenje o nasleđivanju, kao i drugi dokazi na osnovu kojih se može utvrditi pravna veza podnositeljke zahteva sa bivšim vlasnikom. Prvostepeni organ je dalje naveo da je odredbom člana 43. stav 1. propisano da će se zahtev koji ne sadrži obavezne podatke iz člana 42. stav 7. Zakona odbaciti kao neuredan, te da je, polazeći od navedenog, odlučio kao u dispozitivu zaključka.
Osporenom presudom Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 14292/14 od 23. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je podnositeljka ustavne žalbe osporila zakonitost zaključka Agencije od 10. oktobra 2014. godine. Upravni sud je prihvatio u svemu kao pravilne razloge navedene u obrazloženju osporenog zaključka Agencije, te je ocenio je da se postupak vraćanja oduzete imovine sprovodi po odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, zbog čega su bez uticaja navodi tužbe da je tuženi trebalo da primeni odredbe člana 58. Zakon o opštem upravnom postupku, jer je Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju lex specialis i ima prioritet u primeni u odnosu na Zakon o opštem upravnom postupku .
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine odbijen je zahtev kojim je podnositeljka tražila preispitivanje sudske odluke - presude Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 14292/14 od 23. oktobra 2015. godine. Vrhovni kasacioni sud je konstatovao da podnositeljka u zahtevu ističe da je osporeni zaključak donet uz povredu odredbe člana 58. Zakona o opštem upravnom postupku, jer tuženi organ nije odredio naknadni rok podnositeljki za podnošenje dokaza. Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pobijana presud a doneta je bez povrede pravila postupka, uz pravilnu primenu materijalnog prava, budući da, prema obrazloženju pobijane presude, podnositeljka u prilogu zahteva za vraćanje imovine nije dostavila sve podatke i dokaze propisane odredbama Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju . Takođe je navedeno da se predmetni postupak sprovodi po odredbama Zakona o vraćanju imovine i obeštećenju, a da se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku ne mogu primeniti kada je Zakonom o vraćanju imovine i obeštećenju propisano drugačije. U obrazloženju je dalje navedeno da us neosnovani navodi da je tuženi organ trebalo da prekine postupak saglasno članu 45. Zakona o vraćanju imovine i obeštećenju, jer podnositeljka nije uz zahtev, kao ni do dana donošenja prvostepenog zaključka dostavila prvostepenom organu podnesak kojim ga obaveštava da se vodi postupak za rehabilitaciju bivšeg vlasnika, već je podneskom od 25. oktobra 2014. godine, odnosno nakon donošenja prvostepenog zaključka, obavestila prvostepeni organ o istom. Vrhovni kasacioni sud je, takođe, ocenio da ni ostali navodi zahteva ne mogu da dovedu do drugačije ocene zakonitosti pobijane presude.
