Usvajanje ustavne žalbe zbog proizvoljne primene procesnog prava u reviziji
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu, poništio presudu Vrhovnog kasacionog suda i utvrdio povredu prava na pravično suđenje i imovinu. Revizijski sud je proizvoljno primenio član 224. ZPP, određujući visinu naknade po slobodnoj oceni iako su postojali dokazi.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-3952/2011
19.11.2015.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković , članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi preduzeća „V.“ d.o.o. iz Prištine , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 19. novembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba preduzeća „V.“ d.o.o. i utvrđuje da su podnosiocu ustavne žalbe stavovima drugim i trećim izreke presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011. godine povređena prava na pravično suđenje i na imovinu, zajemčena odredbama člana 32. stav 1. i člana 58. Ustava Republike Srbije .
2. Poništava presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011 . godine, u stavovima drugom i trećem izreke i određuje da isti sud donese novu odluku o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 520/07 od 9. oktobra 2007. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Preduzeć e „V.“ d.o.o. iz Prištine izjavilo je, 24. avgusta 2011. godine, preko punomoćnika S. M, advokata iz Niša, ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 58 . Ustava Republike Srbije. Podnosilac ustavne žalbe se istovremeno pozvao i na povredu prava na zaštitu imovine iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, garantovano pravo na zaštitu imovine, čiju zaštitu suštinski pruža ju i odredbe člana 58. Ustav a Republike Srbije, te se ocena postojanja povrede ili uskraćivanja ovog prava u postupku po ustavnoj žalbi vrši u odnosu na navedeni član Ustava.
Ustavnom žalbom se osporava revizijska presuda doneta u parničnom postupku vođenom radi naknade vrednosti oduzete robe, u kome je podnosilac ustavne žalbe imao procesnu ulogu tužioca i kojom je njegov tužbeni zahtev delimično usvojen.
Podnosilac u ustavnoj žalbi, pored ostalog, navodi: da je revizijski sud time što mu je dosudio manji iznos od onog koji je tužbom tražio na ime protivvrednosti oduzete robe, povredio njegova ustavna prava označena u ustavnoj žalbi; da je razlika između vrednosti oduzete robe i vrednosti dosuđene naknade ogromna; da je dosuđivanje naknade u iznosu od 250.000,00 dinara obrazloženo „neprimerenim razlozima“; da je revizijski sud „ignorisao“ dokaze na osnovu kojih je doneta prvostepena presuda, odnosno da je utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US) je po svojoj sadržini istov etna odredbi člana 170. Ustava.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. U sprovedenom postupku, Ustavni sud je izvršio uvid u osporenu presudu i ostalu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Ustavni sud je, na sednici održanoj 21. oktobra 2010. godine, doneo Odluku Už-609/2008 kojom je, u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu preduzeća „V.“ d.o.o. izjavljenu protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 520/07 od 9. oktobra 2007. odine i presude Vrhovnog suda Srbije Prev. 499/07 od 29. januara 2008. godine i utvrdio da je navedenim sudskim odlukama povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na imovinu zajemčeno odredbama člana 58. Ustava Republike Srbije, dok je u preostalom delu ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, te je u tački 2. izreke, poništio presudu Vrhovnog suda Srbije Prev. 499/07 od 29. januara 2008. godine i odredio da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o reviziji podnosioca izjavljenoj protiv drugostepene presude. U obrazloženju navedene odluke Suda je konstatovano da su drugostepeni i revizijski sud u osporenim presudama pravnosnažno odbili podnosiočev zahtev za isplatu protivvrednosti robe oduzete od podnosioca za potrebe Vojske Jugoslavije za vreme NATO agresije na Republiku Srbiju, zbog zastarelosti potraživanja, u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, dok je, po oceni Ustavnog suda, ovakvo pravno stanovište drugostepenog i revizijskog suda bilo ustavnopravno neprihvatljivo, jer se radilo o potraživanju koje zastareva u okviru opšteg roka zastarelosti (deset godina) iz člana 371. navedenog zakona.
Postupajući po navedenoj Odluci Ustavnog suda, Vrhovni kasacioni sud je osporenom presudom Rev1. 2/11 od 31. maja 2011 . godine, u stavu prvom izreke, delimično usvojio reviziju tužioca, ovde podnosioca ustavne žalbe, i preinačio presudu Višeg trgovinskog suda Pž. 520/07 od 9. oktobra 2007. godine u delu stava prvog njene izreke, tako što je, u stavu drugom izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene, Republike Srbije, izjavljenu protiv presude Trgovinskog suda u Nišu P. 465/05 od 16. novembra 2006. godine, u delu kojim je obavezana tužena da tužiocu isplati iznos od 250.000,00 dinara , sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 16. novembra 2006. godine pa do isplate i potvrdio prvostepenu presudu u tom delu, dok je u stavu trećem izreke reviziju tužioca u preostalom delu odbio kao neosnovanu, a u stavu četvrtom izreke odbio zahtev tužioca za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju osporene revizijske presude se, pored ostalog, navodi: da je predmet spora po tužbi tužioca isplata protivvrednosti robe oduzete od tužioca za potrebe Vojske Jugoslavije za vreme NATO agresije na Republiku Srbiju, odnosno robe koju su iz magacina tužioca oduzela tada ovlašćena civilna i vojna lica za potrebe Vojske; da je pravo na oduzimanje te robe za vreme ratnih dejstava bilo zasnovano na odredbi člana 27. Zakona o odbrani; da je obaveza tužene na isplatu naknade za oduzetu robu bila propisana u tarifi za određivanje naknade za korišćenje propisanih stvari za potrebe Vojske i druge potrebe odbrane zemlje u tački 4, u vezi sa članom 19. Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, a sve to u vezi sa članom 14. stav 6. Zakona o odbrani; da nije sporno da je tužena za potrebe Vojske iz objekta tužioca oduzela zatečenu robu; da prilikom preuzimanja magacina, kao ni prilikom primopredaje u zapisniku nije konstatovana vrsta i količina robe tužioca koja je oduzeta za potrebe tužene, zbog čega je ostalo sporno koja je roba po vrsti i količini oduzeta, odnosno da je sledom te spornosti, sporna i visina koju tužena treba da plati za oduzetu robu; da tužena ne pruža ni jedan dokaz na okolnost vrste i količine oduzete robe, a da tužilac te činjenice, kao i cenu robe dokazuje „lager listom“ koja je sačinjena 24. marta 1999. godine; da je tužilac uz „lager listu“ od knjigovodstveno-finansijske dokumentacije o ulazu i izlazu robe iz magacina priložio samo ulazne fakture koje datiraju pet i više meseci pre sačinjavanja „lager liste“; da „lager lista“ u nedostatku potpunih knjigovodstvenih isprava predstavlja jednostranu ispravu koja ne mora odgovarati stvarnom stanju zaliha robe; da tužiocu pripada pravo na isplatu novčanog iznosa za oduzetu robu, a tužena je dužna da oduzetu robu plati; da, s obzirom na to da se vrsta i količina oduzete robe ne može utvrditi, revizijski sud je visinu novčanog iznosa za oduzetu robu odredio po slobodnoj oceni koristeći se procesnim ovlašćenjem iz člana 224. Zakona o parničnom postupku, te je ceneći sve okolnosti tužiocu dosuđen iznos od 250.000,00 dinara , sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 16. novembra 2006. godine, kao dana prvostepenog presuđenja, pa do isplate.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosilac poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona, da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koje ne može biti niža od tržišne, kao i da se zakonom može ograničiti način korišćenja imovine (član 58. st. 1. do 3.).
Odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) (u daljem tekstu: ZPP), koji se primenjuje u konkretnom slučaju, bilo je propisano: da ako sud na osnovu izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiće primenom pravila o teretu dokazivanja, da stranka koja tvrdi da ima neko pravo, snosi teret dokazivanja činjenice koja je bitna za nastanak ili ostvarivanje prava, ako zakonom nije drukčije određeno, a da stranka koja osporava postojanje nekog prava, snosi teret dokazivanja činjenice koja je sprečila nastanak ili ostvarivanje prava ili usled koje je pravo prestalo da postoji, ako zakonom nije drukčije određeno (član 223.); da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamenljive stvari, ali se visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmernim teškoćama, sud će visinu novčanog iznosa, odnosno količinu zamenljivih stvari odrediti po slobodnoj oceni (član 224.); da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 398. stav 2.); da ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rešenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u celini ili delimično presudu prvostepenog i drugostepenog suda ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom veću prvostepenog, odnosno drugostepenog suda (član 407. stav 2.).
5. Ustavni sud, pre svega, ukazuje da se ustavna garancija prava na pravično suđenje, pored ostalog, sastoji u tome da odluka suda o nečijem pravu ili obavezi mora biti doneta u postupku koji je sproveden u skladu sa važećim procesnim zakonom, primenom relevantnog materijalnog prava i obrazložena na ustavnopravno prihvatljiv način, jer bi se u protivnom moglo smatrati da je proizvod proizvoljnog i pravno neutemeljenog, odnosno arbitrernog stanovišta postupajućeg suda.
U konkretnom slučaju, osporena revizijska presuda doneta je u izvršenju Odluke ovoga suda Už-609/2008 od 21. oktobra 2010. godine kojom je utvrđeno da je presudom Višeg trgovinskog suda Pž. 520/07 od 9. oktobra 2007. godine i presudom Vrhovnog suda Srbije Prev. 499/07 od 29. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na imovinu zajemčeno članom 58. Ustava Republike Srbije, s obzirom na to da je u osporenim presudama proizvoljno primenjeno materijalno pravo o zastarelosti potraživanja podnosioca na naknadu za oduzetu robu. Ustavni sud je, kao meru za otklanjanje posledica učinjene povrede navedenog ustavnog prava, poništio navedenu revizijsku presudu i odredio da taj sud ponovo odluči o reviziji podnosioca izjavljenoj protiv drugostepene presude.
U osporenoj novoj revizijskoj presudi Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011. godine navedeno je da tužena tokom postupka nije pružila dokaze na okolnost vrste i količine oduzete robe, a da tužilac te činjenice, kao i cenu robe dokazuje „lager listom“ koja je sačinjena 24. marta 1999. godine i ulaznim fakturama koje datiraju pet i više meseci pre sačinjavanja „lager liste“, a da „lager lista“ u nedostatku potpunih knjigovodstvenih isprava predstavlja jednostranu ispravu koja ne mora odgovarati stvarnom stanju zaliha robe. Kako se vrsta i količina oduzete robe nije mogla utvrditi, revizijski sud je visinu novčanog iznosa za oduzetu robu odredio po slobodnoj oceni koristeći se procesnim ovlašćenjem iz člana 224. ZPP, pa je podnosiocu ustavne žalbe dosuđen iznos od 250.000,00 dinara, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od dana prvostepenog presuđenja, pa do isplate, umesto iznosa od 4.988.103,00 dinara , sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 2005. godine (kada se tužilac obratio tuženom sa zahtevom za isplatu protivvrednosti robe), koliko je podnosiocu dosuđeno prvostepenom presudom Trgovinskog suda u Nišu P. 465/05 od 16. novembra 2006. godine.
Navodi o povredi označenih prava zasnivaju na tvrdnji podnosioca da je revizijski sud, utvrđujući drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrđeno u prvostepenoj presudi, preinačio drugostepenu presudu i podnosiocu dosudio višestruko manji iznos od onog koji je tužbom tražio na ime protivvrednosti oduzete robe.
Ocenjujući da li je osporena presuda zasnovana na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primeni merodavnog prava, Ustavni sud smatra da je činjenično neutemeljen zaključak Vrhovnog kasacionog suda da tužilac količinu i vrstu oduzete robe dokazuje samo „lager listom“ bez odgovarajuće prateće dokumentacije o ulazu i izlazu robe iz magacina. Naime, iz sadržine presude Trgovinskog suda u Nišu P. 465/05 od 16. novembra 2006. godine, proizlazi da je podnosilac uz „lager listu“ priložio i fakture, kao dokaz o ulazu robe u periodu koji je prethodio oduzimanju predmetne robe. Takođe, u postupku pred Trgovinskim sudom u Nišu izvedeni su i drugi dokazi: saslušanje svedoka (radnika Finansijske policije), izveštaji – pisana izjašnjenja Preduzeća „V .“ iz H. od 16. novembra 2005. i od 19. aprila 2006. godine, ugovori o zakupu kancelarijskog i magacinskog prostora zaključeni između tužioca i RO D. „B . R .“, zapisnik finansijske policije od 11. juna 1999. godine, kao i dokaz finansijskim veštačenjem, kojim je, nakon pregleda celokupne dokumentacije stranaka, konstatovano da asortiman robe iz „lager liste“ po količini i cenama odgovara asortimanu robe iz priloženih ulaznih faktura (tužena navedeni nalaz nije osporila), te da vrednost oduzete robe iznosi ukupno 4.988.103,00 dinara . Vrhovni kasacioni sud prilikom donošenja osporene presude, osim „lager liste“, nije cenio ostale izvedene dokaze. U obrazloženju osporene revizijske presude konstatuje se da je tužilac dostavio i ulazne fakture koje datiraju pet i više meseci pre sačinjavanja „lager liste“, ali se ne obrazlaže od kakvog je značaja datum nastanka spornih faktura i zbog čega iste kao takve ne predstavljaju valjan dokaz o vrsti i količini robe u magacinu, niti obrazlaže zbog čega nalaz sudskog veštaka nije uzet u razmatranje. Ovo je važno jer je navedeni sud visinu naknade odredio po slobodnoj oceni u smislu ovlašćenja iz odredbe člana 224. ZPP, a za primenu navedenog procesnog ovlašćenja potrebno je da se ispuni određeni procesni uslov – da se visina iznosa nije mogla utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmernim teškoćama . Postojanje navedenih dokaza upravo ukazuje na suprotno (s tim u vezi videti Odluku Ustavnog suda Už-8788/2012 od 23. septembra 2015. godine).
Sledom iznetog, odluka Vrhovnog kasacionog suda o visini novčanog iznosa za oduzetu robu nije mogla da se temelji na procesnom ovlašćenju iz odredbe člana 224. ZPP, zbog čega je Ustavni sud ocenio da je osporena presuda zasnovana na ustavnopravno neprihvatljivoj primeni merodavnog procesnog prava, a posledica toga je da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Takođe, Ustavni sud ocenjuje da u postupku izvršenja odluke ovog a suda Už-609/2008 od 21. oktobra 2010. godine, Vrhovni kasacioni sud u osporenoj presudi Rev1. 2/11 od 31. maja 2011. godine nije otklonio štetne posledice ranije utvrđene povrede prava na imovinu iz člana 58. Ustava, te da povreda navedenog prava i dalje postoji na štetu podnosioca. Pored navedenog , Ustavni sud podseća i na stav ovoga suda izražen u Odluci Už-609/2008 od 21. oktobra 2010. godine o tome da tužiocu pravo na kamatu pripada počev od 12. aprila 2005. godine, kada se tužilac prvi put obratio tuženoj sa zahtevom za isplatu naknade vrednosti oduzete robe.
6. Polazeći od izloženog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu , usvojio ustavnu žalbu i utvrdio da je stavom drugim i trećim izreke osporene presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011. godine povređena prava podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje i na imovinu, zajemčena članom 32. stav 1. i članom 58. Ustava, odlučujući kao u tački 1. izreke.
Na osnovu odredbe člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice utvrđene povrede Ustavom zajemčenog prava mogu otkloniti jedino poništavanjem osporene presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011. godine, u stavovima drugom i trećem izreke i određivanjem da se u ponovnom postupku donese nova odluka o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg trgovinskog suda Pž. 520/07 od 9. oktobra 2007. godine, odlučujući kao u tački 2. izreke.
Kako je u stavu prvom izreke presude Vrhovnog kasacionog suda Rev1. 2/11 od 31 . maja 2011. godine delimično usvojen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe, te pošto je on u tom delu uspeo u parnici, to nema pravni interes da osporava navedenu revizijsku odluku u tom delu. Stoga Ustavni sud nije poništio drugi stav izreke osporene revizijske presude.
7. Na osnovu svega izloženog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.