Usvajanje ustavne žalbe policijskih službenika zbog neisplaćenih dodataka na platu
Kratak pregled
Ustavni sud usvojio je ustavnu žalbu policijskih službenika, utvrđujući povredu prava na jednaku zaštitu prava i pravičnu naknadu. Sud je poništio presudu Apelacionog suda, zaključujući da uvećani koeficijent prema ranijem zakonu nije isključivao pravo na posebne dodatke.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Saše Radivojevića i Borisa Mutića, obojice iz Novog Sada, Mirka Beronje iz Futoga, Miška Tota iz Kisača i Predraga Ostojića iz Petrovaradina, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 20. marta 2013. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba Saše Radivojevića, Borisa Mutića, Mirka Beronje, Miška Tota i Predraga Ostojića i utvrđuje da su presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 649/10 od 14. jula 2010. godine povređen a prav a podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad , zajemčen a odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije.
2. Poništava se presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 649/10 od 14. jula 2010. godine i određuje da Apelacioni sud u Novom Sadu donese novu odluku o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Saša Radivojević i Bo ris Mutić, obojica iz Novog Sada, Mirko Beronja iz Futoga, Miško Tot iz Kisača i Predrag Ostojić iz Petrovaradina su 7. septembra 2010. godine, preko punomoćnika Siniše Adamovića, advokata iz Novog Sada, podneli Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008 . godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 649/10 od 14. jula 2010. godine, zbog povrede prava na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad , zajemčenih odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava.
Podnosioci ustavne žalbe ukazuju da je osporenim presudama odbijen njihov tužbeni zahtev za isplatu dodataka na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od februara 2004. do januara 2007. godine. Podnosioci smatraju da su na taj način postupajući sudovi u identičnim pravnim i činjeničnim situacijama različito postupali, čime su im povredili pravo na jednaku zaštitu prava zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava. Ovo stoga što je u postupku, koji je pravnosnažno okončan presudom Okružnog suda u Valjevu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, usvojen tužbeni zahtev tužioca koji se odnosio na navedena potraživanja za period od januara 2003. godine do decembra 2005. godine. Takođe, podnosioci ustavne žalbe, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatraju da im je osporenim presudama povređeno i pravo i na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava. Stoga su podnosioci predložili da Ustavni sud ustavnu žalbu usvoji, poništi osporene presude, kao i da se nalože potrebne mere za otklanjanje štetnih posledica.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u osporene presude i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za rešavanje ove ustavnosudske stvari:
Podnosioci ustavne žalbe su 14. novembra 2006. godine podneli tužbu Opštinskom sudu u Novom Sadu protiv tužene Republike Srbije - Ministarstv a unutrašnjih poslova - P olicijske uprav e Novi Sad, radi isplate dodataka na platu po osnovu prekovremenog rada, rada noću i rada u dane državnih i verskih praznika u periodu od 1. februara 2004. godine do 31. januara 2007. godine.
Osporenom presudom Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008 . godine odbijen je tužbeni zahtev tužilaca, ovde podnosilaca ustavne žalbe, kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade zarade za prekovremeni rad, rad noću i rad u dane državnih i verskih praznika za period od 1. februara 2004. godine do 31. januara 2007. godine isplati odgovarajuće novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, istaknuto da je na osnovu Zakona o unutrašnjim poslovima, i na osnovu njega donetog Pravilnika o platama, ovaj sud našao da je zahtev tužilaca da im se isplati razlika zarade (a po osnovu uvećanja za prekovremeni rad, rad noću i u dane državnih i verskih praznika), bez osnova. Ovo stoga što su tužioci, kao zaposleni na poslovima ovlašćenog službenog lica, upravo zbog posebnih uslova rada, pa i rada noću, na dane državnog praznika, kao i prekovremenog rada, odnosno dežurstva i pripravnosti, ostvarili zaradu uvećanu za koeficijent od 30% u odnosu na druge državne službenike i 25% u odnosu na druge radnike MUP-a ; da je nadležni ministar u skladu sa Zakonom o policiji doneo Pravilnik o platama, nakon čega su rešenjem nadležnog organa tužen e utvrđeni koeficijenti za obračun i isplatu plata tužilaca, a koji koeficijenti su uvećani za ne manje od 30% u odnosu na druge državne službenike, te kako je tuženi u spornom periodu tužiocima zaradu isplaćivao u skladu sa navedenim rešenjima (odnosno primenom koeficijenata koji su, na osnovu Pravilnika o platama, utvrđeni rešenjima, a Pravilnik je donet u skladu sa odredbama Zakonom o policiji), a tužioci protiv tih rešenja nisu ulagali žalbe, ovaj sud je našao da zahtev tužilac a za isplatu razlike zarade, i u ovom delu nije osnovan.
Rešavajući o žalbi tužilaca protiv prvostepene presude , Apelacioni sud u Novom Sadu je doneo osporenu presudu Gž1. 649/10 od 14 . jula 2010. godine, kojom je odbio kao neosnovanu žalbu tužilaca i potvrdio presudu Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008. godine. U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je prvostepeni sud utvrdio da su t užioci zaposleni kod tužene kao ovlašćena službena lica i u ovom statusu su bili i u spornom periodu, da su u spornom periodu, od februara 2004. do januara 2007. godine, tužioci radili i duže od punog radnog vremena, odnosno radili su i noć u, kao i u dane državnih i verskih praznika. Kod utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtev tužilaca. S tim u vezi, drugostepeni sud je mišljenja da je prvostepeni sud pravilno ocenio da su tužioci već ostvarili pravo na uvećanje koeficijenta po osnovu prekovremenog rada, rada noću i rada u dane državnih i verskih praznika u skladu sa odredbama čl. 47. i 48. Zakona o unutrašnjim poslovima i čl. 146, 147. i 194. Zakona o policiji, što isključuje uvećanje zarade po navedenom osnovu, saglasno Zakonu o platama u državnim organima i javnim službama i opštim radnopravnim propisima , jer bi se na taj način tužiocima priznalo pravo na uvećanje zarade dva puta po istom osnovu.
4. Podnosioci ustavne žalbe su dostavili presude za koje su smatrali da se odnose na istu činjeni čnu i pravnu situaciju kao ona u kojoj su se oni nalazi li u osporenom postupku. Uvidom u ove presude, Ustavni sud je konstatovao sledeće:
Opštinski sud u Valjevu je presudom P1. 1715/06 od 4. marta 2008. godine usvojio tužbeni zahtev tužioca i obavezao tuženu Republiku Srbiju - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Policijska uprava Valjevo da im na ime naknade zarade za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od januara 2003. godine do novembra 2005. godine isplati tužiocu odgovarajuće novčane iznose utvrđene za svaki mesec u navedenom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom.
Okružni sud u Valjevu je doneo presudu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, kojom je odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Opštinskog suda u Valjevu P1. 1715/06 od 4. marta 2008. godine. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac bio radnik kod tužene i da je penzionisan 4. januara 2006. godine, da tužiocu u spornom periodu nisu obračunavani dodaci na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad u dane državnog i verskog praznika, kao i koliko iznosi visina ovih naknada pojedinačno za svaki mesec. Kod utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo , nalazeći da stoji obaveza tužene da tužiocu za utvrđeni period izvrši isplatu dodataka na platu za prekovr emeni rad, rad noću i rad u dane državnog i verskog praznika. Ovo stoga što su ovlašćena službena lica u Ministarstvu unutrašnjih poslova, za vreme važenja Zakona o unutrašnjim poslovima, a na osnovu pravilnika o platama radnika MUP, koji su važili u spornom periodu za koji se traži isplata dodataka na platu, imala pravo na uvećanje plate za najmanje 30 % zbog posebnih uslova rada, težine i prirode zadataka i poslova , kao i da se u tom periodu na navedena lica u pogledu obračuna za isplatu plata i dodataka na platu primenjivao Zakon o platama u državnim organima i javnim službama kojim je, između ostalog, bilo propisano da dodatak na platu pripada zaposlenom, pored ostalog, i za prekovremeni rad, rad na dane praznika i rad noću, ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta za obračun plate. S obzirom na to da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su u spornom periodu svi radnici tužene imali uvećanje koeficijenta za obračun plate od 30%, da je tužilac kao ovlašćeno lice radio kod tužene prekovremeno, noću i na dane državnih i verskih praznika i da mu takav rad, u smislu Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, nije posebno vrednovan prilikom obračuna plate, to je drugostepeni sud odlučio kao u izreci presude.
Ostale odluke priložene uz ustavnu žalbu (presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 668/10 od 11. juna 2010. godine kojom je ukinuta presuda Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9182/07 od 11. novembra 2008. godine i presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 841/10 od 17. juna 2010. godine, kojom je ukinuta presuda Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 24/07 od 20. oktobra 2008. godine) Ustavni sud nije cenio , s obzirom na to da ne postoji podatak o tome da li su postupci u navedenim pravnim stvarima pravnosnažno okončani.
5. Odredbama Ustava, na koje se podnosioci ustavne žalbe pozivaju , je utvrđeno: da se jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kao i da se niko tih prava ne može odreći (član 60. stav 4.).
Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na čiju povredu se podnosioci ustavne žalbe pozivaju, relevantne su sledeće odredbe zakona:
Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“, br. 44/91, 79/91, 54/96, 25/2000, 8/01 i 106/03), koji je, pored ostalog, uređivao i pitanja iz oblasti radnih odnosa zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, uključujući i plate i naknade radnika tog ministarstva, bilo je propisano: da se na radnike Ministarstva unutrašnjih poslova primenjuju propisi o državnoj upravi, radnim odnosima, zdravstvenom, penzijskom i invalidskom osiguranju i obrazovanju, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 37.); da se zbog posebnih uslova rada, težine i prirode zadataka i poslova, ovlašćenim službenim licima i radnicima na određenim dužnostima obezbeđuju za najmanje 30 odsto uvećana sredstva za plate u odnosu na sredstva koja se obezbeđuju za ostale radnike Ministarstva unutrašnjih poslova i radnike drugih ministarstava (član 47. stav 1.); da se zvanje, napredovanje, plate i naknade ovlašćenih službenih lica i radnika na određenim dužnostima i druga pitanja iz radnih odnosa, uređuju propisom ministra u skladu sa zakonom (član 48.). Zakon o unutrašnjim poslovima prestao je da važi stupanjem na snagu Zakona o policiji („Službeni glasnik RS“, broj 101/05), 29. novembra 2005. godine.
Zakonom o policiji uređena su, pored ostalog, i pitanja načina utvrđivanja plata i koeficijenata za obračun plata policijskih službenika i drugih zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ovim zakonom je propisano: da policijski službenici i drugi zaposleni u Ministarstvu imaju pravo na platu koja se sastoji od osnovice koju utvrđuje Vlada i osnovnog i dodatnog koeficijenta u odnosu na zvanje, posebne uslove rada, opasnost, odgovornost i složenost poslova (član 146. stav 1.); da visinu koeficijenta iz stava 1. ovog člana utvrđuje ministar aktom o platama zaposlenih u Ministarstvu, koji donosi uz saglasnost Vlade (član 146. stav 3.); da se zbog posebnih uslova rada, opasnosti po život i zdravlje, odgovornosti, težine i prirode poslova, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada, rada u smenama, prekovremenog rada, dežurstava, pripravnosti i drugih vidova neredovnosti u radu, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 odsto nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike, a u visini mase sredstava potrebnih za isplatu dodatnih koeficijenata iz člana 146. stav 1. ovog zakona (član 147. stav 1.); da se na prava i obaveze proistekle iz napred navedenih posebnih uslova rada ne primenjuju odredbe opštih radno-pravnih propisa o uvećanoj zaradi (član 147. stav 3.). Prelaznim i završnim odredbama Zakona o policiji propisano je: da do donošenja akta o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u Ministarstvu u skladu sa ovim zakonom i rešenja o raspoređivanju na radno mesto u skladu sa tim aktom ili donošenja drugog rešenja u skladu sa zakonom, zaposleni u Ministarstvu na dan stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju da rade na istim radnim mestima i zadržavaju činove, odnosno zvanja i plate prema dosadašnjim propisima i drugim aktima (član 194.); da će se akt o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta i rešenja iz člana 194. ovog zakona doneti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (član 195.).
Pravilnikom o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova, koji je važio do stupanja na snagu Zakona o policiji i na osnovu tog zakona donetog Pravilnika o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova od 28. novembra 2005. godine i 13. juna 2006. godine, bilo je propisano da zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova ima pravo na koeficijent koji se određuje prema platnoj grupi ili platnom razredu u koji se radno mesto razvrstava, pravo na uvećanje tog koeficijenta za 30% i pravo na koeficijent po osnovu zvanja, odnosno čina koji zaposleni ima.
Odredbama člana 5. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“, broj 34/01), koje su se primenjivale na postavljena i zaposlena lica u ministarstvima do 1. januara 2007. godine, kada je počeo da se primenjuje Zakon o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br. 62/06, 63/06, 115/06 i 101/07), bilo je propisano da dodatak na platu, između ostalog, pripada za dežurstvo i druge slučajeve rada dužeg od punog radnog vremena određene propisima (prekovremeni rad), rad na dan državnog i verskog praznika i rad noću (između 22,00 i 6,00 časova narednog dana), ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta (stav 1. tač. 2), 3) i 5), kao i da se dodatak na platu obračunava i isplaćuje u visini utvrđenoj Opštim kolektivnim ugovorom.
5. Ocenjujući da li je osporenim presudama povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe zajemčeno članom 60. stav 4. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od činjenice da su podnosioci ustavne žalbe podneli zahtev za isplatu dodatka na platu za prekovremeni, noćni i rad na dane državnih i verskih praznika u periodu od 1. novembra 2003. godine do 30. novembra 2006. godine, ocenio da je prilikom odlučivanja o ovom zahtevu bilo neophodno razlikovati način na koji je ovo pitanje bilo uređeno do 29. novembra 2005. godine i nakon tog datuma, kada je stupio na snagu Zakon o policiji.
Nakon stupanja na snagu Zakona o policiji, zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova, saglasno odredbi člana 147. stav 1. Zakona o policiji, zbog posebnih uslova rada, opasnosti po život i zdravlje, odgovornosti, težine i prirode poslova, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada, rada u smenama, prekovremenog rada, dežurstava, pripravnosti i drugih vidova neredovnosti u radu, mogu ostvariti pravo na koeficijente za obračun plate koji su od 30% do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike. Iz navedenog proizlazi da se zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika vrednuje uvećanjem koeficijenta, tako da se na njih ne primenjuju odredbe opštih radnopravnih propisa o uvećanoj zaradi. Naravno, primena odredaba opštih radnopravnih propisa o uvećanoj zaradi je isključena ukoliko je zaposleni koji je radio prekovremeno, noću i u dane državnih i verskih praznika, ostvario pravo na uvećanje koeficijenta za obračun plate na prethodno navedeni način. Ukoliko zaposlenom u Ministarstvu unutrašnjih poslova rešenjem poslodavca nije utvrđen koeficijent za obračun plate od 30% do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike, zaposlenom ne može biti uskraćeno pravo na uvećanu zaradu koju za rad na dan praznika, rad noću, rad u smenama i prekovremeni rad imaju svi zaposleni u Republici Srbiji. Takođe, treba imati u vidu da je prelaznim i završnim odredbama Zakona o policiji izričito propisano da zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova zadržavaju, između ostalog, i platu prema dosadašnjim propisima i drugim aktima do donošenja akta o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u skladu sa ovim zakonom i rešenja o raspoređivanju na radno mesto u skladu sa tim aktom (član 194.). Prema tome, po oceni Ustavnog suda, na plate zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, uključujući i dodatak na platu, i nakon stupanja na snagu Zakona o policiji, primenjivale su se odredbe do tada važećih propisa, a sve do donošenja akta o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u skladu sa novodonetim zakonom i rešenja o raspoređivanju na radno mesto na osnovu tog akta.
Međutim, odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, koji je važio do 29. novembra 2005. godine, odnosno do stupanja na snagu Zakona o policiji, pitanja iz oblasti radnih odnosa zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, uključujući i plate i naknade radnika tog ministarstva, bila su drugačije regulisana. Odredbom člana 47. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima bilo je propisano da se zbog posebnih uslova rada, težine i prirode zadataka i poslova, ovlašćenim službenim licima i radnicima na određenim dužnostima obezbeđuju za najmanje 30% uvećana sredstva za plate u odnosu na sredstva koja se obezbeđuju za ostale radnike Ministarstva unutrašnjih poslova i radnike drugih ministarstava. Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama bilo je, između ostalog, propisano da se plate utvrđuju na osnovu osnovice za obračun plata, koeficijenta koji se množi osnovicom, dodatka na platu i obaveza koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, u skladu sa zakonom, te da dodatak na platu, između ostalog, pripada za dežurstvo i druge slučajeve rada dužeg od punog radnog vremena određene propisima (prekovremeni rad), rad na dan državnog i verskog praznika i rad noću (između 22,00 i 6,00 časova narednog dana), ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta. Odredbama Pravilnika o platama radnika Ministarstva unutrašnjih poslova koji je važio u vreme važenja Zakona o unutrašnjim poslovima, bilo je predviđeno da zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova ima pravo na koeficijent koji se određuje prema platnoj grupi ili platnom razredu u koji se radno mesto razvrstava i pravo na uvećanje tog koeficijenta za 30%. Iz navedenog proizlazi da, za razliku od Zakona o policiji koji propisuje mogućnost uvećanja koeficijenta po osnovu prekovremenog, noćnog i rada na dane državnog i verskog praznika, te isključuje primenu drugih propisa o uvećanoj zaradi, odredbama Zakona u unutrašnjim poslovima ovi osnovi nisu bili posebno navedeni kao uslov za uvećanje koeficijenta, niti je bila isključena primena drugih propisa o uvećanoj zaradi. Dakle, odredbama Zakona o platama u državnim organima i javnim službama bilo je, pored ostalog, propisano da platu čini osnovica, koeficijent koji se množi osnovicom, dodatak na platu i obaveze koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, te je utvrđeno da se dodaci na platu daju, između ostalog, u slučaju prekovremenog, noćnog i rada na dan državnog i verskog praznika, osim ukoliko taj rad nije vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta.
U vezi zaključka postupajućih sudova da su, u smislu Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o policiji, prekovremeni rad, rad na dane državnih i verskih praznika i rad noću vrednovani kroz uvećani koeficijent radnog mesta, pa se na obračun plate u spornom periodu ne primenjuju opšti radnopravni propisi o uvećanoj zaradi, jer bi u suprotnom uvećanje zarade po navedenim osnovama predstavljalo sticanje bez osnova na strani podnosilaca ustavne žalbe, Ustavni sud je ocenio da za sporni period od 30. novembra 2003. godine do primene novih rešenja o raspoređivanju, koja sadrže i novo određivanje koeficijenta za obračun plate, koja su, u smislu Zakona o policiji doneta 21. jula 2006. godine, podnosiocima ustavne žalbe pripada pravo na uvećanje zarade po navedenim osnovima, budući da u tom periodu rad podnosilaca nije bio posebno vrednovan po osnovu dodataka na platu, u smislu člana 5. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, jer uvećana plata zbog uslova rada, ne obuhvata i dodatak na platu. Međutim, kako je utvrđeno da je novim rešenjima podnosiocima utvrđen koeficijent za obračun plate za 30% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike, sledi da za period od primene novih rešenja koji su doneti 21. jula 2006. godine pa do 30. novembra 2006. godine, podnosiocima ne pripada pravo na dodatak na zaradu zbog prekovremenog, noćnog i rada na dan državnog i verskog praznika, budući da je taj rad vrednovan pri utvrđivanju koeficijenta.
Identičan pravni stav ovaj Sud je već zauzeo u više svojih odluka, među kojima i u Odluci Už-2007/2010 od 13. juna 2012. godine.
Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 89. st. 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US ), u tački 1. izreke usvojio ustavnu žalbu i utvrdio da je osporeni m presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 649/10 od 14. jula 2010. godine povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava , dok je tačkom 2. izreke odredio način otklanjanja štetnih posledica učinjene povrede, tako što je poništio osporenu presudu Apelacion og sud a u Novom Sadu i odredio da Apelacioni sud u Novom Sadu donese novu odluku o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 834/08 od 22. oktobra 2008. godine.
6. Ispitujući navode podnosilaca ustavne žalbe u pogledu različitog postupanja Okružnog suda u Valjevu i Apelacionog suda u Novom Sadu, koji su, kao sudovi poslednje instance u konkretnom slučaju, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneli različite presude, a polazeći od odredbe člana 36. stav 1. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je različitom ocenom navedenih sudova, datom tako što su u određenim slučajevima pravnosnažno usvajali tužbeni zahtev, a u ostalim takav zahtev pravnosnažno odbijali, povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava. Ustavni sud ukazuje da je ovakva ocena Ustavnog suda u skladu sa ocenom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Vinčić i drugi protiv Srbije“, koju je Evropski sud doneo uz konstataciju da nije u njegovoj nadležnosti da procenjuje koji je stvarni ishod trebalo da imaju parnice podnosilaca predstavki.
7. Na osnovu svega izloženog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević