Odluka Ustavnog suda o povredi prava na pristup sudu
Kratak pregled
Ustavni sud usvaja žalbu i poništava presudu Vrhovnog kasacionog suda, utvrđujući povredu prava na pristup sudu. Vrhovni kasacioni sud je proizvoljno odbacio reviziju kao nedozvoljenu, iako je zakon izričito dopušta u slučaju preinačenja prvostepene presude.
Tekst originalne odluke
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić , dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Jovan Ćirić, Gordana Ajnšpiler Popović, dr Vladan Petrov i Tatjana Đurkić, članovi Veća , u postupku po ustavnoj žalbi G. M . iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 14. novembra 2019. godine, doneo je
O D L U K U
1. Usvaja se ustavna žalba G. M . i utvrđuje da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 2189/16 od 7. decembra 2017. godine podnositeljki ustavne žalbe povređeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 2189/16 od 7. decembra 2017. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o reviziji koju je podnositeljka ustavne žalbe izjavila protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15 od 17. marta 2016. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. G. M . iz Beograda je , 25. maja 2016. godine, preko punomoćnika B . D, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15 od 17. marta 2016. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije utvrđenog članom 21. Ustava Republike Srbije, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo i prava na dostupnost svih radnih mesta pod jednakim uslovima, zajemčenih čl. 32, 36. i 60. Ustava. Podnositeljka je istakla i povredu prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Drugim osnovnim sudom u Beogradu u predmetu P1. 2366/12 , naglašavajući da je predmetni parnični postupak od podnošenja tužbe do dostavljanja osporene presude trajao više od četiri godine. Od Ustavnog suda je traženo da utvrdi povredu označenih načela i prava i pravo podnositeljke na naknadu štete zbog povrede ustavnih prava, kao i da poništi osporenu presudu ili da utvrdi pravo podnositeljke na naknadu materijalne štete prouzrokovane osporenom presudom.
Podneskom od 16. juna 2018. godine, podnositeljka je dopunila ustavnu žalbu, osporavajući presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 2189/16 od 7. decembra 2017. godine, zbog povred e prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, navodeći da je osporena revizijska odluka zasnovana na proizvoljnom tumačenju Zakona o parničnom postupku, budući da je u situaciji kada je drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda kojom je bio u celini usvojen tužbeni zahtev, revizija uvek dozvoljena, pa i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje je navedeno da je izjavljenu reviziju Vrhovni kasacioni sud razmatrao prema odredbama člana 404. Zakona o parničnom postupku, iako je ona izjavljena na osnovu odredbe člana 403. stav 2. Zakona.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može podneti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Drugog osnovnog suda u Beogradu P1. 2366/12 i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnositeljka ustavne žalbe, kao tužilja, je 25. juna 2012. godine podnela tužbu sudu kojom je tražila da se poništi rešenje tuženog, njenog poslodavca, kojim je udaljena sa rada, te da se tuženi obaveže da joj, na ime naknade štete zbog izgubljenog dela zarade za period od tri meseca (koliko je bila udaljena sa rada) , isplati opredeljene novčane iznose i u njenu korist na te iznose uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje.
Presudom Drugog osnovnog suda u Beogradu P1. 2366/12 od 20. aprila 2015. godine usvojen je tužbeni zahtev tužilje.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15 od 17. marta 2016. godine, u postupku po žalbi tuženog, preinačena je označena prvostepena presuda, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje, a tužilja obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
Protiv drugostepene presude tužilja je izjavila reviziju, pozivajući se na odredbe člana 403. stav 2. tačka 2) Zakona o parničnom postupku, a iz razloga propisanih odredbama člana 407. Zakona, obrazlažući detaljno zašto smatra da je drugostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, odnosno pogrešno primenio materijalno pravo, te utvrdio drugačije činjenice od prvostepenog suda ne otvorivši raspravu. Tužilja je u reviziji navela i da ukoliko iz bilo kog razloga sud smatra reviziju nedop uštenom, da traži da istu smatra posebnom revizijom iz člana 404. Zakona o parničnom postupku. Od Vrhovnog kasacionog suda je traženo da usvoji reviziju, preinači drugostepenu i potvrdi prvostepenu presudu ili da tu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostepenom sudu.
Osporenom presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 2189 /16 od 7. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15 od 17. marta 2016. godine u delu koji m je odlučeno o zahtevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Istom odlukom, u stavu 2. izreke, nije dozvoljeno odlučivanje o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15 od 17. marta 2016. godine u delu kojim je odlučeno o zahtevu za poništaj spornog rešenja tuženog, dok je stavom 3. izreke odbačena kao nedozvoljena revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15 od 17. marta 2016. godine u delu kojim je odlučeno o zahtevu za poništaj spornog rešenja tuženog.
U obrazloženju osporene revizijske presude navedeno je da je tužilja izjavila posebnu reviziju iz člana 404. Zakona o parničnom postupku, ali kako revizija u sporovima u kojima je predmet tužbenog zahteva poništaj rešenja o udaljenju sa rada nikada nije dozvoljena na osnovu odredbe člana 441. Zakona, to se u tom delu ne može izuzetno dozvoliti. Dalje je navedeno, da u tom delu nije od uticaja ni odredba člana 403. stav 2. tačka 2) Zakona na koju tužilja ukazuje u reviziji, budući da je navedenom odredbom propisano da je revizija uvek dozvoljena ako je drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevima stranaka, a imajući u vidu da je revizija dozvoljena samo u sporovima u vezi sa zasnivanjem, postojanjem ili prestankom radnog odnosa, u smislu odredbe člana 441. Zakona o parničnom postupku, što nije predmet konkretnog spora (spornog rešenja).
Takođe, navedeno je da je u uvodu prvostepene presude kao vrednost predmeta spora označen iznos od 274.911,00 dinara, koji očigledno ne prelazi merodavnu vrednost za dozvoljenost revizije od 40.000 evra, pa revizija tužilje u tom delu nije dozvoljena ni po osnovu odredbe člana 403. stav 3, a u vezi sa odredbom člana 410 stav 2. Zakona o parničnom postupku. U revizijskoj odluci je navedeno i da j e Vrhovni kasacioni sud drugostepenu presudu u preinačujućem delu kojim je odlučeno o zahtevu za naknadu štete ispitao na osnovu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2), u vezi sa članom 408. Zakona o parničnom postupku, pa je utvrdio da revizija u tom delu nije osnovana, uz obrazloženje revizijskog suda da je , budući da je pravnosnažno odbijen tužbeni zahtev tužilje za poništaj spornog rešenja o udaljenju sa rada, pravilno odbijen tužbeni zahtev za naknadu štete i zahtevi za isplatu kamata i uplatu doprinosa kao sporednih zahtev a.
4. Odredbama Ustava, na čuju povredu se ukazuje ustavnom žalbom, utvrđeno je; da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, kao i da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije (član 21. st. 1. i 2.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka , kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se jemči jednaka zaštita prav pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, kao i da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36.); da su svima, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta (član 60. stav 3.).
Odredbama člana 403. Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), koji je stupio na snagu 1. februara 2012. godine, bilo je propisano: da protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, stranke mogu da izjave reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1.); da je revizija uvek dozvoljena kada je to posebnim zakonom propisano (stav 2.) da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima kad se tužbeni zahtev odnosi na utvrđenje prava svojine na nepokretnostima ili potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 100.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe (stav 3.)
Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 55/14), koji je stupio na snagu 31. maja 2014. godine, odredbom člana 13, izmenjene su odredbe st. 2. i 3. člana 403. Osnovnog teksta, tako da je propisano: da je revizija uvek dozvoljena ako je: 1) to posebnim zakonom propisano; 2) drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevima stranaka; 3) drugostepeni sud usvojio žalbu, ukinuo presudu i odlučio o zahtevima stranaka (stav 2.), da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe (stav 3.).
Odredbama člana 23. ovog zakona propisano je: da će se postupak koji je započet po Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-Odluka US i 74/13-Odluka US), a nije okončan pre stupanja na snagu ovog zakona sprovesti po odredbama ovog zakona (stav 1.); da će se prvostepeni postupci započeti pred osnovnim sudovima u kojima vrednost predmeta spora omogućuje izjavljivanje revizije prema odredbama ovog zakona, okončati pred tim sudovima (stav 2.); da je revizija dozvoljena u svim postupcima u kojima vrednost predmeta spora pobijenog dela prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra, odnosno 100.000 evra u privrednim sporovima, po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, a koji nisu pravnosnažno rešeni do dana stupanja na snagu ovog zakona (stav 3).
Drugim relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-Odluka US, 74/13-Odluka US i 55/14) propisano je: da se revizija, između ostalog, može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava (član 407. stav 1. tačka 4)); da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim u slučaju iz člana 403. stav 2. ovog zakona (član 407. stav 2.); da je revizija nedozvoljena, između ostalog, ako je izjavljena protiv presude protiv koje po zakonu ne može da se podnese (član 403. st. 1. i 3), osim iz člana 404. ovog zakona (član 410. stav 2. tačka 5)); da Vrhovni kasacioni sud odlučuje o reviziji bez rasprave (član 412.); da će neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju odbaciti Vrhovni kasacioni sud rešenjem, ako to, u granicama svojih ovlašćenja (član 410), nije učinio prvostepeni sud (član 413.); da je revizija dozvoljena u parnicama o sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa (član 441.); da protiv rešenja donetih u parnicama zbog smetanja državine revizija nije dozvoljena (član 452. stav 5.); da se ne smatraju sporovima male vrednosti, u smislu odredaba ove glave zakona, sporovi o nepokretnostima, sporovi iz radnih odnosa i sporovi zbog smetanja državine (član 469.); da presuda ili rešenje kojim se okončava parnica u postupku o sporovima male vrednosti može da se pobija samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. ovog zakona i zbog pogrešne primene materijalnog prava, a da protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija (član 479. st. 1. i 5.).
5. Razmatrajući navode podnositeljke ustavne žalbe o povredi prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje , osporenom revizijskom odlukom, Ustavni sud je zaključio da podnositeljka svoje navode o povredi označenog prava zasniva na tvrdnji da je proizvoljno primenjeno merodavno procesno pravo na njenu štetu, kada nije meritorno odlučio o reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude kojom je odlučeno o njenom zahtevu za poništaj spornog rešenja, iako je ona bila dozvoljena, kao i da je revizijski sud njenu reviziju razmatrao prema odredbama člana 404, a ne člana 403. Zakona o parničnom postupku , kako je to zahtevano revizijom. S tim u vezi, Ustavni sud, najpre, ukazuje da se pravom na pravično suđenje jemči, između ostalog, da će postupak odlučivanja o nečijim pravima i obavezama biti sproveden uz primenu i poštovanje propisanih pravila postupka. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud za ljudska prava istakao da stranke uvek imaju pravo da očekuju da će se postojeća pravila primeniti na njihov slučaj (videti presudu u predmetu Sotiris i Nikos Koutras Attee protiv Grčke, od 16. novembra 2000. godine, broj predstavke 39442/98). Po shvatanju Ustavnog suda, izneti stav podrazumeva da se strankama u postupku tako omogućava da svoje ponašanje usklade sa postojećim procesnim pravilima, u kom slučaju na njihovoj strani postoji i legitimno očekivanje da će se na njihov slučaj postojeća pravila zaista i primen iti.
Ispitujući da li je Vrhovni kasacioni sud proizvoljno postupio i primenio procesno pravo na štetu podnositeljke, Ustavni sud je, najpre, konstatovao da osporenim aktom, između ostalog, odbačena kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv drugostepene presude u delu kojim je pravnosnažno odbijen njen zahtev za poništaj rešenja o udaljenju s rada, jer je revizijski sud, pozivajući se na odredbe člana 410. stav 2. tačka 5) i člana 441. Zakona o parničnom postupku, ocenio da je revizija dozvoljena samo u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa, što nije predmet konkretne parnice.
U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je dozvoljenost revizije regulisana odredbama Zakona o parničnom postupku, odnosno zakona kojim su uređena pravila postupka za pružanje sudske zaštite, po kojima se postupa i odlučuje. Iz navedenih pravila sledi da je revizija ograničen pravni lek, budući da može da se izjavi samo protiv zakonom propisanih odluka i zbog smanjenog broja razloga u odnosu na razloge predviđene za redovni pravni lek. Opšte je pravilo da revizija može da se izjavi ako vrednost predmeta spora pobijanog dela prelazi propisani revizijski cenzus. Ostali slučajevi dozvoljenosti revizije menjali su se promenama zakona koji su regulisali pravila parničnog postupka. Tako je Zakonom o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 1. februara 2012. godine, odredbom člana 403. stav 2, bilo propisano da je revizija uvek dozvoljena kada je to posebnim zakonom propisano. Istim zakonom, odredbom člana 441, bilo je propisano da je revizija dozvoljena i u parnicama u kojima se odlučuje o zasnivanju, postojanju, odnosno prestanku radnog odnosa. Za razliku od ove druge odredbe, odnosno uslova propisanog u njoj koji su nakon noveliranja osnovnog teksta zakona ostali nepromenjeni, odredbom člana 13. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji je stupio na snagu 31. maja 2014. godine, dopunjena je odredba stava 2. člana 403. Zakona, tako što je uvedena mogućnost izjavljivanja revizije i u situaciji kada je drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevima stranaka, odnosno kada je taj sud usvojio žalbu, ukinuo presudu i odlučio o zahtevima stranaka. Prelaznim odredbama ovih novela (član 23. stav 1.) propisno je da će se postupak koji je započet po Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-Odluka US i 74/13 -Odluka US), a nije okončan pre stupanja na snagu ovog zakona, sprovesti po odredbama ovog zakona. Takođe, Ustavni sud ukazuje da nijednom odredbom merodavnog procesnog zakona mogućnost izjavljivanja revizije u ovoj vrsti sporova (osim opšte suspenzije u pogledu revizijskog cenzusa) nije izričito isključena, kako je to učinjeno za neke druge vrste sporova.
Primenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud je konstatovao da je osporenim aktom odbačena revizija izjavljena protiv drugostepene preinačujuće presude Apelacionog suda u Beogradu donete u radnom sporu 17. marta 2016. godine, po stupanju na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2014. godine, a u parnici po tužbi podnositeljke podnetoj 25. juna 2012. godine, odnosno nakon što je 1. februara 2012. godine počeo da se primenjuje Zakon o parničnom postupku.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je, u okolnostima konkretnog slučaja, ocenio da stanovište Vrhovnog kasacionog suda o (ne)dozvoljenosti revizije izjavljene protiv drugostepene presude kojom je preinačena nižestepena presuda, tako što je odbijen tužbeni zahtev podnositeljke kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rešenje njenog poslodavca o udaljenju sa rada , nije zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog procesnog zakona, pri čemu je takva primena propisa bila na štetu podnositeljke, a što je za posledicu imalo povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje .
Isti stav Ustavni sud je izrazio i u Odluci Už-5083/2016 5. jula 2018. godine, povodom ustavne žalbe podnosioca koji je bio u bitno sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i podnositeljka ove ustavne žalbe.
Ustavni sud ukazuje i da je Vrhovni kasacioni sud, razmatrajući isto pitanje, primene noveliranih procesnih pravila i dozvoljenost revizije prema Zakonu o parničnom postupku i njegovim izmena i dopunama, na sednicama Građanskog odeljenja od 3. i 10. marta 2015. godine, usvojio zaključke kojima je, između ostalog utvrđeno da će se odredbe Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 55/14) primenjivati ako je pravnosnažna odluka doneta u drugom stepenu posle 31. maja 2014. godine, a parnični postupak pokrenut posle 1. februara 2012. godine, odnosno ako je odluka kojom se okončava postupak ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje posle 1. februara 2012. godine. Ovakav stav revizijski sud zauzeo je više od dve i po godine pre donošenja osporenog rešenja, a ista stav izrazio je i prilikom usvajanja dopunskih zaključaka od 10. novembra i 8. decembra 2015. godine kada je mogućnost izjavljivanja revizije i kod preinačujuće drugostepene presude isključio za neke sporove (npr. spor male vrednosti, parnica zbog smetanja državine, odnosno sporovi u kojima je revizija isključena Zakonom i parničnom postupku, kao i onda kada je posebnim, drugim, zakonom inače isključena revizija).
U vezi sa navodom podnositeljke da je Vrhovni kasacioni sud njenu reviziju prvenstveno izjavljenu u smislu odredbe člana 403. Zakona o parničnom postupku, razmatrao prema pravilima iz odredbe člana 404. Zakona, ne dozvoljavajući odlučivanje o toj reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, Ustavni sud je, pre svega, ukazao na ranije već izražen stav da greška u primeni prava ili utvrđivanju činjenica načinjena od strane nacionalnog suda, koja je tako primetna da se može okarakterisati kao „očigledna greška“, može narušiti pravičnost postupka (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Bochan protiv Ukrajine, od 5. februara 2015. godine, broj predstavke 22251/08, stav 62, kao i Odluku Ustavnog suda Už-4231/2016 od 20. septembra 2017. godine). Međutim, budući da je Vrhovni kasacioni sud ipak razmatrao reviziju podnositeljke, odnosno ispitivao procesne pretpostavke da se po njoj postupi primenom odredbi člana 403. Zakona o parničnom postupku, a pri prethodnoj oceni, Ustavni sud nije posebno razmatrao ovaj navod podnositeljke niti razloge na kojima je revizijski sud zasnovao svoju odluku u ovom delu.
Ustavni sud nije posebno razmatrao ni navode ustavne žalbe kojima se ukazuje na proizvoljnu primenu prava u odbijajućem delu osporene revizijske presude. Ovo stoga jer je Vrhovni kasacioni sud u tom delu svoju odluku zasnovao samo na činjenici da je prethodno pravnosnažno odbijen kao neosnovan njen zahtev za ocenu zakonitosti akta na osnovu kojeg joj je smanjena zarada , te je, posledično, i zahtev za naknadu štete ocenio kao neosnovan, a imajući u vidu da će se u o reviziji u delu koji se odnosi na odluku o zahtevu za poništaj spornog akta ponoviti postupak pred revizijskim sudom.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 2189/16 od 7. decembra 201 7. godine podnosteljki ustavne žalbe povređeno pravno na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje zajemčenog članom 32. stav 1. Ustava. Stoga je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), usvojio ustavnu žalbu, odlučujući kao u prvom delu tačk e 1. izreke.
Ustavni sud je ocenio da su, u konkretnom slučaju, posledice učinjene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti poništajem osporene presude Vrhovnog kasacoinog suda u celini i određivanjem da taj sud ponovo odluči o reviziji podnositeljke izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/15. od 17. marta 2016. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio kao u tački 2. izreke.
6. Ustavni sud nije razmatrao navode o povredi istaknutih prava u odnosu na presudu Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 2511/16 od 7. decembra 2017. godine, b udući da je poništio osporenu revizijsku presudu, pa će označena drugostepena presuda biti preispitana pred revizijskim sudom u ponovnom postupku.
7. U vezi sa istaknutom povredom prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da je podnositeljka povredu ovog prava istakla samo u ustavnoj žalbi, u trenutku dok je predmetni parnični postupak bio u toku pred revizijskim sudom, a da u dopuni ustavne žalbe nije istakla zahtev za utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku . S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je 1. januara 2016. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, broj 40/15), kojim je predviđeno da zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupcima koji su još uvek u toku pruža nadležni redovni sud, a ne Ustavni sud.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu da je Ustavni sud vezan zahtevom iz ustavne žalbe , Ustavni sud je ocenio da nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka u pogledu istaknute povrede prava na suđenje u razumnom roku, te je , sa glasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu u ovom delu, rešavajući kao u drugom delu tačke 1. izreke.
8. S obzirom na sve izneto, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.