Rešenje Ustavnog suda o odbacivanju ustavne žalbe kao nedopuštene i neblagovremene
Kratak pregled
Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja sudova, akta javnog tužilaštva i „radnje Vrhovnog suda“. Akt tužilaštva nije pojedinačni akt podložan žalbi. Žalba protiv sudskih rešenja je neblagovremena, jer je podneta nakon isteka roka od 30 dana od dostavljanja drugostepene odluke.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran Ilić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Koste Srdića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 20. aprila 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Koste Srdića izjavljena protiv rešenja Okružnog suda K. 1841/07 – Kv. 432/09 od 6. februara 2009. godine, rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. II 513/09 od 16. marta 2009. godine, akta Republičkog javnog tužilaštva KTZ-467/09 od 25. maja 2009. godine i „radnje Vrhovnog suda Srbije“.
O b r a z l o ž e nj e
1. Kosta Srdić iz Beograda je 24. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu podneo ustavnu žalbu protiv akata i „radnje“ navedenih u izreci, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, načela zaštite ljudskih prava i sloboda, prava na pravično suđenje i prava na rad, zajemčenih odredbama čl. 21, 22, 32. i 60. Ustava Republike Srbije. Podnosilac ustavne žalbe se poziva i na povredu prava na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac ustavne žalbe detaljno obrazlaže šta je bio razlog podizanja optužnice protiv sudija Vrhovnog suda Srbije, koji su odlučivali u postupku po reviziji protiv presude Okružnog suda u Beogradu GžI. 2473/03 od 21. januara 2004. godine, kojom je pravnosnažno okončan parnični postupak u kome je odlučivano o tužbenom zahtevu podnosioca za poništaj rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa. Ističe da je revizijski sud pogrešno primenio materijalno i procesno pravo kada je zauzeo stav da je rešenje o prestanku radnog odnosa donelo ovlašćeno lice i da je revizija dozvoljena.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) je po svojoj sadržini istovetna odredbi člana 170. Ustava.
Odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", broj 109/07) propisano je da se ustavna žalba može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostavljanja pojedinačnog akta, odnosno od dana preduzimanja radnje kojom se povređuje ili uskraćuje ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
3. Ustavni sud je u sprovednom prethodnom postupku utvrdio: da je osporenim prvostepenim rešenjem Okružnog suda K. 1841/07 – Kv. 432/09 od 6. februara 2009. godine odbačena optužnica oštećenog kao tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, podignuta protiv više okrivljenih da su izvršili krivično delo kršenje zakona od strane sudije, javnog tužioca i njegovog zamenika iz člana 360. Krivičnog zakonika ("Službeni glasnik RS", br. 85/05, 88/05); da je osporenim drugostepenim rešenjem Vrhovnog suda Srbije Kž. II 513/09 od 16. marta 2009. godine odbijena kao neosnovana žalba oštećenog kao tužioca izjavljena protiv prvostepenog rešenja; da je aktom Republičkog javnog tužilaštva KTZ-467/09 od 25. maja 2009. godine obavešten podnosilac ustavne žalbe, u vezi njegove molbe od 29. aprila 2009. godine, da Tužilaštvo nije našlo osnova za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Okružnog suda K. 1841/07 - Kv. 432/09 i rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. II 513/09.
4. Odlučujući o delu ustavne žalbe u kome je osporen akt Republičkog javnog tužilaštva KTZ-467/09 od 25. maja 2009. godine, Ustavni sud je ocenio da osporeni akt, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja obaveštenje Republičkog javnog tužilaštva dostavljeno podnosiocu ustavne žalbe o postupanju po njegovoj molbi za podizanje zahteva za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Okružnog suda K. 1841/07 - Kv. 432/09 od 6. februara 2009. godine i rešenja Vrhovnog suda Srbije Kž. II 513/09 od 16. marta 2009. godine. Osporeni akt Republičkog javnog tužilaštva nije pojedinačni pravni akt kojim je odlučivano o pravima, obavezama ili optužbama protiv podnosioca ustavne žalbe i protiv koga se, u smislu odredaba člana 170. Ustava i člana 82. Zakona o Ustavnom sudu, ustavna žalba može izjaviti.
Imajući u vidu da osporeno obaveštenje ne može biti predmet ustavne žalbe, Ustavni sud je ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, jer ne postoje pretpostavke utvrđene Ustavom i Zakonom za vođenje postupka.
5. Ocenjujući blagovremenost ustavne žalbe u odnosu na rešenje Okružnog suda K. 1841/07 – Kv. 432/09 od 6. februara 2009. godine i rešenje Vrhovnog suda Srbije Kž. II 513/09 od 16. marta 2009. godine, Ustavni sud je utvrdio da je osporeno drugostepeno rešenje dostavljeno podnosiocu ustavne žalbe najkasnije 29. aprila 2009. godine, kada je podnosilac Republičkom javnom tužilaštvu podneo molbu radi podizanja zahteva za zaštitu zakonitosti. Imajući u vidu da je ustavna žalba podneta 24. avgusta 2010. godine, dakle po isteku prekluzivnog roka od 30 dana propisanog odredbom člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Sud je podnetu ustavnu žalbu u odnosu na osporena rešenja odbacio kao neblagovremenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 2) istog Zakona.
6. Kako je osporeno rešenje Vrhovnog suda Srbije Rev.II 1197/04, koje podnosilac ustavne žalbe pogrešno označava kao radnju, doneto 24. marta 2005. godine, dakle pre stupanja na snagu Ustava, to je Ustavni sud ustavnu žalbu u ovom delu odbacio kao nedopuštenu, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu.
7. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša Slijepčević