Odluka o neosnovanosti žalbe za povredu prava na suđenje u razumnom roku
Kratak pregled
Ustavni sud odbija žalbu u delu o povredi prava na suđenje u razumnom roku, nalazeći da je podnosilac doprineo dužini postupka. Deo žalbe protiv meritornih presuda odbacuje se, jer sudovi nisu proizvoljno primenili pravo o konvalidaciji ništavog ugovora.
Tekst originalne odluke
Republika SrbijaUSTAVNI SUD
Už-4195/2013
10.12.2015.
Beograd
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović Andrić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Milan Stanić, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi “K.” d.o.o, Inđij a, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 10. decembra 2015. godine, doneo je
O D L U K U
1. Odbija se kao neosnovana ustavna žalba “K.” d.o.o. izjavljena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu P. 3357/10.
2. Odbacuje se ustavna žalba “K.”, d.o.o. izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine i presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4273/12 od 28. marta 2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
1. “K.” d.o.o, Inđij a, podnelo je, 27. maja 2013. godine, preko punomoćnika N . J, advokat a iz Inđije , Ustavnom sudu ustavnu žalbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu P. 3357/10, kao i protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4273/12 od 28. marta 2013. godine i presude Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Podnosilac ustavne žalbe je naveo: da je 10. maja 2007. godine podneo Opštinskom sudu u Inđiji tužbu protiv tuženog Ž. M, a 8. maja 2009. godine je podneo tužbu i protiv D. G, radi utvrđenja ništavosti ugovora i utvrđenja jačeg prava, te su predmeti po obe tužbe spojeni i vođen je jedinstveni postupak; da je osporenom presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine odbijen tužbeni zahtev tužioca, a osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4273/12 od 28. marta 2013. godine odbijena žalba podnosioca i potvrđena prvostepena presud a; da mu je zbog dužine trajanja postupka povređeno pravo na suđenje u razumnom roku; da prvostepeni i drugostepeni sud nisu mogli zasnovati svoje odluk e na nedozvoljenom raspolaganju stranaka, jer se nije mogao legalizovati ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen 6. oktobra 2006. godine pod brojem Ov. 8053/06 između tuženog M . Ž, kao prodavca i tuženog D. G, kao kupca, gde je predmet prodaje bila parcela na kojoj je prodavac bio posednik ali ne još uvek i vlasnik ; da se naknadnim zaključivanjem aneksa ugovora Ov. 10869/07 i Ov. 11343/07 nije mogao dati legalitet ništavom ugovoru Ov. 8053/06, jer je predmet osnovnog ugovora bila parcela tada u društvenoj svojini, na kojoj je prodavac bio posednik; da sudovi nije trebalo da dozvole takvo raspolaganje od strane tuženih, pošto se ugovor koji je ništav u momentu zaključenja ne može naknadnim aneksima ozakoniti, niti se ništav ugovor može izvršiti ; da se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja koja je naknadno otpala, u smislu čl ana 107. st av 2. Zakona o obligacionim odnosima, kako to smatra drugostepeni sud; da su prvostepeni i drugostepeni sud učinili bitnu povredu parničnog postupka, jer su pogrešno primenili odredbe člana 103. u vezi č lana 107. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu označenih ustavnih prava i poništi osporene odluke. Zahteva o je i naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Podnosilac ustavne žalbe je 10. maja 2007. godine podneo tužbu Opštinskom sudu u Inđiji protiv tuženog Ž . M . iz BiH , sa boravištem u Nemačkoj, radi utvrđenja , u kojoj je predlo žio i određivanje privremene mere. Predmet je dobio broj P. 341/07.
Rešenjem Opštinskog suda u Inđiji P. 341/07 od 11. maja 2007. godine usvojen je predlog tužioca i određena je privremena mera, tako što je zabranjeno tuženom svako otuđenje i opterećenje konkretne nepokretnosti u katastarskoj opštini Inđija.
Pred Opštinskim sudom u Inđiji prvo ročište je bilo zakazano za 8. februar 2008. godine, ali nije održano zbog nedolaska tuženog . Pred prvostepenim sudom su održana dva ročišta na kojima su saslušane parnične stranke, dok dva ročišta ni su bila održana zbog nemogućnosti nedolaska tuženog.
Na ročištu od 3. oktobra 2008. godine, na saglasan predlog parničnih stranaka , sud je rešenjem P. 341/07 odredio prekid postupka jer je tužilac izjavio da ima nameru da podnese novu tužbu i protiv kupca nepokretnosti, te da pred loži spajanje obe parnice.
Podnosilac ustavne žalbe je 8. maja 2009. godine podneo tužbu protiv D. G . iz Ljukova , radi utvrđenja. Predmet je dobio broj P. 258/09.
Podneskom od 19. aprila 2010. godine tužilac je predložio da se prekinuti postupak nastavi.
Na ročištu od 30. jula 2010. godine, pred tada nadležnim Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji, spojeni su postupci u predmetima P. 341/07 i P. 258/09 radi jedinstvenog postupanja i odlučivanja i određeno je da će se parnica dalje voditi pod brojem P. 3357/10. Nadalje je održano sedam ročišta na kojima su saslušane parnične strane i svedoci, te je izvršen uvid u određenu dokumentaciju Opštinske uprave Inđija - Odeljenje za urbanizam.
Osporenom presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen 6. oktobra 2006. godine između prodavca M. Ž . i kupca D . G , gde je predmet ugovora bila određena parcela u KO Inđija, na koj oj je M. Ž . bio posednik, te da je D . G . dužan trpeti pravne posledice ovakve presude i da bude obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka , dok je u stavu drugom izreke odbijen kao neosnovan eventualni tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da tužilac ima jači pravni osnov u odnosu na tuženog D. G, da je tužilac vlasnik predmetne nepokretnosti i da je tuženi D. G . dužan trpeti da se tužilac upiše kao vlasnik na osnovu presude u Službi za katastar nepokretnosti Inđija, te da naknadi tužiocu troškove postupka ; u stavovima trećem i četvrtom izreke tužilac je obavezan da naknadi troškove postupka advokatu koji je bio privremeni zastupnik tuženog prvog reda, kao i troškove drugotuženom .
Osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4273/12 od 28. marta 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca, potvrđena je ožalbena presuda Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine i određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je navedeno: da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe tužioca, a na kojima zasniva i tužbu, da je ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženih ništav sa razloga što parcele koje su bile predmet kupoprodaje nisu mogle biti predmet prometa, budući da su se one u momentu zaključenja ugovora nalazile u društvenoj – državnoj svojini, a prvotuženi je imao pravo poseda, kao i da se naknadnim aneksiranjem ugovora čija se ništavost u ovoj parnici traži, ne može izvršiti njegovo ozakonjenje; da je, prema stanovištu toga suda, pravilna odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahteva, koja oslonac ima u regulativi čl. 103. i 107. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima; da se u konkretnom slučaju može govoriti samo o ništavosti privremenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između tužioca i prvotuženog 3. marta 2000. godine, čiji je predmet bila parcela koja nije bila u prometu i u momentu njegovog zaključenja ova parcela nije mogla biti predmet prometa prema imperativnim propisima, kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini, jer taj ugovor nije bio zaključen u formi koja se zahteva za takvu vrstu ugovora, odnosno nije bio overen pred sudom, te nisu bili zadovoljeni uslovi forme propisani članom 4. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti, i taj ugovor nije ni izvršen u pretežnom delu; da nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog 6. oktobra 2006. godine, koji je ugovor u dva navrata aneksiran, 3. decembra i 14. decembra 2007. godine, a i ugovor i aneksi su zaključeni u pismenoj formi i propisno overeni kod suda, u skladu sa zahtevima forme vezane za ugovor o prometu nepokretnosti, te su u potpunosti i izvršeni; da aneks ugovora predstavlja prilog, dodatak, odnosno nastavak ugovora i isti nema samostalnost, te je vezan za određen ugovor, što je i ovde slučaj, te njime ugovorne strane mogu menjati pojedine odredbe ugovora i saglasnošću volja uspostavljati nove obaveze i prava, menjati postojeće obaveze, odricati se od istih, ugovarati nove rokove za ispunjenje obaveza, regulisati ugovorni odnos na nov način uzajamnim popuštanjem i slično; da kako je po svojoj prirodi aneks sastavni deo osnovnog ugovora, to su i aneksi od 3. decembra i 14. decembra 2007. godine sastavni deo ugovora o prometu nepokretnosti od 6. oktobra 2006. godine, te se sa formalne strane, njihova punovažnost ni za ovaj sud, kao ni za prvostepeni, ne dovodi u pitanje; da je u vreme zaključenja osnovnog ugovora između tuženih, predmetna parcela kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište bila u režimu društvene svojine i promet prava svojine na toj parceli nije bio dozvoljen, ali u vreme zaključenja aneksa ovog ugovora na navedenim parcelama je rešenjem Opštinske uprave Opštine Inđija od 21. septembra 2007. godine uspostavljen raniji režim svojine ostalog građevinskog zemljišta i prvotuženom je priznato pravo svojine u odnosu na ranije pravo korišćenja; da odredba člana 107. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, ali u stavu 2. predviđa da ako je ta zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati; da kako je predmetni ugovor, sa aneksima koji čine njegov sastavni deo, pravno perfektan i u celosti izvršen, imajući u vidu da su u momentu aneksiranja sporne parcele mogle biti u prometu, to je, prema stanovištu toga suda, nedostatak vezan za prometovanje u momentu zaključenja osnovnog ugovora, cenjen kao nedostatak od manjeg značaja, u kom slučaju se tužilac ne može pozivati na ništavost; da je pravilna odluka prvostepenog suda da odbije primarni tužbeni zahtev, kao i eventualni, budući da tužilac ne može osnovano tražiti utvrđenje jačeg pravnog osnova kada je osnov za njegovo sticanje privremeni ugovor koji nije zaključen u formi koju predviđa član 4. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 45. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, sledom čega je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo.
4. Odredbama Ustava, na čiju se povredu podnosilac u ustavnoj žalbi poziva, utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), koji se primenjivao u osporenom sudskom postupku, bilo je propisano: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku, da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.); da je sud dužan da se stara da se predmet spora svestrano pretrese, da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu (član 312. stav 2.).
5. Razumna dužina sudskog postupka je relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca i mora se proceniti u svakom pojedinačnom slučaju prema njegovim specifičnim okolnostima. Složenost činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanje podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanje nadležnih sudova i priroda zahteva, odnosno značaj predmeta spora za podnosioca, osnovni su činioci koji utiču na ocenu razumne dužine sudskog postupka.
Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je osporeni parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Inđiji, i to u odnosu na tuženog Ž. M. tužbom od 10. maja 2007. godine, a u odnosu na tuženog D. G. tužbom od 8. maja 2009. godine, te da je spor pravnosnažno okončan osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4253/12 od 28. marta 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je od prve podnete tužbe do pravnosnažnog okončanja postupka, formalno trajao nepunih šest godina.
Ocenjujući sprovedeni postupak u predmetnoj građanskopravnoj stvari, polazeći pri tome od prakse i kriterijuma Ustavnog suda, kao i međunarodnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud je ocenio da su nadležni sudovi u konkretnom parničnom postupku delotvorno i efikasno postupali kako bi se predmetni postupak okončao u razumnom roku.
Naime, nakon prve podnete tužbe, sa predlogom za određivanje privremene mere, prvostepeni sud je odmah doneo rešenje kojim je usvojena predložena privremena mera, iako je tužilac tu tužbu podneo suprotno materijalnopravnim i procesnim pravilima o nužnom jedinstvenom suparničarstvu jer na strani tuženih nije obuhvatio i ugovornog kupca sporne nepokretnosti, a što je morao da učini u cilju bilo kakve mogućnosti uspeha u parnici. Zatim je nakon godinu i po dana od podnete tužbe, podnosilac predložio prekid postupka zbog toga što je shvatio da mora da podnese novu tužbu i protiv kupca nepokretnosti kao tuženog i da potom predloži da se obe parnice spoje. Dalje, podnosilac je tek nakon sedam meseci od prekida postupka podneo tužbu protiv drugog tuženog, a nakon skoro godinu dana po podnošenju te tužbe predložio je sudu nastavak postupka i spajanje parnica. Osnovni sud koji je nakon reorganizacije u pravosuđu preuzeo nadležnost, redovno je i u kratkim vremenskim razmacima održavao ročišta i tako je do donošenja prvostepene presude, u periodu od nešto više od godinu dana po spajanju postupaka, održao sedam ročišta i doneo presudu. Ni postupanje drugostepenog suda nije izašlo iz utvrđenih okvira standarda suđenja u razumnom roku, tako da je od trenutka spajanja parnica, kada su zapravo ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje o zahtevu tužioca, do pravnosnažnog okončanja postupka, proteklo dve godine i osam meseci.
Ustavni sud nalazi da je predmet spora za podnosioca bio od značaja, bez obzira na nepovoljan krajnji ishod, ali je podnosilac u presudnoj meri doprineo ukupnoj formalnoj dužini trajanja postupka, jer je parnicu od početka pogrešno vodio, tako što je tužio samo prodavca nepokretnosti iako je već tada imao saznanja da je sporna parcela ugovorom prodata trećem licu koje je na licu mesta i obrađuje, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da podnosiocu ustavne žalbe nije povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava, u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji u predmetu P. 3357/10 te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11 i 18/13-US), u tački 1. izreke odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu.
6. Imajući u vidu navode iz ustavne žalbe koji se odnose na osporenu presudu Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine i presudu Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4273/12 od 28. marta 2013. godine, Ustavni sud nalazi da podnosilac ustavne žalbe, nezadovoljan ishodom pravnosnažno okončanog postupka, formalno se pozivajući na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, od Ustavnog suda zapravo traži da postupa kao revizijski parnični sud i da još jednom, nakon prvostepenog i drugostepenog suda, ceni osnovanost njegovog tužbenog zahteva, u kom pravcu je i njegov zahtev prema Ustavnom sudu izričito postavljen.
Ustavni sud konstatuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost sudskih odluka, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravilne primene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj žalbi, ne može ocenjivati valjanost zaključaka postupajućih sudova, ukoliko iz razloga navedenih u ustavnoj žalbi ne proizlazi da je zaključivanje sudova u osporenoj sudskoj odluci bilo očigledno proizvoljno, odnosno da sudski postupak u celini nije bio pravičan na način kako je utvrđeno u članu 32. stav 1. Ustava. Po oceni Ustavnog suda, ustavna žalba u konkretnom slučaju ne sadrži razloge takve prirode koji prima facie dovode u sumnju pravičnost sprovedenog postupka, niti su u ustavnoj žalbi navedeni utemeljeni ustavnopravni razlozi koji bi ukazivali na to da je u predmetnom parničnom postupku došlo do proizvoljne ili arbitrerne primene materijalnog ili procesnog prava.
Ustavni sud konstatuje da podnosilac u ustavnoj žalbi, u kojoj su u bitnom ponovljeni navodi iz žalbe izjavljene protiv prvostepene presude, nije naveo razloge koji bi, po oceni Suda, ukazivali na to da su prvostepeni i drugostepeni sud osporene presude doneli bez odgovarajućeg obrazloženja, proizvoljno primenjujući merodavno pravo, te zloupotrebljavajući ocenu izvedenih dokaza na štetu podnosioca ustavne žalbe. U vezi sa tim, Ustavni sud je stanovišta da je drugostepeni sud dovoljno jasno i vrlo detaljno obrazložio svoju odluku kojom je potvrđena prvostepena presuda, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već u svemu ustavnopravno zasnovanim, zbog čega se ni navodi podnosioca ne mogu prihvatiti kao argumentovani ustavnopravni razlozi za iznetu tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje.
Imajući u vidu izneto, Ustavni sud je u tački 2. izreke odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv presuda Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici – Sudska jedinica u Inđiji P. 3357/10 od 19. septembra 2011. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 4273/12 od 28. marta 2013. godine, na osnovu člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, zbog nepostojanja Ustavom i Zakonom utvrđenih pretpostavki za vođenje postupka i odlučivanje.
U vezi navoda o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se navedeno pravo sadržinski ne razlikuje od člana 32. stav 1. Ustava, te je povredu tog prava i cenio u odnosu na označenu ustavnu odredbu.
7. Saglasno iznetom, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.