Odbacivanje ustavne žalbe zbog nedostatka aktivne legitimacije u postupku zaštite izbornog prava
Kratak pregled
Ustavni sud odbacio je ustavnu žalbu Save Kolarskog jer podnosilac nije aktivno legitimisan. Iako je bio stranka u postupku, odluka se nije odnosila na njegovo lično izborno pravo, već na mandate drugih odbornika, pa nije mogao trpeti povredu prava.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-4120/2010
15.12.2011.
Beograd
Ustavni sud u sastavu: predsednik dr Dragiša Slijepčević i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Vesna Ilić Prelić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Save Kolarskog iz Crepaje, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 15. decembra 2011. godine, doneo je
R E Š E Nj E
Odbacuje se ustavna žalba Save Kolarskog izjavljena protiv presude Višeg suda u Pančevu R. 39/10 od 30. aprila 2010. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. Sava Kolarski iz Crepaje je 27. maja 2010. godine izjavio Ustavnom sudu ustavnu žalbu protiv presude Višeg suda u Pančevu R. 39/10 od 30. aprila 2010. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku i izbornog prava, zajemčenih članom 32. stav 1. i članom 52. Ustava Republike Srbije.
U ustavnoj žalbi se navodi da je osporenom presudom Višeg suda u Pančevu odbijena žalba podnosioca izjavljena zbog propuštanja skupštine opštine Kovačica da na sednici od 16. aprila 2010. godine donese odluku o prestanku mandata odbornicima Heđi Kvjetki, Milanu Garaševiću, Agneš Goganj i Katarini Đinja. Po mišljenju podnosioca, osporeni akt nije donet u skladu sa odredbama Zakona o lokalnim izborima, „čime je povređena zaštita izbornog prava u skladu sa zakonom“. Podnosilac takođe smatra da je time što je o njegovoj žalbi odlučio Viši sud u Pančevu, a ne Upravni sud, „povređeno pravo na pravično suđenje da sudi zakonom ustanovljen sud“. U ustavnoj žalbi se ističe i povreda prava na suđenje u razumnom roku, budući da je presuda doneta po proteku roka od 48 sati od prijema žalbe, koji je predviđen Zakonom o lokalnim izborima. Podnosilac predlaže da Ustavni sud poništi osporeni akt i naredi vršenje radnji kojima će se omogućiti otklanjanje štetnih posledica.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje se zakonom. Odredba člana 82. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 109/07) sadržinski je identična odredbi člana 170. Ustava.
Odredba člana 83. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu propisuje da ustavnu žalbu može izjaviti svako lice koje smatra da mu je pojedinačnim aktom ili radnjom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje povređeno ili uskraćeno ljudsko ili manjinsko pravo i sloboda zajemčena Ustavom.
Iz sadržine navedenih odredaba Ustava i Zakona proizlazi da ustavnu žalbu može izjaviti samo lice o čijim pravima ili obavezama je odlučivano osporenim pojedinačnim aktom državnog organa ili organizacije kojoj je povereno javno ovlašćenje, jer je samo takav akt podoban da dovede do povrede ili uskraćivanja nekog ljudskog ili manjinskog prava ili slobode zajemčene Ustavom.
3. U postupku ispitivanja ispunjenosti procesnih pretpostavki za postupanje po ovoj ustavnoj žalbi, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Višeg suda u Pančevu R. 39/10 od 30. aprila 2010. godine odbijena žalba koju je podnosilac ustavne žalbe izjavio zbog propuštanja Skupštine opštine Kovačica da donese odluku o prestanku mandata odbornicima Heđi Kvjetki, Milanu Garaševiću, Agneš Goganj i Katarini Đinja.
4. Podnosilac ustavne žalbe smatra da osporeni akt nije donet u skladu sa odredbama Zakona o lokalnim izborima, „čime je povređena zaštita izbornog prava u skladu sa zakonom“,
Odredbama člana 52. Ustava utvrđeno je da svaki punoletan, poslovno sposoban državljanin Republike Srbije ima pravo da bira i da bude biran, da je izborno pravo opšte i jednako, da su izbori slobodni i neposredni, a glasanje tajno i lično, te da izborno pravo uživa pravnu zaštitu u skladu sa zakonom.
Odredbom člana 49. stav 1. Zakona o lokalnim izborima („Službeni glasnik RS“, broj 129/07), u tekstu koji je važio do stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o lokalnim izborima („Službeni glasnik RS“, broj 54/11), bilo je propisano da je protiv odluka skupštine jedinice lokalne samouprave o prestanku mandata odbornika, kao i o potvrđivanju mandata novom odborniku, dopuštena žalba nadležnom okružnom sudu. Prema stavu 2. istog člana Zakona, žalba je dopuštena i u slučaju kada skupština propusti da donese odluku o prestanku mandata odbornika, a pravo na podnošenje žalbe iz stava 2. ovog člana ima svaki odbornik (stav 4.). Polazeći od navedenih zakonskih odredaba a imajući u vidu da se u postupku zaštite izbornog prava shodno primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje postupak u upravnim sporovima (član 54. stav 3. istog zakona), Ustavni sud je utvrdio da je za odlučivanje po žalbi zbog propuštanja skupštine opštine da donese odluku o potvrđivanju mandata nadležan sud koji odlučuje u upravnim sporovima. Zakonom o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 104/09 i 101/10) propisano je da Upravni sud sudi u upravnim sporovima (član 29. stav 1.). Imajući u vidu da je o žalbi podnosioca odlučivao Viši sud u Novom Pazaru, a ne Upravni sud, Ustavni sud ocenjuje da je osporeni akt donet od strane suda koji, saglasno važećim propisima, nije bio nadležan za odlučivanje u predmetnom postupku.
Ustavni sud je, međutim, ispitujući navode podnosioca o povredi prava na pravično suđenje, pošao od toga da se ustavne garantije ovog prava sastoje u obezbeđivanju svojevrsne zaštite materijalnih i procesnih prava učesnika u postupku u kome se odlučuje o njihovim pravima i obavezama. Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe jeste bio stranka u postupku koji je okončan osporenom presudom Višeg suda u Pančevu, ali da u tom postupku nije neposredno odlučivano o njegovom izbornom pravu, već o pasivnom biračkom pravu drugih odbornika u Skupštini opštine Kovačica. Dakle, ishod sudskog postupka nije bio od uticaja na ostvarivanje ili uživanje podnosiočevog izbornog prava, niti je osporena presuda, kao rezultat tog postupka, bila značajna za izborno pravo podnosioca. Po oceni Ustavnog suda, postojanje posrednog interesa podnosioca kao odbornika skupštine opštine da se utvrdi prestanak mandata drugog odbornika, nije dovoljan osnov da bi se ustavna žalba smatrala ratione personae dopuštenom u odnosu na član 32. stav 1. Ustava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav koji je izrazio Evropski sud za ljudska prava u presudi Benthem protiv Holandije od 23. oktobra 1985. godine, prema kome izraz: „sporovi oko građanskih prava i obaveza“ obuhvata sve postupke čiji rezultat je odlučujući za takva prava i obaveze; međutim, slaba veza ili daleke posledice nisu dovoljne za član 6.1. Konvencije; rezultat postupka mora da bude direktno odlučujući za takvo pravo. Taj sud je ocenio da je spor o stvarnom postojanju prava na licencu, bio predmet pritužbe i da je rezultat tog postupka bio direktno odlučujući za pravo u pitanju. Sa druge strane, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Balmer-Schafroth i drugi protiv Švajcarske (presuda od 26. avgusta 1997. godine) ocenjivao da li je ishod postupka u kome je podnosiocima predstavke odbijen zahtev da pokrenu sudski postupak za zabranu rada elektrane na nuklearni pogon koja se nalazila u bilizini njihovih kuća, bio od uticaja na pravo na koje su se podnosioci predstavke pozivali. Nalazeći da podnosioci predstavke nisu dokazali direktnu vezu između uslova pod kojima je radila ova centrala i njihovog prava na zaštitu fizičkog integriteta, Evropski sud za ljudska prava je ocenio da ishod predmetnog postupka nije bio od uticaja na pravo na koje su se pozivali podnosioci predstavke.
Polazeći od toga da podnosilac ustavne žalbe povredu prava na pravično suđenje u osporenom postupku ističe u vezi sa povredom izbornog prava, a imajući u vidu da podnosilac u tom postupku nije štitio sopstveno izborno pravo, niti je ishod postupka bio od neposrednog značaja za ostvarivanje i uživanje tog prava, Ustavni sud je ocenio da ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu.
Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da svaki odbornik ima aktivnu legitimaciju za podnošenje žalbe nadležnom sudu u postupku u kome se odlučuje o pasivnom izbornom pravu drugih odbornika. Ustavni sud, međutim, ukazuje da se u postupku po ustavnoj žalbi zaštita izbornog prava pruža samo licu o čijem izbornom pravu je odlučivano u postupku koji je osporen ustavnom žalbom. Imajući u vidu da osporenom presudom Višeg suda u Pančevu nije odlučivano o pasivnom biračkom pravu podnosioca ustavne žalbe, nego drugih odbornika u Skupštini opštine Kovačica, Ustavni sud je ocenio da podnosiocu osporenim aktom nije ni moglo biti povređeno izborno pravo koje se garantuje odredbama člana 52. Ustava.
Podnosilac takođe smatra da mu je time što o njegovoj žalbi nije odlučio „zakonom ustanovljen sud“, povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava. Označenom odredbom Ustava jemči se svakome pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega. Polazeći od navedenih odredaba člana 49. Zakona o lokalnim izborima, a imajući u vidu da se u postupku zaštite izbornog prava shodno primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje postupak u upravnim sporovima (član 54. stav 3. istog zakona), Ustavni sud je utvrdio da je za odlučivanje po žalbi zbog propuštanja skupštine opštine da donese odluku o prestanku mandata nadležan sud koji odlučuje u upravnim sporovima. Zakonom o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br. 116/08, 104/09 i 101/10) propisano je da Upravni sud sudi u upravnim sporovima (član 29. stav 1.). Imajući u vidu da je o žalbi podnosioca odlučivao Viši sud u Pančevu, a ne Upravni sud, Ustavni sud ocenjuje da je osporeni akt donet od strane zakonom ustanovljenog suda, ali da taj sud, saglasno važećim propisima, nije bio nadležan za odlučivanje u predmetnom postupku.
Ustavni sud je, međutim, ispitujući navode podnosioca o povredi prava na pravično suđenje, pošao od toga da se ustavne garantije ovog prava sastoje u obezbeđivanju svojevrsne zaštite materijalnih i procesnih prava učesnika u postupku u kome se odlučuje o njihovim pravima i obavezama. Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe jeste bio stranka u postupku koji je okončan osporenom presudom Višeg suda u Pančevu, ali da u tom postupku nije neposredno odlučivano o njegovom izbornom pravu, već o pasivnom biračkom pravu drugih odbornika u Skupštini opštine Kovačica. Dakle, ishod sudskog postupka nije bio od uticaja na ostvarivanje ili uživanje podnosiočevog izbornog prava, niti je osporena presuda, kao rezultat tog postupka, bila značajna za izborno pravo podnosioca. Po oceni Ustavnog suda, postojanje posrednog interesa podnosioca kao odbornika skupštine opštine da se utvrdi prestanak mandata drugog odbornika, nije dovoljan osnov da bi se ustavna žalba smatrala ratione personae dopuštenom u odnosu na član 32. stav 1. Ustava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav koji je izrazio Evropski sud za ljudska prava u presudi Benthem protiv Holandije od 23. oktobra 1985. godine, prema kome izraz: „sporovi oko građanskih prava i obaveza“ obuhvata sve postupke čiji rezultat je odlučujući za takva prava i obaveze; međutim, slaba veza ili daleke posledice nisu dovoljne za član 6.1. Konvencije; rezultat postupka mora da bude direktno odlučujući za takvo pravo. Taj sud je ocenio da je spor o stvarnom postojanju prava na licencu, bio predmet pritužbe i da je rezultat tog postupka bio direktno odlučujući za pravo u pitanju. Sa druge strane, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Balmer-Schafroth i drugi protiv Švajcarske (presuda od 26. avgusta 1997. godine) ocenjivao da li je ishod postupka u kome je podnosiocima predstavke odbijen zahtev da pokrenu sudski postupak za zabranu rada elektrane na nuklearni pogon koja se nalazila u bilizini njihovih kuća, bio od uticaja na pravo na koje su se podnosioci predstavke pozivali. Nalazeći da podnosioci predstavke nisu dokazali direktnu vezu između uslova pod kojima je radila ova centrala i njihovog prava na zaštitu fizičkog integriteta, Evropski sud za ljudska prava je ocenio da ishod predmetnog postupka nije bio od uticaja na pravo na koje su se pozivali podnosioci predstavke.
Polazeći od toga da podnosilac ustavne žalbe povredu prava na pravično suđenje u osporenom postupku ističe u vezi sa povredom izbornog prava, a imajući u vidu da podnosilac u tom postupku nije štitio sopstveno izborno pravo, niti je ishod postupka bio od neposrednog značaja za ostvarivanje i uživanje tog prava, Ustavni sud je ocenio da ne postoje Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 4) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu.
5. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, rešio kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
dr Dragiša B. Slijepčević