Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi povodom zastarelosti potraživanja jubilarne nagrade
Kratak pregled
Ustavni sud odbija ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda. Iako je ocena parničnih sudova o zastarelosti potraživanja jubilarne nagrade za 2009. sporna, Sud nalazi da pravo na pravično suđenje nije povređeno jer podnositeljka nije ispunjavala materijalnopravne uslove.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3861/2016
22.02.2018.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije Milan Stanić, dr Milan Škulić, Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Babić, dr Milan Marković i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi D. R . iz Beograda , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 22. februara 201 8. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba D. R . izjavljena protiv stava trećeg izreke presud e Apelacionog suda u Beogradu Gž 1. 5693/13 od 31. marta 201 6. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. D. R . iz Beograda je , 16. maja 201 6. godine, preko punomoćnika V. T . iz Beograda, Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv stava trećeg izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5693/13 od 31. marta 2016. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na pravičnu naknadu za rad , zajemčen ih odredb ama člana 32. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava.
U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je proizvoljan zaključak parničnih sudova o zastarelosti potraživanja jubilarne nagrade, na čiju je isplatu podnositeljka ustavne žalbe ostvarila pravo u 2009. godini; da je Komisija za praćenje primene i davanje autentično g tumačenj a Posebnog kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija iz 2010. godine, u svom mišljenju od 5. decembra 2011. godine, izrazila stav da pravo na isplatu jubilarne nagrade ost vareno u 2009. godini imaju svi zaposleni u zdravstvenim ustanovama kojima to primanje nije isplaćeno ranije, kao i zaposleni kojima je u međuvremenu prestao radni odnos kod poslodavca; da je takav stav zasnovan na razlozima pravičnosti, imajući u vidu da su kod budžetskih korisnika isplate jubilarnih nagrada u 2009, 2010. i 2011. godini bile privremeno odložene, usled nedostatka sredstava u budžetu.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporenu drugostepenu presudu i podnositeljki ustavne žalbe prizna pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 evra.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u osporen e presud e i dokumentaciju dostavljenu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1. 2479/12 od 1. jula 2013. godine, u stavu drugom izreke, obavezan je tuženi Dom zdravlja „dr M.“, sa sedištem u Beogradu , da tužiljama I . C, D . Š . i S . J . P . isplati jubilarnu nagradu za 30, 20 i 10 godina provedenih u radnom odnosu , dok je u stavu trećem izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje D . R, ovde podnositeljke ustavne žalbe, da joj tuženi isplati jubilarnu nagradu za 30 godina provedenih u radnom odnosu .
U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je iz fotokopije radne knjižice tužilje D. R . utvrđeno da je ona u Medicinskom centru „K .“ bila u radnom odnosu u periodu od 13. februara 1978. do 25. maja 1985. godine, kao i u periodu od 1. avgusta 1986. do 1. jula 2008. godine, dok je kod tuženog radila najpre na određeno vreme, i to u periodima od 8. januara 2008. do 7. januara 2009. godine, od 23. februara do 20. novembra 2009. godine, od 23. novembra 2009. do 22. februara 2010. godine i od 8. aprila 2010. do 29. aprila 2010. godine, a da se od 30. aprila 2010. godine nalazi u radnom odnosu na neodređeno vreme; da je članom 39. Pravilnika o radu tuženog broj 5803 od 28. septembra 2007. godine bilo propisano da zaposleni ima pravo na jubilarnu nagradu povodom jubilarnih godina neprekidnog rada u Domu zdravlja, u zavisnosti od raspoloživih sredstava Doma zdravlja, odnosno realizacije planiranih prihoda, po odluci upravnog odbora; da je odredbama člana 107. stav 5. Posebnog kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija iz 2010. godine bilo propisano da je poslodavac dužan da zaposlenom isplati jubilarnu nagradu u iznosu od 50% prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za deset godina rada provedenih u radnom odnosu , jedne prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za 20 godina rada provedenih u radnom odnosu, jedne i po prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za 30 godina rada provedenih u radnom odnosu i d ve prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za 35 godina rada provedenih u radnom odnosu; da je iz zapisnika Komisije za praćenje primene i davanje autentično g tumačenj a Posebnog kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija iz 2010. godine, sa sastanka održanog 5. decembra 2011. godine, utvrđeno da su na tom sastanku razmatrana pitanja u vezi sa primenom člana 107. stav 5. navedenog opšteg akta; da je u tački 3. zapisnika konstatovano da ukoliko je zaposleni tokom 2009, 2010. i 2011. godine stekao pravo na jubilarnu nagradu, a ista mu nije isplaćena u vreme kada je to pravo stekao, smatra se da, bez obzira na to što mu je u međuvremenu prestao radni odnos zbog odlaska u penziju, on ima pravo na isplatu jubilarne nagrade, kao i da pravo na isplatu jubilarnu nagradu za pomenute godine imaju i oni zaposleni koji su u momentu sticanja tog prava bili zaposleni u zdravstvenoj ustanovi , a kojima je nakon toga prestao radni odnos zbog promene poslodavca, odnosno zbog početka obavljanja samostalne delatnosti.
U obrazloženju je dalje navedeno: da je sud našao da je osnovan prigovor zastarelosti tuženog u pogledu potraživanja tužilje D. R, zbog činjenice da je od dana kada je ispunila uslov za jubilarnu nagradu za navršenih 30 godina rada (13. februar 2009. godine) do podnošenja tužbe (28. jun 2012. godine) protekao rok od tri godine, predviđen odredbom člana 196. Zakona o radu; da je , pored toga, Pravilnik o radu tuženog broj 5803 od 28. septembra 2007. godine, koji je važio u vreme kada je tužilja D. R. navršila 30 godina rada, predviđao pravo zaposlenog na jubilarnu nagradu povodom jubilarnih godina neprekidnog rada u D omu zdravlja; da tužilja D. R . nije bila u neprekidnom radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi 30 godina, s obzirom na to da je imala prekid u radu u periodu od 25. maja 1985. do 7. avgusta 1986. godine, odnosno godinu i dva meseca, zbog čega joj to pravo ne bi pripadalo; da su bez uticaja navodi tužilje D . R . da se na nju primenjuje Poseban kolektivni ugovor iz 2010. godine , te da je posebna Komisija proširila dejstvo člana 107. stav 5. i na zaposlene koji su pravo na jubilarnu nagradu stekli 2009. godine, a ista im nije isplaćena; da to iz razloga što je Komisija, na sastanku održanom 5. decembra 2011. godine, iznela zaključak u vezi prava na jubilarn u nagrad u zaposlenih kojima je prestao radni odnos zbog odlaska u penziju, odnosno zbog promene poslodav ca, bez izričitog navođenja da će se odredbe člana 107. stav 5. Posebnog kolektivnog ugovora primenjivati i na zaposlene koji su to pravo stekli pre stupanja Posebnog kolektivnog ugovora na snagu, a u koju grupu spada i tužilja D . R; da Komisija, dakle, svojim zaključcima i tumačenjem odredaba Posebnog kolektivnog ugovora n ije mogla da proširi njegovo dejstvo i na godine pre njegovog stupanja na snagu; da je Poseban kolektivni ugovor donet 2010. godine i njime nije predviđena mogućnost retroaktivne primene.
Odlučujući o žalbama tuž ilje D. R . i tuženog , Apelacioni sud u Beogradu je doneo osporen u presud u Gž1. 5693/13 od 31. marta 2016. godine, kojom je, pored ostalog, u stavu trećem izreke, odbio kao neosnovanu žalbu tužilje D . R . i ožalbenu presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu potvrdio u stavu trećem njene izreke. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, između ostalog, navedeno: da nisu osnovani žalbeni navodi tužilje D. R . da je prvostepeni sud pobijanu presudu zasnovao na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju; da je sve činjenice od značaja za ocenu osnovanosti tužbenog zahteva prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio i da je na tim činjenicama zasnovao svoju odluku; da je u obrazloženju presude prvostepeni sud dao detaljne i argumentovane razloge, posebno imajući u vidu činjenicu da je tužilja uslov za isplatu jubilarne nagrade za 30 godina rada kod tuženog ostvarila 13. februara 2009. godine, a da j e tužbu u ovoj pravnoj stvari podnela 28. juna 2012. godine, zbog čega je, s aglasno odredbi člana 196. Zakona o radu, potraživanje tužilje zastarelo.
4. Odredbama Ustava, na čij u povred u se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pra vo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se tih prava niko ne može odreći (član 60. stav 4.).
Zakonom o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05 i 61/05) (u daljem tekstu: ZOR) , koji se primenjivao na dan 13. februara 2009. godine, bilo je propisano : da se opštim aktom, odnosno ugovorom o radu može utvrditi pravo na jubilarnu nagradu i solidarnu pomoć (član 120. tačka 1)); da sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze (član 196.).
Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“, br. 34/01, 62/06-dr. zakon i 63/06-ispr. dr. zakona) bilo je propisano: da se ovim zakonom uređuje način utvrđivanja plata, dodataka, naknada i ostalih primanja, pored ostalog, zaposlenih u javnim službama koje se finansiraju iz doprinosa za obavezno socijalno osiguranje (član 1. tačka 4)); da izabrano, imenovano i postavljeno lice i zaposleni iz člana 1. ovog zakona imaju pravo na naknadu plate i druga primanja u visini utvrđenoj aktom Vlade, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno (član 11. stav 1.).
Uredba o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima i izabranih, odnosno postavljenih lica („Službeni glasnik RS“, br. 37/94, 40/94, 6/99, 37/01, 73/04, 88/04, 38/05, 81/05), doneta na osnovu člana 11. stav 1. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, ne sadrži odredbe o pravu na jubilarnu nagradu.
Posebnim kolektivn im ugovor om za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija („ Službeni glasnik RS“, broj 36/2010), koji je počeo da se primenjuje 5. juna 2010. godine, bilo je propisano: da je poslodavac dužan da zaposlenom isplati jubilarnu nagradu u iznosu od 50% prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za deset godina rada provedenih u radnom odnosu , jedne prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za 20 godina rada provedenih u radnom odnosu, jedne i po prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za 30 godina rada provedenih u radnom odnosu i dve prosečne plate u privredi u Republici Srbiji – za 35 godina rada provedenih u radnom odnosu (član 107. stav 5.); da učesnici ovog kolektivnog ugovora imenuju po tri člana u komisiju koja prati primenu i daje autentična tumačenja ovog ugovora (član 152. stav 1.).
Zakonom o budžetu za 2009. godinu („Službeni glasnik RS“, br. 120/08, 31/09 i 111/09) bilo je propisano da se, u skladu sa članom 2. tačka 8), članom 35. i članom 36. stav 3. Zakona o budžetskom sistemu ( „Službeni glasnik RS”, br. 9/02, 87/02, 61/05-dr.zakon, 66/05, 101/05-dr. zakon, 62/06-dr. zakon i 85/06), u budžetskoj 2009. godini neće vršiti obračun i isplata prema Odluci o primeni Opšteg kolektivnog ugovora na sve poslodavce na teritoriji Republike Srbije i Aneksu I Opšteg kolektivnog ugovora ( „Službeni glasnik RS”, broj 104/08), kao ni obračun i isplata božićnih, godišnjih i jubilarnih nagrada i drugih vrsta nagrada i bonusa predviđenih posebnim i pojedinačnim kolektivnim ugovorima, za direktne i indirektne korisnike sredstava budžeta Republike Srbije, budžeta lokalne vlasti, organizacije obaveznog socijalnog osiguranja i njihove korisnike.
Članom 6. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Rep ublike Srbije za 2011. godinu („Službeni glasnik RS“, broj 78/11) izvršena je dopuna člana 13. osnovnog teksta zakona novim stavom 2, kojim je bilo pr opisano da će se u 2011. godini izvršiti isplata jubilarnih nagrada zaposlenima i kod korisnika iz stava 1. (direktni i indirektni korisnici sredstava budžeta Republike Srbije, budžeta lokalne vlasti, organizacije obaveznog socijalnog osiguranja i njihovi korisnici) koji su ispunili uslove za ostvarivanje ovog prava u 2009. i 2010. godini, a na osnovu evidencije zaposlenih u navedenim godinama .
5. Ocenjujući navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od utvrđenih činjenica konkretnog slučaja i ustavnopravnih razloga iznetih u ustavnoj žalbi, konstatovao da podnositeljka ustavne žalbe , u suštini, ukazuje na proizvoljn ost ocene parničnih sudova o zastarelosti njenog potraživanja isplate jubilarne nagrade za 30 godina rada, koje je navršila 13. februara 2009. godine.
Stoga Ustavni sud smatra da, prilikom ocene osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje, zapravo treba sagledati sprovedeni parnični postupak kao jedinstvenu celinu i oceniti da li je on bio vođen na način koji je podnositeljki ustavne žalbe osigurao pravo na pravično suđenje garantovano članom 32. stav 1. Ustava, odnosno da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili arbitrerna, čime bi ukazala na očiglednu nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnositeljke ustavne žalbe.
Podnositeljka ustavne žalbe je tužbom zahtevala isplatu jubilarne nagrade za 30 godina provedenih u radnom odnosu u zdravstvenim ustanovama. Tužbeni zahtev je bio zasnovan na odredbi člana 107. stav 5. Posebnog kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija iz 2010. godine (u daljem tekstu: PKU), koji je, pored ostalog, propisivao dužnost poslodavca da zaposlenom isplati jubilarnu nagradu u iznosu od jedne i po prosečne plate u privredi u Republici Srbiji za 30 godina rada provedenih u radnom odnosu, kao i na mišljenju Komisije za praćenje primene i davanje autentičnog tumačenja PKU (u daljem tekstu: Komisija) , formirane na osnovu člana 152. stav 1. PKU, redigovanog na sastanku održanom 5. decembra 2011. godine, prema kome je zaposlenima u zdravstvenim ustanovama koji su pravo na jubilarnu nagrad u ost varili u 2009, 2010. i 2011. godini, a koje im nisu isplaćene, trebalo isplatiti jubilarne nagrade , bez obzira na to da li je u međuvremenu njima prestao radni odnos zbog ostvarivanja prava na penziju ili promene poslodavca.
Prvi osnovni sud u Beogradu i Apelacioni sud u Beogradu su saglasni u oceni da je predmetno potraživanje zastarelo, u smislu člana 196. važećeg Zakona o radu, imajući u vidu da je podnositeljka ustavne žalbe 30 godina rada u zdravstvenim ustanovama (Medicinski centar „K .“ i tuženi) navršila 13. februara 2009. godine, kada je, po mišljenju sudova, dospelo predmetno potraživanje, a tužbu podnela 28. juna 2012. godine, što znači, nakon istek a trogodišnjeg roka zastarelosti.
Ustavni sud polazi od stava Evropskog suda za ljudska prava, prema kome greška u primeni prava ili utvrđivanju činjenica načinjena od strane nacionalnog suda, koja je tako primetna da se može okarakterisati kao „očigledna greška“, može narušiti pravičnost postupka (videti presudu u predmetu Bochan protiv Ukrajine, od 5. februara 2015. godine, broj predstavke 22251/08, stav 62.). Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su parnični sudovi očigledno zanemarili činjenicu da je Zakonom o budžetu za 2009. godinu bilo propisano da se u budžetskoj 2009. godini, pored ostalog, neće vršiti obračun i isplata jubilarnih nagrada za direktne i indirektne korisnike sredstava budžeta Republike Srbije. U 2009. godini je, dakle, postojao zakonski moratorijum kada su u pitanju jubilarn e nagrad e koje isplaćuju direktni i indirektni korisni ci sredstava budžeta Republike Srbije, a u koje tuženi nesumnjivo spada. Po shvatanju Ustavnog suda, takvim zakonodavnim rešenjem nije ukinuto pravo zaposlenih na jubilarnu nagradu, već je radi zaštite makroekonomske stabilnosti i ostalih prioritetnih ciljeva budžetskog sistema bilo odloženo ostvarivanje određenih prava zaposlenih po osnovu rada (videti rešenja Ustavnog suda IUz-528/10 od 24. novembra 2011. godine i IUz-106/11 od 13. juna 2012. godine). U tom smislu, Ustavni sud smatra da je odlaganjem ispunjenja obaveze isplate jubilarne nagrade , zapravo, odložena dospelost tog potraživanja iz radnog odnosa . Dopunom Zak ona o budžetu za 2011. godinu je bilo predviđeno da će se u toj budžetskoj godini izvršiti isplata jubilarnih nagrada i zaposlenima kod korisnika iz stava 1. (direktni i indirektni korisnici sredstava budžeta Republike Srbije, budžeta lokalne vlasti, organizacije obaveznog socijalnog osiguranja i njihovi korisnici) koji su ispunili uslove za ostvarivanje tog prava u 2009. i 2010. godini. Time je, po shvatanju Ustavnog suda, prestao zakonski moratorijum isplate jubilarnih nagrada za 2009. godinu. Drugim rečima, stupanjem na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2011. godinu obaveza isplate jubilarnih nagrada za 2009. godinu zaposlenima kod direktnih i indirektnih korisnika sredstava budžeta Republike Srbije je konačno dospela. S tim u vezi, očigledan propust parničnih sudova da uzmu u obzir da je Zakonom o budžetu za 2009. godinu isplata jubilarnih nagrada u toj budžetskoj godini bila odložena , po mišljenju Ustavnog suda, mogla je dovesti u pitanje pravičnost predmetnog parničnog postupka u celini.
Međutim, Ustavni sud smatra da se ne sme zanemariti činjenica da je PKU počeo da se primenjuje 5. juna 2010. godine, tačnije da isti nije važio u momentu kada je podnositeljka ustavne žalbe navršila 30 godina rada u zdravstvenim ustanovama , što se konstatuje u obrazloženju prvostepene presude. Podnositeljka ustavne žalbe svoj tužbeni zahtev zasniva upravo na odredbi člana 107. stav 5. PKU, smatrajući da je, bez obzira na to što je PKU počeo da se primenjuje 5. juna 2010. godine, Komisija iz člana 152. stav 1. PKU proširila njegovo dejstvo i na period pre toga. Ovakvo tumačenje mišljenja Komisije od 5. decembra 2011. godine, po oceni Ustavnog suda, nije ustavnopravno prihvatljivo jer je očigledno da Komisija nije bila ovlašćena da utvrdi retroaktivnu primenu PKU, već samo da odgovarajućim autentičnim tumačenjima omogući nesmetanu primenu u periodu njegovog važenja. Komisija u mišljenju od 5. decembra 2011. godine zaposlene u zdravstvenim ustanovama koji su pravo na jubilarnu nagradu ostvarili u 2009. godini, po shvatanju Ustavnog suda, pominje isključivo u kontekstu napred pojašnjenog zakonskog moratorijuma, odnosno odlaganja isplate jubilarnih nagrada u 2009. godini. Pitanje ispunjenosti uslova za ostvarivanje prava na jubilarnu nagradu u 2009. godine se , prema tome, mo glo ceniti samo sa aspekta materijalnopravnih propisa koji su u toj godini važili za zaposlene u zdravstvenim ustanovama. Budući da u periodu od 24. septembra 2005. godine, kada je prestao da važi Poseban kolektivni ugovor za zdravstvenu delatnost u Republici Srbiji („Službeni glasnik RS“, br. 2/99, 4/99 i 15/01), sve do 5. juna 2010. godine, kada je počeo da se primenjuje PKU, za zaposlene u zdravstvenim ustanovama nije postojao poseban kolektivni ugovor, Ustavni sud nalazi da je u momentu kada je podnositeljka ustavne žalbe navršila 30 godina rada u zdravstvenim ustanovama (13. februar 2009. godine) materijalnopravni osnov za isplatu jubilarne nagrade bio Pravilnik o radu tuženog broj 5803 od 28. septembra 2007. godine, na koji je upuć ivala odredba člana 120. tačka 1) ZOR. S tim u vezi , Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud, pored ocene o zastarelosti potraživanja, izveo i zaključak da podnositeljka ustavne žalbe u 2009. godini nije ostvarila pravo na jubilarnu nagradu jer nije ispu njavala uslove koji su bili propisani navedenim Pravilnikom, a što je drugostepeni sud potvrdio u osporenoj presudi. Prema tome, bez obzira na ustavnopravnu neprihvatljivost ocene parničnih sudova o zastarelosti potraživanja isplate jubilarne nagrade , kojom se Apelacioni sud u Beogradu jedino i bavi o u obrazloženju osporene drugostepene presude, Ustavni sud nalazi da njome pravičnost predmetnog parničnog postupka, u celini posmatrano, nije ugrožena, s obzirom na to da je, u konkretnom slučaju, na ustavnopravno prihvatljiv način ocenjeno i pitanje postojanja materijalnopravnih uslova za ostvarenje navedenog prava iz radnog odnosa .
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da osporen om presud om Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 5693/13 od 31. marta 2016. godine ni je povređeno prav o podnositeljke ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“ , br. 109/07, 99/11, 18/13 -Odluka US, 40/15-dr.zakon i 103/15 ).
Što se tiče istaknute povrede prava na pravičnu naknadu za rad iz člana 60. stav 4. Ustava, Ustavni sud nalazi da podnositeljka ustavne žalbe svoje tvrdnje o povredi ovog prava bliže ne obrazlaže, već ih, u stvari, izvodi iz navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
6. S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.