Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje. Odredba člana 186. Zakona o radu, koja nalaže isplatu svih zarada u roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa, imperativne je prirode i ne može se menjati sporazumom stranaka.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije dr Dragiša B. Slijepčević. dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Željka Kukića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 8. oktobra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Željka Kukića i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1350/12 od 1. marta 2013. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1350/12 od 1. marta 2013. godine i određuje da isti sud ponovo odluči o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 14888/10 od 13. decembra 2011. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Željko Kukić iz Beograda je, 14. maja 2013. godine, preko punomoćnika Milojice Cvijovića, advokata iz Beograda, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1350/12 od 1. marta 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, prava na jednaku zaštitu prava zajemčenog članom 36. stav 1. Ustava i prava na rad zajemčenog članom 60. Ustava.
Ustavnom žalbom se osporava drugostepena presuda doneta u parničnom postupku koji se vodio po tužbi podnosioca ustavne žalbe protiv tuženog preduzeća "IKARBUS" A.D. Beograd, u restrukturiranju , radi isplate zarade.
Podnosilac je u ustavnoj žalbi naveo da sudovi nekritički prihvataju stav tuženog preduzeća "IKARBUS" A.D. Beograd, u restrukturiranju, da je isplata izostale zarade podnosiocu ustavne žalbe vezana za isplatu izostalih zarada zaposlenih koji su ostali da rade, a ne tekućih zarada. Dalje se navodi da sudovi omogućavaju da se tumačenjem sporazuma menjaju imperativne norme člana 186. Zakona o radu kojima je izričito navedeno da je tuženi obavezan da svoju obavezu izvrši najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa. Podnosilac ističe da je navedena odredba imperativne prirode i da se ne može menjati nikakvim sporazumom.
2. Saglasno odredi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u ustavnu žalbu i dokumentaciju koja je uz nju priložena utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1350/12 od 1. marta 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je ožalbena prvostepena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 14888/10 od 13. decembra 201 1. godine. U obrazloženj u osporene drugostepene presude, između ostalog, je navedeno: da je presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 14888/10 od 13. decembra 201 1. godine, u prvom stavu njene izreke, odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime izostale zarade za period juli-decembar 2009. godine isplati iznos od 151.347,73 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa bliže određenog ovim stavom izreke, pa do isplate, kao i zahtev tužioca za naknadu troškova postupka; da je drugim stavom izreke prvostepene presude obavezan tužilac da tuženom nadoknadi troškove postupka; da je tužiocu rešenjem tuženog broj 2337 od 24. decembra 2009. godine otkazan ugovor o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem posla od strane zaposlenog; da su tužilac kao zaposleni i tuženi, kao poslodavac , zaključili sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada i ugovorili da će tuženi , odnosno poslodavac izvršiti isplatu potraživanja na ime zaostalih zarada, sa pripadajućim porezom i doprinosima do dana prestanka radnog odnosa, a na osnovu obračuna finansijske službe, te da će se isplata potraživanja zaposlenom izvršiti istovremeno sa isplatom zarada zaposlenima koji ostaju na radu kod tuženog; da tuženi poslodavac ostalim zaposlenima za isti period potraživanja od jula do decembra 2009. godine nije isplatio zaradu; da je pravilan zaključak prvostepenog suda da obaveza tuženog prema tužiocu u pogledu isplate naznačenog potraživanja nije dospela, odnosno da je tužbeni zahtev preuranjen; da je tačan navod žalbe da prema odredbi člana 186. Zakona o radu obaveza isplate zarade i naknade zarade zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa dospeva najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, ali istovremeno tužilac zanemaruje činjenicu da je sa tuženim zaključio sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada koji je odredbom člana 3. upravo isključio primenu navedenog člana 186. Zakona o radu, budući da je članom 3. sporazuma utvrđeno da su se stranke saglasile da će se isplata zaostalih zarada izvršiti istovremeno kada se bude isplatila ta zarada zaposlenima koji ostanu da rade kod tuženog.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu poziva podnosilac ustavne žalbe , utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavistan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
Zakonom o radu ("Službeni glasnik RS", br. 24/05, 61/05 i 54/09) , koji je bio na snazi u vreme pokretanja predmetnog postupka, bilo je propisano: da se zarada isplaćuje u rokovima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu, najmanje jedanput mesečno, a najkasnije do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec i da se zarada isplaćuje samo u novcu, ako zakonom nije drukčije određeno (član 110.); da je poslodavac dužan da zaposlenom, u slučaju prestanka radnog odnosa, isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarade i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i da je isplatu obaveza iz stava 1. ovog člana, poslodavac dužan da izvrši najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa (član 186.)
5. Imajući u vidu sadržinu ustavne žalbe koja se odnosi na povredu prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud i u ovoj odluci ukazuje da se tim pravom jemče , pre svega , procesne garancije da će postupak u kome je odlučivano o bilo čijim pravima i obavezama biti sproveden na način da kroz nezavisnost i nepristrasnost suda, javno raspravljanje, ravnopravno učešće u postupku, odlučivanje u razumnom roku, primenom i poštovanjem propisanih pravila postupka, svakom bude omogućeno pravično suđenje. U tom smislu, pravilnu primenu materijalnog prava pre svega je nadležan da ceni viši sud , u zakonom propisanom postupku kontrole zakonitosti odluka nižestepenih sudova. Međutim, Ustavni sud ukazuje da i pogrešna primena materijalnog prava može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, te da ima osnova da se u postupku po ustavnoj žalbi povreda prava iz člana 32. stav 1. Ustava ceni i sa stanovišta pravilnosti primene materijalnog prava.
Podnosilac ustavne žalbe obrazlaže navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava na imperativnosti odredbe člana 186. Zakona o radu.
Polazeći od odredaba Zakona o radu, Ustavni sud konstatuje da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, da se zarada određuje za obavljeni rad i vreme provedeno na radu i da se zarada isplaćuje samo u novcu najmanje jedanput mesečno do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec. Iz odredbe člana 186. istog zakona proizlazi da je poslodavac dužan da zaposlenom u slučaju prestanka radnog odnosa isplati sve neisplaćene zarade, naknade zarade i druga primanja koja je zaposleni ostvario do dana prestanka radnog odnosa u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu.
Ustavni sud nalazi da je odredba člana 186. Zakona o radu imperativnog karaktera i da obaveza poslodavca na isplatu neisplaćene zarade u slučaju prestanka radnog odnosa ne može biti predmet sporazumevanja između poslodavca i zaposlenog. Pravo na isplatu neisplaćene zarade do dana prestanka radnog odnosa uključuje u sebi pravo zaposlenog da potražuje neisplaćenu zaradu od poslodavca.
Ustavni sud takođe nalazi da se rok koji je predviđen članom 186. Zakona o radu ne može odlagati na štetu radnika, jer nepovoljniji rok ne može biti predmet ugovora i sporazuma, što samo po sebi proizlazi iz navedene zakonske odredbe , te stoga ni tužba koj om se traži isplata ovih potraživanja n e može biti preuranjena, jer postojanje sporazuma i ugovora treba tretirati kao priznanje duga, koje postoji i traje. Iz navedenog proizlazi da poslodavac i zaposleni na osnovu svoje slobodne i saglasno izražene volje ne mogu odložiti ispunjenje obaveze po osnovu zarade do isplate zarade ostalim zaposlenima za isti period.
Ustavni sud posebno ističe da se ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda da sporazum poslodavca i zaposlenog predstavlja slobodnu volj u. Ovo iz razloga što je smisao i cilj odredbe člana 186. Zakona o radu u tome da zaposleni svoja prava po osnovu rada i njihovu zaštitu ostvaruje saglasno zakonu.
Prema oceni Ustavnog suda, iz navedenih razloga, osporenom presudom je proizvoljno i arbitrerno primenjeno materijalno pravo, te je povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje garantovano odredbom člana članom 32. stav 1. Ustava, pa je, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Oduka US), ustavnu žalbu usvojio i odlučio kao u tački 1. izreke.
Isti stav Ustavni sud je zauzeo u Odluci Už-4222/2012 od 20. novembra 2014. godine (videti internet stranicu na: www.ustavni.sud.rs).
6. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povredom prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava mogu otkloniti jedino poništajem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 1350/12 od 1. marta 2013. godine i određivanjem da u ponovnom postupku isti sud done se novu odluku o žalbi tuži oca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 14888/10 od 13. decembra 201 1. godine, t e je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Ustavni sud nije razmatrao navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava i povredi prava na rad iz člana 60. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava i odredio otklanjanje štetnih posledica.
8. Na osnovu svega navedenog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić