Povreda prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku
Kratak pregled
Ustavni sud je usvojio ustavnu žalbu i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku. Parnični postupak za podelu bračne tekovine, koji u odnosu na podnosioca traje preko 15 godina i još nije okončan, predstavlja povredu ustavnog prava.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Dušana Suknajića iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 13. juna 2012. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Dušana Suknajića i utvrđ uje da je u parničnom postupku koji se vodi pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P. 56490/10 povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku , zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije .
2. Utvrđuje se pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde .
3. Nalaže se Prvom osnovnom sudu u Beogradu da preduzme sve mere kako bi se postupak iz tačke 1. okončao u najkraćem roku.
O b r a z l o ž e nj e
1. Dušan Suknajić iz Beograda je 3. septembra 2010. godine, preko punomoćnika Dragana Pupavca, advokata iz Beograda, izjavio Ustavnom sudu ustavnu žalbu, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, u parničnom postupku koji se pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu vodi u predmetu P. 56490/10.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je podnosilac stupio u predmetnu parnicu, u svojstvu tuženog, radi podele bračne tekovine, posle smrti oca u 1996. godini, a da je podneo protivtužbu 9. marta 1998. godine. Podnosilac ustavne žalbe ističe da prvostepeni postupak ni posle 16 godina još uvek nije okončan, niti donesena pravosnažna presuda i da mu je ovakvim postupanjem prvostepenih sudova - najpre Drugog opštinskog suda u Beogradu, a zatim Prvog osnovnog suda u Beogradu, povređeno označeno pravo. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, donese odluku kojom će naložiti nadležnom sudu da postupak okonča u razumnom roku i odluči o naknadi štete koju trpi zbog suđenja dužeg od razumnog roka.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredbama člana 82. Zakona o Ustavnom sudu (''Službeni glasnik RS'', br. 109/07 i 99/11) propisano je: da se ustavna žalba može izjaviti protiv pojedinačnog akta ili radnje državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva ili je zakonom isključeno pravo na njihovu sudsku zaštitu (stav 1.); da se ustavna žalba može izjaviti i ako nisu iscrpljena pravna sredstva, u slučaju kada je podnosiocu žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku (stav 2.).
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u spise Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 56490/10 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
Drugom opštinskom sudu u Beogradu (u daljem tekstu: sud), protiv oca podnosioca ustavne žalbe N.S, u svojstvu tuženog, 2. novembra 1992. godine podneta je tužba, radi podele bračne tekovine. U tužbi, tužilja J.Đ.-S. navodi da su parnične stranke pokrenule spor radi razvoda braka, ali da je predmet ovog spora zajednički stečena imovina u vanbračnoj i bračnoj zajednici koja je trajala sedam godina. Nakon mirovanja određenog rešenjem suda P. 8723/92 od 28. septembra 1994. godine, predmet je dobio novi broj P. 4843/94.
Posle smrti tuženog 4. avgusta 1996. godine, u ostavinskom postupku vođenom pred Drugom opštinskim sudom u Beogradu, rešenjem O. 1594/96 od 8. novembra 1996. godine za jedinog njegovog naslednika oglašen je njegov sin, ovde podnosilac ustavne žalbe, pa je na mesto tuženog u parnicu stupio podnosilac ustavne žalbe na prvom narednom ročištu zakazanom za 5. mart 1997. godine. U 1997. godini održano je još jedno ročište i sud je odredio izvođenje dokaza saslušanjem tri svedoka.
Podnosilac ustavne žalbe je 9. marta 1998. godine podneo protivtužbu sa zahtevom da se obaveže tužilja - protivtužena da tuženom - protivtužiocu vrati putnički automobil i zlatan prsten i sa zahtevom da se utvrdi da je on vlasnik 2/3 idealnih delova pobrojanih pokretnih stvari. Protivtužba podnosioca ustavne žalbe zavedena je pod brojem P. 5392/98, ali je na ročištu održanom 25. decembra 1998. godine izvršeno spajanje tog predmeta sa predmetom P. 4843/94, radi jednovremenog vođenja postupka i odlučivanja, s tim da ubuduće spis nosi jedinstvenu oznaku P. 4843/94.
Tokom 1998. godine održana su tri zakazana ročišta za glavnu raspravu. Postupajući sud je na održanim ročištima u dokaznom postupku saslušao u devet svedoka. U toku 1999. godine, od ukupno zakazana četiri ročiša, sud je održao dva na kojima je saslušao tri svedoka, dok dva ročišta nisu održana zbog nedolaska svedoka, odnosno zbog nepotpunog sastava sudskog veća. Podneskom od 1. juna 2000. godine tužilja - protivtužena je izvršila objektivno preinačenje tužbe, tako što pored pokretnih stvari, dinarskih i deviznih sredstava, te 1/2 idealne polovine automobila traži utvrđenje prava svojine na 1/2 idealnog dela stana i sredstava od prodaje kuće. Tokom 2000. godine zakazano je i održano jedno ročište za glavnu raspravu.
