Odluka Ustavnog suda o zakonitosti ekstradicionog pritvora
Kratak pregled
Ustavni sud odbio je ustavnu žalbu podnetu zbog navodno protivpravnog lišenja slobode u ekstradicionom postupku. Sud je utvrdio da je pritvor, koji je trajao pet i po meseci, bio zakonit i da njegova dužina nije bila nerazumna s obzirom na složenost postupka.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-4109/2018
14.07.2022.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća, i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec ( Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, dr Vladan Petrov i dr Milan Škulić, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi A . M . iz Izraela , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike S rbije, na sednici Veća održanoj 14. jula 2022. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba A. M . izjavljena protiv radnje Višeg suda u Beogradu – „protivpravnog lišenja slobode od 21. septembra 2017. godine do 9. marta 2018. godine “.
O b r a z l o ž e nj e
1. A. M . iz Izraela podneo je Ustavnom sudu, 10. aprila 2018. godine, preko punomoćnika Đ . P, advokata iz Pančeva , ustavnu žalbu protiv radnje Višeg suda u Beogradu – „protivpravnog lišenja slobode od 21. septembra 2017. godine do 9. marta 2018. godine“, zbog povrede prava iz člana 27. stav 1. i člana 39. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Podnosilac suštinski ističe i povredu prava iz člana 31. Ustava, kako to proizlazi iz navoda same ustavne žalbe.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno:
- da je okrivljeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, neosnovano bio u ekstradicionom pritvoru duže od pet meseci;
- da je Viši sud u Beogradu protivzakonito odredio i produžio pritvor okrivljenom od 21. septembra 2017. godine do 9. marta 2018. godine;
- da je „razlog zbog koga je Apelacioni sud u Beogradu odbio izručenje A. M . Ruskoj Federaciji jeste taj što je ispravno zaključio da je apsolutno zastarelo krivično gonjenje okrivljenog pred nadležnim organima Republike Srbije, saglasno bilateralnom sporazumu zaključenom između FNRJ i SSSR, kao i saglasno Krivičnom zakoniku Republike Srbije, a sve u skladu sa Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Na ovu ključnu činjenicu je profesionalna odbrana ukazivala svojim podnescima Višem sudu u Beogradu od samog početka ovog ekstradicionog postupka, a naročito u svom podnesku Višem sudu u Beogradu u postupku Kre. 30/17 od 10. novembra 2017. godine. Međutim, ove argumentovane i dokumentovane navode odbrane Viši sud u Beogradu uopšte nije uzimao u razmatranje, zbog čega je okrivljeni bio u ekstradicionom pri tvoru duže od pet meseci“.
Predloženo je da Ustavni sud ustavnu žalbu usvoji, utvrdi povredu označenih prava, poništi više rešenja ( rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 od 21. septembra 2018. godine, rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3048/17 od 4. oktobra 2017. godine, rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3294/17 od 17. novembra 2017. godine, rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3048/17 od 4. decembra 2017. godine, rešenje Apelacionog suda u Beogradu Kž. Kre. 53/17 od 28. decembra 2017. godine, rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 73/18 od 24. januara 2018. godine i rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 403/18 od 2. februara 2018. godine), te da utvrdi pravo podnosioca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000.000 dinara.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom prethodnom postupku, iz spisa predmeta Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 utvrdio:
- da je okrivljeni, ovde podnosilac ustavne žalbe, lišen slobode 21. septembra 2017. godine u 18,40 časova od strane policijskih službenika SGP Aerodrom Beograd, na osnovu raspisane međunarodne poternice INTERPOL-a Moskve, zbog krivičnog dela razbojništvo iz člana 161. KZ Rusije, a kako je to u aktu Ministarstva unutrašnjih poslova – Direkcija policije – Policijska uprava za grad Beograd – Uprava kriminalističke policije – Odeljenje za potrage br. 03/16/2/8/3-233-5396/17 od 21. septembra 2017. godine navedeno;
- da je okrivljeni 21. septembra 2017. godine ispitan pred dežurnim sudijom za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu u predmetu Kre. 30/17; iz zapisnika proističe da je okrivljeni izjavio da „želi da se prema njemu primeni standardna procedura, a ne ubrzana i istovremeno traži da se o njegovom lišenju slobode obavesti ambasada Izraela, da ga posete, ta da mu eventualno pruže neku pomoć“;
- da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 od 21. septembra 2017. godine prema okrivljenom određen pritvor, a koji po ovom rešenju može trajati do dalje odluke suda, a najduže dva meseca; takođe je navedeno da pritvor u ekstradicionom postupku može trajati „najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od godinu dana od dana pritvaranja lica čije se izručenje zahteva“;
- da se Viši sud u Beogradu obratio dopisom Kre. 30/17 od 2. oktobra 2017. godine Ministarstvu pravde – Sektor za normativne poslove i međunarodnu saradnju – Odsek za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima gde je zatraženo da se hitno obaveste državni organi Ruske F ederacije da je po njihovoj poternici lišen slobode državljanin Rusije (podnosilac ustavne žalbe), kako bi državni organi Ruske Federacije u zakonom određenom roku dostavili potrebnu dokumentaciju radi sprovođenja ekstradicionog postupka, kao i garanciju da će u slučaju osude u odsustvu postupak biti ponovljen u prisustvu lica čije se izručenje traži;
- da se Viši sud u Beogradu dopisima Kre. 30/17 od 2. oktobra 2017. godine obratio Upravi za strance – Upravi za upravne poslove – Odeljenje za državljanstvo i druge upravne poslove – Odeljenju kriminalističko -operativne analitike, Prvom osnovnom sudu u Beogradu – Službi provere, kao i Odeljenju za izvršenje krivičnih sankcija, i n aposletku i Upravi za analitiku; Viši sud u Beogradu je od navedenih državnih organa tražio sledeće podatke – da li A. M . ima prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srbije, da li je upisan u knjigu državljana Republike Srbije, da li su protiv A . M . podnošene krivične prijave u Republici Srbiji, da se dostave podaci o krivičnim postupcima koji se vode protiv podnosioca ustavne žalbe, kao i da se dostave podaci o kaznama koje podnosilac treba da izdržava u Republici Srbiji, te da se dostavi izveštaj iz kaznene evidencije; neophodna obaveštenja su dostavljena postupajućem sudu, i to od strane Uprave za strance 5. oktobra 2017. godine, Prvog osnovnog suda u Beogradu – Odeljenje za izvršenje krivičnih sankcija dana 4. oktobra 2017. godine, Uprave kriminalističke policije – Odeljenju kriminalističko -operativne analitike dana 11. oktobra 2017. godine, i od strane Prvog osnovnog suda u Beogradu dana 30. oktobra 2017. godine ;
- da se branilac okrivljenog 2. oktobra 2017. godine obratio podneskom Višem sudu u Beogradu u kojem je, između ostalog, naveo da je za krivično delo krađe iz člana 203. Krivičnog zakonika (a koje je po shvatanju odbrane stavljeno na teret okrivljenom) nastupila ap solutna zastarelost krivičnog gonjrenja, te da samim tim nisu ispunjene pretpostavke za pružanje međunarodne krivičnopravne pomoći; takođe, branilac je predložio da se okrivljenom ukine pritvor;
- da je aktom Ministarstva pravde – Sektor za međunarodnu pravnu pomoć broj 713-01-03656/2017-08 od 3. oktobra 2017. godine obavešten Viši sud u Beogradu da je nadležni organ Ruske Federacije zatražio produženje roka za dostavu molbe za izručenje i ekstradicione dokumentacije na 40 dana od dana lišenja slobode;
- da je aktom Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 od 3. oktobra 2017. godine obavešteno Ministarstvo pravde – Sektor za normativne poslove i međunarodnu saradnju da je produžen rok za podnošenje zamolnice, s tim da je potrebno da država molilja – Ruska Federacija podnese zamolnicu najduže do 40 dana od dana pritvaranja;
- da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3048/17 od 4. oktobra 2017. godine odbijena kao neosnovana žalba izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 od 21. septembra 2017. godine;
- da se branilac okrivljenog dopisom od 10. oktobra 2017. godine obratio postupajućem sudu gde je, između ostalog, naveo da je „za krivično delo razbojništva, članom 206. Krivičnog zakonika propisana kazna zatvora do deset godina, što znači da relativna zastarelost krivičnog gonjenja za izvršenje ovog krivičnog dela nastupa svakako kad protekne deset godina od izvršenja krivičnog dela, u skladu sa od redbama člana 103. stav 1. tač. 6. i 104. stav 6. Krivičnog zakonika,…, da je krivično gonjenje okrivljenog A. M . zbog navodnog izvršenja krivičnog dela razbojništvo u septembru 2006. godine svakako relativno zastarelo, te u tom smislu nije ispunjena pretpostavka za pružanje međunarodne krivičnopravne pomoći“;
- da je zahtev Generalnog tužilaštva Ruske Federacije broj 81/3-878-16 od 16. oktobra 2017 . godine prosleđen nadležnim organima Republike Srbije, preko ambasade Ruske Federacije – Konzularno odeljenje; iz zahteva proizlazi da se okrivljenom stavlja na teret krivično delo iz člana 161. stav 2. tač. a. i g. Krivičnog zakonika Ruske Federacije, kao i da „zastarelost za pozivanje podnosioca ustavne žalbe na krivičnu odgovornost nije istekla i da isti nema imunitet koji ga oslobađa od krivičnog gonjenja“; takođe, protiv podnosioca je 9. februara 2007. godine podignuta optužnica;
- da je branilac okrivljenog u dopisu od 10. novembra 2017. godine upućenom Višem sudu u Beogradu, između ostalog, ukazao na nastupanje apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja za krivično delo krađe iz člana 203. Krivičnog zakonika Republike Srbije, kao i za krivično delo razbojništa iz člana 206. stav 4. Krivičnog zakonika; takođe, branilac smatra da je nastupila i relativna zastarelost gonjenja za krivično delo iz člana 206. stav 1. Krivičnog zakonika; branilac smatra da je i prema pravu Ruske Federacije nastupila zastarelost krivičnog gonjenja;
- da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3294/17 od 17. novembra 2017. godine utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje okrivljenog pravosudnim organima Ruske Federacije, na osnovu molbe Glavnog tužilaštva Ruske Federacije broj 81/3-878/16 od 16. oktobra 2017. godine, radi vođenja krivičnog postupka zbog krivičnog dela otvorena krađa tuđe imovine iz člana 161. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije, po odluci Volžskog okružnog suda u Saratovu broj 1-74/07 od 9. februara 2007. godine kojom je podignuta optužnica protiv A. M; u obrazloženju rešenja je, između ostalog, navedeno da je „krivično veće imalo u vidu i to da je delo zbog koga se traži izručenje okrivljenog krivično delo i po Krivičnom zakoniku Ruske F ederacije i po Krivičnom zakoniku Republike Srbije i to tako što je krivično delo otvorena krađa tuđe imovine iz člana 161. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije propisano kao krivično delo teška krađa iz člana 204. stav 1. tačka 3. u vezi člana 33. Krivičnog zakonika Republike Srbije. Nadalje, veće je imalo u vidu i to da ni po domaćem zakonu, a ni po zakonu Ruske Federacije nije nastupila zastarelost krivičnog gonjenja, zatim da krivično delo zbog koga se traži izdavanje nije obuhvaćeno amnestijom niti je zbog istog od strane domaćeg suda okrivljeni A. M . osuđen odnosno pravnosnažno oslobođen, kao i da u Republici Srbiji zbog navedenog krivičnog dela protiv njega nije pokren ut postupak“;
- da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3746/17 od 4. decembra 2017. godine prema okrivljenom produžen pritovr, po zakonskom osnovu iz člana 22. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, a koji mu po ovom rešenju može trajati najduže dva meseca do 4. februara 2017. godine;
- da je rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž. Kre. 48/17 od 18. decembra 2017. godine uvažena žalba branioca okrivljenog, te je ukinuto rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3294/17 od 17. novembra 2017. godine, a spisi predmeta su vraćeni prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje; u obrazloženju rešenja je, između ostalog, navedeno da je „pobijano rešenje doneto uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 2. tačka 2. Zakonika o krivičnom postupku, jer u obrazloženju rešenja, kako se to osnovano ističe u žalbi branioca okrivljenog, nisu navedeni razlozi o činjenicama koje su osnov za primenu materijalnog prava … Po nalaženju Apelacionog suda u Beogradu, osnovano se žalbom branioca okrivljenog ističe da iz pobijanog rešenja proizlazi da je prvostepeni sud isto doneo na osnovu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i na osnovu međunarodnog multilateralnog ugovora – Evropske konvencije o ekstradiciji od 13. decembra 1957. godine sa dodatnim protokolima, uz obrazloženje da su istu ratifikovali i Rusija i Srbija, ali da nije naveo razloge zbog čega u konkretnom slučaju, iako je branilac okrivljenog u dosadašnjem toku postupka na to posebno ukazivao nije primenio bilateralni ugovor između Srbije i Rusije – Ugovor između FNRJ i SSSR o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima, potpisan u Moskvi dana 24. februara 1962. godine …, osim toga, kako je da bi se pristupilo izručenju okrivljenog, kao jednom od oblika pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, neophodno da, između ostalog, krivično gonjenje nije trajno isključeno zbog zastarelosti, to se takođe, po nalaženju Apelacionog suda u Beogradu, osnovano žalbom branioca okrivljenog ističe da u pogledu navedene pretpostavke sud nije dao dovoljne i argumentovane razloge“;
- da je rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž. Kre. 53/17 od 28. decembra 2017. godine odbijena kao neosnovana žalba branioca okrivljenog izjavljena protiv Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 3746/17 od 4. decembra 2017. godine;
- da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 73/18 od 24. januara 2018. godine utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje pravosudnim organima Ruske Federacije okrivljenog; u obrazloženju rešenja je, između ostalog, navedeno da je „vanpretresno veće imalo u vidu i to da je delo zbog koga se traži izručenje okrivljenog krivično delo i po Krivičnom zakoniku Ruske F ederacije i po Krivičnom zakoniku Republike Srbije, i to tako što je krivično delo otvorena krađa tuđe imovine iz člana 161. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije, a imajući u vidu da je u dokumentaciji koju je Glavno tužilaštvo Ruske Federacije dostavilo uz molbu br. 81/3-878-16 od 16. oktobra 2017. godine, između ostalog, navedeno da je A. M . počinio predmetno krivično delo tako što je prema prethodnom dogovoru i prethodno podeljenim ulogama P.D. D. prilikom ostvarenja svoje kriminalne radnje znao da je V.N. K. kod sebe imao mobilni telefon pa je od istog zatražio mobilni telefon, na šta mu je K. odgovorio da mobilni telefon nije kod njega, a istovremeno je A.I. M. video da je mobilni telefon V.N. K. u rukama maloletnog svedoka A.A. T , pa je nakon toga A.I. M, a u skladu sa dodeljenom ulogom, prišao A.A. T . i direktno mu iz koristoljubivih pobuda sa ciljem sticanja profita oteo iz ruku mobilni telefon „Nokia 7610“ u vrednosti od 10.110 rubalja koji je pripadao V.N. K. i dao ga D, a na legitimne zahteve K. da mu vrati mobilni telefon D. je reagovao odb ijanjem da isti vrati, istovremeno pripretivši K . primenom sile koja nije opasna po život i zdravlje u slučaju da se ovaj obrati policiji, a koja radnja izvršenja, po nalaženju ovog veća, ispunjava sve zakonske elemente krivičnog dela koje je u domaćem Krivičnom zakoniku propisano kao krivično delo teška krađa iz člana 204. stav 1. tačka 3. u vezi člana 33. Krivičnog zakonika Republike Srbije, pri čemu se i po zakonu Ruske F ederacije, kao i po zakonu Republike Srbije za predmetno krivično delo može izreći kazna lišenja slobode u trajanju dužem od jedne godine,…, kako je članom 104. stav 6. Krivičnog zakonika propisano da zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kada protekne dvostruko vreme koje se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja, to u konkretnom slučaju apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja M. A . za predmetno krivično delo, a prema Krivičnom zakoniku Republike Srbije, nastupa 29. septembra 2026. godine“;
- da je rešenjem Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 403/18 od 2. februara 2018. godine prema okrivljenom produžen pritvor;
- da je rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž. Kre. 6/18 od 9. marta 2018. godine, stavom prvim izreke, uvažena žalba branioca okrivljenog, te je preinačeno rešenje Višeg suda u Beogradu Kre. 30/17 – Kv. 73/18 od 24. januara 2018. godine tako što je Apelacioni sud u Beogradu odbio izručenje okrivljenog radi vođenja krivičnog postupka zbog krivičnog dela otvorena krađa tuđe imovine iz člana 161. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije, po odluci Volžskog okružnog suda u Saratovu, predmet broj 1-774/07 od 9. februara 2007. godine, kojom je podignuta optužnica protiv okrivljenog, a s tavom drugim izreke ukinut je pritvor okrivljenom; u obrazloženju ovog rešenja je, između ostalog, navedeno da „po oceni Apelacionog suda u Beogradu, osnovano se žalbom branioca okrivljenog osporava ovakav zaključak prvostepenog suda da je krivično delo koje je okrivljenom stavljeno na teret otvorena krađa tuđe imovine iz člana 161. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije, u krivičnom Zakoniku Republike Srbije propisano kao krivično delo teška krađa iz člana 204. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakonika, budući da se iz činjeničnog opisa radnje izvršenja krivičnog dela koje je okrivljenom stavljeno na teret, vidi da je to delo u Krivičnom zakoniku Republike Srbije propisano kao krivično delo sitne krađe iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika. Ovo stoga jer u radnjama okrivljenog ne postoje objektivni elementi koji se odnose na iznos pribavljene imovinske koristi, jer vrednost oduzetog mobilnog telefona „Nokia 7610“ u vreme izvršenja krivičnog dela nije prelazio iznos od 15.000 dinara, te kako se u konkretnom slučaju u radnjama okrivljenog ne stiču elementi krivičnog dela koje je u domaćem Krivičnom zakoniku propisano kao krivično delo t eška krađa iz člana 204. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 33. KZ RS, to se osnovano u žalbi branioca okrivljenog osporava izneti zaključak prvostepenog suda; s obzirom na to da je okrivljenom stavljeno na teret da je predmetno krivično delo izvršio dana 29. septembra 2006. godine, te da je ovaj sud iz navedenih razloga našao da je to delo u Krivičnom zakoniku Republike Srbije propisano kao krivično delo sitne krađe iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika, za koje je shodno odredbi člana 104. stav 6. Krivičnog zakonika u vezi sa članom 103. tačka 7. Krivičnog zakonika dana 29. septembra 2010. godine nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, to je Apelacioni sud u Beogradu utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za izručenje okrivljenog predviđene odredbom člana 10. Evropske konvencije o ekstradiciji i članom 7. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvari…“.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se podnosilac poziva u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom (član 27. stav 1.); da trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, imajući u vidu razloge pritvora, da pritvor određen odlukom prvostepenog suda traje u istrazi najduže tri meseca, a viši sud ga može, u skladu sa zakonom, produžiti na još tri meseca i da ako do isteka ovog vremena ne bude podignuta optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu (stav 1.), da posle podizanja optužnice trajanje pritvora sud svodi na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom (stav 2.), te da se pritvorenik pušta da se brani sa slobode čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor bio određen (stav 3.) (član 31.) ; da svako ima pravo da se slobodno kreće i nastanjuje u Republici Srbiji, da je napusti i da se u nju vrati (član 39. stav 1.).
Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik RS“, broj 20/09) (u daljem tekstu: ZMPPKS) propisano je: da se ovim zakonom uređuje postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljem tekstu: međunarodna pravna pomoć), u slučajevima kada ne postoji potvrđeni međunarodni ugovor ili kada određena pitanja njime nisu uređena (član 1.); da međunarodna pravna pomoć obuhvata izručenje okrivljenog ili osuđenog (član 2. stav 1.); da su pretpostavke za pružanje međunarodne pravne pomoći da krivično delo povodom kojeg se zahteva pružanje međunarodne pravne pomoći predstavlja krivično delo po zakonu Republike Srbije, da za isto krivično delo nije pravnosnažno okončan postupak pred domaćim sudom, odnosno da krivična sankcija nije u potpunosti izvršena, da krivično gonjenje, odnosno izvršenje krivične sankcije nije isključeno zbog zastarelosti, amnestije ili pomilovanja; da se zahtev za pružanje međunarodne pravne pomoći ne odnosi na političko kriv ično delo ili delo povezano sa političkim krivičnim delom, odnosno na krivično delo koje se sastoji isključivo u povredi vojnih dužnosti; da pružanje međunarodne pravne pomoći ne bi povredilo suverenitet, bezbednost, javni poredak ili druge interese od suštinskog značaja za Republiku Srbiju (član 7. stav 1.); da su pored pretpostavki predviđenih članom 7. ovog zakona, pretpostavke za izručenje – da lice čije se izručenje zahteva nije državljanin Republike Srbije, da delo povodom kojeg se zahteva izručenje nije izvršeno na teritoriji Republike Srbije, protiv nje ili njenog državljanina, da se protiv istog lica u Republici Srbiji ne vodi krivični postupak zbog krivičnog dela povodom kojeg se zahteva izručenje, da po domaćem zakonu postoje uslovi za ponavljanje krivičnog postupka za krivično delo povodom kojeg se zahteva izručenje lica protiv kojeg je pravnosnažno okončan postupak pred domaćim sudom, da je utvrđena istovetnost lica čije se izručenje zahteva, da ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju odnosno da postoji pravnosnažna sudska odluka da je lice čije se izručenje traži učinilo krivično delo povodom kojeg se zahteva izručenje, da država molilja da garancije da će u slučaju osude u odsustvu postupak biti ponovljen u prisustvu izručenog lica, da država molilja da garancije da smrtna kazna koja je propisana za krivično delo povodom kojeg se zahteva izručenje neće biti izrečena, odnosno izvršena (član 16.); da nakon saslušanja istražni sudija može odrediti pritvor ako postoje okolnosti koje ukazuju da će se lice čije izručenje se zahteva sakriti ili pobeći u cilju ometanja postupka odlučivanja o zamolnici ili sprovođenja izručenja, kao i da ako postoje okolnosti koje ukazuju da će lice čije izručenje se zahteva ometati prikupljanje dokaza u postupku izručenja ili u krivičnom postupku pred sudom države molilje (stav 1.), da pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od godinu dana od dana pritvaranja lica čije izručenje se zahteva, da po isteku svaka dva meseca od pravnosnažnosti rešenja o određivanju pritvora sud po službenoj dužnosti ispituje da li postoje razlozi za produženje ili ukidanje pritvora (stav 2.), da ako to opravdavaju posebni razlozi, istražni sudija može umesto pritvora odrediti drugu meru za obezbeđenje prisustva lica čije se izručenje zahteva (stav 3.) (član 22.); da nakon saslušanja dovedenog lica istražni sudija može odrediti pritvor (stav 1.), da rešenje o određivanju pritvora i pouku o roku za podnošenje zamolnice istražni sudija bez odlaganja dostavlja nadležnom organu države molilje u skladu sa članom 24. stav 3. ovog zakona, o čemu obaveštava javnog tužioca, da ako je dostava izvršena neposredno ili preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL), obaveštava se i ministarstvo nadležno za pravosuđe (stav 2.), da će istražni sudija ukinuti pritvor ako nadležni organ države molilje ne podnese zamolnicu u roku od 18 dana od dana pritvaranja, ako prestanu razlozi zbog kojih je određen pritvor (stav 3.), da na zahtev nadležnog organa države molilje istražni sudija može da produži rok iz tačke 1. stava 2. ovog člana najviše do 40 dana od dana pritvaranja (stav 4.) (član 26.); da lice čije se izručenje zahteva može biti izručeno po pojednostavljenom postupku u skladu sa odredbama ovog zakona (stav 1.), da ako se lice iz stava 1. ovog člana saglasi sa tim da bude izručeno po pojednostavljenom postupku, istražni sudija će ga upoznati sa posledicama takve izjave i pitati da li je data dobrovoljno , a o tome će se sastaviti zapisnik (stav 2.), te da je saglasnost iz stava 2. ovog člana neopoziva (stav 3.) (član 30.).
5. Podnosilac ustavne žalbe osporava radnju Višeg suda u Beogradu, a koja se ogleda u „protivzakonitom određivanju i produžavanju ekstradicionog pritvora u periodu od 21. septembra 2017. godine do 9. marta 2018. godine“, kako je to u samoj ustavnoj žalbi navedeno.
Prilikom ocene osnovanosti navoda ustavne žalbe, Ustavni sud i u ovom ustavnosudskom predmetu naglašava da je, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pravo na slobodu jedno od osnovnih ljudskih prava zajemčenih Ustavom i da pritvor predstavlja posebno osetljivu meru njegovog ograničenja. Ustavom je utvrđeno da svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost i da je lišenje slobode dopušteno samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom, iz čega proizlazi da je neophodno kumulativno postojanje dva uslova da bi lišenje slobode bilo zakonito. Prvi, da lišenje slobode mora biti zasnovano na razlozima predviđenim zakonom, i drugi, da se lice lišava slobode u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Podnosiocu ustavne žalbe pritvor u ekstradicionom postupku, odnosno u postupku izručenja, je određen na osnovu čl. 22. i 26. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima , a produžavan je na osnovu odredbe člana 22. stav 1 tačka 1. navedenog Zakona. Odredbom člana 22. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima propisano je da nakon saslušanja istražni sudija može odrediti pritvor ako postoje okolnosti koje ukazuju da će se lice čije izručenje se zahteva sakriti ili pobeći u cilju ometanja postupka odlučivanja o za molnici ili sprovođenja izručenja, a odredbom člana 26. stav 1. istog zakona propisano je da nakon saslušanja dovedenog lica, istražni sudija može odrediti pritvor.
Ustavni sud je u više svojih odluka (videti, pored ostalih, Odluku Už-4940/2010 od 31. marta 2011. godine, tačka 5. obrazloženja) zauzeo stanovište da dužina trajanja pritvora koja neće dovesti do povrede Ustav om zajemčenog prava iz člana 31. Ustava podrazumeva da nadležni sudovi u svojim odlukama navode relevantne i dovoljne razloge kojima opravdavaju trajanje mere pritvora i pokazuju posebnu hitnost u vođenju postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržinu ustavne žalbe, Ustavni sud je ista knute povrede prava iz člana 27. st av 1. i člana 39. stav 1. Ustava cenio u svetlu istaknute povrede prava na ograničeno trajanje pritvora iz člana 31. Ustava.
6. Ustavni sud konstatuje da je t rajanje pritvora u postupku izručenja vremenski ograničeno i da pritvor može trajati najduže do izvršenja odluk e o izručenju, ali ne duže od godinu dana od dana pritvaranja lica čije se izručenje zahteva, kako je to predviđeno odredbom člana 22. stav 2. ZMPPKS. Takođe, nadležni sud je , saglasno odredbama člana 31. stav 2. Ustava i člana 22. stav 2. ZMPPKS , dužan da trajanje pritvora svede na najkraće neophodno vreme, u skladu sa zakonom, i da u određenim vremenskim intervalima, po službenoj d užnosti i bez predloga stranaka, ispita da li još postoje razlozi za zadržavanje lica u pritvoru ili ne, odnosno da pažljivo ispita opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja i podrobno obrazloži razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. Ukoliko takvi razlozi i dalje postoje, pritvor se rešenjem produžava do dalje odluke suda , a najduže godinu dana od dana pritvaranja. Takođe, nadležni sud je dužan da sa naročitom hitnošću postupa u pritvorskim predmetima. Inače, podnosilac se u ekstradicionom pritvoru nalazio od 21. septembra 2017. godine do 9. marta 2018. godine, odnosno podnosilac je ukupno bio u pritvoru pet i po meseci.
Ocenjujući u konkretnom slučaju navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta istaknute povrede Ustavom zajemčenog prava iz člana 31 . Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je nadležni sud, po službenoj dužnosti, blagovremeno ispitao opravdanost produženja pritvora, odnosno utvrdio i naveo dalje postojanje zakonskog osnova za pritvor, obrazlažući razloge zbog kojih je smatrao da je produženje pritvora opravdano . Nadležni sud je na ustavnopravno prihvatljiv način utvrdio da su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru. Pri tome, Ustavn i sud je naročito imao u vidu da je u konkretnom slučaju reč o pritvoru koji je određen u postupku izručenja A. M . Ruskoj F ederaciji, da je podnosilac odbio pojednostavljeno izručenje (a koje je predviđeno odredbom člana 30. ZMPPKS), te se odlučio za kompleksniji postupak izručenja koji zahteva proveru ispunjenosti pretpostavki za izručenje Ruskoj Federaciji, a što je doprinelo dužini trajanja pritvora. Vi ši sud u Beogradu, odnosno Apelacioni sud u Beogradu, su postupali sa potrebnom hitno šću kada su proveravali ispunjenos t pretpostavki za izručenje, kao i drugi državni organi koji su pokazali primerenu ažurnost dostavljajući neophodne podatke postupajućem sudu. Ustavni sud napominje i da je u konkretnom slučaju Viši sud u Beogradu, u skladu sa ZMPPKS, produžio rok za podnošenje zamolnice državi molilji – Rusko j Federaciji. Takođe , Ustavni sud ukazuje da je Viši sud u Beograd u već 17. novembra 2017. godine doneo rešenje Kre. 30/17 – Kv. 3294/17, kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje okrivljenog pravosudnim organima Ruske Federacije, na osnovu molbe Glavnog tužilaštva Ruske Federacije broj 81/3-878/16 od 16. oktobra 2017. godine, radi vođenja krivičnog postupka zbog krivičnog dela otvorena krađa tuđe imovine iz člana 161. stav 2. Krivičnog zakonika Ruske Federacije. Navedeno rešenje je ukinuto rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž. Kre. 48/17 od 18. decembra 2017. godine iz više razloga, od kojih je jedan razlog pitanje nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja za delo koje je okrivljenom stavljeno na teret. Viši sud u Beogradu je doneo novo rešenje 24. januara 2018. godine Kre. 30/17 - Kv. 73/18 kojim je utvrdio da su ispunjene pretpostavke za izručenje, kao i da nije nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Navedeno rešenje je rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž. Kre. 6/18 od 9. marta 2018. godine, stavom prvim izreke, preinačeno tako što je Apelacioni sud u Beogradu odbio izručenje okrivljenog, a stavom drugim izreke ukinut je pritvor okrivljenom. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ocenio da su Viši sud u Beogradu i Apelacioni sud u Beogradu postupali sa naročitom hitnošću kada su rešavali pitanje pravne kvalifikacije krivičnog dela koje je podnosiocu ustavne ža lbe stavljeno na teret u Ruskoj Federaciji, a od koje kvalifikacije je zavisio i odgovor na pitanje nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, odnosno da li će podnosilac biti izručen ili neće. Navedeno je uticalo na trajanje pritvora koji je određen i produžavan podnosiocu ustavne žalbe.
Kako je najkraće neophodno vreme trajanja pritvora relativna kategorija, koja zavisi od niza činilaca i mora se proceniti u svakom pojedinačnom slučaju, prema njegovim specifičnim okolnostima, Ustavni sud je ocenio da se konkretno trajanje pritvora objektivno ne može smatrati nerazumno dugim.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da su neosnovane tvrdnje podnosioca ustavne žalbe da mu je radnjom lišenja slobode u vremenskom periodu od 21. septembra 2017. godine do 9. marta 2018. godine povređeno pravo zajemčeno odredbom člana 31. Ustava.
Ustavni sud je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) prema kojoj, ako se u postupku ekstradicije ili deportacije ne pokaže neophodno potreb na ažurnost, lišenje slobode može postati neopravdano u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) . Međutim, Evropski sud smatra da je važno da se uzmu u obzir i okolnosti konk retnog slučaja, odnosno da procena revnosti i pažnje vlasti zavisi od svih okolnosti, pri čemu taj sud uzima u obzir složenost predmeta, kao i ponašanje samog podnosioca predstavke. Evropski sud smatra da je ekstradicioni pritvor koji je trajao od 3. januara 2006. godine do 2. aprila 2007. godine (odnosno jednu godinu, jedan mesec i 12 dana) opravdan u smislu člana 5. stav 1. tačka f . Evropske konvencije, jer ništa u spisima predmeta nije ukazivalo da vlasti nisu postupale sa potrebnom marljivošću (videti presudu Aribaud v. Luxemborg, predstavka broj 41923/06, od 7. januara 2010. godine, st. 105-111 .). Evropski sud je ustanovio i da se ekstradicioni pritvor od jedne godine i 27 dana, čak i ukoliko postoji više kašnjenja/odlaganja tokom samog postupka, a za koja kašnjenja/odlaganja italijanske vlasti mogu da budu odgovorne , ne može smatrati nerazumno dugim, jer ta kašnjenja/odlaganja (ukupnog trajanja od šest meseci) nisu takva da opravdavaju zaključak da je ukupna dužina pritvora preterana, pri tom e primećujući i kašnjenja za koja je odgovoran i sam podnosilac predstavke (videti presudu Bogdanovski v. Italy, predstavka broj 72177/01, od 14. decembra 2006. godine. st. 60-65.). Takođe, Ustavni sud je imao u vidu i stav Evropskog suda prema kome je jednoipogodišnje lišenje slobode ocenjeno kao prihvatljivo (videti odluku Eid v. Italy, predstavka broj 53490/99, od 22. januara 2002. godine).
Na osnovu svega napred navedenog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 – Odluka US, 40/15 – dr. zakon i 103/15), Ustavni sud je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu .
7. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 4 5. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Snežana Marković, s.r.
Slični dokumenti
- Už 1454/2018: Odbijena ustavna žalba u vezi sa produženjem pritvora
- Už 4941/2018: Odluka Ustavnog suda o ustavnoj žalbi protiv rešenja o produženju ekstradicionog pritvora
- Už 13056/2018: Odluka Ustavnog suda o odbijanju ustavne žalbe u ekstradicionom pritvoru
- Už 1766/2019: Odluka Ustavnog suda o pravu na ograničeno trajanje pritvora