Zaključkom Agencije broj 46-022043/2014 od 7. novembra 2014. godine, kojim podnositeljka ustavne žalbe ukazuje na nejednako postupanje Agencije, stavljen je van snage zaključak od 31. oktobra 2014. godine, kojim je odbačen kao neuredan zahtev L. J. i L. J, za vraćanje imovine oduzete od bivše vlasnice S. J, podnet 26. februara 2014. godine. U obrazloženju zaključka je navedeno: da je Agencija 31. oktobra 2014. godine donela zaključak o odbacivanju zahteva kao neurednog, jer uz zahtev nije dostavljena dokumentacija propisana zakonom; da je podneskom od 31. oktobra 2014. godine, pre nego što je zaključak ekspedovan iz Agencije, punomoćnik podnosilaca dostavio obavezne dokaze iz člana 42. stav 4. tač. 1) i 4) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, zbog čijeg je nedostatka i donet zaključak o odbacivanju zahteva.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu podnositeljka ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da je pravni poredak jedinstven (član 4. stav 1.); da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1. do 3.); da svako ima pravo na naknadu materijalne ili nematerijalne štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom prouzrokuje državni organ, imalac javnog ovlašćenja, organ autonomne pokrajine ili organ jedinice lokalne samouprave (član 35. stav 2.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju („Službeni glasnik RS“, br. 72/11i 108/13) propisano je: da se postupak po zahtevu sprovodi po odredbama ovog zakona, a da će se na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primenjivati odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak (član 11. stav 1.); da se zahtev za vraćanje imovine podnosi u roku od dve godine od dana objavljivanja javnog poziva Agencije na veb sajtu ministarstva nadležnog za poslove finansija (član 42. stav 1.); da zahtev sadrži sledeće podatke – o bivšem vlasniku - ime, ime jednog roditelja i prezime, datum i mesto rođenja, prebivalište, odnosno boravište u vreme oduzimanja imovine i državljanstvo, odnosno naziv i sedište zadužbine (član 42. stav 3. tačka 1), o podnosiocu zahteva - ime, ime jednog roditelja i prezime, podatke o rođenju, prebivalištu, državljanstvu, jedinstveni matični broj građana, ime, prezime i prebivalište punomoćnika, odnosno naziv i sedište zadužbine, podatke o licu koje predstavlja zadužbinu i licu koje zastupa zadužbinu (član 42. stav 3. tačka 5), o pravnoj vezi podnosioca zahteva sa bivšim vlasnikom (član 42. stav 3. tačka 6)); da se uz zahtev prilažu sledeći dokazi – za podatke iz stava 3. tač. 1) i 5) ovog člana - izvod iz matične knjige rođenih, odnosno umrlih, izvod iz registra u kome je zadužbina upisana, punomoćje, a ako podnosilac zahteva nema stalno prebivalište na teritoriji Republike Srbije i punomoćje za lice ovlašćeno za prijem pismena, kao i drugi dokaz na osnovu kojeg se mogu nesumnjivo utvrditi traženi podaci (član 42. stav 4. tačka 1), za podatke iz stava 3. tačka 6) ovog člana - izvod iz matične knjige, rešenje o nasleđivanju, izvod iz registra pravnih lica, odnosno drugi dokaz na osnovu kojeg se može nesumnjivo utvrditi pravna veza podnosioca zahteva sa bivšim vlasnikom (član 42. stav 4. tačka 4); da z ahtev mora da sadrži podatke iz stava 3. tač. 1), 2), 5) i 6) ovog člana ida se uz zahtev obavezno prilažu dokazi iz stava 4. tač. 1), 3) i 4) ovog člana (član 42. stav 7.); da će se zahtev koji ne sadrži podatke iz člana 42. stav 7. ovog zakona i uz koji nisu priloženi dokazi iz tog stava odbaciti kao neuredan (član 43. stav 1.); da l ice čiji je zahtev odbačen u smislu stava 1. ovog člana ima pravo da novi zahtev podnese do isteka roka iz člana 42. stav 1. ovog zakona (član 43. stav 2.); da će Agencija prekinuti postupak do okončanja postupka legalizacije, rehabilitacije ili kada se kao prethodno pitanje pojavi pitanje čije rešavanje spada u isključivu nadležnost suda (član 45).
Zakonom o opštem upravnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 33/97 , 31/01 i „Službeni glasnik RS“, broj 30/10 ) bilo je propisano: da su po ovom zakonu dužni da postupaju državni organi kad u upravnim stvarima, neposredno primenjujući propise, rešavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičkog lica, pravnog lica ili druge stranke, kao i kad obavljaju druge poslove utvrđene ovim zakonom (član 1.); da su po ovom zakonu dužni da postupaju i preduzeća i druge organizacije kad u vršenju javnih ovlašćenja koja su im poverena zakonom rešavaju, odnosno kad obavljaju druge poslove iz člana 1. ovog zakona (član 2.); da odredbe zakona kojima se, zbog specifične prirode upravnih stvari u pojedinim upravnim oblastima, propisuju neophodna odstupanja od pravila opšteg upravnog postupka, moraju biti u saglasnosti sa osnovnim načelima utvrđenim ovim zakonom (član 3.); da su p ri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima, organi dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava i pravne interese, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava i pravnih interesa ne bude na štetu prava i pravnih interesa drugih lica, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesima (član 6 .); da se u postupku moraju utvrditi pravilno i potpuno sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja (član 8.); da će se o rgan koji vodi postupak starati da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju (član 15.); da a ko podnesak sadrži neki formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku ili ako je nerazumljiv ili nepotpun, organ koji je primio takav podnesak učiniće sve što treba da se nedostaci otklone i odrediće podnosiocu rok u kom je dužan da to učini (član 58. stav 1.); da a ko podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, pa se usled toga ne može postupati po podnesku, organ će zaključkom odbaciti takav podnesak, a na tu posledicu će se podnosilac naročito upozoriti u pozivu za ispravku podneska (član 58. stav 2.); da se p re donošenja rešenja moraju utvrditi sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese (član 125. stav 1.).
5. Podnositeljka ustavne žalbe smatra da Agencija nije mogla da odbaci njen zahtev za vraćanje imovine, pre nego što joj ostavi rok za pribavljanje dokaza na osnovu kojih se može utvrditi pravna veza podnositeljke zahteva sa bivšim vlasnikom. Podnositeljka, s tim u vezi, ističe da je Agencija različito postupala u zavisnosti od toga da li je dokumentacija potrebna za odlučivanje o zahtevu za vraćanje imovine dopunjena pre ili nakon ekspedicije zaključka o odbacivanju zahteva. Podnositeljka, takođe, smatra da je predmetni upravni postupak morao biti prekinut, saglasno članu 45. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer je pred nadležnim sudom pokrenula postupak rehabilitacije bivšeg vlasnika.
Ustavni sud je, polazeći od ustavnopravnih razloga iznetih u ustavnoj žalbi, konstatovao da podnosi teljka prevashodno ukazuje na propuste Agencije u primeni procesnog prava, te je ocenjivao ustavnu žalbu sa stanovišta prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava , kojim se garantuje svakome pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Ovaj sud ukazuje da ustavna garancija prava na pravično suđenje podrazumeva, pored ostalog, da sudska odluka o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom merodavnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u suprotnom mogla smatrati rezultatom arbitrernog postupanja i odlučivanja nadležnog suda.
Polazeći od navedenih odredaba Zakona o opštem upravnom postupku, Ustavni sud je konstatovao: da su pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima, organi dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava i pravne interese, vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava i pravnih interesa ne bude na štetu prava i pravnih interesa drugih lica, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesima; da se, saglasno načelu materijalne istine, pre donošenja rešenja moraju utvrditi sve odlučne činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje rešenja; da će organ pozvati podnosioca zahteva da otklon i formalne nedostatke koji sprečavaju postupanje po zahtevu i odrediti mu rok da to učini; da će se podnosilac u pozivu za ispravku, odnosno dopunu zahteva upozoriti na to da će zahtev biti odbačen, ako blagovremeno ne postupi po nalogu organa.
Ustavni sud konstatuje da je Upravni sud u obrazloženju osporene presude, kojom je ispitivao zakonitost osporenog zaključka Agencije, ocenio neosnovanim navode tužbe da je Agencija trebalo da primeni odredbe člana 58. Zakona o opštem upravnom postupku, nalazeći da je postupanje sa zahtevom koji ne sadrži propisane podatke izričito propisano Zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, da je taj zakon lex specialis i ima prioritet u primeni u odnosu na Zakon o opštem upravnom postupku . Navedenu ocenu prihvatio je Vrhovni kasacioni sud u osporenoj presudi Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine.
