Odluka Ustavnog suda o načelu ne bis in idem u poreskom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu, utvrdivši da nije povređeno načelo ne bis in idem. Kako je prekršajni postupak prekinut odmah po pokretanju krivičnog postupka za isto delo, nije došlo do dvostrukog gonjenja niti je doneta pravnosnažna odluka u prekršajnom postupku.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Tijana Šurlan, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, Vladan Petrov i dr Nataša Plavšić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Đ. B . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 2. jula 2020. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Đ. B . izjavljena protiv presuda Osnovnog suda u Zrenjaninu K. 1125/13 od 2. oktobra 2017. godine i Višeg suda u Zrenjaninu Kž1. 2/18 od 23. februara 2018. godine u odnosu na istaknutu povredu prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu , iz člana 34. stav 4. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje .
O b r a z l o ž e nj e
1. Đ. B . iz Beograda podneo je Ustavnom sudu, 3. aprila 201 8. godine, preko punomoćnika D. V , advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv presuda označen ih u izreci , zbog povrede prava na pravično suđenje , posebnih prava okrivljenog i prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zajemčenih odredb ama čl . 32, 33. i 34. Ustava Republike Srbije, kao i načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava.
Ustavnom žalbom se osporavaju sudsk e odluk e koj ima je podnosilac pravnosnažno oglašen krivim zbog krivičnog dela poreska utaja za koje mu je izrečena uslovna osuda
U ustavnoj žalbi je osporena pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i postojanje namere za izvršenje krivičnog dela poreske utaje. Povredu zabrane diskriminacije podnosilac obrazlaže time da je javno tužilaštvo odustalo samo od gonjenja okrivljenog A.T, koji se nalazio u istoj situaciji kao i podnosilac, te smatra da je bilo logično da se odustane i od njegovog gonjenja. Povredu prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu podnosilac obrazlaže navodima da je povodom istog životnog događaja protiv njega vođen i prekršajni postupak , te je tako aktivirana zabrana vođenja krivičnog postupka. U ustavnoj žalbi je navedeno da je Prekršajni sud bio dužan da započeti postupak završi donošenjem odluke, na koji način se ne bi stvorili uslovi za vođenje krivičnog postupka.
Predloženo je da Ustavni sud poništi osporene presude i predmet vrati Osnovnom sudu u Zrenjaninu na ponovni postupak i odlučivanje.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, iz navoda ustavne žalbe i dostavljene dokumentacije, Ustavni sud je utvrdio da su osporenom presudom Višeg suda u Zrenjaninu Kž1. 2/18 od 23. februara 2018. godine odbijene kao neosnovane žalbe okrivljenog, ovde podnosioca, njegovog branioca i Osnovnog javnog tužilaštva, a da je potvrđena presuda Osnovnog suda u Zrenjaninu K. 1125/13 od 2. oktobra 2017. godine, kojom je podnosilac pravnosnažno oglašen krivim zbog učinjenog krivičnog dela poreske utaje iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakonika . U obrazloženju osporene drugostepene presude je navedeno da nisu osnovani žalbeni navodi o povredi načela ne bis in idem, s obzirom na to da u prekršajnom postupku, koji je vođen protiv okrivljenog, nije doneta osuđujuća ili odbijajuća presuda, niti je okrivljeni pravnosnažno oslobođen od odgovornosti za predmetni prekršaj, niti je postupak pravnosnažno obustavljen, već je Prekršajni sud u Zrenjaninu doneo rešenje o prekidu prekršajnog postupka iz razloga što je protiv okrivljenog, povodom istog događaja, započet krivični postupak.
4. Odredbama člana 21. Ustava utvrđeno je da su pred Ustavom i zakonom svi su jednaki (stav 1.); da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (stav 2.); da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (stav 3.); da se ne smatraju diskriminacijom posebne mere koje Republika Srbija može uvesti radi postizanja pune ravnopravnosti lica ili grupe lica koja su suštinski u nejednakom položaju sa ostalim građanima ( stav 4.).
Odredbama člana 32. Ustava utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (stav 1.); da se svakome jemči pravo na besplatnog prevodioca, ako ne govori ili ne razume jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu i pravo na besplatnog tumača, ako je slep, gluv ili nem (stav 2.); da se javnost može isključiti tokom čitavog postupka koji se vodi pred sudom ili u delu postupka, samo radi zaštite interesa nacionalne bezbednosti, javnog reda i morala u demokratskom društvu, kao i radi zaštite interesa maloletnika ili privatnosti učesnika u postupku, u skladu sa zakonom (stav 3.).
Odredbama člana 33. Ustava garantuje se svako m ko je okrivljen za krivično delo ima pravo da u najkraćem roku, u skladu sa zakonom, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima dela za koje se tereti, kao i o dokazima prikupljenim protiv njega (stav 1.); da svako ko je okrivljen za krivično delo ima pravo na odbranu i pravo da uzme branioca po svom izboru, da s njim nesmetano opšti i da dobije primereno vreme i odgovarajuće uslove za pripremu odbrane (stav 2.); da okrivljeni koji ne može da snosi troškove branioca, ima pravo na besplatnog branioca, ako to zahteva interes pravičnosti, u skladu sa zakonom (stav 3.); da svako ko je okrivljen za krivično delo, a dostupan je sudu, ima pravo da mu se sudi u njegovom prisustvu i ne može biti kažnjen, ako mu nije omogućeno da bude saslušan i da se brani (stav 4.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da sam ili preko branioca iznosi dokaze u svoju korist, ispituje svedoke optužbe i da zahteva da se, pod istim uslovima kao svedoci optužbe i u njegovom prisustvu, ispituju i svedoci odbrane (stav 5.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da mu se sudi bez odugovlačenja (stav 6.); da lice koje je okrivljeno ili kome se sudi za krivično delo nije dužno da daje iskaze protiv sebe ili protiv lica bliskih sebi, niti da prizna krivicu (stav 7.); da sva prava koja ima okrivljeni za krivično delo ima, shodno zakonu i u skladu sa njim, i fizičko lice protiv koga se vodi postupak za neko drugo kažnjivo delo (stav 8.) .
Odredbama člana 34. Ustava utvrđeno je: da se niko ne može oglasiti krivim za delo koje, pre nego što je učinjeno, zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu nije bilo predviđeno kao kažnjivo, niti mu se može izreći kazna koja za to delo nije bila predviđena (stav 1.); da se kazne određuju prema propisu koji je važio u vreme kad je delo učinjeno, izuzev kad je kasniji propis povoljniji za učinioca, a da se krivična dela i krivične sankcije određuju se zakonom (stav 2.); da se svako se smatra nevinim za krivično delo dok se njegova krivica ne utvrdi pravnosnažnom odlukom suda (stav 3.); da niko ne može biti gonjen ni kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili postupak pravnosnažno obustavljen, niti sudska odluka može biti izmenjena na štetu okrivljenog u postupku po vanrednom pravnom leku, kao i da istim zabranama podleže vođenje postupka za neko drugo kažnjivo delo (stav 4.); da je izuzetno, ponavljanje postupka dopušteno u skladu s kaznenim propisima, ako se otkriju dokazi o novim činjenicama koje su, da su bile poznate u vreme suđenja, mogle bitno da utiču na njegov ishod ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla uticati na njegov ishod (stav 5.); da krivično gonjenje i izvršenje kazne za ratni zločin, genocid i zločin protiv čovečnosti ne zastareva (stav 6.).
Odredbama člana 36. Ustava svakome se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (stav 1.) i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (stav 2.) .
Odredbama Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS", br. 101/05, 116/08 i 111/09), koje su od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari bilo je propisano: da će sudija odnosno službeno lice koje u organu uprave vodi prekršajni postupak rešenjem prekinuti postupak ako je za isto delo protiv okrivljenog pokrenut krivični postupak, kada prekid traje do donošenja pravosnažne sudske odluke u krivičnom postupku (član 213. stav 1. tačka 3)); da pre nego što se postupak prekine, prikupiće se svi dokazi o prekršaju i odgovornosti okrivljenog do kojih se može doći (član 213. stav 2.); da će se prekinuti postupak nastaviti kad prestanu smetnje koje su izazvale prekid (član 213. stav 3.).
Odredbama Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 65/13, 13/16 i 98/16 – Odluka US ) propisano je: da će se prekršajni postupci započeti do dana početka primene ovog zakona okončati po odredbama Zakona o prekršajima ( „Službeni glasnik RS", br. 101/05, 116/08 i 111/09) (član 340. stav 1.); da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije", a primenjuje se od 1. marta 2014. godine (član 343.).
Odredbom člana 229. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05 i dr.), bilo je propisano da će se kazni zatvorom od šest meseci do pet godina i novčanom kaznom, onaj ko u nameri da potpuno ili delimično izbegne plaćanje poreza, doprinosa ili drugih propisanih dažbina, daje lažne podatke o zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza ili ko u istoj nameri, u slučaju obavezne prijave, ne prijavi zakonito stečeni prihod, odnosno predmete ili druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza ili ko u istoj nameri na drugi način prikriva podatke koji se odnose na utvrđivanje navedenih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbegava prelazi stopedeset hiljada dinara.
Odredbom člana 60. stav 1. tačka 12) Zakona o porezu na dodatu vrednost („Službeni glasnik RS“, br. 84/04….61/07) bilo je propisano da će se novčanom kaznom od 100.000 do 1.000.000 dinara kazniti za prekršaj obveznik – pravno lice, ako ne obračuna PDV (član 37. tačka 4) i član 49 .).
5. Ispitujući ispunjenost pretpostavki za odlučivanje u odnosu na istaknute povrede prava na pravično suđenje i posebnih prava okrivljenog iz čl. 32. i 33. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se podnosilac, nezadovoljan ishodom pravnosnažno okončanog krivičnog postupka, samo formalno poziva na povredu Ustavom zajemčenih prava, ponavljajući u ustavnoj žalbi navode prethodno iznete u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Imajući u vidu da je te iste navode u postupku po žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude već cenio Viši sud u Zrenjaninu, o čemu osporena presuda Kž1. 2/18 od 23. februara 2018. godine sadrži detaljno, jasno i ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje, Ustavni sud je ocenio da se navodi ustavne žalbe ne mogu smatrati argumentovanim razlozima za tvrdnju o povredi prava iz čl. 32. i 33. Ustava, već se od Ustavnog suda zapravo traži da, ocenjujući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, postupa kao instancioni (viši) sud u odnosu nadležne krivične sudove koji su doneli osporene odluke.
Što se tiče istaknute povrede prava iz člana 36. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac nije naveo ustavnopravno prihvatljive razloge, niti pružio dokaze koji bi osnovano ukazivali na to da mu je osporenim odlukama povređeno pravo iz člana 36. stav 1. Ustava, niti je u ustavnoj žalbi obrazložio povredu prava na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), u ovom delu odbacio ustavnu žalbu, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
6. Razmatrajući navode ustavne žalbe o istaknutoj povredi prava na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, Ustavni sud je iz navoda ustavne žalbe utvrdio da podnosilac isključivo ukazuje na povredu prava iz člana 34. stav 4. Ustava, kojom je, pored ostalog utvrđeno da niko ne može biti gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili je postupak pravnosnažno obustavljen.
Polazeći od toga da iz navoda ustavne žalbe proizlazi da podnosilac povredu načela ne bis in idem zasniva na tvrdnji da je Prekršajni sud u Zrenjaninu, pogrešnom i arbitrernom primenom Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 65/13, 13/16 i 98/16 – Odluka US), spise predmeta ustupio krivičnom sudu, bez odluke o ishodu postupka, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju potrebno ispitati da li je pokretanjem prekršajnog postupka protiv podnosioca ustavne žalbe aktivirana zabrana iz člana 34. stav 4. Ustava za pokretanje i vođenje krivičnog postupka protiv njega, koji je pravnosnažno okončan ovde osporenim presudama .
S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da član 34. stav 4. Ustava nije ograničen na pravo da se ne bude dva puta kažnjen, već se proteže i na pravo da se ne bude dva puta gonjen, što znači da do povrede načela ne bis in idem može doći i ako je jedno lice bilo samo gonjeno u kaznenom postupku koji nije okončan pravnosnažnom odlukom. Dakle, član 34. stav 4. Ustava sadrži dve garancije i utvrđuje da niko ne može biti – 1) gonjen i 2) kažnjen za isto kazneno delo. Ustavni sud nadalje ukazuje i na to da je, uvažavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, u svojim odlukama Už -1285/2012 od 26. marta 2014. godine i Už -3312/2016 od 5. aprila 2018. godine razmatrao situacije u kojima se protiv jednog istog lica zbog istog životnog događaja paralelno vode različiti postupci, a koji, ukoliko u suštini predstavljaju usklađenu celinu, odnosno između kojih postoji dovoljno bliska veza u sadržini i vremenu, njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje neće biti u suprotnosti sa načelom ne bis in idem (Odluka Už-3312/2016 od 5. aprila 2018. godine), odnosno ukoliko takva povezanost ne postoji , tada će odluka koja je prva stekla svojstvo pravnosnažnosti aktivira ti zabranu iz člana 34. stav 4. Ustava (Odluka Už-1285/2012 od 26. marta 2014. godine). Dakle , treba naglasiti da , iz navedene prakse Ustavnog suda proizlazi da , iako se dva postupka odvijaju istovremeno, sama vremenska povezanost nije dovoljan kriterijum da se isključi primena zabrane ne bis in idem, već je neophodno utvrditi da li između različitih postupaka postoji takva veza da se oni mogu smatrati jednom zaokruženom celinom, sprovođenjem tzv. testa dovoljno uske povezanosti, ne samo, u vremenskom, nego i u sadržinskom smislu (videti i presudu A. i B. protiv Norveške, predstavke br. 24130/11 i 29758/11 , od 15. novembra 2016. godine, stav 114) .
Cilj ovakvog pristupa je, sa jedne strane, u tome da se spreči da se preširokim tumačenjem načela ne bis in idem nanesu štetne posledice u zaštiti temeljnih društvenih vrednosti i svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku, odnosno da se omogući državi da izabere komplementarne odgovore na svako društveno neprihvatljivo ponašanje, putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se adekvatno odgovorilo na sve aspekte određenog društvenog problema, ali sa druge strane, i da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlja prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, kako pojedinac, time ne bi bio izložen nepravičnom postupanju, ukoliko bi bio gonjen ili kažnjen dva puta za isto protivpravno ponašanje. Dakle, navedena praksa Ustavnog suda, koja je u saglasnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ima za cilj da ukaže na smernice za uspostavljanje pravedne ravnoteže između zaštite interesa pojedinca, koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane, i interesa javnosti da uspostavi celoviti regulatorni pristup u jednoj oblasti, sa druge strane (videti i presudu A. i B. protiv Norveške, predstavke br. 24130/11 i 29758/11, od 15. novembra 2016. godine, stav 124.).
7. Primenjujući naveden o na konkretan slučaj Ustavni sud je utvrdio da je povodom istog životnog događaja, protiv podnosioca ustavne žalbe najpre pokrenut prekršajni postupak, po zahtevu za pokretanje prekršajnog postupka Poreske uprave – F ilijala u Zrenjaninu 218-00271/2011-32-270 od 1. juna 2011. godine, zbog prekršaja iz člana 60. stav 1. tačka 12) i stav 2. u vezi člana 37. tačka 4) i člana 49. Zakona o porezu na dodatu vrednost („Službeni glasnik RS“, br. 84/04 …61/07); da je u toku prekršajnog postupka protiv podnosioca ustavne žalbe pokrenut i krivični postupak pred Osnovnim sudom u Zrenjaninu po optužnom predlogu Osnovnog javnog tužilaštva u Zrenjaninu Kt. 423/12 od 11. decembra 2013. godine ; da je krivični sud 3. februara 201 4. godine zatražio spise predmeta prekršajnog suda; da je Prekršajni sud u Zrenjaninu doneo rešenje o prekidu postupka rešenjem Pr. 6-722/11 od 21. marta 2014. godine i spise predmeta dostavio krivičnom sudu; da prekršajni postupak nije nastavljen do pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka u kojem su donete osporene presude .
Ustavni sud konstatuje da se načelo ne bis in idem primenjuje ne samo u kaznenim postupcima koji se vode uzastopno, već obuhvata i postupke koji teku paralelno, na šta upućuje i presuda Velikog veća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu A. i B. protiv Norveške (br. 24130/11 i 29758/11, od 15. novembra 2016 . godine). Pri tome se prilikom ocene da li je povređena zabrana dvostrukog gonjenja vodi računa o postojanju „dovoljno tesne sadržinske i vremenske povezanosti između postupaka“.
Stoga je u konkretnom slučaju neophodno ispitati da li različiti postupci koji se vode protiv okrivljenog u suštini predstavljaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovoljno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem.
Dakle, s obzirom na sve navedeno Ustavni sud konstatuje da je prilikom ocene da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ne bis in idem neophodno odgovoriti na sledeća pitanja:
1) da li su oba postupka koja su vođena protiv nekog lica vođena za delo koje po svojoj prirodi predstavlja kažnjivo delo, odnosno da li je prva kazna po svojoj prirodi kazneno-pravna;
2) da li su dela zbog kojih se neko lice kazneno goni ista (idem);
3) da li je postojala dvostrukost postupka (bis);
4) da li su dva postupka dovoljno tesno povezana u sadržinskom i vremenskom pogledu, a u okviru kojeg je potrebno utvrditi sledeće kritertijume:
- da li su se u različitim postupcima ostvarile usklađene svrhe koje se međusobno nadopunjuju i čine jedan jedinstveni postupak, te se tim postupcima obuhvataju različiti aspekti protivpravnog ponašanja,
- da li je dualitet tih postupaka predvidljiva posledica, kako u pravu tako i u praksi, istog osporavanog ponašanja (idem),
- da li su ti postupci vođeni na način kako bi se što više izbeglo dupliranje u prikupljanju i oceni dokaza, saradnjom između različitih nadležnih tela kako bi se činjenice utvrđene u jednom postupku koristile u drugom postupku, te
- da li je kazna izrečena u postupku koji je prvi pravnosnažno okončan uzeta u obzir u postupku koji je kasnije pravnosnažno okončan, i to na način da ukupan iznos svih sankcija bude srazmeran izvršenom delu.
7.1. Tražeći odgovor na prvo pitanje, odnosno da li su oba postupka koja su vođena protiv podnosioca vođena za delo koje po svojoj prirodi predstavlja kažnjivo delo, Ustavni sud je, polazeći od „merila Engel“ na osnovu kojih se utvrđuje da li se konkretan prekršajni postupak odnosio na „krivičnu“ stvar (pravna kvalifikacija dela prema domaćem zakonodavstvu, priroda dela koja podrazumeva dva kumulativna podkriterijuma – obim prekršene norme i svrhu kazne, kao i prirodu i stepen težine kazne), a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u tački 3. ovog obrazloženja, te ustavnopravni okvir zaštite načela zabrane dvostruke ugroženosti proklamovanog odredbom člana 34. stav 4. u vezi sa članom 33. stav 8. Ustava, Ustavni sud je ocenio da je prekršajni postupak vođen za delo koje po svojoj prirodi i težini i svrsi zaprećene sankcije predstavlja kažnjivo delo.
7.2. Vezano za drugo sporno pitanje, Ustavni sud nalazi da je pitanje utvrđivanja identiteta dela ključno pitanje, s obzirom na to da se jednim društveno neprihvatljivim ponašanjem mogu istovremeno ugroziti različita zaštićena dobra, te ostvariti obeležja dva ili više kažnjivih dela, koja mogu biti u nadležnosti istog ili različitih organa gonjenja iste države. Ovo pitanje je naročito važno u onim slučajevima u kojima bi posledice preširokog tumačenjem načela ne bis in idem bile štetne u zaštiti temeljnih društvenih vrednosti i svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud najpre konstatuje da je utvrdio da je u prekršajnom postupku podnosiocu ustavne žalbe stavljeno na teret da je kao poreski obveznik poreza na dodatu vrednost, u poreskoj prijavi za poreski period 1. do 31. maja 2010. godine manje obračunao o iskazao obavezu PDV u iznosu od 268.669,55 dinara, u poreskom periodu 1. do 30. juna 2010. godine manje obračunao i iskazao obavezu PDV u iznosu od504.202,63 dinara, u poreskom periodu 1. do 31. jula 2010. godine manje obračunao i iskazao obavezu PDV u iznosu od 286.853,07 dinara u poreskom periodu 1. do 31. avgusta 2010. godine manje obračunao i iskazao obavezu PDV u iznosu od 146.453,19 dinara, u poreskom periodu 1. do 30. septembra 2010. godine manje obračunao i iskazao obavezu PDV u iznosu od 77.778,85, u poreskom periodu 1. do 31. oktobra 2010. godine manje obračunao i iskazao obavezu PDV u iznosu od 219.273,22 dinara, dakle u svim navedenim poreskim periodima manje obračunao i iskazao obavezu PDV u ukupnom iznosu od 1.503.230,30 dinara, dok je u krivičnom postupku oglašen krivim zbog toga što je u vremenskom periodu od 1. maja do 10. septembra 2010. godine, kao odgovorno lice u pravnom licu, u svojstvu direktora, u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost, u slučaju obavezne prijave, nije prijavio činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, na taj način što je za poreske periode od 1. do 31. maja 2010. godine, 1. do 30. juna 2010. godine, 1. do 31. jula 2010. godine i 1. do 31. avgusta 2010. godine podneo nadležnoj Poreskoj upravi Filijali u Zrenjaninu poreske prijave – obrasce PPPDV u kojima nije evidentirao izvršeni promet dobara i usluga u ukupnom iznosu od 13.218.725,51 dinara, niti je evidentirao dugovani PDV u iznosu od 1.206.179,00 dinara, te je postupio suprotno odredbama čl. 3, 8, 9, 11, 14, 16, 17, 27, 28, 37, 42, 49. i 51. Zakona o porezu na dodatu vrednost, čl. 25. i 52. Zakona o poreskom postupku i administraciji i čl. 8, 9, 10. 11. Zakona o računovodstvu i reviziji, te je na taj način izbegao plaćanje PDV u iznosu od 1.206.179,00 dinara. Međutim, iako su prekršajni i krivični postupak protiv podnosioca ustavne žalbe vođeni zbog kaznenih dela koja su različite pravne kvalifikacije, Ustavni sud je iz celokupne dokumentacije utvrdio da u konkretnom slučaju nije sporno da je predmet prekršajnog i krivičnog postupka bio jedan životni događaj, u kojem su se ostvarila obeležja dva različita delikta. Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud za ljudska prava u svojim odlukama (videti presudu Milenković protiv Srbije, od 1. marta 2016. godine, donetu po predstavki broj 50124/13) iskazao stanovište da je pristup koji naglašava pravnu kvalifikaciju dva dela previše restriktivan u pogledu prava pojedinca i nosi rizik umanjenja garancija predviđenih odredbom člana 4. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da se činjenice koje, u konkretnom slučaju, predstavljaju dva kaznena dela, moraju smatrati bitno istim u smislu člana 34. stav 4. Ustava.
7.3. Ispitujući da li je u konkretnom slučaju postojala dvostrukost postupka, Ustavni sud najpre konstatuje: da je utvrdio da je pred Prekršajnim sudom u Zrenjaninu u predmetu Pr. 6-722/11 protiv podnosioca ustavne žalbe pokrenut prekršajni postupak po zahtevu od 1. juna 2011. godine, a da je krivični postupak protiv podnosioca pokrenut podnošenjem optužnog predloga 11. decembra 2013. godine; da je rešenjem Prekršajnog suda u Zrenjaninu Pr. 6-722/11 od 21. marta 2014. godine prekinut prekršajni postupak i određeno da prekid traje do donošenja pravnosnažne sudske odluke u krivičnom postupku.
Ustavni sud na ovom mestu konstatuje da je prema Zakonu o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 116/08 i 111/09) (u daljem tekstu ZP/05), koji je bio na snazi u vreme pokretanja prekršajnog postupka i koji se u konkretnom slučaju primenjivao do pravnosnažnog okončanja predmetnog prekršajnog postupka, sud primenom odredb e člana 213. stav 1. tačka 3 ) ZP/05 done o rešenje o prekidu prekršajnog postupka bez rizika da će to predstavljati smetnju, u smislu člana 34. stav 4. Ustava, za vođenje krivičnog postupka.
Dakle, iako je krivični postupak pokrenut nakon pokretanja postupka pred prekršajnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je prekršajni sud odmah po saznanju da je protiv istog lica, povodom istog životnog događaja pokrenut krivični postupak, doneo rešenje o prekidu prekršajnog postupka, te je stoga zaključio da protiv podnosioca ustavne žalbe nisu istovremeno vođena dva različita kaznen a postup ka zbog istog kaznenog dela.
U datim okolnostima Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala dvostrukost postupka (bis), te stoga nema osnova za dalje ispitivanje i sprovođenja tzv. testa dovoljno uske povezanosti dva postupka u sadržinskom i vremenskom smislu, na koje upućuju Odluka Ustavnog suda Už-3312/2016 od 5. aprila 2018. godine i presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu A. i B. protiv Norveške, predstavke br. 24130/11 i 29758/11, od 15. septembra 2016. godine.
Ujedno Ustavni sud skreće pažnju na to da nemaju uticaja na drugačiju odluku ovog suda „Odgovori Krivičnog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, na sporna pravna pitanja Prekršajnog apelacionog suda, doneti na sednici održanoj 28. novembra 2016. godine“, koji su dostavljeni uz ustavnu žalbu, jer se njima ne daje odgovor na pravno pitanje koje je sporno u konkretnom ustavnosudskom postupku, uz uzgrednu napomenu da je Evropski sud pravde odlučivao u predmetu Hüsein Gőzütok i Klaus Br ügge, C-187/11 i C-385/01 , a ne Evropski sud za ljudska prava, kako je to pogrešno označeno u dokumentaciji koja je dostavljena uz ustavnu žalbu.
S obzirom na to da je Prekršajni sud u Zrenjaninu doneo rešenje o prekidu prekršajnog postupka upravo iz razloga što je protiv okrivljenog, povodom istog događaja , vođen krivični postupak, saglasno odredbi člana 213. stav 1. tačka 3) Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 101/05, 116/08 i 111/09), po kojem je predmetni postupak započeo i koji se u konkretnom slučaju imao primeniti na osnovu člana 340. stav 2. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“, br. 65/13, 13/16 i 98/16 – Odluka US), te je imajući u vidu da prekršajni postupak nije naknadno nastavljen, Ustavni sud ocenio da nisu osnovane tvrdnje podnosioca ustavne žalbe da je Prekršajni sud u Zrenjaninu pogrešno primenio navedeni Zakon o prekršajima, koji se nije mogao primeniti i ustupio spise predmeta krivičnom sudu bez donošenja odluke.
Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju, ustavnopravno prihvatljivom primenom merodavnog prava uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite interesa pojedinca, koji je zaštićen načelom ne bis in idem i javnog interesa, te je ocenio da osporenim presudama nije došlo do povrede načela ne bis in idem (videti i Odluku US, Už-4751/2013 od 12. maja 2016. godine).
S obzirom na sve navedeno , Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na pravnu sigurnost u kaznenom pravu, zajemčeno odredbom člana 34. stav 4. Ustava, te je , saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, u ovom delu ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u prvom delu izreke.
Što se tiče istaknute povrede načela iz člana 21. Ustava, Ustavni sud ukazuje da je zabrana diskriminacije jedno od Ustavom utvrđenih načela u skladu sa kojim se ostvaruju sva Ustavom zajemčena prava i slobode, te je stoga povreda označenog ustavnog načela akcesorne prirode, što znači da može biti vezana samo za istovremeno utvrđenu povredu ili uskraćivanje nekog određenog ustavnog prava ili slobode, a što ovde nije slučaj.
8. S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42 b stav 1. tačka 1) , člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu , kao i člana 89. Poslovnika i radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“; broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.