Odluka Ustavnog suda o žalbi na rešenje o produženju pritvora
Kratak pregled
Ustavni sud odbija kao neosnovanu ustavnu žalbu zbog navodne povrede prava na hitno odlučivanje o žalbi na rešenje o produženju pritvora. Sud je ocenio da je postupak po žalbi sproveden u skladu sa zahtevom hitnosti.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Milana Petrovića iz Subotice, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 18. januara 2012. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Milana Petrovića izjavljena protiv rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2069/10 od 7. septembra 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Milan Petrović iz Subotice, preko punomoćnika Viktora Juhasa Đurića, advokata iz Subotice, podneo je 15. septembra 2010. godine ustavnu žalbu protiv rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2069/10 od 7. septembra 2010. godine, zbog povrede prava „da sud hitno odluči o žalbi na rešenje o produženju pritvora“ garantovanog odredbama člana 27. stav 3. Ustava Republike Srbije i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U ustavnoj žalbi se navodi da je Viši sud u Subotici 12. avgusta 2010. godine, u krivičnom postupku koji se vodi protiv podnosioca ustavne žalbe, doneo rešenje Kv. 230/10 i prema podnosiocu produžio pritvor. Branilac podnosioca ustavne žalbe je protiv navedenog rešenja o produženju pritvora izjavio žalbu 20. avgusta 2010. godine, o kojoj žalbi je Apelacioni sud u Novom Sadu rešio 7. septembra 2010. godine osporenim rešenjem Kž. 2069/10. Podnosilac ustavne žalbe smatra da iz navedenog proizlazi da sud nije hitno rešio o žalbi njegovog branioca, na način na koji to jemče odredbe člana 27. stav 3. Ustava i 5. stav 4. Evropske konvencije.
Podnosilac ustavne žalbe je zahtevao da Ustavni sud utvrdi povrede označenih prava, dosudi mu troškove zastupanja pred Ustavnim sudom i „naloži naknadu nematerijalne štete nastale odugovlačenjem sa odlučivanjem o žalbi na pritvor“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je u sprovedenom postupku izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, odgovor Višeg suda u Subotici, odgovor Apelacionog suda u Novom Sadu i spise predmeta Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:
Protiv podnosioca ustavne žalbe i još dva lica se pred Višim sudom u Subotici vodi krivični postupak u predmetu K. 23/10, po optužnici Okružnog javnog tužilaštva u Subotici (u daljem tekstu: OJT Subotica) Kt. 26/09 od 15. juna 2009. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili dva krivična dela teško ubistvo iz člana 114. tačka 4) u vezi člana 33. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05, 107/05 i 72/09).
Podnosiocu ustavne žalbe je pritvor određen rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Subotici Ki. 272/08 od 4. februara 2009. godine, na osnovu odredaba člana 142. stav 2. tač. 1), 3) i 5) Zakonika o krivičnom postupku, a koji mu se računa od 4. februara 2009. godine. Do donošenja rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 od 12. avgusta 2010. godine, pritvor je protiv podnosioca ustavne žalbe i okrivljenog O.S. više puta produžen rešenjima Okružnog, odnosno Višeg suda u Subotici, koja su potvrđivana od strane drugostepenog suda.
Viši sud u Subotici je 12. avgusta 2010. godine doneo rešenje Kv. 230/10 kojim je prema podnosiocu ustavne žalbe i okrivljenom O.S. produžio pritvor, koji po ovom rešenju može trajati najduže dva meseca, do 16. oktobra 2010. godine. Pritvor je produžen na osnovu odredaba člana 142. stav 1. tač. 3) i 5) Zakonika o krivičnom postupku. Navedeno rešenje je podnosiocu ustavne žalbe i okrivljenom O.S. dostavljeno preko Uprave Okružnog zatvora u Subotici 13. avgusta 2010. godine, braniocu podnosioca ustavne žalbe 17. avgusta 2010. godine, a braniocu okrivljenog O.S. je dostavljeno 2. septembra 2010. godine, nakon drugog pokušaja.
Branilac podnosioca ustavne žalbe je protiv navedenog rešenja izjavio žalbu, koja je u Višem sudu u Subotici primljena 20. avgusta 2010. godine. Navedena žalba je sa spisima predmeta prosleđena Apelacionom sudu u Novom Sadu naredbom od 3. septembra 2010. godine i primljena u tom sudu 6. septembra 2010. godine. Prvostepeno rešenje i navedena žalba su 6. septembra 2010. godine dostavljeni Apelacionom javnom tužilaštvu u Novom Sadu radi izjašnjenja, koje se istog dana dopisom Ktr. 1929/10 izjasnilo o žalbi.
Osporenim rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2069/10 od 7. septembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca podnosioca izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 od 12. avgusta 2010. godine. Osporeno rešenje sa spisima predmeta otpravljeno je iz Apelacionog suda u Novom Sadu 8. septembra 2010. godine i primljeno u Višem sudu u Subotici 13. septembra 2010. godine. Osporeno rešenje je podnosiocu ustavne žalbe i okrivljenom O.S. dostavljeno preko Uprave Okružnog zatvora u Subotici 14. septembra 2010. godine, kada je dostavljeno i braniocu podnosioca ustavne žalbe.
4. Odredbom člana 27. stav 3. Ustava Republike Srbije utvrđeno je da svako ko je lišen slobode ima pravo žalbe sudu, koji je dužan da hitno odluči o zakonitosti lišenja slobode i da naredi puštanje na slobodu, ako je lišenje slobode bilo nezakonito (stav 3.).
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni list SCG - Međunarodni ugovori“, br. 9/03, 5/05 i 7/05 i „Službeni glasnik RS - Međunarodni ugovori“, broj 12/10) (u daljem tekstu: Evropska konvencija) odredbom člana 5. stav 4. utvrđuje da svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.
Zakonikom o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“, br. 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“, br. 58/04, 85/05, 115/05, 46/06, 49/07, 122/08, 20/09, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ZKP), u delu u kome je regulisana mera pritvora, propisano je da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da trajanje pritvora svedu na najkraće neophodno vreme i da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru (član 141. stav 2).
Članom 143. ZKP, između ostalog, je propisano: da protiv rešenja o pritvoru stranke mogu izjaviti žalbu veću (član 24. stav 6), kao i da se žalba, rešenje o pritvoru i ostali spisi dostavljaju odmah veću, s tim da žalba ne zadržava izvršenje rešenja (stav 4.); da je u slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana veće koje odlučuje o žalbi dužno da donese i dostavi odluku u roku od 48 sati (stav 6.).
Ostalim odredbama ZKP koje su od značaja za odlučivanje u ovoj stvari propisano je: da prvostepeni sudovi, u veću sastavljenom od trojice sudija, odlučuju o žalbama protiv rešenja istražnog sudije i drugih rešenja kad je to određeno ovim zakonikom, donose odluke u prvom stepenu van glavnog pretresa i stavljaju predloge u slučajevima predviđenim u ovom zakoniku ili u drugom zakonu (član 24. stav 6); da će primerak žalbe prvostepeni sud dostaviti protivnoj stranci (čl. 162. i 163), koja može u roku od osam dana od dana prijema podneti sudu odgovor na žalbu i da će žalbu i odgovor na žalbu, sa svim spisima, prvostepeni sud dostaviti drugostepenom sudu (član 373.); da će, ako se radi o krivičnom delu za koje se goni po zahtevu javnog tužioca, sudija izvestilac spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu, koji je dužan da ih bez odlaganja, a najkasnije u roku od petnaest dana, razmotri i stavi svoj predlog ili izjavi da će predlog staviti na sednici veća i da ih vrati sudu (član 374. stav 1.); da se žalba podnosi sudu koji je doneo rešenje (član 399. stav 1.); da o žalbi protiv rešenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sednici veća, ako ovim zakonikom nije drukčije određeno (član 401. stav 1.); da će se na postupak po žalbi na rešenje shodno primenjivati, pored ostalih, i odredbe člana 372. i člana 374. st. 1, 3. i 4. ovog zakonika (član 402. stav 1.).
Odredbom člana 114. tačka 4) Krivičnog zakonika je propisano da će se zatvorom najmanje deset godina ili zatvorom od trideset do četrdeset godina kazniti ko drugog liši života pri izvršenju krivičnog dela razbojništva ili razbojničke krađe, a odredbom člana 33. istog zakonika je propisano da ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja sa umišljajem ili iz nehata zajednički izvrše krivično delo, ili ostvarujući zajedničku odluku drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu izvršenju krivičnog dela, svako od njih će se kazniti kaznom propisanom za to delo.
5. Imajući u vidu da je odredba člana 5. stav 4. Evropske konvencije u suštini identična odredbi člana 27. stav 3. Ustava, Sud je postojanje povrede ovog prava cenio u odnosu na navedenu odredbu Ustava.
Ocenjujući osnovanost navoda ustavne žalbe, Ustavni sud je konstatovao da odredba člana 27. stav 3. Ustava garantuje svakom licu lišenom slobode pravo žalbe sudu koji će hitno odlučiti o zakonitosti lišenja slobode i narediti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode bilo nezakonito. Ovo pravo se, pre svega, jemči licu lišenom slobode od strane vansudskih organa, ali kako i produženje pritvora prema nekom licu predstavlja kontinuirani čin lišenja slobode, Ustavni sud ističe da se garancije utvrđene ovom ustavnom odredbom odnose i na pritvoreno lice i protežu se na odlučivanje suda o žalbi na rešenje o produženju pritvora.
Odgovor na pitanje da li je period ispitivanja zakonitosti pritvora od strane suda u saglasnosti sa obavezom hitnosti iz člana 27. stav 3. Ustava, Ustavni sud je već dao u svojim odlukama Už - 39/2007 od 16. jula 2009. godine i Už - 1254/2009 od 8. oktobra 2009. godine, kada je izneo stav da jasno postavljen rok od 48 sati za donošenje i dostavljanje odluke o žalbi na rešenje o određivanju pritvora upućuje da i svaka sledeća odluka o žalbi protiv rešenja o produženju pritvora mora biti doneta u što kraćem vremenskom periodu, uz poštovanje zahteva naročite hitnosti.
Ustavni sud ističe da se preispitivanje postojanja razloga za pritvor nakon podizanja optužnice vrši po službenoj dužnosti od strane nadležnog suda na svakih 30 dana, odnosno dva meseca, u zavisnosti od faze u kojoj je krivični postupak. Mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluke kojom se pritvor produžava prilikom preispitivanja, zapravo predstavlja dodatno ispitivanje njegove opravdanosti i zakonske zasnovanosti. Stoga, iako sud koji odlučuje o žalbi, saglasno odredbi člana 27. stav 3. Ustava, odluku o opravdanosti pritvora mora doneti hitno, standard hitnosti je manje zahtevan kada se u drugostepenom postupku preispituje odluka suda o produženju pritvora. Istovetno stanovište Ustavni sud je već izrazio u svojim odlukama Už-2683/2010 od 3. marta 2011. godine i Už-2554/2010 od 10. marta 2011. godine. Ovakav stav Ustavnog suda saglasan je i sa praksom Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je „standard hitnosti manje strog kada je reč o postupku pred žalbenim sudom... jer, ako je pritvor potvrđen od strane suda mora se smatrati zakonitim i nearbitrernim, čak i kada je žalba dozvoljena, tako da naredni postupak po žalbi treba da pruži dodatne garancije koje, pre svega, imaju za cilj dodatnu procenu celishodnosti produženja pritvora. Stoga je Evropski sud manje zabrinut oko brzine postupka pred žalbenim sudom, ukoliko je ožalbenu odluku o pritvoru takođe doneo sud, iz čega proizlazi da je prethodno sprovedeni postupak imao sudsku prirodu i omogućio je pritvoreniku odgovarajuće proceduralne garancije“ (presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Veliyev protiv Rusije, od 24. juna 2010. godine, predstavka broj 24202/05, stav 164.).
Ustavni sud, takođe, ističe da se postojanje povrede prava lica lišenog slobode iz člana 27. stav 3. Ustava, mora utvrditi prema činjenicama svakog konkretnog slučaja.
Iako je, u konkretnom slučaju, o žalbi protiv rešenja o produženju pritvora rešavao Apelacioni sud u Novom Sadu, kao drugostepeni sud, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na to da je Viši sud u Subotici, kao prvostepeni sud koji je doneo ožalbeno rešenje bio uključen u postupak po žalbi, ovaj postupak mora posmatrati kao celina, dakle u svom trajanju pred oba nadležna suda, budući da iz odredaba ZKP nesporno proizlazi da se postupak po žalbi protiv rešenja o produženju pritvora sprovodi i pred sudom čije rešenje se žalbom pobija (prvostepeni sud) i pred sudom koji o žalbi odlučuje (drugostepeni sud).
Prilikom ocene osnovanosti navoda i razloga iznetih u ustavnoj žalbi, Ustavni sud je konstatovao da je u ovom slučaju od značaja činjenica da se predmetni krivični postupak vodi protiv podnosioca ustavne žalbe i još dva okrivljena lica zbog osnovane sumnje da su izvršili dva krivična dela teško ubistvo, te da je rešenjem Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 od 12. avgusta 2010. godine produžen pritvor protiv podnosioca ustavne žalbe i okrivljenog O.S. Ustavni sud je dalje konstatovao da je u konkretnom slučaju od značaja i činjenica da je braniocu okrivljenog O.S. navedeno rešenje o produženju pritvora dostavljeno iz drugog pokušaja, te da je branilac okrivljenog O.S. ovo rešenje primio 2. septembra 2010. godine.
Ustavni sud je utvrdio i da je postupak po žalbi izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 od 12. avgusta 2010. godine, kojim je prema podnosiocu ustavne žalbe i okrivljenom O.S. produžen pritvor, trajao 25 dana, računajući od 20. avgusta 2010. godine kada je žalba branioca podnosioca primljena u Višem sudu u Subotici, do 14. septembra 2010. godine kada je osporeno rešenje Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2069/10 od 7. septembra 2010. godine dostavljeno podnosiocu ustavne žalbe i njegovom braniocu.
Ustavni sud je utvrdio da je Viši sud u Subotici žalbu branioca podnosioca ustavne žalbe primio u petak 20. avgusta 2010. godine, te da je ovu žalbu dostavio Apelacionom sudu u Novom Sadu u petak, 3. septembra 2010. godine, koji je žalbu primio u ponedeljak 6. septembra 2010. godine. Apelacioni sud u Novom Sadu je istog dana dostavio žalbu na izjašnjenje Apelacionom javnom tužilaštvu u Novom Sadu, koje je dopisom Ktr. 1929/10 od 6. septembra 2010. godine predložilo odbijanje žalbe branioca podnosioca. Apelacioni sud u Novom Sadu je narednog dana, 7. septembra 2010. godine, doneo osporeno rešenje Kž.II 2069/10, koje je 8. septembra 2010. godine, zajedno sa spisima predmeta, upućeno u Viši sud u Subotici. Osporeno rešenje je primljeno u prvostepenom sudu 13. septembra 2010. godine i narednog dana dostavljeno podnosiocu ustavne žalbe i njegovom braniocu. Iz navedenog proizlazi da je Apelacioni sud u Novom Sadu, kao nadležni drugostepeni sud, o žalbi branioca podnosioca odlučio u roku od jednog dana, te da je žalbeni postupak od trenutka prijema navedene žalbe u drugostepenom sudu u Novom Sadu do trenutka otpravljanja rešenja o žalbi, okončan u roku od tri dana.
Na osnovnu navedenog, Ustavni sud je ocenio da je žalba branioca podnosioca ustavne žalbe izjavljena protiv rešenja o produženju pritvora Višeg suda u Subotici Kv. 230/10 od 12. avgusta 2010. godine bila razmotrena u skladu sa zahtevom hitnosti utvrđenim odredbom člana 27. stav 3. Ustava i da podnosiocu ustavne žalbe u postupku po žalbi protiv rešenja o produženju pritvora nije povređeno označeno ustavno pravo osporenim rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.II 2069/10 od 7. septembra 2010. godine.
6. Polazeći od svega izloženog, Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/).
Ustavni sud je, na osnovu navedenog i odredaba člana 42b stav 1. i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
dr Dragiša B. Slijepčević