Ocenjujući ustavnopravnu prihvatljivost stanovišta izraženog u osporenoj presudi Upravnog suda, Ustavni sud najpre ukazuje da se posebnim zakonom mogu uvesti specifičnosti kojima se odstupa od opštih pravila upravnog postupka, ali ta odstupanja moraju biti u saglasnosti sa osnovnim načelima utvrđenim Zakonom o opštem upravnom postupku, odnosno, takvim rešenjima se ne može ugroziti položaj jedne strane u postupku i time dovesti u pitanje ostvarenje zaštite njenih prava u postupku. Ustavni sud naglašava da je postupanje organa uprave u fazi prethodnog ispitivanja zahteva od izuzetnog značaja za stranku, zbog zaštite njenog pravnog interesa, jer omogućava stranci da, na poziv organa, dostavi tražene dokaze potrebne za odlučivanje o zahtevu, odnosno da obavesti organ o razlozima koji je sprečavaju da to učini. Ustavni sud, takođe, konstatuje da Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju ne sadrži odredbu kojom se isključuje primena odredaba člana 58. st. 1. i 2. Zakona o opštem upravnom postupku u postupanju Agencije po zahtevima za vraćanje imovine, niti je odredbom člana 43. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju propisano da će se zahtev uz koji nisu priloženi propisani dokazi odbaciti kao neuredan „odmah“ ili „bez upozorenja“.
Ispitujući da li i u kojoj meri odredba člana 43. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju predstavlja odstupanje od pravila postupanja organa u upravnom postupku sa nepotpunim podneskom, Ustavni sud je imao u vidu da se posebnim zakonom može predvideti obaveza prilaganja određenih dokaza uz podnesak, u kom slučaju izostanak takvih dokaza predstavlja formalni nedostatak zbog kojeg se po takvom podnesku ne može postupati. Kako je ratio legis odredaba člana 42. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju što preciznije navođenje podataka i priloga koje obavezno mora da sadrži zahtev za vraćanje imovine – s obzirom na specifičnost tog postupka i njegovu hitnost, opravdano je da izostanak nekog podatka ili dokaza ima za posledicu odbacivanje zahteva kao neurednog. Međutim, po shvatanju Ustavnog suda, navedena zakonska posledica ne može da nastupi ukoliko podnosilac zahteva prethodno nije pozvan da zahtev dopuni na određeni način i u određenom roku, i upozoren da će, u protivnom, njegov zahtev biti odbačen. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud nalazi da je odredba člana 43. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju u osporenom postupku morala biti sagledana u kontekstu opštih pravila o postupanju organa sa neurednim podneskom iz sistemskog zakona, čija primena u tom delu nije isključena. Navedeno stanovište Ustavni sud je izrazio u odlukama Už-8195/2014 od 3. novembra 2016. godine i Už-8975/2014 od 24. novembra 2016. godine i, mutatis mutandis, u Odluci Už-638/2011 od 11. jula 2014. godine).
Ustavni sud je imao u vidu da stranka u upravnom postupku može već prilikom podnošenja zahteva nadležnom organu istaći da nije u mogućnosti da pribavi dokaze potrebne za odlučivanje o zahtevu, ali da to može učiniti i po prijemu poziva nadležnog organa da uredi zahtev. Ustavni sud konstatuje da je Agencija donela osporeni zaključak, a da prethodno nije pozvala podnositeljku ustavne žalbe da uredi zahtev, niti ju je upozorila da će isti, u protivnom, biti odbačen, čime je onemogućila podnositeljku da u toku postupka dostavi dokaze na osnovu kojih se može utvrditi njena pravna veza sa bivšim vlasnikom. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je ocenio da je osporenim zaključkom Agencije od 10. oktobra 2014. godine podnositeljki ustavne žalbe uskraćeno pravo da njen zahtev za vraćanje imovine bude suštinski razmotren, a da je Upravni sud propustio da sprovede delotvornu kontrolu zakonitosti osporenog akta. Po oceni Ustavnog suda, ni osporena presuda Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine nije prihvatljiva sa ustavnopravnog stanovišta, budući da je taj sud prihvatio u svemu razloge koje je izneo Upravni sud u pobijanoj odluci, pa i ocenu tog suda da nije bilo mesta primeni odredaba člana 58. Zakona o opštem upravnom postupku.
Stoga je Ustavni sud utvrdio povredu prava podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava i, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), u ovom delu usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačke 1. izreke.
Ustavni sud je konstatovao da je u predmetu Agencije broj 46-022043/2014 – kojim podnositeljka ustavne žalbe ukazuje na različito postupanje Agencije, stavljen van snage zaključak o odbacivanju zahteva za vraćanje imovine, budući da su, pre dostavljanja tog zaključka stranci, dostavljeni dokazi iz člana 42. stav 4. tač. 1) i 4) Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju – zbog čijeg je nedostatka i donet zaključak o odbacivanju. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje na stanovište izraženo u aktima koji se osporavaju ovom ustavnom žalbom, prema kome podnošenje zahteva uz koji nisu priloženi potrebni dokazi, ipso iure ima za posledicu odbacivanje zahteva kao neurednog, što znači da se nastupanje navedene posledice ne bi moglo izbeći ni u slučaju kada Agencija dokaze koji nedostaju primi kasnije u toku postupka . Ovaj sud, međutim, konstatuje da je u predmetu Agencije broj 46-022043/2014 izostala primena odredbe člana 43. stav 1. Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, jer je Agencija, uprkos tome što uz zahtev nisu bili dostavljeni dokazi propisani zakonom, prihvatila da odlučuje o zahtevu, stavljajući van snage zaključak o odbacivanju zahteva.
6. Ustavni sud je, imajući u vidu prirodu učinjene povrede prava u konkretnom slučaju, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, poništio osporenu presudu Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine kojom je predmetni postupak okončan i odredio da isti sud donese novu odluku o zahtevu podnositeljke ustavne žalbe za preispitivanje presude Upravnog suda - Odeljenje u Novom Sadu U. 14292/14 od 23. oktobra 2015. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke. Ustavni sud stoga nije ocenjivao navode ustavne žalbe kojima se ukazuje na obavezu Agencije d a prekine postupak po zahtevu za vraćanje imovine do pravosnažnog okončanja postupka u kome se odlučuje o rehabilitaciji bivšeg vlasnika.
7. Ustavni sud je ocenio da ustavna žalba ne sadrži ustavnopravne razloge za tvrdnju o povredi odredaba člana 21. Ustava, kojima se utvrđuje da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije, jer podnositeljka nije pruži la dokaze da joj je zbog nekog ličnog svojstva povređeno ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, što je neophodna pretpostavka da bi se mogla utvrditi povreda zabrane diskriminacije.
U vezi sa istaknutom povredom načela iz čl ana 4. Ustava, Sud ukazuje da se označen om ustavnom normom ne jemči nijedno određeno ljudsko ili manjinsko pravo ili sloboda, već se utvrđuje jedinstvenost pravnog poretka kao temeljno načelo, te ista ne može biti osnov za izjavljivanje ustavne žalbe.
Ustavni sud je ocenio preuranjenim zahtev ustavne žalbe da se utvrdi povreda prava na naknadu štete, garantovanog članom 35. stav 2. Ustava, imajući u vidu da će, nakon poništavanja presude Vrhovnog kasacionog suda Uzp. 837/15 od 11. februara 2016. godine, biti ponovo ispitana zakonitost presude Upravnog suda kojom je pravnosnažno okončan predmetni upravni postupak.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, zbog nepostojanja pretpostavki utvrđenih Ustavom za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
U pogledu zahteva podnositeljke ustavne žalbe za naknadu troškova na ime sastava ustavne žalbe, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta razmatrao navedeno pitanje, te da je zauzeo stav da u smislu člana 6. Zakona o Ustavnom sudu nema uslova za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je dato , pored mnogih drugih, u Odluci Už-633/2011 od 8. maja 2013. godine ( videti na internet stranici: www.ustavni.sud.rs).
Ustavni sud je isti stav zauzeo i u Odluci Už -733/2016 od 7. decembra 2017. godine.
8. Na osnovu svega izloženog i odredaba 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.