U 2001. godine sud je zakazao četiri ročišta, jedno je održano, a tri nisu zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Tokom 2002. godine održana su četiri ročišta za glavnu raspravu na kojima je sud saslušao četiri svedkoka, a u 2003. godini od četiri zakazana ročišta nijedno nije održano: tri puta zbog sprečenosti postupajućeg sudije, a jedno m zbog neodazivanja uredno pozvanog svedoka. U 2004. godini jedno ročište nije održano jer je punomoćnik tužilje - protivtuženog opravdao svoj izostanak, a ni ročište zakazano za 26. april 2004. godine zbog zajedničkog predloga stranaka radi pokušaja mirnog rešenja spora.
Po neuspeloj medijaciji prvo sledeće ročište je zakazano za 11. maj 2005. godine ali nije održano zbog sprečenosti postupajućeg sudije. Ni naredno ročište u 2005. godini zakazano za 19. oktobar nije održano na predlog punomoćnika tužilje - protivtužene zbog nedolaska svedoka koji nije uredno pozvan i izjašnjavanja punomoćnika da li ostaje pri predlogu za saslušanje svedoka. U 2006. godini sud je zakazao dva ročišta za glavnu raspravu: na jednom je saslušao jednog svedoka i odredio da se na narednom ročištu izvede dokaz saslušanjem parničnih stranaka, ali drugo ročište nije održano jer su punomoćnik tužilje - protivtužene i ona lično opravdali svoj izostanak. Tokom 2007. godine sud je održao dva ročišta za glavnu raspravu i ostavio na snazi rešenje o saslušanju parničnih stranaka, dok dva ročišta nisu održana zbog obustave rada administracije i zbog predloga tužilje - protivtužene da se ročište ne održi. U 2008. godini sud je jedno ročište održao i saopštio parničnim strankama da će na narednom ročištu biti saslušane. Sledeće dva zakazana ročišta u toj godini nisu održana zbog nedolaska tužilje iz zdravstvenih razloga (samo za jedan izostanak je pružila dokaze u vidu medicinske dokumentacije), a treće zakazano ročište nije održano zbog evakuacije zgrade suda.
U 2009. godini sud je održao jedno ročište i prisutnim parničnim strankama saopštio da će na sledećem ročištu zakazanom za 14. april biti saslušane. Međutim zakazano ročište je odloženo, a predmet je, po rešenju suda od 29. oktobra 2009. godine, dodeljen u rad drugom specijalizovanom porodičnom veću. Tuženi - protivtužilac je podneskom od 16. novembra 2009. godine urgirao za rešavanje u predmetu koje potpuno neopravdano traje 17 godina.
U 2010. godini postupak je, posle reorganizacije pravosuđa, pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu dobio broj P. 56490/10. Od dva zakazana ročišta za glavnu raspravu, jedno nije održano jer za tužilju - protivtuženu niko nije pristupio a nije bilo dokaza o urednom pozivanju, a drugo ročište je održano i doneto rešenje da se saslušaju stranke. Tokom 2011. godine Prvi osnovni sud u Beogradu je održao dva ročišta na kojima je saslušao parnične stranke, te odredio pribavljanje dokaza od Srpske banke Beograd i Vojno -građevinskog centra Beograd, a dva nisu održana jer nisu bili dostavljeni traženi dokazi. Tuženi - protivtužilac je podneskom od 14. marta 2011. godine precizirao protivtužbeni zahtev i predložio veštačenje na okolnosti vrednosti automobila koji je predmet tužbenog zahteva.
U 2012. godini Prvi osnovni sud u Beogradu je održao jedno ročište i doneo rešenje o određivanju veštačenja od strane sudskog veštaka saobraćajne struke, koji je dostavio svoj nalaz 9. aprila 2012. godine. Dva ročišta nisu održana ali je strankama uručen nalaz veštaka na ročištu zakazanom za 10. april 2012. godine. Prvostepeni postupak je još u toku i poslednje ročište u ovoj pravnoj stvari bilo je zakazano za 17. maj 2012. godine.
4. Za ocenu navoda i razloga iz ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju povredu se podnositeljka ustavne žalbe poziva, relevantne su sledeće ustavne i zakonske odredbe:
Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni list SRJ“, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98, 15/98 i 3/02), koji je bio na snazi u vreme pokretanja predmetnog parničnog postupka, bilo je propisano da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku (član 10.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 125/04 i 111/09) koji se, saglasno članu 506. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), primenjuje na predmetni parnični postupak, propisano je da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.) .
5. Ocenjujući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, na čiju se povredu podnosilac ustavne žalbe poziva, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe, u parnicu započetu 2. novembra 199 2. godine, podnošenjem tužbe protiv njegovog oca Drugom opštinskom sudu u Beogradu , stupio u 1997. godini i da ovaj postupak još uvek nije okončan. Sa druge strane, iako je period u kojem se građanima Republike Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom proglašenja Ustava Republike Srbije, Ustavni sud je, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu, stao na stanovište da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene razumnog roka uzme u obzir celokupan period trajanja parničnog postupka.
Kada je reč o dužini trajanja parničnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da parnični postupak od trenutka stupanja u parnicu podnosioca ustavne žalbe 5. marta 1997. godine traje 15 godina i dva mesec a i da još uvek nije okončan, što samo po sebi ukazuje na njegovo nerazumno dugo trajanje. Međutim, polazeći od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti pravnih pitanja i činjeničnog stanja u konkretnom sporu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe, postupanja sudova koji su vodili postupak, kao i od značaja prava o kome se u postupku odlučuje za podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dužinu trajanja konkretnog parničnog postupka.
Ispitujući navedene kriterijume za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je ocenio da je u ovom predmetu bilo relativno složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja su zahtevala obimniji dokazni postupak. Naime, sud je trebalo da utvrdi na koji je način stečena sporna imovina i ko je i koliko učestvovao u njenom sticanju. Međutim, sama suština i priroda spora stavljena u proporcionalnu vezu sa dužinom trajanja postup ka pokazuje da predmet spora ipak nije mogao da predstavlja opravdanje za toliko dugo trajanje postupka.
Takođe, nema nikave sumnje da je ažurno i propisno postupanje suda u cilju brzog i efikasnog razrešenja spornih pitanja bilo od velike važnosti i materijalnog značaja za podnosioca.
Ispitujući ponašanje podnosioca ustavne žalbe, Ustavni sud je oceni o da podnosi lac, kao tuženi - protivtužilac, svojim ponašanjem nije doprineo njegovom neopravdano dugom trajanju, već da je imao proaktivan odnos u ovoj parnici, jer je urgirao da sud hitno postupa u ovoj pravnoj stvari. Suprotno ponašanju tuženog - protivtužioca, na predlog tužilje - protivtužene sud je pet puta odlagao ročište (uglavnom zbog sprečenosti tužilje da se odazove pozivu suda).
Nasuprot prethodno iznetom, Ustavni sud je ocenio da je sporo i nedolotvorno postupanje prvostepenog suda isključivi razlog neopravdano i nerazumno dugog trajanja ovog parničnog postupka koji ni posle 20 godina od pokretanja spora, a preko 15 godina od stupanja u parnicu podnosioca ustavne žalbe, nije završen ni u prvom stepenu. Ovakvu ocenu Ustavni sud zasniva na sledećim činjenicama: da sud nije bio ažuran u pogledu zakazivanja ročišta za glavnu raspravu (u 2000, 2005. i 2009. godini samo po jedno zakazano ročište), niti efikasan u radu (u 2001, 2006, 2008. i 2011. godini samo po jedno održano ročište, dok u 2003. godini nije održano nijedno ročište), a da je čak osam puta razlog za neodržavanje ročišta bila sprečenost postupajućeg sudije, odnosno nepotpun sastav veća suda, te da su razmaci između zakazivanih ročišta bili veliki (u jednom navratu godinu i sedam meseci).
6. Ustavnopravna ocena sprovedenog postupka u ovoj građanskopravnoj stvari potvrđuje da je u konkretnom slučaju povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, a da je postupanje, najpre, Drugog opštinskog suda u Beogradu, pa zatim, od 2010. godine Prvog osnovnog suda u Beogradu, dovelo do toga da predmetni parnični postupak u odnosu na podnosioca ustavne žalbe traje više od 15 godina .
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava u parničnom postupku koji se vodi pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P. 56490/10, te je u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu, na osnovu odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu , a u tački 3. izreke kao način otklanjanja štetnih posledica zbog povrede navedenog ustavnog prava naloženo je nadležnom sudu da preduzme sve neophodne mere da se postupak iz tačke 1. okonča u najkraćem roku, saglasno članu 89. stav 2. Zakona.
Na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u tački 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosioca ustavne žalbe zbog konstatovane povrede prava ostvari utvrđenjem prava na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1500 evra, u dinarskoj protiv vrednosti obračunatoj po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava - razdeo Ministarstva pravde.
Prilikom odlučivanja o visini nematerijalne štete koju je pretrpeo podnosi lac ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje visine naknade štete , a posebno dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, kao i momenat stupanja u parnicu podnosioca ustavne žalbe. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu pravičnu naknadu za povredu prava koju je podnosi lac ustavne žalbe pretrpe o isključivo zbog neažurnog postupanja suda. Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu sopstvenu praksu, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomsko-socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom licu pruža odgovarajuće zadovoljenje.
7. Polazeći od svega iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević