Odbačaj ustavne žalbe zbog neblagovremenosti i nepostojanja pravne veze
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu. Deo protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda odbačen je jer procesna odluka ne može povrediti materijalna prava, dok je deo protiv presude Višeg trgovinskog suda odbačen kao neblagovremen, jer rok teče od drugostepene odluke.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Ljiljane Malešev, Mihaila Đorđevića, Milice Singer, Smiljke Isaković, Milice Isaković i Marte Bremec, svih iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. februara 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Ljiljane Malešev, Mihaila Đorđevića, Milice Singer, Smiljke Isaković, Milice Isaković i Marte Bremec izjavljena protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 6397/2008 od 3. septembra 2009. godine i rešenja Vrhovnog kasacionog suda Prev. 289/10 od 13. maja 2010. godine.
O b r a z l ož e nj e
1. Ljiljana Malešev, Mihailo Đorđević, Milica Singer, Smiljka Isaković, Milica Isaković i Marta Bremec, svi iz Beograda, su 12. avgusta 2010. godine, preko punomoćnika Mihaila Đorđevića, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneli ustavnu žalbu protiv sudskih odluka navedenih u izreci, zbog povrede prava na imovinu i prava na nasleđivanje, zajemčenih odredbama čl. 58. i 59. Ustava Republike Srbije.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Višeg trgovinskog suda Pž. 6397/2008 od 3. septembra 2009. godine odlučeno sledeće: u stavu prvom izreke delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužilaca, ovde podnosilaca ustavne žalbe, i potvrđena presuda Trgovinskog suda u Kragujevcu P. 624/08 od 2. juna 2008. godine u stavu trećem izreke; u stavu drugom izreke delimično je preinačena prvostepena presuda u stavovima prvom i drugom izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev tužilaca za utvrđenje ništavosti i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji ½ dela zgrade- magacina u ulici Karađorđevoj broj 79 u Rači overen kod Opštinskog suda u Rači, pod Ov. 718/03 od 6. okotbra 2003. godine, zaključen između prvotuženog MDD „Milan Živić“ u stečaju iz Rače, kao prodavca, i drugotuženog DOO „Ašić“ iz Rače, kao kupca, kao i da se naloži Republičkom geodetskom zavodu - Službi za katastar nepokretnosti u Rači da po pravnosnažnosti presude u listu nepokretnosti broj 1140 KO Rača izvrši brisanje upisa prava svojine ½ udela na nepokretnosti u korist drugotuženog DOO „Ašić“ iz Rače; u stavu trećem izreke delimično je ukinuta prvostepena presuda u stavovima četvrtom, petom, šestom i sedmom izreke i u tom delu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Prev. 289/10 od 13. maja 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija tužilaca izjavljena protiv osporene drugostepene presude. U obrazloženju osporenog revizijskog rešenja je navedeno da su tužioci u tužbi označili vrednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 dinara, što je ispod zakonom propisanog revizijskog cenzusa od preko 500.000,00. Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je bez uticaja to što je prvostepeni sud rešenjem P. 1313/07 od 12. februara 2008. godine odredio taksu za tužbu u iznosu od 25.820,00 dinara prema vrednosti predmeta spora od 632.000,00 dinara, „jer je sud prekludiran da posle upuštanja tuženih u raspravljanje o glavnoj stvari proverava tačnost vrednosti predmeta spora označene u tužbi“.
4. Ustavni sud je iz sadržine ustavne žalbe utvrdio da se ukazivanje na povredu prava na imovinu i prava na nasleđivanje podnosilaca u celini odnosi na postupak pred drugostepenim sudom i to isključivo na osporavanje drugostepene presude, kojom je pravnosnažno odbijen tužbeni zahtev podnosilaca ustavne žlabe za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o prometu nepokretnosti. Kako Ustavni sud u postupku po ustavnoj žalbi odlučuje u okviru postavljenog zahteva, Sud je utvrdio da je osporeno revizijsko rešenje procesnog karaktera, jer je njime odlučeno samo o tome da li su bili ispunjeni Zakonom o parničnom postupku propisani uslovi za izjavljivanje revizije, te kako je utvrđena nedozvoljenost izjavljenog vanrednog pravnog leka, što je za posledicu imalo njegovo odbacivanje, Vrhovni kasacioni sud nije ni mogao da se upušta u odlučivanje o imovinskim pravima podnosilaca ustavne žalbe. Imajući u vidu da razlozi navedeni u ustavnoj žalbi u pogledu povrede Ustavom zajemčenih prava na imovinu i prava na nasleđivanje ne mogu da se dovedu u pravnu vezu sa osporenim procesnim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Prev. 289/10 od 13. maja 2010. godine, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu protiv tog rešenja odbacio, jer nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka i odlučivanje.
5. Ocenjujući blagovremenost ustavne žalbe u odnosu na osporenu presudu Višeg trgovinskog suda Pž. 6397/2008 od 3. septembra 2009. godine, Ustavni sud je pošao od utvrđenog pravnog stava da će se donošenjem odluke o reviziji u parničnom postupku smatrati da su iscrpljena pravna sredstva pre podnošenja ustavne žalbe, ali samo kada je izjavljivanje ovog vanrednog pravnog sredstva, prema Zakonu o parničnom postupku ili drugom posebnom zakonu, dozvoljeno i kada je izjavljeno na način propisan tim zakonom. U suprotnom će se smatrati da su pravna sredstva iscrpljena izjavljivanjem žalbe protiv prvostepene sudske odluke, te će se blagovremenost ustavne žalbe ceniti u odnosu na dan dostavljanja odluke suda donete po žalbi.
Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju revizija koju su izjavili podnosioci ustavne žalbe odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud je ocenio da se Zakonom o Ustavnom sudu propisani rok za izjavljivanje ustavne žalbe računa od dana dostavljanja drugostepene sudske odluke podnosiocima ustavne žalbe, a ne od dana kada su podnosioci ustavne žalbe primili rešenje povodom izjavljenog vanrednog pravnog sredstva. Kako je punomoćnik podnosilaca ustavne žalbe osporenu drugostepenu presudu primio pre 13. maja 2010. godine kada je doneto osporeno revizijsko rešenje, a ustavnu žalbu je izjavio 12. avgusta 2010. godine, dakle po isteku roka propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu protiv osporene presude kao neblagovremenu, saglasno članu 36. stav 1. tačka 2) navedenog Zakona.
5. Na osnovu izloženog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešeno je kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević