Odluka o ustavnoj žalbi zbog objavljivanja fotografije bez saglasnosti
Kratak pregled
Ustavni sud odbija žalbu podnosioca kojem je bez pristanka objavljena fotografija sa članom zabranjene neonacističke organizacije. Sud smatra da je opravdani interes javnosti da bude informisana o aktivnostima takvih grupa pretežniji od prava podnosioca na privatnost u konkretnom slučaju.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Dragiša B. Slijepčević, dr Marija Draškić, Milan Stanić, dr Goran P. Ilić, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i dr Milan Marković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. D . iz Sremske Kamenice , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbij e, na sednici Veća održanoj 14. aprila 201 6. godine, doneo je
O D L U K U
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba M. D. izjavljena protiv presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4786/13 od 3. decembra 2013. godine i Višeg suda u Novom Sadu P. 98/13 od 8. oktobra 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. M. D. iz Sremske Kamenice je, 9. januara 2014. godine, preko punomoćnika N. S, advokata iz Novog Sada, podneo Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4786/13 od 3. decembra 2013. godine i Višeg suda u Novom Sadu P. 98/13 od 8. oktobra 2013. godine, zbog povrede prava na ljudsko dostojanstvo, prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta, prava na pravično suđenje, prava na tajnost pisama i drugih sredstava opštenja i prava na zaštitu podataka o ličnosti, zajemčenih odredbama člana 23. stav 1, člana 25. stav 1, člana 32. stav 1, člana 41. stav 1. i člana 42. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na poštovanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U ustavnoj žalbi se, između ostalog, navodi: da je 24. oktobra 2012. godine, u elektronskom izdanju dnevnih novina „B.“ i „A.“, objavljen tekst pod naslovom „Osuđeni neonacista predaje fizičko u srednjoj školi“, koji se odnosi na V. R, nekadašnjeg člana neonacističke organizacije „Nacionalni stroj“, koji se zaposlio kao profesor u srednjoj školi u N. S; da je u prilogu navedenog teksta objavljena fotografija na kojoj se, pored V. R, nalazi još devetoro lica, među njima i podnosilac ustavne žalbe; da je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za naknadu nematerijalne štete, nastale kao posledica objavljivanja pomenute fotografije; da su parnični sudovi prenebregli činjenice da se objavljeni tekst tiče isključivo V. R, iz kog razloga podnosilac ustavne žalbe nije morao biti prikazan na spornoj fotografiji i tako učinjen prepoznatljivim u javnosti, da je fotografija načinjena bez namere njenog javnog objavljivanja, i to na privatnom događaju (rođendanskoj proslavi) u dvorištu kuće podnosioca ustavne žalbe, a ne na nekom javnom mestu, da podnosilac ustavne žalbe nikada nije dao pristanak za objavljivanje fotografije, kao i da nikada nije bio član, simpatizer ili istomišljenik navedene organizacije; da je, samim tim, ostalo nejasno u čemu se ogleda opravdani interes javnosti, u smislu odredaba čl. 4. i 45. Zakona o javnom informisanju, da sporna fotografija bude objavljena uz tekst koji se tiče samo V. R. i da se podnosilac ustavne žalbe predstavi kao član ili istomišljenik navedene organizacije, imajući u vidu da V. R. na fotografiji, sa još dva lica, drži zastavu na kojoj se nalazi „nacistički krst“; da je nesporno da javnost ima opravdani interes da zna za činjenicu da je lice koje je osuđivano kao pripadnik jedne zloglasne organizacije sada profesor u školi, ali da to ne predstavlja razlog za dezavuisanje prava drugih lica, pre svega, prava na privatnost; da su tuženi, po mišljenju podnosioca ustavne žalbe, imali mogućnost da objave samo deo fotografije na kome se nalazi V. R, a da sva ostala lica učine neprepoznatljivim (zamagljivanjem lika i sl.), u kom sučaju bi javnost bila objektivno informisana, a prava drugih lica zaštićena.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i poništi osporene presude, zatim da podnosioscu ustavne žalbe dosudi materijalnu štetu u visini opredeljenog tužbenog zahteva i troškova parničnog postupka kojima je on bio izložen, te da mu dosudi troškove postupka po ustavnoj žalbi.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporene presude i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu i utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 19. aprila 2013. godine, u svojstvu tužioca, podneo tužbu Osnovnom sudu u Novom Sadu protiv tuženih „R.“ d.o.o. Beograd, V. S, M . S . i D . V, svi h iz Beograda , radi naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava na privatnost objavljivanjem ličnog zapisa – fotografije.
Osporenom presudom Višeg suda u Novom Sadu P. 98/13 od 8. oktobra 2013. godine je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da mu tuženi , po navedenom osnovu, solidarno isplate iznos od 400.000 dinara, sa zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate.
U obrazloženju osporene prvostepene presude je, između ostalog, navedeno: da je 24. oktobra 2012. godine, u elektronskom izdanju dnevnih novina „B.“ i „A.“, objavljen tekst sa naslovom „Novosadski antifašisti – Osuđeni neonacista predaje fizičko u srednjoj školi“; da se u okviru navedenog teksta, koji se odnosi na V. R, nalazi fotografija na kojoj je devetoro osoba (lik V. R. je u predelu glave zaokružen); da je tužilac jedina osoba na slici u čučećem položaju; da je iz iskaza tužioca utvrđeno da je predmetna fotografija načinjena na proslavi rođendana njegovog prijatelja S. N, u dvorištu kuće tužiočevih roditelja u S. K; da su se na proslavi tužilac, slavljenik S. N. i još sedmoro osoba slikali sa razvijenom zastavom koja se odnosi na nemačku nacističku vojsku; da je fotografija nastala kao želja prijatelja da ovekoveče uspomenu na proslavu rođendana; da nakon što je video da zastava na sebi ima nacističko obeležje, tužilac je prokomentarisao da „nije zgodno“ zbog komšija, ali da se ipak fotografisao; da je jedna od osoba na fotografiji V. R, kojeg tužilac poznaje od detinjstva i smatra ga starijim bratom, budući da se prema njemu uvek ophodio zaštitnički; da je tužiocu poznato čime se bavio V. R, ali da on sa njim ne deli stavove; da majica koju je tužilac nosio na slici, a na kojoj se nalazi slika „mrtvačke glave“ i tekst na nemačkom jeziku, nije njegova, već da je od nekoga pozajmio; da tužilac uvek nosi majice sa takvim i sličnim detaljima zbog muzike koju sluša (hevi metal); da je tužilac za objavljivanje predmetne fotografije saznao od prijateljice K. V, nakon čega je i sam to pogledao na internetu; da se zabrinuo kakva će biti reakcija okoline, s obzirom na to da je postojala mogućnost da bude povezan sa licima koja se nalaze na fotografiji, a da on sa tim nema veze; da nakon što su njegovi roditelji saznali za fotografiju, tužilac je imao problema u porodici; da se zbog svega sklonio na nekoliko dana kod svoje devojke u Beočin; da je tužilac u tom periodu započeo probni rad u jednom kafiću u Novom Sadu, ali je dva dana nakon objavljivanja fotografije dobio otkaz; da su mu u tom kafiću dobacivali i nazivali ga „fašistom“; da je sud prihvatio iskaz tužioca u delu koji se odnosi na napred iznete okolnosti ; da je iz iskaza svedoka I. P, vlasnika kafića u kome je tužilac bio na probnom radu, sud utvrdio da ovom svedoku, pošto je video predmetnu fotografiju, više nije odgovaralo da tužilac radi kod njega, kako ljudi koji dolaze u njegov kafić ne bi stekli utisak da je kafić neonacistički; da je iz iskaza svedoka K. V. sud utvrdio da je ova svedokinja, po saznanju za fotografiju, kontaktirala tužioca, sa kojim se nalazi u kumovskim odnosima; da je tužilac njoj odgovorio da ne želi o tome da priča, te da se posvađao sa roditeljima zbog fotografije; da tužilac vodi miran život i da ga svedok K. nikada nije povezivala sa neonacistima; da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih prvog i trećeg reda neosnovan, a da je osnovan u odnosu na tužene drugog i četvrtog reda, koju ocenu je sud zasnovao na odredbi člana 80. Zakona o javnom informisanju; da polazeći od toga da je sadržina članka, uz koji je objavljena predmetna fotografija, usmerena na organizaciju „Nacionalni stroj“, sud je prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtevu imao u vidu Odluku Ustavnog suda „U-171/2008“ od 2. juna 2011. godine, kojom je utvrđeno da je organizacija "Nacionalni stroj" tajno udruženje, čije je delovanje zabranjeno saglasno Ustavu i zabranjen je upis u odgovarajući registar koji vodi nadležni organ udruženja, odnosno političke stranke sa programskim ciljevima i/ili nazivom navedene organizacije , kao i da deluje, promoviše i širi svoje programske ciljeve i ideje (obrazloženje Odluke Ustavnog suda je detaljno interpretirano u obrazloženju ove presude); da imajući u vidu da se u članku uz koji je objavljena predmetna fotografija navodi da je V . R. aktivista zabranjene desničarske organizacije „Nacionalni stroj“, sud smatra da su tuženi prvog i trećeg reda prilikom objavljivanja fotografije postupili u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o javnom informisanju, kao i da je u pitanju izuzetak od zabrane objavljivanja ličnog zapisa – fotografije bez saglasnosti lica na koje se zapis odnosi, koji je propisan odredbom člana 45. tačka 2. Zakona o javnom informisanju (da se i zuzetno od člana 43. ovog zakona, informacija iz privatnog života, odnosno lični zapis, može objaviti bez pristanka lica na koje se odnosi, ako se informacija, odnosno zapis, odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost); da činjenica da je u sredstvima javnog informisanja, pa tako i u elektronskom izdanju dnevnih novina „B.“ i „A.“, objavljena fotografija na kojoj se nalazi tužilac sa V. R, uz članak u vezi sa organizacijom „Nacionalni stroj“, bez ulaženja u razmatranje da li je tužilac u bilo kakvoj vezi sa tom organizacijom, a u svetlu citirane odluke Ustavnog suda o zabrani organizacije „Nacionalni stroj“, sud nalazi da je od interesa za javnost objavljivanje takvih informacija, tj. predmetne fotografije, u smislu odredbe člana 45. tačka 2) Zakona o javnom informisanju i obaveze sprovođenja odluke Ustavnog suda, s obzirom na to da se dovodi u vezu, indirektno ili direktno, sa organizacijom „Nacionalni stroj“; da je navedeno sud posmatrao i sa aspekta dela odluke Ustavnog suda kojim je utvrđeno da su d ržavni i drugi organi i organizacije dužni da u okviru svojih nadležnosti i ovlašćenja preduzmu mere u cilju sprovođenja odluke .
Odlučujući o žalbi tužioca, Apelacioni sud u Novom Sadu je doneo osporenu presudu Gž. 4786/13 od 3. decembra 2013. godine, kojom je žalbu odbio i ožalbenu presudu Višeg suda u Novom Sadu P. 98/13 od 8. oktobra 2013. godine u celini potvrdio.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je presuda prvostepenog suda, po mišljenju Apelacionog suda, pravilna i zakonita; da je tužilac podneo tužbu zbog povrede prava na privatnost, odnosno prava na lični zapis, za koje smatra da je povređeno objavljivanjem fotografije koja ga dovodi u vezu sa organizacijom „Nacionalni stroj“, i to bez njegove saglasnosti, zbog čega je trpeo štetu čiju naknadu traži; da zaštita privatnog života pojedinca mora da bude u ravnoteži i sa slobodom izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije; da iako ostvarivanje slobode izražavanja ne sme da prekorači određene granice, naročito kada je u pitanju ostvarivanje prava i sloboda drugih, dužnost štampe je, ipak, da prenosi informacije i ideje o svim temama od javnog interesa, na način koji je u skladu sa zakonskim obavezama i odgovornostima u tom smislu; da sloboda izražavanja obuhvata i objavljivanje fotografija, što je posebno značajno, budući da često podstiče snažan doživljaj mešanja u privatan život; da presudan uticaj kod odmeravanja zahteva za zaštitu privatnog života i ostvarivanja slobode izražavanja ima doprinos koji objavljene fotografije ili članci daju raspravi od opšteg interesa; da u konkretnom slučaju interes javnosti proizlazi iz okolnosti da je na fotografiji V. R, aktivista desničarske organizacije „Nacionalni stroj“, čiji je rad zabranjen saglasno Ustavu, a koja u svom delovanju koristi nacističke simbole i čiji program posebno propagira ideje rasne, verske i nacionalne isključivosti; da V. R. na predmetnoj fotografiji, zajedno sa dva lica, drži zastavu sa nacističkim simbolima, što ukazuje da se ideje navedene organizacije, pored zabrane delovanja, i dalje u određenim krugovima i na određeni način šire, a da pri tom to lice radi sa decom kao profesor u srednjoj školi; da iz navedenog proizlazi značajan interes javnosti da predmetna fotografija bude objavljena i da kao takva doprinese obaveštavanju javnosti o aktivnostima pripadnika „Nacionalnog stroja“, zbog čega je bilo mesta, u smislu odredbe člana 45. tačka 2) Zakona o javnom informisanju, da se fotografija objavi bez saglasnosti lica na njoj; da se pri utvrđenim okolnostima javni interes nameće interesu i zaštiti privatnosti svakog od pojedinaca na fotografiji, koji nisu poznati kao pripadnici „Nacionalnog stroja“, a koji su svoju privatnost mogli da zaštite odbijanjem fotografisanja pored aktiviste „Nacionalnog stroja“, pored zastave sa nacističkim simbolima i od strane nepoznatog lica, u kojoj situaciji su mogli pretpostaviti da bi treće lice koje bi tu fotografiju videlo moglo da pretpostavi da su sva lica na fotografiji pobornici ideja „Nacionalnog stroja“; da iz navedenih razloga, činjenice da je fotografija nastala na privatnoj zabavi, a ne na skupu navedene organizacije, da tužilac nije pripadnik, niti simpatizer te organizacije, da on ne drži zastavu sa nacističkim simbolima, kao i da su lica ostalih na fotografiji mogla biti zamagljena, ne umanjuje intenzitet interesa javnosti da bude upoznata sa fotografijom; da sud nije posebno razmatrao navode kojima se osporava stav o nedostatku pasivne legitimacije tuženih, jer isti nije od uticaja na na pravilnost i zakonitost presude, s obzirom na to da je tužbeni zahtev odbijen zbog navedenih razloga, nezavisno od pasivne odgovornosti tuženih.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite (član 23. stav 1.); da je f izički i psihički integritet nepovrediv (član 25. stav 1.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da je tajnost pisama i drugih sredstava komuniciranja nepovrediva (član 41. stav 1.); da je z ajemčena zaštita podataka o ličnosti (član 42. stav 1.). Ustavni sud nalazi da su u ovoj ustavnopravnoj stvari od značaja i odredbe člana 46. Ustava kojim a je utvrđeno: da se jemči sloboda mišljenja i izražavanja, kao i sloboda da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje (stav 1.); da se sloboda izražavanja može zakonom ograničiti, ako je to neophodno radi zaštite prava i ugleda drugih, čuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda i zaštite javnog zdravlja, morala demokratskog društva i nacionalne bezbednosti Republike Srbije (stav 2.).
Članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), čija povreda se takođe ističe u ustavnoj žalbi, utvrđeno je: da s vako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske (stav 1.); da se j avne vlasti neće mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih (stav 2.).
Zakonom o javnom informisanju („Službeni glasnik RS“, br. 43/03, 61/05, 71/09, 89/10 i 41/11) (u daljem tekstu: ZJI) , koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo je propisano: da su novinar i odgovorni urednik javnog glasila dužni da pre objavljivanja informacije koja sadrži podatke o određenom događaju, pojavi ili ličnosti, sa pažnjom primerenom okolnostima, provere njeno poreklo, istinitost i potpunost, kao i da su novinar i odgovorni urednik javnog glasila dužni da tuđe informacije, ideje i mišljenja prenesu i objave verodostojno i potpuno, a ukoliko je informacija preneta iz drugog javnog glasila, uz navođenje glasila iz kojeg je informacija preneta (član 3.); da se u javnim glasilima slobodno objavljuju ideje, informacije i mišljenja o pojavama, događajima i ličnostima o kojima javnost ima opravdani interes da zna, osim kada je drugačije određeno zakonom , da se odredba stava 1. ovog člana primenjuje bez obzira na način na koji je pribavljena informacija (član 4.); da se informacija iz privatnog života, odnosno lični pisani zapis (pismo, dnevnik, zabeleška, digitalni zapis i slično), zapis lika (fotografski, crtani, filmski, video, digitalni i slično) i zapis glasa (magnetofonski, gramofonski, digitalni i slično) ne može objaviti bez pristanka lica čijeg se privatnog života informacija tiče, odnosno lica čije reči, lik odnosno glas sadrži, ako se pri objavljivanju može zaključiti koje je to lice, da se informacija i zapisi iz stava 1. ovog člana ne mogu objaviti ni bez pristanka onoga kome su namenjeni odnosno onoga na koga se odnose, ako bi objavljivanjem bilo povređeno pravo na privatnost ili koje drugo pravo tog lica (član 43. st. 1. i 3.); da se i zuzetno od člana 43. ovog zakona, informacija iz privatnog života, odnosno lični zapis, može objaviti bez pristanka lica na koje se odnosi, ako se informacija, odnosno zapis, odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost, naročito ako se odnosi na nosioca državne ili političke funkcije, a objavljivanje je važno s obzirom na činjenicu da lice obavlja tu funkciju (član 45. tačka 2)); da svako lice na koje se odnosi netačna, nepotpuna ili druga informacija čije je objavljivanje u skladu sa ovim zakonom zabranjeno, kao i lice kome nije objavljena ispravka, odgovor ili druga informacija čije objavljivanje ima pravo da traži od javnog glasila, u skladu sa ovim zakonom, a koje zbog njenog objavljivanja, odnosno neobjavljivanja trpi štetu, ima pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u skladu sa opštim propisima i odredbama ovog zakona, nezavisno od drugih pravnih sredstava koja tom licu stoje na raspolaganju (član 79.).
Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list SRJ“, br. 31/93, (22/99, 23/99, 35/99 i 44/99)) je propisano: da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154. stav 1.); da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu i da će prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (član 200.).
5. Ocenjujući osnovanost navoda ustavne žalbe u pogledu istaknute povred e prava na poštovanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije (u daljem tekstu: pravo na privatnost), Ustavni sud najpre konstatuje da ovo pravo nije izričito zajemčeno Ustavom, ali da ono predstavlja jednu od garancija složenog prava na ljudsko dostojanstvo iz člana 23. stav 1. Ustava. S druge strane, Evropska konvencija je kao potvrđeni međunarodni ugovor, u smislu člana 16. stav 2. Ustava, sastavni deo pravnog poretka, zbog čega se neposredno primenjuje u pravnom sistemu Republike Srbije. Građanima Republike Srbije se, dakle, ovim međunarodnopravnim dokumentom direktno jemči pravo na privatnost. S obzirom na to da podnosilac u ustavnoj žalbi insistira na povredi prava na privatnost iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nije posebno razmatrao postojanje povrede prava na ljudsko dostojanstvo iz člana 23. stav 1. Ustava, već je navode ustavne žalbe cenio sa aspekta garancije sadržane u Evropskoj konvenciji.
Ustavni sud konstatuje da Evropska konvencija pravo na privatnost ne jemči kao apsolutno pravo, budući da dopušta neka njegova ograničenja. Tako je odredbom člana 8. stav 2. Evropske konvencije predviđeno da se pravo na poštovanje privatnosti može ograničiti, tačnije da se javne vlasti neće mešati u vršenje tog prava, sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih . Dakle, do dozvoljenog ograničenja prava privatnosti, koje ne predstavlja povredu tog prava, može doći pod kumulativno ispunjenim uslovima: 1) da je takvo ograničenje propisano zakonom ; 2) da je u svakom konkretnom slučaju, na način i pod uslovima propisanim zakonom, utvrđeno postojanje opravdanog i neophodnog javnog interesa za ograničenje, tzv. legitimni cilj; 3) da je to neophodno u demokratskom društvu.
Sledom iznetog, Ustavni sud nalazi da pitanje da li ograničenje prava na privatnost u konkretnom slučaju predstavlja i povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, zavisi od ocene postojanja navedena tri uslova, odnosno ocene da li su u osporenim presudama ispunjeni napred navedeni uslovi za dozvoljeno ograničenje prava na privatnost. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da odredba člana 8. stav 2. Evropske konvencije kod dozvoljenog ograničenja prava na privatnost podrazumeva samo akte javne vlasti kojima pravo na privatnost pojedinca može da bude ograničeno. U slučaju zadiranja u pravo na privatnost od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih i pravnih lica), do povrede navedenog prava , po mišljenju Ustavnog suda, može doći u slučaju kada sudska odluka , doneta u sporu koji je za predmet imao zaštitu prava privatnosti, nije zasnovana na ustavnopravno prihvatljivoj primeni merodavnog materijalnog prava i/ili ukoliko obrazloženje te odluke ne zadovoljava standarde pravičnog suđenja, ali i tada postojanje povrede zavisi od ispunjenosti navedena tri uslova.
Osporenim presudama je odbijen tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe, kojim je tražio da mu osnivač javnih glasila - dnevnih listova „B.“ i „A.“ (prvotuženi), glavni i odgovorni urednik dnevnog lista „B.“ (drugotuženi), urednik elektronskih izdanja dnevnih listova „B.“ i „A.“ (trećetuženi) i glavni i odgovorni urednik dnevnog lista „A.“ (četvrtotuženi), solidarno naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava na privatnost, objavljivanjem bez njegove dozvole ličnog zapisa – fotografije, na kojoj se podnosilac ustavne žalbe nalazi sa još osmoro lica, među kojima je i V . R, član i aktivista udruženja „Nacionalni stroj“, čije je delovanje, promovisanje i šir enje programsk ih ciljev a zabranjeno odlukom Ustavnog suda VIIU-171/2008 od 2. juna 2011. godine, a koji sa još dvoje lica na fotografiji drži razapetu zastavu na kojoj se nalazi simbol nacizma. Suština obrazloženja osporenih presuda ogleda se u stavu parničnih sudova da tuženi nisu imali obavezu da traže saglasnost podnosioca ustavne žalbe za objavljivanje predmetne fotografije, koja je bila deo opreme članaka objavljenih u elektronskom izdanju dnevnih listova „B .“ i „A.“ pod nazivom „Novosadski antifašisti – Osuđeni neonacista predaje fizičko u srednjoj školi“, zbog opravdanog interesa javnosti da zna kakve su aktivnosti zabranjenog udruženja „Nacionalni stroj“ i njegovih članova, da je navedeno udruženje, i pored zabrane, nastavilo na određeni način da se promoviše i širi svoje programske ciljeve, te iz razloga što je odlukom Ustavnog suda, kojom je utvrđeno da je delovanje navedene organizacije protivno Ustavu , utvrđena dužnost državnih i drugi h organ a i organizacij a da u okviru svojih nadležnosti i ovlašćenja preduzmu mere u cilju sprovođenju odluke .
Pre nego što se upusti u ocenu ispunjenosti navedena tri uslova, pod kojima ograničenje prava na privatnost ne predstavlja povredu ovog prava, Ustavni sud treba da utvrdi da li je uopšte došlo do mešanja u pravo na privatnost podnosioca ustavne žalbe, odnosno da li se, u konkretnom slučaju, može govoriti o ograničenju ovog prava. Uzimajući u obzir stav parničnih sudova da tuženi nisu imali obavezu da traže saglasnost podnosioca ustavne žalbe za objavljivanje predmetne fotografije, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama došlo do mešanja u njegovo pravo na privatnost .
Kada je u pitanju prvi uslov, Ustavni sud ima u vidu da su odgovarajuće odredbe ZJI sadržale u sebi afirmaciju prava na privatnost, kao i zakonska ograničenja ovog prava. Takav je slučaj bio sa odredbama člana 43. ZJI, koji je u stavu 1. propisivao da se informacija iz privatnog života, odnosno lični pisani zapis (pismo, dnevnik, zabeleška, digitalni zapis i slično), zapis lika (fotografski, crtani, filmski, video, digitalni i slično) i zapis glasa (magnetofonski, gramofonski, digitalni i slično) ne može objaviti bez pristanka lica čijeg se privatnog života informacija tiče, odnosno lica čije reči, lik odnosno glas sadrži, ako se pri objavljivanju može zaključiti koje je to lice. Garancija prava na privatnost kod objavljivanja informacije iz privatnog života, ličnog pisanog zapisa, zapisa lika ili zapisa glasa mogla se ograničiti pod uslovima propisanim odredbama člana 45. ZJI, u tom smislu što se za njihovo objavljivanje nije tražila saglasnost lica čijeg se privatnog života informacija tiče, odnosno lica čije reči, lik odnosno glas sadrži. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je takav vid ograničenja prava na privatnost bio predviđen zakonom.
Ocenjujući postojanje legitimnog cilja (drugi uslov), Ustavni sud je konstatovao da je zadiranje u pravo na privatnost podnosioca ustavne žalbe izvršeno u okviru ostvarivanja slobode izražavanja iz člana 46. Ustava, tačnije slobode novinarskog izražavanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na presudu donetu u predmetu Van Hannover protiv Nemačke, od 7. februara 20 12. godine (predstavke br. 40660/08 i 6064/08), u kojoj je Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), tačnije Veliko veće Evropskog suda, istaklo da javnost ima pravo da bude informisana, što je suštinsko pravo u demokratskom društvu, i da pravo na informisanost može u nekim posebnim okolnostima biti prošireno čak i na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito ako je reč o političarima. Dakle, kao jedan od legitimnih ciljeva ograničenja prava na privatnost jeste i ostvarivanje slobode izražavanja novinarske profesije, posebno kada je u pitanju objavljivanje informacije za koju javnost ima opravdani interes da zna. Primenjujući napred izneto na konkretan slučaj, Ustavni sud je ocenio da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda na ustavnopravno prihvatljiv način utvrdili postojanje legitimnog cilja za objavljivanje predmetne fotografije, imajući u vidu da se na istoj nalazi i V. R, pripadnik udruženja čije je delovanje protivno Ustavu, koji u rukama drži zastavu sa simbolom nacizma, a povodom kojeg je objavljena informacija da je dobio zaposlenje kao profesor fizičkog vaspitanja u srednjoj školi.
Pitanje neophodnosti u demokratskom društvu (treći uslov), Ustavni sud, poput Evropskog suda u njegovoj u dosadašnjoj praksi, posmatra sa aspekta srazmernosti između ograničenja prava na privatnost i legitimnog cilja zbog kojeg je do takvog ograničenja došlo. S tim u vezi, parnični sudovi, prilikom odlučivanja o zahtevu za zaštitu prava na privatnost, imaju diskreciono ovlašćenje kod ocene da li je u nekom slučaju došlo do nesrazmernog ograničenja prava na privatnost. Ovo diskreciono ovlašćenje u velikoj meri zavisi od vrste mešanja (ograničenja) u pravo na privatnost, kao i od prirode legitimnog cilja koji se tim mešanjem želeo postići (videti presudu u predmetu Leander protiv Švedske, o d 26. marta 1987, stav 59 .). Prema tome, Ustavni sud smatra da u situaciji u kojoj postoji konkurencija prava na privatnost pojedinca i slobod e novinarskog izražavanja medija i novinara , sudovi prilikom odlučivanja moraju uspostaviti pravičnu ravnotežu.
Evropski sud je u pomenutom predmetu Van Hannover protiv Nemačke , tačnije u presudi od 7. februara 2012. godine, odredio merila koja su dužni da poštuju domaći sudovi prilikom postizanja ravnoteže između prava na poštovanje privatnog života nejavne ličnosti koja ne obavlja neku važnu funkciju i slobod e izražavanja. Prvo merilo je da li se radi o predmetu od javnog interesa, što zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja. Drugo merilo je da li se radi o osobi poznatoj javnosti (javnoj ličnosti) i šta je predmet informacije. Treće merilo je ponašanje os obe pre objavljivanja informacije. Četvrto merilo se odnosi na način na koji je jedna osoba predstavljena u članku ili na fotografiji, na tiraž, odnosno opseg u kome su članak i/ili fotografija distribuirani i da li postoje negativne posledice njihovog objavljivanja. Peto merilo su okolnosti u kojima su dobijene informacije ili snimljene fotografije. U vezi sa tim mora se voditi računa da li je osoba na koju se informacije odnose dala pristanak na snimanje ili je to učinjeno bez njenog znanja ili prevarom ili na drugi nedopušten način.
Ustavni sud je, polazeći od iznetih merila, koja je i sam prihvatio u Odluci Už-7203/2013 od 10. decembra 2015. godine, konstatovao da su novinski članci, uz koje je objavljena predmetna fotografija, sadržali informaciju o tome da je član zabranjene „desničarske“ organizacije, V. R, koji je ranije pravnosnažno osuđen za krivično delo izazazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti, dobio posao u srednjoj školi kao profesor fizičkog vaspitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra ustavnopravno prihvatljivom ocenu redovnih sudova da je javnost imala opravdani interes da dobije takvu informaciju.
Navedeni članci, koji su dostupni na internet sajtovima javnih glasila „B.“ i „A.“ (www.blic.rs i www.alo.rs), u koje je Ustavni sud izvršio uvid (sadržina članaka je gotovo identična), bavili su se isključivo zaposlenjem V. R. u ustanovi koja podrazumeva rad sa decom, uz komentar da je nedopustivo „da u vreme kada nezaposlenost u Srbiji dostiže najveću stopu i stotine hiljada mladih i stručnih ljudi ne dobija posao, država zapošljava aktivistu zabranjene desničarske organizacije“. Sudovi su se u obrazloženjima osporenih presuda prevashodno bavili organizacijom „Nacionalni stroj“, njenom orijentacijom i programskim ciljevima. Opravdanje za objavljivanje predmetne fotografije uz pomenute članke, bez traženja saglasnosti lica koja se na njoj nalaze, kako Ustavni sud zaključuje, parnični sudovi su videli u tome da se takvom fotografijom daje prikaz karaktera organizacije „Nacionalni stroj“, imajući u vidu da je jedan od detalja na njoj i zastava sa nacističkim simbolom. Drugim rečima, pravo javnih glasila „B.“ i „A.“ da objave predmetnu fotografiju sudovi nalaze u potrebi da se javnosti ukaže na činjenicu da je navedena organizacija neonacističke orijentacije, zbog čega je zaposlenje V. R. u jednoj obrazovnoj ustanovi bilo nedopustivo i neprimereno.
U ustavnoj žalbi se naročito ističe da u parničnom postupku koji prethodi ustavnosudskom nije bilo sporno da podnosilac ustavne žalbe nikada nije bio član, ni simpatizer organizacije „Nacionalni stroj“, iz kog razloga je objavljivanje predmetne fotografije moglo imati za posledicu da se on u javnosti predstavi kao pripadnik „Nacionalnog stroja“, a što bi negativno moglo da se odrazi na njegov položaj u društvu , imajući u vidu karakter te organizacije .
Ustavni sud se u postupku odlučivanja o predlogu za zabranu „Nacionalnog stroja“, tačnije u Odluci VIIU-171/2008 od 2. juna 2011. godine, posebno bavio pitanjem unutrašnjeg uređenja i članstva u „Nacionalnom stroju“. U vezi sa tim, Ustavni sud je utvrdio sledeće: da „Nacionalni stroj“, prema članu 12. Statuta, „nema zvanično članstvo“, ali da iz drugih odredaba Statuta, kao i iz odredaba Programa, Proglasa i „Aktivističkih saveta“, proizlazi da tu organizaciju nesporno čine lica koja su joj pristupila radi zajedničkog delovanja na ostvarivanju proklamovanih ciljeva, a koj a se u navedenim aktima označavaju pojmovima „aktivisti“, „pripadnici“ ili „saborci“ i da su navedenim aktima jasno i detaljno uređena njihova prava, obaveze i odgovornosti, kao i način i uslovi p od kojima neko može pristupiti „Nacionalnom stroju“; da „Nacionalni stroj“, prema članu 6. Statuta, „nema vođu, ni vođstvo“ i da prikupljeni podaci nesporno upućuju da u formalnopravnom smislu ne postoji lice ovlašćeno za zastupanje organizacije, niti se iz Statuta ili drugih opštih akata može utvrditi da postoje zvanični organi sa ovlašćenjima koja su tim aktima predviđena; da iako Statutom formalno nisu uređeni unutrašnja organizacija i način finansiranja organizacije, ova pitanja zapravo uređuje tzv. Proglas za političko delovanje, koji se odnosi na „organizaciju i finansiranje“, a iz koga proizlazi da „Nacionalni stroj“ deluje preko „grupa-ćelija“, koje čine „do 5 ljudi sa koordinatorom“ („preporučuje se“ da dvoje do četvoro „proverenih i odanih saboraca“ oforme „političku ćeliju za političko delovanje“, da ustanove „koordinatora ćelije“ i da održavaju sastanke po dogovoru) i da se finansira iz članarine i drugih dogovorenih načina „samofinansiranja“ („saborcima“ se „preporučuje“ da u okviru ćelija odrede članarinu, da odrede „odgovornog čoveka za kasu“ i da „osmisle razne načine samofinansiranja“); da su, nasuprot zakonskim obavezama da se podaci koji se odnose na političku stranku, odnosno udruženje građana učine dostupnim javnosti, pravila ustanovljena svim aktima „Nacionalnog stroja“ usmerena na to da se od javnosti sakrije svaki podatak koji bi mogao da dovede do identifikacije lica koja su osnivači organizacije, koja rukovode njenim radom i koja su njeni članovi, kao i do identifikacije gde je sedište organizacije, odnosno iz kog mesta, ko i na koji način organizuje njeno delovanje .
Dakle, činjenica da li je neko lice član ili simpatizer organizacije „Nacionalni stroj“ (ili to nije) ne može sa sigurnošću biti utvrđena, imajući u vidu usvojeni koncept anonimnosti upravljačke strukture i članstva u toj organizaciji. S druge strane, podnosilac ustavne žalbe je u toku parničnog postupka isticao (što čini i u ustavnoj žalbi) da je sa V. R . u prijateljskim odnosima, da ga smatra „starijim bratom“ i da mu je poznato čime se on bavi o, ali da njegove stavove n ikada nije deli o. S tim u vezi, Ustavni sud je ocenio da su parnični sudovi rešavanje spornog pitanja - da li je za objavljivanje predmetne fotografije bio neophodan pristanak podnosioca ustavne žalbe, na ustavnopravno prihvatljiv način stavili u kontekst sprovođenja odluke Ustavnog suda VIIU-171/2008 od 2. juna 2011. godine, kojom je utvrđeno da je organizacija „Nacionalni stroj“ tajno udruženje, čije je delovanje zabranjeno saglasno Ustavu.
Anonimnost članstva i sui generis unutrašnje uređenje „Nacionalnog stroja“, po mišljenju Ustavnog suda, u dovoljnoj meri mogu stvoriti rizik da se neko lice, koje se na nekom mestu nađe sa deklarisanim pripadnicima te organizacije (kao što je V. R .), uz isticanje njenih simbola, dovede u vezu i sa njenim delovanjem. Podnosilac ustavne žalbe je imao saznanja čime se V. R. bavi(o), u šta nesumnjivo spada i njegova veza sa organizacijom „Nacionalni stroj“. Pristao je da se nađe na predmetnoj fotografiji, koju je načinila njemu, do tada, nepoznata osoba, i pored toga što je V. R. prethodno razvio zastavu sa „simbolom nacizma“. Prema tome, Ustavni sud nalazi da nema proizvoljnosti u oceni parničnih sudova (pre svega, Apelacionog suda u Novom Sadu) da su podnosilac ustavne žalbe, kao i sva ostala lica na fotografiji, sebe izložili riziku da bi svako ko fotografiju vidi mogao da pretpostavi da su oni pobornici ideja „Nacionalnog stroja“. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je objavljivanje sporne fotografije, kao ilustracije karaktera organizacije „Nacionalni stroj“, bez pristanka lica koja se, pored V . R, na njoj nalaze, bi lo srazmerno težnj i javnih glasila da bliže dočaraju koliko je rad V . R . u jednoj obrazovnoj ustanovi društveno neprihvatljiv . Drugim rečima, fotografija sa licima koja se zbog napred iznetih razloga mogu dovesti u vezu sa organizacijom „Nacionalni stroj“, može i bez pristanka tih lica postati „deo opreme“ nekog članka koji u sebi sadrži informaciju od interesa za javnost, a koja se direktno ili indirektno tiče organizacije „Nacionalni stroj“, njenog delovanja i/ili programskih ciljeva, kao što je u konkretnom slučaju reč.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je ocenio da su razlozi, koje su u obrazloženjima osporenih presuda naveli parnični sudovi kako bi opravdali predmetno ograničenje prava na privatnost, relevantni i dovoljni, iz čega proizlazi i da je takvo ograničenje bilo neophodno u demokratsko m društvu. Stoga je Ustavni sud utvrdio da osporenim presud ama Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4786/13 od 3. decembra 2013. godine i Višeg suda u Novom Sadu P. 98/13 od 8. oktobra 2013. godine podnosiocu ustavne žalbe nije povređen o pravo na poštovanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije, pa je ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15) .
Imajući u vidu da podnosilac povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava zasniva na istim ustavnopravnim razlozima kao i povredu prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nije posebno razmatrao navode podnosioca i sa aspekta istaknute povrede prava na pravično suđenje.
Što se tiče istaknutih povred a prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta, prava na tajnost pisama i drugih sredstava opštenja i prava na zaštitu podataka o ličnosti, zajemčenih odredbama člana 25. stav 1, člana 41. stav 1. i člana 42. stav 1. Ustava , Ustavni sud nalazi da se podnosilac ustavne žalbe samo formalno pozva o na povred e ov ih prava, a da pri tome nije nave o nijedan razlog na kome zasniva svoje tvrdnje.
6. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.