Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe u predmetu socijalne zaštite
Kratak pregled
Ustavni sud odbacuje ustavnu žalbu podnetu protiv presude Upravnog suda kojom je potvrđeno poništenje rešenja o pravu na novčanu naknadu. Utvrđeno je da podnosilac nije ispunjavao uslove za naknadu, jer je bio radno angažovan u periodu za koji mu je pravo priznato.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3862/2010
17.03.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Zdravka Dronjka iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 17. marta 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Zdravka Dronjka izjavljena protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 3777/10 (2008) od 24. juna 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Zdravko Dronjak iz Beograda je 20. avgusta 2010. godine, preko punomoćnika Gorice Lazić, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv presude Upravnog suda – Odeljenje u Kragujevcu U. 3777/10 (2008) od 24. juna 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije i prava na socijalnu zaštitu iz člana 69. stav 3. Ustava.
U ustavnoj žalbi se navodi da je prvostepeni organ pogrešno ocenio da su bili ispunjeni uslovi iz člana 239. stav 1. tačka 1) Zakona o opštem upravnom postupku (u daljem tekstu: ZUP), kada je po službenoj dužnosti obnovljen postupak u predmetu priznavanja prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti, jer se ne radi o novim činjenicama i novim dokazima koji su tom organu bili nepoznati u postupku donošenja konačnog rešenja od 24. oktobra 2003. godine, koje je u ponovljenom postupku poništeno. Dalje se navodi da su upravni akti i osporena presuda, doneti u ponovljenom postupku, zasnovani isključivo na činjenici da je podnosilac ustavne žalbe kao korisnik prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti u periodu od 1. jula do 31. jula 2003. godine bio radno angažovan preko omladinske zadruge i prijavljen na osiguranje kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ukazuje se na to da podnosilac u vreme radnog angažovanja preko omladinske zadruge nije mogao da zna kakav će biti ishod postupka po podnetom zahtevu, niti ga je tadašnji Republički zavod za tržište rada upozorio na posledice koje bi time mogle nastupiti u odnosu na podneti zahtev, čime su učinjene povrede načela zaštite prava građana i zaštite javnog interesa iz člana 6. ZUP i načela pružanja pomoći stranci iz člana 15. ZUP.
2. U postupku prethodnog ispitivanja podneska utvrđeno je da uz ustavnu žalbu nisu dostavljeni svi dokazi od značaja za odlučivanje propisani članom 85. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07), odnosno da nisu dostavljeni prepisi žalbe izjavljene protiv rešenja Nacionalne službe za zapošljavanje – Filijala za grad Beograd broj 0104-10411-10046-3/2003 od 26. oktobra 2007. godine, rešenja Nacionalne službe za zapošljavanje broj 0031-10412-1958/2007 od 17. marta 2008. godine i tužbe podnete protiv drugostepenog rešenja.
Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 44. stav 1. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, br. 24/08 i 27/08), dopisom od 9. februara 2011. godine, obavestio punomoćnika podnosioca o tom nedostatku koji sprečava postupanje Ustavnog suda po ustavnoj žalbi i naložio mu da, u roku od 15 dana od dana prijema dopisa, dostavi prepise navedenih akata. Punomoćnik podnosioca je ovim dopisom upozoren da će ustavna žalba biti odbačena, ukoliko se u ostavljenom roku ne otkloni nedostatak koji onemogućava postupanje po istoj.
Postupajući po nalogu Ustavnog suda, punomoćnik podnosioca ustavne žalbe je 22. februara 2011. godine dostavio prepise traženih akata.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je rešenjem Nacionalne službe za zapošljavanje broj 0031-10412-1958/2007 od 17. marta 2008. godine odbijena žalba ovde podnosioca ustavne žalbe, izjavljena protiv rešenja Nacionalne službe za zapošljavanje – Filijala za grad Beograd broj 0104-10411-10046-3/2003 od 26. oktobra 2007. godine, kojim je ponovljen postupak u predmetu ostvarivanja prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti imenovanog, poništeno konačno rešenja iste Filijale broj 0104-10411-10046-1/2003 od 24. oktobra 2003. godine, kojim je imenovanom priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 24 meseca, počev od 1. jula 2003. godine, odbijen kao neosnovan zahtev za priznavanje prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti i utvrđeno da mu je neosnovano isplaćena novčana naknada za period od 1. jula 2003. godine do 30. juna 2005. godine u ukupnom iznosu od 250.218,04 dinara. U obrazloženju drugostepenog rešenja je navedeno: da je imenovanom prestao radni odnos 30. juna 2003. godine; da mu je rešenjem Nacionalne službe za zapošljavanje – Filijala za grad Beograd od 24. oktobra 2003. godine priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 24 meseca, počev od 1. jula 2003. godine; da je u periodu od 1. jula do 31. jula 2003. godine bio prijavljen na osiguranje kod Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih preko Omladinske zadruge „Palilula“, po osnovu privremenih i povremenih poslova; da se stoga imenovani ni jedan dan nije mogao smatrati nezaposlenim licem, jer je prvog narednog dana od dana prestanka radnog odnosa ostvario pravo na rad po drugom osnovu i ponovo stekao svojstvo osiguranika; da je činjenica da je ostvario pravo na rad po drugom osnovu u toku isplatnog perioda bila osnov za prestanak prava na novčanu naknadu prema odredbi člana 19. stav 1. tačka 1. Zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica ("Službeni glasnik RS", br. 22/92, 73/92, 82/92, 56/93, 67/93, 34/93, 52/96, 46/98, 29/01 i 80/02).
Osporenom presudom U. 3777/10 (2008) od 24. juna 2010. godine Upravni sud je odbio kao neosnovanu tužbu podnetu protiv navedenog drugostepenog rešenja. U obrazloženju osporene presude je ocenjeno da je u sprovedenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje, da nisu učinjene povrede pravila postupka i da je pravilno primenjeno materijalno pravo, što čini zakonitom odluku tuženog organa.
4. Podnosilac ustavne žalbe smatra da su osporenom sudskom odlukom povređene odredbe člana 32. stav 1. i člana 69. stav 3. Ustava.
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava jemči se svakome pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog pokretanja postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbom člana 69. stav 3. Ustava jemči se pravo zaposlenom na naknadu zarade u slučaju privremene sprečenosti za rad, kao i pravo na naknadu u slučaju privremene nezaposlenosti, u skladu sa zakonom.
5. Ustavni sud je u oceni navoda iznetih u ustavnoj žalbi pošao od tvrdnje podnosioca, kojom se osporava ocena prvostepenog organa o ispunjenosti zakonom propisanog procesnog razloga za ponavljanje postupka priznavanja prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti.
Ustavni sud je utvrdio da je prvostepeni organ odredio ponavljanje postupka na osnovu novog dokaza koji je pribavljen nakon okončanja postupka utvrđivanja prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti, ali se odnosi na činjenicu koja je postojala u vreme vođenja tog postupka, a koja je mogla dovesti do drugačijeg rešenja da je bila poznata prvostepenom organu u momentu odlučivanja o pravu na novčanu naknadu. Povodom navoda podnosioca da je Republički zavod za tržište rada – Filijala Beograd u vreme donošenja poništenog rešenja od 24. oktobra 2003. godine morao znati za činjenicu da je bio radno angažovan po osnovu privremenih i povremenih poslova, Ustavni sud je konstatovao da ovaj argument nije bio istican u žalbi u ponovljenom upravnom postupku, niti u tužbi i dopuni tužbe u upravnom sporu. Na taj način je podnosilac propustio da, u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, zaštiti svoja prava tako što će osporiti postojanje zakonom propisanog procesnog razloga za ponavljanje postupka, te ovaj razlog u konkretnom slučaju ne može prvi put isticati u ustavnoj žalbi kao supsidijernom prvnom sredstvu.
U pogledu ostalih istaknutih navoda, Ustavni sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe osporava ocenu iznetu u rešenjima nadležne organizacije za zapošljavanje i presudi Upravnog suda o neispunjavanju zakonom propisanih uslova za priznavanje prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti, nezadovoljan činjenicom što mora da vrati novčana sredstva koja je primao 24 meseca na ime naknade za vreme nezaposlenosti, kao i zbog gubitka staža osiguranja koji je ostvario po tom osnovu.
Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 11. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/05 i 63/06) propisano da su osiguranici – zaposleni lica koja u skladu sa zakonom obavljaju privremene i povremene poslove preko omladinskih zadruga, koje se u smislu ovog zakona smatraju poslodavcem, a imaju navršenih 26 godina života, odnosno bez obzira na godine života ako nisu na školovanju (tačka 10.), kao i da su osiguranici – zaposleni lica za čijim radom je prestala potreba, dok ostvaruju novčanu naknadu prema propisima o radu i zapošljavanju (tačka 11.). Iz navedenih zakonskih odredaba sledi da je podnosilac ustavne žalbe za isti vremenski period, od 1. jula do 31. jula 2003. godine, imao status osiguranika po osnovu ostvarivanja prava na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti i po osnovu obavljanja privremenih i povremenih poslova preko omladinske zadruge. Podnosilac ustavne žalbe je upravo u navedenom periodu ostvario pravo na rad na drugi način u smislu odredbe člana 3. stav 1. tada važećeg Zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica. Naime, radno angažovanje na obavljanju privremenih i povremenih poslova preko omladinske zadruge ne predstavlja radni odnos, ali se smatra radom van radnog odnosa, odnosno ostvarivanjem prava na rad po drugom osnovu, u smislu propisa o radu i zapošljavanju. Prema tome, podnosilac ustavne žalbe od prvog dana perioda za koji mu je priznato pravo na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti nije imao status nezaposlenog lica, niti ga je imao 17. jula 2003. godine kada se prijavio na evidenciju nezaposlenih lica, pa nije ni mogao da počne da ostvaruje pravo na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti, kao i prava na zdravstveno i na penzijsko i invalidsko osiguranje koja su mu priznata. Stoga, podnosiocu nije mogla biti produžena isplata novčane naknade za preostalo vreme od 1. avgusta 2003. godine kada je ponovo ostao nezaposlen, u smislu odredbe člana 19. stav 2. tada važećeg Zakona o zapošljavanju i ostvarivanju prava nezaposlenih lica, kako se tvrdi u ustavnoj žalbi.
Saglasno načelu zaštite prava građana i zaštite javnog interesa, postojala je obaveza organa koji je vodio postupak i rešavao o priznavanju navedenog prava da omogući podnosiocu da što lakše zaštiti i ostvari svoja prava i pravne interese, ali i da se tokom celog postupka, u skladu sa načelom pružanja pomoći stranci, stara o tome da zbog neznanja i neukosti u postupku ne budu oštećena njegova prava. S tim u vezi bila je i obaveza službenog lica koje je vodilo postupak da, po potrebi, upozori podnosioca na njegova prava u postupku, kao i da mu ukaže na pravne posledice njegovih radnji ili propuštanja (član 130. ZUP). Ustavni sud konstatuje da je u obrazloženju drugostepenog rešenja navedeno da je u evidencionom kartonu nezaposlenog lica - opšte napomene, koji je podnosilac dobio prilikom prijavljivanja na evidenciju nezaposlenih lica, bila predviđena dužnost podnosioca ustavne žalbe da u roku od osam dana obavesti tadašnji Republički zavod za tržište rada – Filijala Beograd o svakoj promeni koja bi mogla biti od uticaja na pravo na novčanu naknadu za vreme nezaposlenosti. Dakle, podnosilac je svakako u vreme pokretanja postupka priznavanja prava na novčanu naknadu, bio upoznat sa svojom obavezom da se na odgovarajući način stara o ostvarivanju prava koje je bilo predmet upravnog postupka. Takođe, i u stavu četvrtom izreke poništenog rešenja od 24. oktobra 2003. godine podnosiocu je utvrđena ista obaveza u pogledu priznatog prava na novčanu naknadu. Prema tome, dužnost nadležnog organa da pruži pomoć podnosiocu bila je iscrpljena u upozorenju podnosioca na postojanje obaveze obaveštavanja u propisanom roku o svakoj promeni koja je mogla biti od uticaja na ostvarivanje navedenog prava, imajući u vidu da se stranka, po pravilu, sama brine o svojim pravima i odlučuje koje će radnje preduzeti u postupku.
Polazeći od izloženog, u obrazloženju prvostepenog i drugostepenog rešenja navedeni su dovoljni razlozi za donetu odluku i zauzet stav o ispunjenosti zakonskih uslova da se u ponovljenom postupku poništi rešenje o priznavanju prava podnosioca po osnovu nezaposlenosti i odbije zahtev za priznavanje tih prava, a koji su, po oceni Ustavnog suda, zasnovani na ustavnopravno prihvatljivoj primeni materijalnog prava. Takve razloge upravnih organa, prihvatio je Upravni sud u obrazloženju osporene presude.
Imajući u vidu sve izneto, Ustavni sud je ocenio da razlozi navedeni u ustavnoj žalbi ne daju dovoljno osnova za sumnju da je osporena presuda doneta proizvoljnom primenom procesnog i materijalnog prava, te da je njome povređeno pravo podnosioca na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava i pravo na socijalnu zaštitu iz člana 69. stav 3. Ustava.
S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje po podnetoj ustavnoj žalbi.
6. Na osnovu izloženog i odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešeno je kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević