Odbijena ustavna žalba u sporu za isplatu otpremnine po socijalnom programu
Kratak pregled
Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu, nalazeći da redovni sud nije povredio prava podnosilaca. Utvrđeno je da tuženi nije bio u obavezi da isplati otpremninu po socijalnom programu, jer on ne predstavlja obavezujući opšti akt, a isplaćeni iznos bio je veći od zakonskog minimuma.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Dragana Kolarić, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović i dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. K, V . M . i B . M, svih iz Sremske Mitrovice , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 7. februara 201 9. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba D . K, V . M . i B. M . izjavljena protiv presud e Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 2067/15 od 23. februara 201 6. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. K, V . M . i B. M, sv i iz Sremske Mitrovice, podnel i su Ustavnom sudu, 11. maja 201 6. godine, preko zajedničkog punomoćnika Lj . F, advokata iz Sremske Mitrovice, ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 2067/15 od 23. februara 2016. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i prava na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, zajemčen ih odredb ama člana 32. stav 1, člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi je, pored ostalog, navedeno : da je osporen a drugostepena presud a protivna stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci Už-7265/2012 od 10. septembra 2015. godine, u čijem izvršenju je ista i doneta; da je Apelacioni sud u Novom Sadu, nakon održane rasprave pred drugostepenim sudom, ponovo zaključio da je tužbeni zahtev podnosilaca ustavne žalbe za isplatu razlike u otpremnini neosnovan, nalazeći da je njima isplaćena otpremnina u iznosu većem od onog koji je garantovao član 158. stav 2. Zakona o radu, a da socijalni program ne predstavlja vrstu opšteg akta kojim se uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa; da je Apelacioni sud u Novom Sadu izgubio iz vida da je Socijalni program, na kome su podnosioci ustavne žalbe zasnovali tužbeni zahtev, sastavni deo ugovora o prodaji društvenog kapitala, pa samim tim i Kolektivnog ugovora i ugovora o radu koje su zaposleni sa tuženim zaključili nakon sprovedene privatizacije; da je takvim postupanjem stvorena velika razlika između zaposlenih kod istog poslodavca; da je nedopustivo da zaposlenima koji imaju manje radnog staža bude isplaćena veća otpremnina samo iz razloga što tuženom nije bilo isplativo da zaposlenima koji su imali manje od dve godine do penzionisanja, kao što su podnosioci ustavne žalbe, isplati 250 evra po godini staža, kako je to Socijalnim programom bilo predviđeno.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporenu drugostepenu presudu.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, izvršio uvid u osporeni akt i dokumentaciju koja je priložen a uz ustavnu žalbu, pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilja D. K, V . M . i J . M . kojim su tražile da se tuženo privredno društvo „M .“ a.d. Sremska Mitrovica obaveže da im na ime otpremnine zbog prestanka radnog odnosa isplati 250 evra po svakoj navršenoj godini radnog staža, sa pripadajućom kamatom.
U obrazloženju navedene prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je u sprovedenom postupku utvrđeno da je nakon privatizacije tuženog zaključen Socijalni program kojim se kupac obavezao da u periodu od tri godine ne bude otpuštanja zaposlenih po osnovu ekonomskog, tehnološkog ili organizacionog viška, osim ako bude drugačije dogovoreno sa reprezentativnim sindikatom subjekta privatizacije, a u slučaju da zaposleni u periodu od tri godine od dana ispunjenja bude proglašen tehnološkim viškom, kupac je u obavezi da obezbedi otpremninu u iznosu od 250 evra za svaku navršenu godinu radnog staža; da je sud utvrdio da su se tužilje prijavile za taj socijalni program, ali da im nije isplaćena navedena otpremnina, jer im je trebalo manje od dve godine do penzije, što za poslodavca nije bilo ekonomski isplativo; da je tužiljama ponuđena otpremnina pod drugim uslovima, na šta su one pristale, jer su želele da prestanu da rade kod tuženog, te su stoga potpisale sporazum, izjavu i isplatnu listu, tako da su znale koliko će im biti isplaćeno na ime otpremnine; da je sud utvrdio da su se tužilje prijavile dobrovoljno jer su želele da im prestane radni odnos po osnovu tehnološkog viška; da je, po oceni suda, predmetni tužbeni zahtev neosnovan, iz razloga što je otpremnina novčano potraživanje koga se zaposleni mogu odreći; da tužilje neosnovano potražuju otpremninu po Socijalnom programu od 14. decembra 2006. godine, jer je između tužilja i tuženog postignut sporazum o visini otpremnine, a tužilje nisu tražile poništaj sporazuma u posebnom postupku, a u momentu potpisivanja su znale koliko će im biti isplaćeno i potpisivanjem su na to pristale; da Socijalni program, koji je sastavni deo ugovora o prodaji društvenog kapitala, tuženog ne obavezuje da tužiocima isplati otpremninu u iznosu od 250 evra po godini radnog staža, iz razloga što su se tužilje potpisivanjem izjave i sporazuma za isplatu otpremnine, u visini koja im je isplaćena, odrekle otpremnine u iznosu od 250 evra po godini radnog staža; da su se potpisivanjem sporazuma tužilje odrekle svih potraživanja po osnovu zarade, naknade zarade i ostalih primanja, a koja nisu obuhvaćena obračunom; da je činjenica da nije utvrđeno o kakvom se obračunu radi (stranke nisu predlagale odgovarajuće dokaze kako bi se to utvrdilo), pa je sud, na osnovu činjenice da su tužilje znale svaki put kad su potpisale za koji iznos otpremnine potpisuju i da su znale da su potpisale za otpremninu u visini i u iznosu na koji su one pristale da će im otpremnina ući u taj obračun, a ne otpremnina od 250 evra po godini staža, utvrdio da zaključeni sporazum predstavlja sporazum o otpustu duga, shodno odredbama člana 344. Zakona o obligacionim odnosima.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine odbijena je žalba tužilja i potvrđena ožalbena prvostepena presuda .
U obrazloženju navedene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je Ugovorom o prodaji društvenog kapitala tuženi privatizovan u decembru 2006. godine; da je sastavni deo tog ugovora Socijalni program od 14. decembra 2006. godine; da se veći broj radnika prijavio za navedeni socijalni program i otpremninu od 250 evra po godini staža, među kojima i tužilje; da tužiljama ova otpremnina nije bila isplaćena i da su one nastavile da rade kod tuženog, dok je pojedinim zaposlenima otpremnina isplaćena; da su se tužilje 4. jula 2007. godine dobrovoljno prijavile da im radni odnos prestane po osnovu tehnološkog viška, o čemu su potpisale izjave da su saglasne da budu proglašene viškom zaposlenih pod uslovima utvrđenim sporazumom zaključenim sa poslodavcem; da su tužilje 25. jula 2007. godine sa tuženim zaključile sporazume o visini otpremnine i da je tužiljama prestao radni odnos 25. jula 2010. godine, po rešenju o prestanku radnog odnosa; da su tužilje potpisale navedene izjave i sporazume, jer iz zdravstvenih razloga nisu mogle više da rade, a da su u momentu potpisivanja sporazuma tužilje znale u kom iznosu će im biti isplaćena otpremnina i pristale su na tu isplatu, te nisu tražile poništaj sporazuma , niti rešenja o prestanku radnog odnosa; da je na osnovu napred navedenog, a u svemu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zauzeo stav o neosnovanosti tužbenog zahteva, koji prihvata i taj sud; da najpre treba naglasiti da tužilje nisu osporile punovažnost zaključenog sporazuma, koji su zaključile sa tuženim nakon što su dobrovoljno izjavile da su saglasne da budu proglašene za tehnološki višak pod uslovima utvrđenim sporazumom, te da im je tužen i isplatio otpremninu koja im je obračunata i predočena prilikom izjavljivanja otkaza; da tužilje nisu tražile poništaj rešenja o prestanku radnog odnosa, nisu želele da ostanu u radnom odnosu , o čemu su svojim iskazima navele razloge; da je, prema tome, tužiljama prestao radni odnos po principu dobrovoljnosti (ovo proizlazi iz sporazuma), a predmetni sporazumi zaključeni između tužilja i tuženog predstavljaju ugovor o isplati otpremnine koji sadrži i sporazum o otpustu duga; da su tužilje ostvarile pravo na isplatu otpremnine zbog prestanka potrebe za njihovim radom, na osnovu člana 179. tačka 9) Zakona o radu, a izjave i sporazume o utvrđivanju osnova za izračunavanje otpremnine su potpisale slobodnom voljom; da se, prema tome, tužilje nisu odrekle u celosti otpremnine, već su prihvatile da im radni odnos prestane kako ne bi eventualno bile raspoređene na druge poslove, zbog čega su prihvatile manji iznos otpremnine koji im je isplaćen; da pravilno prvostepeni sud nalazi da su izjave i sporazume tužilje potpisale dobrovoljno, da su se njihovim potpisivanjem saglasile da im prestane radni odnos uz isplatu otpremnine u visini tri prosečne zarade po zaposlenom, te da su se na taj način odrekle otpremnine u većem iznosu (po Socijalnom programu od 14. decembra 2006. godine), jer nisu želele da ostanu na radu, zbog čega su žalbeni navodi koji se odnose na predmetne izjave i sporazume , čiji poništaj nisu tražile , neosnovani.
Odlukom Ustavnog suda Už-7265/2012 od 9. jula 2015. godine usvojena je ustavna žalba D. K, V . M . i J . M . i utvrđeno da su presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine podnositeljkama ustavne žalbe povređena prava na pravično suđenje i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, zajemčena odredbom člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava, te je poništena presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1958/12 od 25. jula 2012. godine i određeno da isti sud donese novu odluku o žalbi podnositeljki ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine.
U obrazloženju navedene odluke , Ustavni sud je , pored ostalog, naveo: da je, prema odredbama člana 158. Zakona o radu, podnositeljkama ustavne žalbe radni odnos mogao prestati samo pod uslovom da im tuženi prethodno isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, a koja ne može biti niža od zakonom propisanog iznosa ; da imajući u vidu da je podnositeljkama ustavne žalbe , u konkretnom slučaju, ugovorena i isplaćena otpremnina u ukupnom iznosu manjem od iznosa koji je trebalo da im bude isplaćen, u smislu člana 158. Zakona o radu, a da isplata otpremnine predstavlja jedan od zakonom utvrđenih oblika pravne zaštite zaposlenih u slučaju prestanka radnog odnosa zbog uvođenja tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude zasnovano na proizvoljnoj primeni merodavnog materijalnog prava; da je, po oceni Ustavnog suda, činjenica da je podnositeljkama ustavne žalbe prilikom prestanka radnog odnosa samo delimično isplaćena otpremnina, te da u zakonom predviđenom roku nisu tražile poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu, niti sporazuma kojim su pristale na takvu isplatu, ne isključuje niti dovodi do prestanka njihovog prava da zahtevaju isplatu neisplaćenog dela otpremnine ; da to iz razloga što isplata otpremnine predstavlja jedan od zakonom utvrđenih oblika pravne zaštite zaposlenih u slučaju prestanka radnog odnosa zbog uvođenja tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, koje se, u smislu člana 60. stav 4. Ustava, niko ne može odreći ; da stoga Ustavni sud nalazi da podnositeljke ustavne žalbe imaju pravo na isplatu pripadajućeg a neisplaćenog dela otpremnine, iako nisu pokrenule postupak za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu i sporazuma o visini otpremnine, kojima su se navodno odrekle svojih zakonom utvrđenih prava ; da, pored navedenog, Ustavni sud nalazi da činjenica da su podnositeljke ustavne žalbe dobrovoljno pristale da budu proglašene tehnološkim viškom, a što drugostepeni sud posebno ističe u osporenoj presudi, ne može biti od uticaja na drugačije rešavanje u ovom ustvnosudskom predmetu ; da to iz razloga što je, u konkretnom slučaju, nesumnjivo utvrđeno da je podnositeljkama ustavne žalbe radni odnos prestao na osnovu rešenja o otkazu ugovora o radu, zbog prestanka potrebe za radom zaposlenog, usled ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promena kod poslodavca, a ne sporazumom između zaposlenog i poslodavca ; da s tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da isplata otpremnine po osnovu otkaza ugovora o radu, na osnovu člana 179. tačka 9) Zakona o radu, čiji se iznos utvrđuje na način propisan zakonom, predstavlja zakonsku obavezu poslodavca, dok isplata naknade po osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa, čija se visina određuje takvim sporazumom, predstavlja ugovornu obavezu poslodavca.
Apelacioni sud u Novom Sadu je, u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda Už-7265/2012 od 9. jula 2015. godine, nakon održane rasprave pred drugostepenim sudom, doneo osporenu presud u Gž1. 2067/15 od 23. februara 2016. godine, kojom je žalbu tužilja odbio kao neosnovanu i još jednom potvrdio presudu Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P1. 422/11 od 27. aprila 2012. godine. Nakon smrti tužilje J. M, vođenje parnic e je preuzeo njen suprug B. M.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je tužilja D. K . u junu 2007. godine ostvarila zaradu u iznosu od 20.329,48 dinara, a isti iznos joj je isplaćen i u maju i aprilu iste godine; da otpremnina obračunata u skladu sa Zakonom o radu za tužilju D. K . iznosi 184.659,51 dinara; da je tužilja V . M . u junu 2007. godine ostvarila zaradu u iznosu od 14.418,56 dinara, a isti iznos joj je isplaćen i u maju i aprilu iste godine; da otpremnina obračunata u skladu sa Zakonom o radu za tužilju V . M . iznosi 130.969 dinara; da je J . M . u junu 2007. godine ostvarila zaradu u iznosu od 14.458,33 dinara, a isti iznos joj je isplaćen i u maju i aprilu iste godine; da otpremnina obračunata u skladu sa Zakonom o radu za J . M . iznosi 131.329,40 dinara; da ukoliko bi otpremnina bila obračunata u visini od 250 evra po godini staža (u dinarskoj protivvrednosti, po kursu na dan zaključenja sporazuma o isplati otpremnine) ista bi iznosila 665.439,23; da razlika između tako obračunate otpremnine i isplaćenih iznosa za D. K . iznosi 357.151,30 dinara, za V . M . 432.158,99 dinara, a za J . M . 407.611,99 dinara; da, prema odredbama člana 158. Zakona o radu, zaposlenima radni odnos može prestati samo pod uslovom da im poslodavac prethodno isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, a koja ne može biti niža od zakonom propisanog iznosa; da uprkos tome što postoji razlika između isplaćene otpremnine i iznosa koji bi tužiljama bio isplaćen po Socijalnom programu , drugostepeni sud nalazi da tužbeni zahtev nije osnovan, s obzirom na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tužiljama, na ime otpremnine, isplaćeni veći iznosi od iznosa koji bi im bili isplaćeni p rema obračun u iz člana 158. stav 2. Zakona o radu; da iz toga dalje sledi da se tužilje potpisivanjem sporazuma nisu odrekle prava na otpremninu koj e im pripada po zakonu i opštem aktu; da se pitanje prava na otpremninu u slučaju prestanka radnog odnosa zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promena kod poslodavca uređuje Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom kod poslodavca i ugovorom o radu; da socijalni program ne predstavlja vrstu opšteg akta kojim se uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, zbog čega nema mesta obavezivanju tuženog na isplatu otpremnine prema usvojenom Socijalnom programu.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko tih prava ne može odreći i da se ženama, omladini i invalidima omogućuju posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom (član 60. stav 4.).
Odredbama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05 i 61/05) (u daljem tekstu: ZOR) bilo je propisano: da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, i to, pored ostalog, ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla (član 179. tačka 9)); da je poslodavac dužan da pre otkaza ugovora o radu, u smislu člana 179. tačka 9) ovog zakona, zaposlenom isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, kao i da otpremnina iz stava 1. ovog člana ne može biti niža od zbira trećine zarade zaposlenog za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu za prvih 10 godina provedenih u radnom odnosu i četvrtine zarade zaposlenog za svaku narednu navršenu godinu rada u radnom odnosu preko 10 godina provedenih u radnom odnosu (član 158. st. 1. i 2.); da se zaradom u smislu člana 158. ovog zakona smatra prosečna mesečna zarada zaposlenog isplaćena za poslednja tri meseca koja prethode mesecu u kojem se isplaćuje otpremnina (član 159.).
5. Ustavni sud najpre konstatuje da iz sadržine ustavne žalbe proizlazi da podnosioci povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i prava na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa iz člana 60. stav 4. Ustava obrazlažu, pre svega, tvrdnjom da Apelacioni sud u Novom Sadu nije postupio po Odluci Už-7265/2012 od 9. jula 2015. godine, utoliko što nije prihvatio stavove koje je Ustavn i sud u to j odlu ci izra zio.
Suština obrazloženja navedene odlu ke Ustavnog suda, kojom je pravnosnažna odbijajuća presuda u istom predmetu poništena zbog utvrđene povrede prava iz člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava , ogleda se u oceni Ustavnog suda da to što su podnositeljke ustavne žalbe za tehnološki višak proglašene na osnovu sporazuma sa tuženim, koje nisu osporile u zakonom propisanom postupku, ne oslobađa tuženog obaveze da otpremninu isplati u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, ali svakako u visini ne niž oj od on e koj a je bi la garantova na odredb om člana 158. stav 2. ZOR. Drugim rečima, pravo na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa podrazumeva da zaposleni razliku u isplati otpremnine, u slučaju prestanka radnog odnosa zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promena kod poslodavca, može pred sudom zahtevati čak i ako odluku poslodavca, na osnovu koje mu je otpremnina isplaćena , nije osporio u zakonom propisanom postupku .
Apelacioni sud u Novom Sadu je u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda održao rasprav u pred drugostepenim sudom , na kojoj je , pored ostalog, utvrđeno da otpremnina koja je isplaćena podnositeljkama ustavne žalbe D . K . i V . M, kao i pravnoj prethodnici podnosioca ustavne žalbe B . M . premašuje iznos e koj i bi im bi li isplaćen i primenom obračuna sadržanog u član u 158. stav 2. ZOR ( zbir trećine zarade zaposlenog za svaku navršenu godinu rada u radnom odnosu za prvih deset godina provedenih u radnom odnosu i četvrtine zarade za svaku narednu navršenu godinu rada u radnom odnosu preko deset godina provedenih u radnom odnosu, pri čemu se zaradom smatra prosečna mesečna zarada zaposlenog isplaćena za poslednja tri meseca koja prethode mesecu u kojem se isplaćuje otpremnina) . Polazeći od toga, te uzimajući u obzir da Apelacioni sud u Novom Sadu, u ponovnom žalbenom postupku , više ne daje značaja činjenici da sporazumi o visini otpremnine od 25. jula 2007. godine nisu osporeni u zakonom propisanom postupku, Ustavni sud nalazi da je bez osnova tvrdnja podnosilaca ustavne žalbe o nepostupanju Apelacionog suda u Novom Sadu po Odluci Už-7265/2012 od 9. jula 2015. godine.
Ustavni sud nijednom svojom konstatacijom ili argumentom iz pomenute odluke nije, na direktan ili indirektan način, ukazao na obavezu tuženog poslodavca da otpremninu isplati prema Socijalnom programu od 14. decembra 2006. godine, na kome podnosioci ustavne žalbe zasnivaju tužbene zahteve. Ustavni sud je tada imao u vidu , a i sada konstatuje da podnositeljke ustavne žalbe D . K . i V . M, kao i pravna prethodnica podnosioca ustavne žalbe B . M , nisu bile obuhvaćene Socijalnim programom . Njima je radni odnos kao tehnološkom višku prestao na ličnu inicijativu , iz kog razloga su sa tuženim zaključil e sporazume kojima je utvrđena visina otpremnine. Po mišljenju Ustavnog suda, tuženi poslodavac je u takvoj situaciji jedino bio dužan da vodi računa da utvrđena visina otpremnine ne bude niža od one koja je bila garantova na odredbom člana 158. stav 2. ZOR , što je, prema činjenicama koje je utvrdio Apelacioni sud u Novom Sadu, on i učinio. Tuženi Socijalnim programom , u konkretnom slučaju, nije bio vezan, najpre zbog činjenice da podnositeljke ustavne žalbe D . K . i V . M, kao i pravna prethodnica podnosioca ustavne žalbe B . M , njime nisu bile obuhvaćene, a potom jer Socijalni program nema karakter opšteg akta kojim se uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa. U tom kontekstu, Ustavni sud podseća na stav izražen u Rešenju IUo-150/2013 od 30. januara 2014. godine da programi rešavanja viška zaposlenih, u koje spadaju i tzv. socijalni programi, nemaju značenje opštih pravnih akata, jer se njima ne uređuju prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih, već predstavljaju akt poslovne politike, kojim se utvrđuje sistem mera i aktivnosti na obezbeđivanju prava zaposlenih za čijim je radom prestala potreba.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 2067/15 od 23. februara 2016. godine nisu povređena prava podnosi laca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa iz člana 60. stav 4. Ustava, zbog čega je, primenom člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/1 1, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr.zakon i 103/15 ), ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu.
Kada je reč o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, Ustavni sud podseća da do uskraćivanja ovog prava može, pre svega, doći zbog nejednakog postupanja sudova najviše instance u istim činjeničnim i pravnim situacijama. S obzirom na to da podnosioci ustavne žalbe povredu ovog prava vide u tome što ih je tuženi poslodavac izuzeo od primene Socijaln og program a od 14. decembra 2006. godine, Ustavni sud smatra da su takvi navodi sa Ustavom utvrđenom sadržinom prava na jednaku zaštitu prava , ratione materiae, nespojivi.
6. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.